Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (4. dio)
Opće odredbe Misala iz 1962. (1570.)
Za svaku su liturgijsku knjigu veoma važne prethodne napomene. Za vrijedeći misal to je Opća uredba, a za prethodni misal Opće odredbe.[1] One redovito govore o smislu i značenju pojedinog liturgijskog slavlja te daje upute o načinu slavlja. Osim toga, prethodne napomene odražavaju također vrijeme i okolnosti nastanka pojedine liturgijske knjige, što je osobito vidljivo usporedimo li prethodni i vrijedeći misal. Ovdje ćemo predstaviti Opće odredbe Misala iz 1962.,[2] pri čemu ćemo upozoriti na promjene i prilagodbe ovoga izdanja u odnosu na prvo izdanje iz 1570.[3]
U odnosu na prvo izdanje iz 1570. Opće odredbe su najviše modificirane u zadnjem izdanju iz 1962., ali je to u osnovi ipak bio tridentski misal. Spomenimo da je u vremenu prvog izdanja ovoga misala (1570.) znatan dio klera bio neuk, te da su tek tada bili propisani studij i odgoj budućih svećenika. Zbog toga je bilo strogo određeno da se svaki svećenik treba u potpunosti držati Općih odredaba,[4] da bi se izbjegle zloporabe i neredi. Zato je inzistiranje na strogom obdržavanju tih odredaba bilo za ono vrijeme dobro i korisno, iako nama danas neke odredbe mogu zvučati čudno, kao na primjer, ona da svećenik koji slavi misu mora biti obuven. Očito se to u ono vrijeme nije pretpostavljalo. U izdanju iz 1962. naslov je Uredbe Brevijara i Rimskog misala.[5] U prvom dijelu donese se Opće uredbe[6] koje vrijede za Misal i Brevijar, a ispušta se drugi dio koji se tiče Brevijara (samo je naveden naslov)[7]. Treći dio su Opće odredbe Rimskog misala.[8] Slijedi dio (bez rednog broja) o liturgijskoj godini[9], zatim dio koji govori o obredu koji treba poštovati u misnom slavlju[10] i, konačno, o nedostacima koji se mogu dogoditi u misnom slavlju.[11] U prvom izdanju Misala iz 1570. struktura je ista s tom razlikom da je dio o liturgijskoj godini bio sasvim na kraju. Misal k tome donosi molitve priprave na misu i molitvu zahvale poslije mise. U starim su sakristijama te molitve bilo redovito posebno otisnute i uokvirene te postavljene ispred klecala, da bi ih svećenik mogao moliti. Spomenimo i to da su posebni izvaci iz misala također bili tiskani, uokvireni i postavljeni na oltar.[12] Na desnoj su strani bile molitve koje su se govorile prilikom ulijevanja vode i vina u kalež, te prilikom pranja ruku. Na sredini oltara bile su prikazne molitve i središnji dio kanona, a na lijevoj je strani bilo posljednje evanđelje (Ivanov proslov). Na koncu se u Misalu iz 1962. donosi red kađenja, čega nema u prvom izdanju.
Evo usporedne tablice Općih odredaba Misala iz 1570. i onog iz 1962.
Opće odredbe
U ovom se dijelu govori o ustrojstvu cijele liturgijske godine i o stupnjevima liturgijskih dana (nedjelje, obični dani, bdjenja, blagdani, osmine, liturgijska vremena). Donose se odredbe o tome koji dani imaju prednost, te koji se blagdani prenose, ako su određene godine zapriječeni. Na koncu ovoga dijela govori se o liturgijskim bojama[13] te o liturgijskom ruhu.
