Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (3. dio)
Priprava i nastanak Misala Pavla VI.
1. Liturgijska reforma na Drugom vatikanskom saboru
U jeku liturgijskog pokreta Papa Pio XII. reformirao je 9. veljače 1951. Vazmeno bdjenje,[1] da bi 16. studenoga 1955. uveo obnovljeno bogoslužje cijelog Velikoga tjedna.[2] Kada je 1958. papa Ivan XXIII. najavio Drugi vatikanski sabor, za mnoge je to u velikoj mjeri značilo i liturgijsku reformu. Međutim, određeni konzervativni krugovi u Rimu – okupljeni oko Kongregacije obreda – pobojali su se da bi ta reforma, po njihovom mišljenju, mogla otići predaleko. Oni su smatrali da se liturgijska reforma Pija XII. treba dovršiti izvan Sabora i to na rubricističkom planu, a Sabor bi se trebao općenito baviti temeljnim načelima liturgije. Upravo zbog toga, prije nego što je Sabor i počeo zasjedati,[3] Kongregacija obreda je 26. srpnja 1960. objavila Novi kodeks rubrikâ (to jest obnovljene Normae generales) koji je stupao na snagu 1. siječnja 1961.[4] Već sljedeće godine, 15. siječnja 1962., izdan je i cijeli Misal koji preuzima spomenuti Novi kodeks rubrika.[5] Time se očito htjelo reći da je liturgijska reforma zaokružena i dovršena. Sabor je ipak pošao drugim putem. Liturgijska se reforma nije zadovoljila promjenom rubrika, nego je uvela novi duh.
Liturgijska konstitucija Sacrosanctum concilium (= SC) proglašena je 4. prosinca 1963. Bio je to prvi proglašeni dokument Drugog vatikanskog sabora. Konstitucija donosi načela liturgijske reforme koja su se kasnije imala provesti.[6] Ne ulazeći u podrobniju analizu nastanka i sadržaja ove Konstitucije, ovdje ćemo istaknuti samo dva broja. Sabor donosi važno načelo da u bogoslužju nije sve jednako važno. Postoji Predaja koju Crkva treba neokrnjenom čuvati, ali postoje i predaje, određeni elementi u liturgiji koji po sebi nisu bitni, pa ih se može mijenjati. Time su otvorena vrata liturgijske obnove i revizije liturgijskih knjiga:
SC 21: Liturgija se naime sastoji od nepromjenjivog dijela koji je božanski ustanovljen i od promjenjivih dijelova koji se tijekom vremena mogu ili čak moraju mijenjati, ako su se u njih uvukle pojedinosti koje manje odgovaraju izvornoj naravi same liturgije ili su postale manje prikladne.
Osim toga, Sabor naučava da liturgija ne pripada samo hijerarhijskom svećenstvu, na način da puk samo „sluša“ i prati liturgiju koju slavi svećenik. Liturgija je naprotiv, djelo cijele Crkve, s tim da se u samom slavlju razlikuju različite službe:
SC 26: Liturgijski čini nisu privatni čini: oni su slavlje Crkve koja je „otajstvo jedinstva“ – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen. Stoga ti čini pripadaju čitavome Tijelu Crkve te ga očituju i na nj se odnose: ali pojedine njegove udove dosežu na različit način, prema raznolikosti staleža, službi i djelatnog učešća.
U tome je duhu onda išla cjelokupna liturgijska obnova, koju je imala provoditi nadležna crkvena vlast, tako da ne bi bilo samovolje i improvizacije. U tome smislu u zaključnom govoru nakon proglašenja SC, Pavao VI. je rekao da nitko ne smije na osnovu SC sâm uređivati i mijenjati liturgiju kao „službenu molitvu Crkve“, jer je to zadaća samo Svete Stolice: „Plemenitost crkvene molitve je srce njezine harmonije: nitko je ne smije uznemiravati, nitko vrijeđati.“[7]
2. Liturgijske prilagodbe (1964.-1968.)
Pavlu VI. bilo je na srcu da se reforma provede u razumnom roku (do pet godina), pa je zbog toga već 13. siječnja 1964. ustanovio Vijeće za provedbu konstitucije o svetoj liturgiji, lat. Consilium ad exsequendam Constitutionem de sacra liturgia (u daljnjem tekstu Vijeće) koje je bilo odgovorno izravno papi.[8] S naših je strana član Vijeća bio banjalučki biskup Alfred Pichler, a konzultor Dragutin Kniewald.
