Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (2. dio)
Nastanak Misala iz 1570.
a) Stanje prije Tridentskog sabora
Sredinom 16 st. reformacija je ukazala na neke stvarne nepravilnosti u bogoslužju Crkve, ali je u nekim svojim stavovima – s katoličkog stanovišta – otišla predaleko.[1] Tako je Luther zanijekao žrtveni karakter mise, kako se izrijekom govori u misnom kanonu. Nadalje, mi ne možemo ništa Bogu prikazati niti prinijeti, zato se misa ne može namjenjivati ni za žive ni za mrtve… U to su vrijeme nepravilnosti u katoličkom bogoslužju u velikoj mjeri bile uzrokovane činjenicom da je većina klera bila nedovoljno obrazovana. Bilo je onih koji nisu dovoljno poznavali latinski, a u okolici Rima bilo je i svećenika koji doslovno nisu znali Vjerovanje. K tome, u bogoslužje su se uvukli i neki praznovjerni elementi. Osobito su bile omiljene mise za pokojne i zavjetne mise za različite potrebe (za koje se dobivao stipendij). Bilo je mnoštvo svetačkih predslovlja i posljednica[2] s legendarnim elementima. U kanon su se ubacivale privatne pjesme i molitve neposredno nakon riječi ustanovljenja (pretvorbe), a upotrebljavali su se i neki misni obrasci sumnjive kvalitete. Nedjeljama su se uzimali misni formulari po volji. Osim toga, postojalo je mnoštvo liturgijskih knjiga, tako da ni biskupi nisu mogli imati uvida u sve misne i ine liturgijske formulare često sumnjive kvalitete. Mnogi su biskupi zbog toga donosili odredbe da se bogoslužje na njihovu području smije slaviti samo iz onih liturgijskih knjiga koje bi oni, biskupi, odobrili, ali se to u praksi teško provodilo.
b) Obnova liturgije na Tridentskom saboru (1545.-1563.)
Te je prilike zatekao Tridentski sabor. S jedne strane trebalo je stati na kraj zloporabama u bogoslužju, a s druge strane valjalo je izići pred protestante s jasnom naukom o sakramentima i o bogoslužju. Nasuprot protestantima sabor naučava da je Krist ustanovio misnu žrtvu, koja je sredstvo pomirenja za žive i mrtve. Kada slavi mise u čast svetaca, Crkva ne prikazuje misnu žrtvu njima, nego samo Bogu. Misni kanon je čist od zabluda, a Crkva ima pravo određivati i uređivati obrede svete mise. Ona je valjana ako se i samo svećenik pričešćuje, itd.[3] Glede obreda mise, sabor se nije imao vremena podrobno baviti različitim zloporabama u bogoslužju. Zbog toga izdaje tek u kratkim crtama Decretum de observandis et evitandis in celebratio missae[4] u kojem navodi najčešće nepravilnosti u slavljenju mise: pohlepa, praznovjerje, nepoštovanje prema svetinjama koje se slave (Sabor govori o „mysterium tremendum“), slavljenje u privatnim kućama, itd. Po završetku sabora Pio IV. je 1564. osnovao komisiju koja je trebala preurediti misal, koji je onda za vrijeme Pija V. ugledao svjetlo dana 14. srpnja 1570.[5] U buli proglašenja papa tvrdi da je misal rezultat marljivog rada komisije koja je proučila stare izvore u Vatikanskoj biblioteci. Međutim, komisija je jednostavno preuzela Misal po zakonu Rimskoga dvora[6] i unijela neke promjene. U novom su misalu dodane Rubricae generales[7] te je uz dotadašnje podizanje posvećene hostije uvedeno je i podizanje kaleža.[8] Osim toga dokinuti su mnogi spomendani svetaca i njihove oktave.
Određeno je da ovaj misal bude obvezatan za slavljenje mise, osim u slučajevima kada bi neka mjesna Crkva imala neku drugu liturgijsku tradiciju stariju od dvjesto godina.[9] Među njima su najpoznatije milanska, mozarapska i lionska liturgija. Bilo je još i više biskupija koje su mogle dokazati da imaju takvu tradiciju, ali su one s vremenom ipak preuzele rimski obred, jer je to bilo jednostavnije i komotnije. Naime, zahvaljujući izumu tiska, Rimski misal mogao se lako proširiti po cijeloj Crkvi.
Rezultate liturgijske reforme Tridentskog sabora mogli bismo sažeti u tri elementa. Reforma je trebala značiti povratak tradiciji, što je tek djelomično uspjelo, jer u ono vrijeme oni jednostavno nisu imali dovoljno znanja o povijesti liturgije. Drugo, reforma je petrificirala, tj. „zaledila“ u velikoj mjeri postojeće stanje time što je preuzela nešto preuređeni Misal po zakonu Rimskog dvora iz 1474. Konačno, da bi stala na kraj šarenilu uveden je tzv. rubricistički pristup slavljenju. Svećenik se morao strogo pridržavati svega što su određivale Rubricae generales i rubrike u redu mise. U tim je rubrikama sve bilo točno opisano i propisano: uređenje crkve i oltara, vrsta i kvaliteta misnog ruha, odredbe o čistoći i urednosti, način odijevanja i držanja, kretnje tijela (poklecanje, nakloni, način sklapanja i širenja ruku), kvaliteta hostija i vina, način čuvanja posvećenih prilika, itd.