Opće odredbe Rimskog misala
Na početku se govori o sudjelovanju puka prema odredbama Instrukcije o svetoj glazbi iz 1958.[14] Budući da je misa na latinskom, vjernici – ako su dovoljno poučeni – mogu recitirati odgovore, kao: Et cum spiritu tuo (ono što čine ministranti) ili u pjevanim misama pjevati Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Agnus Dei… Za recitirane se mise veli da je hvalevrijedno da vjernici pomoću postojećih misala za puk mole zajedno sa svećenikom. Hvalevrijedno je, veli dalje Instrukcija, da vjernici meditiraju Kristova otajstva ili mole neke druge molitve, makar se one razlikovale od misnih molitava.[15] U svim prethodnim izdanjima ovoga misala nije bilo govora ni o kakvom djelatnom sudjelovanju vjernika. Potom se donose odredbe o načinu uporabe kalendara u liturgiji, zatim o konventualnim misama i o misama nedjeljom i blagdanima. Nakon toga se opširno govori o različitim zavjetnim misama i o misama za pokojne. U izdanju iz 1570. ove su odredbe znatno kraće. Kao i u današnjem misalu, tumači se cijeli red mise, potom se određuje što se govori tiho, a što naglas, zatim se donose odredbe o stajanju, sjedenju i poklecanju te o urešavanju oltara. Ističemo jasnu odredbu da na oltaru smije biti samo ono što se na oltar odnosi.[16] U misalu iz 1962. nema više odredbe o satu slavljenja mise, koja je u prethodnim misalima bila jasna: „Privatna se misa može slaviti nakon izmoljenog Matutina[17] (današnja služba čitanja) i Jutarnje, najranije sat vremena prije zore do najkasnije jedan sat poslije podne,“ što je razumljivo jer je do 1953. euharistijski post trajao od ponoći do pričesti.[18]
Liturgijska godina
Na početku se govori o korekciji kalendara za Grgura XIII. 1582. (gregorijanski kalendar).[19] Zanimljiva je odredba o slavlju vjenčanja koja se donosi u svim izdanjima: „Vjenčanje se može slaviti u bilo koje doba godine. Ipak, svečano se vjenčanje i blagoslov zabranjuje od Prve nedjelje došašća do uključivo Božića, te od Čiste srijedo do Uskrsa uključivo.“ Mjesnim je ordinarijima dopušteno odrediti da se vjenčanja slave i u tome vremenu, ali bez izvanjskog slavlja. Slijedi tumačenje o tome kako se određuje datum Uskrsa. Na koncu se dodaje opći kalendar.
Red koji se ima obdržavati u slavljenju mise
Svećeniku se preporuča da prije mise izmoli molitve priprave za misu, kao i molitve zahvale poslije mise, kako je predloženo u misalu. Slijedi podrobne upute svega što svećenik treba činiti, prije nego što uopće započne služiti misu. Kada uđe u sakristiju, najprije potraži u misalu dijelove koji se uzimaju toga dana i označi ih vrpcama. Zatim opere ruke uz propisanu molitvu. Nakon toga na kalež stavi purifikatorij, pliticu s čitavom hostijom (obrisavši mrvice, ako ih ima), palu, veo i bursu[20] u koju stavlja korporal (tjelesnik). Zatim pristupa liturgijskoj odjeći koja treba biti čista, čitava, lijepa i propisno blagoslovljena.[21] Svećenik treba biti obuven i odjeven u odjeću primjerenu svome staležu, a to je redovito talar (reverenda). Zatim oblači liturgijsko ruho uz propisane molitve za svaki komad odjeće koju odijeva. Osim toga prije nego što uzme pojedini komad odjeće, poljubi ga na mjestu gdje je križ. Prvo stavlja na se amikt, zatim albu uz odredbu da „lijevu ruku stavi u lijevi rukav, a desnu u desni“ (!). Nakon što stavi pojas, stavlja manipul na lijevu ruku, a zatim štolu tako da je na prsima prekriži i učvrsti pojasom. Na koncu odjene misnicu. Biskup koji slavi svečanu misu, uz propisane molitve prvo obuva obuću u liturgijskoj boji, zatim odijeva amikt, albu i pojas. Nakon toga stavlja pektoral (križ), pa albu i štolu (koju na prsima ostavi paralelno), zatim tunicelu (suđakonsku odjeću) i dalmatiku (đakonsku odjeću). Na koncu stavlja rukavice, misnicu, mitru, prsten i manipul.
Svećenik uzme kalež lijevom rukom dok desnom pridržava bursu. Na glavu stavi biret i uputi se prema oltaru. Treba ići uspravno, pognuta pogleda, a kada dođe pred oltar, poklekne (ako je na njemu Presveto) ili se duboko nakloni, dade biret poslužitelju, dođe do oltara i položi kalež na korporal. Silazi do najdonje stube i započne uvodne obrede. Slijedi podroban opis cijelog reda mise. Na koncu se donose odredbe o tome, kako treba postupiti svećenik koji binira ili trinira, a da ne prekrši euharistijski post: kalež se purificira samo na zadnjoj misi.