Prije izlaska novoga misala papa je htio da određeni plodovi liturgijske reforme što prije budu vidljivi u redovitom bogoslužju. I doista. Vijeće je, prema papinoj želji, brzo djelovalo. Tako je 26. rujna 1964. Kongregacija obreda zajedno s Vijećem izdala instrukciju Inter oecumenici[9] kojom se u određenoj mjeri dopušta upotrebu narodnog jezika u liturgiji,[10] te se određuje da se oltar treba odmaknut od zida, tako da svećenik bude okrenut prema puku.[11] Instrukcija također odobrava preuređeni Red mise zajedno s novim Općim normama.[12] Sve su ove norme stupile na snagu 7. ožujka 1965. (Prva nedjelja korizme). Iste su godine izdane i prilagodbe u bogoslužju Velikoga tjedna, pri čemu je najznačajnija promjena mogućnost koncelebracije na misi posvete ulja, te modifikacija sveopće molitve na Veliki petak: za Crkvu, za jedinstvo kršćana, za Židove te za one koji ne vjeruju u Krista.[13] Zanimljivo je da se za svete redove izražava želja da posvetne molitve ostanu na latinskom.[14] Vrlo su se brzo pojavili službeni hrvatski prijevodi. Najprije je izišao Misni priručnik za nedjelje i blagdane 1965. u kojem je bio Red mise bez predslovlja i kanona, zatim molitve vjernika, te misne molitve za nedjelje i blagdane.[15] Uskoro se (1966.) pojavio i svezak Predslovlja s predslovljima na hrvatskom i kanonom na staroslavenskom i latinskom jeziku.[16] Nakon toga, Kongregacija obreda 4. svibnja 1967. izdaje instrukciju Tres abhinc annos i proglašava je dekretom 18. svibnja 1967.[17] Tu je instrukciju papa Pavao VI. prethodno odobrio 13. travnja 1967. i odredio da stupa na snagu 29. lipnja 1967. Tom su instrukcijom pojednostavljene rubrike u Redu mise. Tako je, na primjer, smanjen broj poklecanja i križanja, svećenik je samo jednom govorio „Evo Jaganjca Božjega…“ (prije je to bilo dvaput: prije pričesti svećenika i prije pričesti vjernika).[18] Osim toga, svećenik nakon prikazanja („pretvorbe“) nije više morao držati skupljene palac i kažiprst. Na koncu mise bio je prvo blagoslov, pa onda Ite, missa est, dok je prije bilo obratno… Promjena je bilo više, tako da je u dodatku u dva stupca: u prvom je stupcu tiskan dotadašnji red mise, a u drugom Variationes prema novim odredbama. Ipak je najznačajnija bila odredba da se sada cijela misa (uključujući i kanon) može slaviti na narodnom jeziku. Prijevod kanona na hrvatski jezik odobren je na plenarnom zasjedanju Biskupskih konferencija 18. lipnja 1968., a potvrđen odlukom Vijeća za provedbu liturgijske konstitucije samo devet dana kasnije, 27. lipnja 1968.[19] Od toga se dana cijela misa (uključujući i kanon!) mogla slaviti na hrvatskom jeziku.[20] Osim toga, dekretom Kongregacije obreda od 23. svibnja 1968. odobrene su i tri nove euharistijske molitve (današnja II., III. i IV.), što je stupilo na snagu 15. kolovoza 1968., s time da su se mogle prevoditi na narodne jezike.[21] Naravno, diljem su se svijeta tada objavljivali prijevodi misala na narodne jezike. Spomenimo također da se 1967. pojavilo službeno hrvatsko izdanje Reda Velikoga tjedna.[22]
Veliki zamah daljnjoj liturgijskoj obnovi dalo je osnivanje Kongregacije za bogoštovlje. Naime, Pavao VI. je apostolskom konstitucijom Sacra Rituum Congragatio 8. svibnja 1969. Kongregaciju obreda podijelio na dvije: Kongregaciju za bogoštovlje i Kongregaciju za kauze svetaca. Tajnik Kongregacije za bogoštovlje postao je Annibale Bugnini.[23]