c) Slavljenje mise nakon Tridentskog sabora
Sabor je odredio da se osnivaju sjemeništa, gdje su budući svećenici prolazili određenu duhovnu i intelektualnu formaciju, tako da više nije moglo biti neukih svećenika kao prije sabora. Ipak, da bi se izbjegle moguće zloporabe, bilo je određeno da se sve rubrike i odredbe misala moraju brižno i doslovno provoditi. Tako, da bi sačuvao status quo, Siksto V. je 1588. osnovao Kongregaciju obreda koja je trebala bdjeti nad jedinstvom i pravilnošću rimske liturgije. Tako se po prvi put u povijesti Crkve dogodilo da je jedan obred nametnut čitavoj Crkvi. Sada Rim postaje jedini autoritet koji je sve određivao. Uskoro nastaje shvaćanje kako je sve u liturgijskim knjigama sveto i nedodirljivo. Tako se uspijevalo stati na kraj zloporabama i neredima. U tome je trenutku ovakav pristup bio mudar. Naime, kad se svećenik doslovno držao rubrika, mogao je biti siguran da neće pogriješiti.
Tako je liturgija bila očišćena od mnogih zloporaba. Svaki je svećenik točno znao što mu je i kako činiti. Rubrike su bile određene do u tančine. Ali to je ujedno značilo i određenu beživotnost, statičnost i formalizam. Nasuprot protestanata, zadržan je latinski. U praksi se stvorio mentalitet da je sve krivo što bi bilo slično protestantima. Tako se sve manje govori o misi kao gozbi, pričešćuje se rijetko i to samo pod jednom prilikom. Propovijedi ne tumače Božju riječ, nego su ustrojene tematski i prigodno. Sudjelovanje naroda u bogoslužju je izvanjsko. Puk nije djelatno sudjelovao u slavlju mise: svećenik je sve misne dijelove (na latinskom) sam izgovarao, s time da se veći dio molitava govorio tiho, dok bi običnim danima u tjednu svećenik slavio „tihu misu“ gdje je sve dijelove tiho molio. Tako se stvorio jaz između javnog bogoslužja i privatne pobožnosti vjernika.
Prvi dio je objavljen ovdje.
[1] Za ovaj povijesni pregled usp. osobito: J. A. JUNGMANN, Missarum sollemnia. Eine genetische Erklärung der römischen Messe, sv. I., Herder, Wien – Freiburg – Basel, 1962.5, str. 168.-186.
[2] Posljednice su pjesme koje se govore ili pjevaju poslije drugog čitanja. Danas ih je preostalo samo četiri: na Uskrs, Tijelovo, Duhove te za spomen Blažene Djevice Marije Žalosne („Stala Majka“).
[3] Usp. H. DENZINGER – P. HÜNERMANN, Zbrka sažetaka vjerovanja i definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br.1738-1759.
[4] Dekret je izdan na 22. zasjedanju, 17. rujna 1562. Usp. Concilium Tridentinum: Diariorum, Actorum Epistularum, Tractatuum, Nova Collectio Edidit Societas Goerrsiana, sv. 8, Freiburg, 2001, str. 921-928.
[5] Usp. Missale Romanum. Editio Princeps (1570). Libreria Editrice Vaticana, 1998. (fototipsko izdanje). Ovdje ćemo redovito navoditi zadnje izdanje toga misala: Missale Romanum ex decreto sacrosancti concilii Tridentini restitutum, summorum pontificum cura recognitum. Editio prima iuxta typicam, Romae – Turonibus – Parisiis, 1962. Ovaj se misal u literaturi često naziva „Misal Pija V.“, kao što se vrijedeći, koji je izdao Pavao VI. 1970., redovito naziva „Misal Pavla VI.“
[6] Usp. Ordo missalis secundum consuetudinem romanae curiae. Missale Romanum mediolani (ed. R. LIPPE), 1474, London, 1899.
[7] Komisija je spomenute Rubricae generales i Ritus servandus in celebratione missae preuzela iz knjige Ordo missae još iz 1495. Komisija se služila prerađenim izdanjem iz 1502. koje je u to vrijeme bilo veoma rasprostranjeno. Djelo je napisao papinski ceremonijar Johannes Burchard iz Straßburga. Dakle, ni Rubricae generales ni Ritus servandus in celebratione missae koji su objavljeni u misalu iz 1570. nisu bili originalni rad komisije!
[8] Zanimljiva je povijest podizanja posvećenih prilika. Budući da su neki teolozi na Sorboni u 12. st. tvrdili da se pretvorba kruha i vina događa tek onda kada se izgovore posvetne riječi nad vinom, uvedeno je podizanje hostije, da bi se izrazila vjera da se posvećenje događa po samim riječima pretvorbe nad kruhom. Tridentski je misal uveo onda i podizanje kaleža, da bi se time pokazalo da se jednako poštuju obje euharistijske prilike. Tako je podizanje posvećenih prilika kod završne doksologije postalo „malo podizanje“. Inače, podizanje posvećenih prilika nakon riječi posvete nepoznato je na Istoku. Usp. A. NOCENT, La messa prima e dopo san Pio V, Piemme, Casale Monferrato, 1985., 33., 42
[9] Naravno, to je vrijedilo ne samo za misal, nego i za druge liturgijske knjige, kao što su obrednik i pontifikal.