Nedostatci koji se mogu dogoditi u misnom slavlju
Misal naglašava kako svećenik treba brižno paziti da se ne dogode propusti i nedostaci. Mogući nedostaci glede materije. Hostija mora biti od pšeničnog brašna. Ne smije biti pljesniva ili pokvarena. Vino treba biti od grožđa, nepokvareno, to jest ono koje nije prešlo u ocat.[22] Donose se podrobne upute što činiti ako svećenik za vrijeme mise primijeti da materija nije dobra (npr. da je zabunom uzeo vino koje je prešlo u ocat ili da je ulio neku drugu tekućinu), pri čemu se postupak razlikuje ovisno o tome je li svećenik to primijetio prije ili poslije riječi posvete. Nadalje, ukoliko svećenik iz bilo kojih razloga ne bi mogao završiti misu, treba je nastaviti drugi svećenik od mjesta gdje je prekinuta.[23] Glede forme naglašava se da valja točno izgovoriti riječi posvete. Mogući nedostatak može biti u manjku nakane, to jest ako svećenik uopće nema nakanu posvetiti hostiju ili vino (na primjer, ako uopće nije vidio druge hostije koje je zaboravio na oltaru). Zato se u priručnicima moralne teologije govorilo da svećenik treba imati općenitu nakanu da svaki put želi posvetiti hostije i vino koje se nalaze na korporalu. Zato se u pripravi za misu donosi i opća formula nakane… Slijede odredbe o raspoloženju duše. Ako bi svećenik slavio misu u smrtnom grijehu ili ako bi to činio svećenik koji bi bio suspendiran ili izopćen, teško bi griješio, ali bi misa bila valjana. Slijede odredbe glede raspoloženja tijela. Svećenik koji ne bi postio barem tri sata prije mise (odnosno, od ponoći do pričesti, prema odredbama do 1953.), ne bi smio slaviti misu, a ako binira ili trinira, mora paziti da ne prekrši post. U prethodnim misalima postojala je odredba i o noćnoj poluciji, koja je po sebi grijeh i zbog toga svećenik ne bi smio slaviti misu, osim ako se to ne bi dogodilo svojevoljno, nego iz čisto naravnog uzroka.
Priprava za misu
Prvo se donose pet psalama: 84 (Kako su mili stanovi tvoji), 85 (Zavolje opet, Gospodine, zemlju svoju), 86 (Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me), 116 (Ja vjerujem i kad kažem: „Nesretan sam veoma“), 130 (Iz dubine vapijem tebi, Gospodine). Slijedi sedam kraćih molitava, zatim molitve sv. Ambrozija (za određene dane u tjednu), molitva sv. Tome Akvinskog, molitve Blaženoj Djevici Mariji, svetom Josipu, onome svecu u čiju se čast misa slavi, te formula nakane slavljenja mise. Na koncu se donose molitve koje se mole prigodom oblačenja liturgijske odjeće. Ove su molitve redovito bile posebno otisnute i postavljene u sakristiji na mjestu gdje bi se svećenik odijevao.
Zahvala poslije mise
Zahvala započinje molitvom triju dječaka (Dn 3,57-88 i 56). Slijedi Ps 150 (Hvalite Boga u svetištu njegovu). Slijedi molitva sv. Tome Akvinskog, zatim Dušo Kristova, molitva pred križem, molitva Blaženoj Djevici Mariji, svetom Josipu, svecu u čiju se čast slavila misa, molitva za svet život, molitve sv. Alfonza de’ Liguorija za svaki pojedini dan u tjednu.