3. Nastanak misala Pavla VI.
Paralelno sa spomenutim prilagodbama postojećeg misala, od 1964. do 1970. intenzivno se radilo na obnovi cjelokupnog bogoslužja. U tome su se smislu u Vijeću za provedbu konstitucije o svetoj liturgiji formirale različite komisije. One su predstavljene papi 15. ožujka 1964. Prva se komisija bavila Kalendarom, druga Brevijarom, a treća i četvrta Misalom, peta Pontifikalom, šesta Obrednikom, sedma Martirologijem, osma liturgijskom glazbom, deveta Biskupskim ceremonijarom, deseta nerimskim obredima, jedanaesta Kodeksom liturgijskog prava te dvanaesta Papinom kapelom. Misalom su se, dakle, bavile treća i četvrta komisija sa svojim potkomisijama.[24]
Prva sjednica komisije za reformu Misala održana je već u travnju 1964. Članovi komisije su, naravno, trebali u djelo provesti načela donesena u SC. Za svoj rad komisija je koristila materijalima koje su saborski oci imali tijekom rasprave i glasovanja.[25] Uzimali su u obzir i intervente i primjedbe pojedinih biskupa tijekom Sabora. Služili su se također radovima liturgijskih komisija Pija XII. te, konačno, djelima vrsnih autora s područja liturgike. Svi ti dokumenti, iako nisu bili službeni, ipak su bili veoma korisni za rad komisije. Komisija je smatrala da se liturgijska reforma ima provoditi poglavito prema načelima koja su sažeta u SC 50:
Neka se obredi pojednostave, zgodno zadržavajući njihovu bit, neka se ispusti ono što se tijekom vremena podvostručilo ili bez velike koristi dodalo; neka se opet, koliko bude zgodno i potrebno, prema davnom otačkom pravilu uspostavi ono što je tijekom nesklonih vremena propalo.
a) Naglasci reforme
Na samom početku komisija je smatrala da bi trebalo revidirati sljedeće: smanjiti broj križanja, pojednostaviti pristupne molitve na podnožju oltara, obogatiti misna čitanja,[26] providjeti sudjelovanje vjernika u obredima prikazanja, povećati broj predslovlja, moliti kanon naglas, dokinuti ograničenja za pričest vjernika u nekim misama,[27] dokinuti Posljednje evanđelje, itd.[28] Nadalje, temeljna misa je trebala biti ona (pjevana) s narodom (a ne više „tiha misa“ bez puka). Čitanja treba naviještati s ambona, a nedjeljom i blagdanom bi trebala biti tri čitanja. Bilo je dosta rasprave o Kanonu mise u kojem ima dosta ponavljanja, umetnutih tijekom povijesti. Osim toga, nigdje se u njemu izrijekom ne spominje Duh Sveti, a struktura mu odskače od strukture drevnih euharistijskih molitava. Na koncu je sâm Pavao VI. odredio da se Rimski kanon zadrži uz neke najnužnije promjene, te da se priprave nove euharistijske molitve.[29] Zanimljivo je da je dosta rasprave bilo o tome treba li misu započeti sa znakom križa. Iako su povijesno-liturgijski razlozi bili za to da se dokine, Pavao VI. je osobno inzistirao da križanje na početku mise ostane. Kao što vidimo, rad komisija u reformi Reda mise sve je više išao prema danas vrijedećem Redu mise… O reformiranim dijelovima govorit ćemo podrobnije kada budemo razlagali pojedine dijelove mise po starom i novom obredu.
b) Narodni jezik u bogoslužju
Na saboru se također raspravljalo o mogućnosti da slavljenja mise bude na narodnom jeziku. Kurijalni su kardinali htjeli da narodni jezik bude samo u „katekumenskoj misi“, tj. u službi riječi u sklopu mise.[30] Štoviše bili su spremni radije dopustiti narodni jezik u časoslov negoli u cijeloj misi, dok su se biskupi-pastoralci zalagali za uvođenje narodnoga jezika u cjelokupnom bogoslužju.[31] Očito je želja za bogoslužjem na narodnom jeziku „na terenu“ bila snažna. To su na osobit način promicali biskupi njemačkog govornog područja, kojima je u njihovom argumentiranju dobro došla glagoljaška tradicija u Hrvatskoj, jer je u Hrvatskoj bilo područja gdje se oduvijek slavila euharistija isključivo na staroslavenskom (narodnom) jeziku, iako je on u međuvremenu zastario. U tom se kontekstu ističe vijest da je splitski nadbiskup Franić 29. listopada 1962. na saboru govorio o tisućljetnoj tradiciji staroslavenskog bogoslužja, što je pobudilo veliku pozornost,[32] kao i sličan istup Dragutina Kniewalda.[33] Rezultat toga je bio da je šibenski biskup Arnerić 12. studenoga 1962. pred koncilskim ocima slavio misu na staroslavenskom jeziku,[34] što je za dobar dio saborskih otaca bila potpuna novina. Rezultat svega toga na Saboru je bilo to da Liturgijska konstitucija (SC) 1963. govori o potrebi čuvanja latinskog jezika u liturgiji, te tek kao mogućnost navodi da se neki dijelovi slave i na narodnom jeziku.[35] Međutim, već 1967. uveden je narodni jezik u cijelo bogoslužje, pa su se i novi Red mise (1969.) i novi Misal (1970.) odmah prevodili na narodni jezik diljem svijeta.
c) Metodologija priprave novoga Misala
Različite komisije pri Vijeću priređivali su materijale koji su davani na uvid rimskim kongregacijama koje su onda davale svoje primjedbe, koje bi Vijeće kasnije ugrađivalo u nove verzije različitih nacrta. Zadnju jer riječ imao Pavao VI. koji je osobno pregledavao sve materijale i svojom dvobojnom crveno-plavom olovkom podvlačio, dopisivao primjedbe, stavljao upitnike… Kao mudar poglavar, Pavao VI. je inzistirao da sve promjene odobre rimske kongregacije. Tako je jednom prigodom Pavao VI. rekao Bugniniju da je važno da i Rimska kurija pristane uz reformu, da se ne bi dogodilo, da on nešto odredi, što bi sljedeći papa mogao dokinuti.[36] Tako su svi materijali koje bi pripravili članovi komisije prošli različite revizije u rimskim kongregacijama: teološku, biblijsku, pravnu, povijesnu, stilističku, glazbenu, pastoralnu, umjetničku te reviziju pod vidom prilagodbi. Nakon što je prikupio sve primjedbe i nakon što je načinjena zadnja verzija na osnovu tih primjedbi, papa je te materijale dao na ocjenu dvojici teologa od vlastitoga povjerenja. Bili su to Carlo Colombo i Carlo Manziana, biskup biskupije Crema.[37] Zadnju je riječ opet imao osobno Pavao VI.
d) Novi Misal
Pavao VI. je na konačni nacrt novoga Reda mise svojeručno dopisao: „Approbamus in nomine D.ni. Paulus VI, d. 2 m. nov. a. 1968.“ Formalno odobrenja objavio je 17. siječnja 1969. kardinal Gut iz Državnog tajništva priloživši vlastoručno pisano papino odobrenje na talijanskom:
Srijeda, 6. studenoga 1968. – 19-20.30 sati.
Ponovno smo s velečasnim ocem Annibalom Bugninijem pročitali novi Ordo Missae, koji je priredilo „Vijeće za provedbu konstitucije o svetoj liturgiji“, uređeno na osnovu primjedbi koje smo dali mi, Rimska kurija, Kongregacija obreda, sudionici XI. plenarne sjednice samog „Vijeća“ i drugi crkveni ljudi i laici, te nakon što smo pažljivo uzeli u obzir različite predložene preinake, od kojih su mnoge prihvaćene, dali smo u Gospodinu odobrenje za novi „Ordo Missae“. Paulus PP. V.[38]
Dana 3. travnja Pavao VI. apostolskom konstitucijom Missale Romanum[39] odobrio je novi Rimski misal.[40] Zajedno s ovom konstitucijom izdan je i svezak Ordo Missae koji sadrži Dekret Kongregacije obreda, spomenutu Apostolsku konstituciju, Red mise s narodom i bez naroda, predslovlja i četiri euharistijske molitve.[41] Iste se godine u studenom pojavilo i hrvatsko izdanje, što je bilo razumljivo, jer je novi Red mise imao stupiti na snagu prve nedjelje došašća, 30. studenoga 1969.[42] Pojavilo se privremeno izdanje nedjeljnih čitanja ciklusa B (1969./1970.) od Prve nedjelje došašća do Bogojavljenja,[43] zatim privremeno izdanje svetačkih čitanja[44] te privremeno izdanje bogoslužja Vazmenoga bdjenja.[45] Za čitanja preko tjedna priređeni su svesci s karticama na kojima su za svaki dan bile tek naznačene kratice biblijskoga teksta (prvog čitanja i evanđelja) koji se imao čitati, a pripjevni je psalam bio u cijelosti otisnut. Tako, npr. za utorak vazmene osmine stoji:
„Dj 2,36-41: Na pedeseti dan govoraše Petar Židovima: ‘Neka sav dom Izraelov sa sigurnošću upozna“… 41… pridruži Crkvi oko tri tisuće duša. RG.“ Zatim se navodi cijeli pripjevni psalam i redak Aleluja, a za evanđelje stoji: „Iv 20, 11-18 U ono vrijeme Marija je ostala… 18… to rekao. RG.“[46]
To znači da je svećenik prema tim natuknicama u Bibliji morao pronaći i označiti odabrani odlomak, koji se na misi čitao izravno iz Biblije. Neki su revniji svećenici unaprijed pisaćim strojem prepisali propisane odlomke i tako čitali. To je bilo samo te, 1970. godine… Prvo izdanje cijelog obnovljenog (latinskog) Misala odobrio je Pavao VI. 11. ožujka 1970., a izdala Kongregacija obreda 26. ožujka 1970., na Veliki četvrtak.[47] Prvo izdanje ovog latinskog izdanja ponovljeno je 1972., drugo je izdanje bilo 1975., a treće, znatnije obogaćeno, izdano je 2002. Uskoro su i na hrvatskom izdani i misni obrasci za cijelu godinu,[48] osim za Veliki tjedan koji je još ranije bio izdan u posebnom svesku.[49] Vrijedeći hrvatski prijevod je na osnovu izdanja iz 1975.[50] Iako ovaj misal donosi cjelokupnu liturgiju Velikoga tjedna, kao što se i čitanja za Veliki tjedan nalaze u redovitom Lekcionaru, ipak je – praktičnosti radi – izdan i zasebni svezak kompletne liturgije Velikoga tjedna.[51]
Zaključne ocjene
Reforma Rimskog misala načinjena je na osnovu SC. Drugo, Pavao VI. se skrbio da – uz stručnjake iz cijeloga svijeta – svoje primjedbe dadu i sve relevantne strukture, osobito rimska kurija. Treće, zadivljuje ažurnost i zauzetost svih koji su sudjelovali u reformi. Kroz pet godina obnovljena je cijela liturgija i izdane nove liturgijske knjige. Jednako je tako zadivljujuća ažurnost onih koji su skrbili za hrvatski prijevod novih liturgijskih knjiga. Bilo je to vrijeme velikog entuzijazma u našoj Crkvi.
Prvi dio je objavljen ovdje, a drugi ovdje.
[1] Usp. Ordo Sabbati sancti quando vigilia paschalis instaurata peragitur, Typis Polyglottis Vaticanis, 1951. Bilo je to „ad experimentum“.
[2] Obred je stupio na snagu u Velikom tjednu 1956. Najveća promjena je bila u tome da se Misa večere Gospodnje slavila na Veliki četvrtak navečer, bogoslužje Velikoga petka također navečer, a vazmeno je bdjenje ponovno postalo noćna služba. Sva su se ova bogoslužja prije toga slavila u prijepodnevnim satima. Usp. Ordo Hebdomadae sanctae instauratus. Editio iuxta typicam Vaticanam, Ratisbonae, 1956; Obnovljeni obred Svete sedmice. Hrvatski prijevod prema tipičnom vatikanskom izdanju: „Ordo Hebdomadae sanctae instauratus“, Dubrovnik, 1957.; R. ŠILIĆ, Uskrsno bdjenje i ostali obredi Velikog tjedna, Sarajevo, 1956.; Obnovljeni obred Svete sedmice, Vatikanska tiskara „Polyglotta“, 1967.
[3] Kao što je poznato, Drugi vatikanski sabor je otvoren 11. listopada 1962.
[4] Novus rubricorum Breviarii ac Missalis Romani codex, u: AAS 52(1960)593-740.
[5] Missale Romanum ex decreto sacrosancti concilii Tridentini restitutum summorum pontificum cura recognitum. Editio prima iuxta typicam, Romae-Turonibus-Parisiis, 1962.
[6] Za povijest liturgijske reforme općenito, pa onda i za povijest nastanka vrijedećega Misala imamo dragocjeno svjedočanstvo iz prve ruke. Annibale Bugnini, koji je bio tajnikom različitih liturgijskih tijela, od Komisije za reformu liturgije iz 1948., preko Komisije za pripravu Sabora na polju liturgije, preko već spomenutog Vijeća za provedbu liturgijske konstitucije, pa do Kongregacije za bogoštovlje (1969.-1975.), napisao je – na osnovu dokumenata – povijest liturgijske reforme. Usp. A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), Edizioni liturgiche, Roma, 1983. Djelo je također dostupno u njemačkom, engleskom i francuskom prijevodu: Die Liturgiereform. 1948−1975. Zeugnis und Testament. Herder, Freiburg i. Br. 1988; The Reform of the Liturgy (1948-1975), Liturgical Press Collegeville, 1990.; La réforme de la liturgie (1948-1975), Édition Desclée de Brouwer, Paris, 2015.
[7] A. BUGNINI, Nav. dj., str. 49.
[8] U prvi mah se moglo očekivati da će provedba liturgijske obnove biti povjerena Kongregaciji obreda u čiju bi ingerenciju taj zadatak i potpadao. Međutim, ta kongregacija po definiciji nije bila otvorena promjenama jer je ona 1588. i bila osnovana od Siksta V. s nakanom da bdije nad jedinstvom i nepovredivošću liturgije, kako je to bilo određeno Tridentskim saborom. Međutim, s druge strane, kao što će se kasnije vidjeti, svi su materijali koje bi Vijeće za provedbu liturgijske konstitucije priredilo, bili davani na ocjenu različitim rimskim kongregacijama, pa tako i Kongregaciji obreda, a zadnju je riječ imao osobno papa Pavao VI. Na taj se način i Kongregacija obreda na pozitivan način uključila u liturgijsku obnovu.
[9] Usp. AAS 56(1964) str. 877-900. Usp. također: R. KACZYNSKI (prir.) Enchiridion documentarum instaurationis lituricae, Marietti, Torino, 1976., br. 199-297, str. 50-78.
[10] Konkretno, na narodnom se jeziku moglo moliti i pjevati sve dijelove mise (i predslovlje!) osim molitve prikazanja i kanona mise. U ostalim slavljima moglo je biti sve na narodnom jeziku: krštenje, potvrda, pokora, vjenčanje, bolesničko pomazanje, blagoslovine i sprovodi, kako je to oduvijek i bilo u našim obrednicima.
[11] O narodnom jeziku u liturgiji instrukcija Inter oecumenici govori u g. I./XI., a odredba da se oltar odvoji od zida da bi svećenik mogao biti licem okrenut prema puku, stoji u gl. V./I iste instrukcije.
[12] Usp. Ordo missae; Ritus servandus in celebratione missae; et, De defectibus in celebratione Missae occurrentibus. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, 1965.
[13] Variationes in ordinem Hebdomadae sanctae inducende. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, 1965.
[14] Usp. Notitiae 3(1967)154. Usp. još jednu instrukciju o prijevodu rimskog kanona od 10. kolovoza 1967.: De interpretatione Canonis Romani, u: R. KACZYNSKI, Nav. dj., br. 73/983-988, str. 361-362.
[15] Misni priručnik za nedjelje i blagdane, (priredio Dijecezanski liturgijski odbor), Hrvatsko književno društvo svetoga Ćirila i Metoda, Zagreb, 1965. Na drugoj stranici stoji: „Tekstove hrvatskog prijevoda Ordinis missae potvrdio je i odobrio, na prijedlog Biskupskih konferencija, ‘Consilium ad exequendam Constitutionem de sacra Liturgia“’u Rimu, dne 16. XII. 1964. Napjeve za Slava, Vjerujem, dijalog prije predslovlja, Očenaš, mir Gospodnji bio vazda s vama, Idite u miru – odobrile su plenarne biskupske konferencije u Zagrebu dne 20. I. 1965.“
[16] Praefationes. Versione croatica. Predslovlja u hrvatskom prijevodu, (priredio Dijecezanski liturgijski odbor), Hrvatsko književno društvo svetoga Ćirila i Metoda, Zagreb, 1965. Odobrenje za tisak dao je Consilium ad exequendam Constitutionem de sacra Liturgia“ br. 3802/65 27. listopada 1965.
[17] Usp. Variationes in ordinem missae inducendae ad normam Instructionis S. R. C. diei 4 maii 1967, Typis Polyglottis Vaticanis, 1967; Notitiae 3(1967)169-194; AAS 59(1067)442-448; R. KACZYNSKI, Nav. dj., br. 808-837., str. 296-302.
[18] Točnije rečeno, u starom je Redu mise pričest vjernika bio zapravo obred pričesti bolesnika koji se ubacivao u misu, nakon što se svećenik pričesti.
[19] Usp. Kanon mise. Canon missae. Hrvatski prijevod, Biskupske konferencije, Zagreb, 1968.
[20] Hrvatski prijevodi cijelog Rimskog misala za puk postojali su i ranije. Usp. D. KNIEWALD (prir.), Rimski misal, Zagreb, 1922. koji je doživio pet izdanja. Bilo je kasnije i drugih Misala za narod: Sveta misa. Prilog lista „Molite braćo“, god I., br. 1, Makarska 1962.; Nedjeljni i blagdanski Misal, (prir. F. VERAJA za hrvatske vjernike u emigraciji), Rim, 1966.; Bogoslužje. Misal i Brevijar za vjernike (prir. J. RADIĆ), Franjevačka visoka bogoslovija, Makarska, 1965.; Misal za sve dane u godini, (prir. J. RADIĆ), Makarska 1967. Međutim, to su bili prijevodi za puk, a ne za liturgijsku uporabu, što znači da se njime nije smio koristiti svećenik koji slavi misu, što zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, kao predsjednik Biskupske konferencije, početkom 1967. izrijekom naglašava u uvodnoj riječi spomenutog Misala za sve dane u godini. Kao zanimljivost navedimo i to kako kardinal Šeper u spomenutoj uvodnoj riječi 22. veljače 1967. veli: „Još će sigurno proći više godina dok naši stručnjaci: liturgičari, bogoslovi, jezikoslovci i muzičari zajedničkim radom uzmognu izraditi definitivne prijevode Misala na hrvatski jezik za upotrebu na oltaru.“ Međutim, već te iste godine, 27. listopada, Vijeće za provedbu liturgijske konstitucije odobrava hrvatski prijevod. Očito ga je brzina reforme iznenadila ili se to, možda, može gledati u kontekstu ocjene A. Bugninija da je kardinal Šeper bio notoriamente contrario alla riforma liturgica, to jest „notorni protivnik liturgijske reforme“ (Nav. dj., 477-478). Spomenimo i to da je Red mise (dakle, ne cijeli misal) objavljivan u mnogim molitvenicima prije Drugog vatikanskog sabora. Evo samo nekoliko: Kruh nebeski (prir. I. ŠARIĆ, J. CELINŠAK), Zagreb, 1921.; Katolička učenica (prir. D. KNIEWALD), Zagreb, 1926.; Mali misal (prir. I. KOKOT), Zagreb, 1940; Oče, budi volja tvoja (prir. J. DOBRILA), Književno društvo sv. Mohora za Istru, 1946.15; Biserje sv. Ante, Sarajevo, 1957. Kao zanimljivost navodimo i jedan prijevod na njemački iz naših krajeva: Katholisches Gebet und Gesangbuch, Popovac, 1913.
[21] Usp. Preces eucharisticae et praefationes, Typis Polyglottis Vaticanis, 1968.
[22] Obnovljeni obred Svete sedmice, Vatikanska tiskara „Polyglotta“, 1967.
[23] Usp. AAS 61(1969)297-305; Notitiae 5(1969)129-133; R. KACZYNSKI, Nav. dj., br. 1761-1773, str. 552-555.
[24] Evo potkomisija: Ordinarij, Biblijska čitanja u misi, Molitva vjernika, Zavjetne mise, Pjevanje u misi, Generalna struktura mise, Koncelebracija i pričest pod obje prilike, Posebni obredi u liturgijskoj godini, Revizija molitava Zajedničkog slavlja, Molitve i predslovlja, Rubrike Brevijara i Misala.
[25] Koncilski su oci na saboru za diskusiju i kasnije za glasovanje imali pred očima sâm test Konstitucije, a ispod teksta (osim fusnota) bile su i „declarationes“, pojašnjenja i obrazloženja, da bi koncilski oci bolje razumjeli određene tvrdnje same konstitucije.
[26] Time se izvršuje ono što određuje SC 51: „Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se naširoko otvore biblijske riznice, tako da se tijekom utvrđenog broja godina narodu pročita istaknutiji dio Svetog pisma.“
[27] U to doba u svečanim misama se vjernici nisu pričešćivali. U nekim je župama za pričest vjernika bila predviđena samo rana misa, ali ne i „velika misa“, tj. ona „pro populo“.
[28] To je bio proslov Ivanova evanđelja koji se uvijek čitao na koncu mise.
[29] Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., str. 341.
[30] Tako kardinal Larrona. Usp. Narodni jezik u misi?, Glas Koncila, I., 2, 11. listopada 1962., str. 15.
[31] Usp. Vijesti s koncila., Glas Koncila, I., 6, 7. studenoga 1962, str. 21-22. Čak su se i “konzervativni” benediktinci zalagali za narodni jezik. Usp. Koncilske rasprave o liturgiji, I., 5, 31. listopada 1962., str. 7-10.
[32] Usp. Razgovor sa splitskim biskupom. Glas Koncila, I., 7, 14. studenog 1962., str. 13-18.
[33] Nakon enciklike Ivana XXIII. Veterum sapientia u kojem se snažno naglašava očuvanje latinskog jezika u bogoslužju, naš liturgičar Kniewald, član liturgijske komisije, pred pripravnom komisijom upozorava na vjekovnu (od Rima dopuštenu) tradiciju narodnog jezika u bogoslužju u Hrvatskoj. Usp. Korijena Objave i hrvatske baštine. Nepoznati „incident“ hrvatskog teologa izmijenio sudbinu Koncila, Glas Koncila, XII., 12, 10. lipnja 1973., str. 6.
[34] Glagoljica u bazilici sv. Petra (Intervju s krčkim biskupom Zazinovićem), Glas Koncila, I., 8, 21. studenoga 1962., str. 12-15. Naravno, misu je slavio biskup Arnerić pred ostalim saborskim ocima, jer u ono vrijeme nije bilo koncelebracije (osim kod prezbiterskog ređenja).
[35] SC 36 § 1: „U latinskim obredima treba – uz obdržavanje povlastica posebnoga prava – sačuvati uporabu latinskoga jezika.“ § 2: „Budući pak da u misi, u dijeljenju sakramenata i u drugim dijelovima liturgije može biti za puk nerijetko veoma korisna uporaba narodnoga jezika, valja mu dati šire mjesto, ponajprije u čitanjima i upozorenjima te u nekim molitvama i pjesmama.“
[36] Evo doslovnog citata: „Alla obiezione che la periferia era sostanzialmente convinta della bontà della riforma, il Papa riprese: ‘Non basta: anche la curia deve esserlo, altrimenti, sa come si dice a Roma: un papa bolla e uno sbolla, e non vorrei che chi verrà dopo di me riportasse ogni cosa allo statu quo.’” A. BUGNINI, Nav. dj., 363, bilješka br. 29.
[37] Usp. A, BUGNINI, Nav. dj., 371.
[38] A, BUGNINI, Nav. dj., 378.
[39] Bugnini pripominje da je Konstituciju pripravio prof. Jounel, te da ju je revidirala Kongregacija za nauk vjere, a dodatno korigirao mons. Tondini
[40] Usp. AAS 61(1969)217-222; R, KACZYNSKI, Nav. dj., 461-464. Konstitucija je, naravno, uvrštena u sva kasnija izdanja Rimskog misala. Usp. Rimski Misal, Zagreb, 1980., 9.-10.
[41] Usp. Missale Romanum ex decreto Sacrosancti Oecumenici Concilii Vaticani II instaruratum, auctoritate Pauli Pp. VI promulgatum. Ordo Missae, Typis Polyglottis Vaticanis, 1969.
[42] Rimski misal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću Pape Pavla VI. Red mise. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i odobrenjem Svete kongregacije za bogoštovlje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1969. Odobrila biskupska konferencija na zasjedanju u Đakovu dne 28. listopada 1969. Potvrdila Sveta kongregacija za bogoštovlje dne 10. studenoga 1969. pod: Prot. n. 1565/69.
[43] Usp. Nedjeljna čitanja B od I. nedjelje Došašća do Bogojavljenja, KS, Zagreb, 1969. U svesku se navodi da će se uskoro pojaviti kompletan svezak nedjeljnih čitanja za cijelu godinu „B“ (1970.).
[44] Usp. Svetačka čitanja (Privremeni izvadak), KS, Zagreb 1969.
[45] Usp. Vazmeno bdjenje (Privremeno izdanje), KS, Zagreb, 1970.
[46] Usp. Svagdašnja čitanja (privremeni izvadak za 1970.), KS Zagreb, 1970.
[47] Usp. Missale Romanum. Ex decreto Sacrosancti Oecumenici Concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP. Vi. promulgatum. Editio typica, Typus Polyglottus Vaticanus, 1970.
[48] Usp. Rimski misal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću Pape Pavla VI. Misni obrasci. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i odobrenjem Svete kongregacije za bogoštovlje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973. Odobrila biskupska konferencija na zasjedanju u Zagrebu dne 20. travnja 1972. Potvrdila Sveta Zbor za bogoštovlje pod Prot. n. 647/72.
[49] Rimski misal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću Pape Pavla VI. Sveti tjedan. Pastoralno izdanje, KS Zagreb, 1971.
[50] Rimski misal obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću Pape Pavla VI. Drugo hrvatsko izdanje dopunjeno i popravljeno prema drugom tipskom izdanju, nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i potvrdom Sv. Zbora za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980.
[51] Usp. Rimski misal obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugog Vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Veliki tjedan. Drugo dorađeno pastoralno izdanje. KS Zagreb 1990.