Red kađenja
Misal određuje kako se kâde misni darovi s pripadajućim molitvama, te daje točnu shemu kađenja oltara. Prethodni misali to donose samo za klasičan oltar kojemu se pristupa samo odnaprijed, dok Misal iz 1962. donosi shemu klasičnog oltara, ali i onog oltara oko kojega se može obilaziti. Iako nam ovakva preciznost može izgledati pretjeranom i previše rubricističkom, ipak je ona svećenicima davala sigurnost da je to skladno i po propisu, dok današnje rubrike samo kažu da svećenik okadi oltar…
Zaključak
Opće odredbe Misala iz 1962. kao i onih prethodnih, ne donose ništa o smislu i važnosti slavljenja mise. Daju se podrobne odredbe za svaki dio misnog slavlja. Tu su i jasne odredbe o pripravi za misu, o samom svećeniku te o liturgijskom ruhu, uređenju crkve, o vinu i vodi, o mogućim nedostacima i kako ih izbjeći. Dane su jasne odredbe o liturgijskoj godini te u vezi s time o izboru misnih obrazaca. To je pravi Missale plenarium, to jest liturgijska knjiga u kojoj je sadržano sve što je potrebno za misu: čitanja, antifone, sve molitve, red mise s rubrikama, zatim kalendar te na koncu i Opće odredbe. Prije misala za euharistijsko su se slavlje upotrebljavale zasebne liturgijske knjige: lekcionar, antifonar i sakramentar. Sada je svećenik imao sve u jednome svesku i k tome jasne upute kako valja slaviti misu, što je bilo važno u onim vremenima kada drugi udžbenici nisu bili lako dostupni i kada kler dobrim djelom nije bio dostatno obrazovan. Današnjem čitatelju ove prethodne napomene u velikom su dijelu nalik nekom pravnički sročenom spisu. Međutim, valja priznati da je takav pristup uvelike pogodovao da se misa slavila s dubokim dostojanstvom, pri čemu je u samom misnom slavlju bilo očito strahopoštovanje i puka i svećenika. Ako bismo danas s pravom rekli da su se minuciozne odredbe prethodnog misala veoma kruto shvaćale, valja ipak primijetiti da su odredbe današnjeg misala koji put nejasne i neodređene. Na primjer, u starom je Misalu donesena jasna shema kako valja okaditi oltar, a u današnjem Misalu se govori jednostavno da svećenik okadi oltar. Kako? Kojim pokretima? Koliko dugo? Nema uputa. Zaključimo. Koliko god je prethodni misal nadiđen, dobro je ipak vrednovati i neke njegove postavke jer i u ovom slučaju vrijedi latinska mudrost: Historia, magistra vitae.
Prethodno objavljeni dijelovi: prvi, drugi, treći
[1] U aktualnom misalu stoji Institutio genaralis – Opća uredba, a u prethodnim misalima Rubricae generales što se može prevesti kao Opće odredbe, što ćemo mi u ovome tekstu i činiti.
[2] Usp. Missale Romanum ex decreto sacrosancti concilii Tridentini restitutum, summorum pontificum cura recognitum. Editio prima iuxta typicam, Romae – Turonibus – Parisiis, 1962., str. XIII-LXVIII.
[3] Usp. Missale Romanum. Editio Princeps (1570). Libreria Editrice Vaticana, 1998. (fototipsko izdanje).
[4] Tako na više mjesta stoji da bi svećenik teško griješio ukoliko se u određenim slučajevima ne bi pridržavao navedenih odredaba…
[5] Rubricae generales Breviarii et Missalis Romani.
[6] Pars prima: Rubricae generales.
[7] Pars secunda: Rubricae generales Breviarii Romani.
[8] Pars tertia: Rubricae generales Missalis Romani.
[9] De anno et eius partibus.
[10] Ritus servandus in celebratio missae.
[11] De defectibus in celebratio missae occurentibus.
[12] Misal ih naziva tabellae secretarum – pločice (tihih molitava).
[13] Regulativa je slična današnjoj, s tim da danas crna boja nije propisana. Usp. Z. PAŽIN, Liturgijske boje, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 147(2019.) br. 9, str. 52-53.
[14] Zanimljivo je da te odredbe sâm Misal ne donosi, nego upućuje na Instrukciju o svetoj glazbi. Usp. SACRA CONGREGATIO RITUUM, Instructio de musica sacra et sacra liturgia ad mentem litterarum encyclicarum Pii Papae XII (Musicae sacrae disciplina) et (Mediator Dei), u: Acta Apostolicae Sedis (= AAS) 50(1958) 630.-663. Usp. također: http://www.vatican.va/archive/aas/documents/AAS-50-1958-ocr.pdf (4. 11. 2019.) Za talijansko izdanje usp. https://win.organieorganisti.it/InstructioDeMusicaSacra.htm (4. 11. 2019.).
[15] Ova zadnja preporuka preuzeta je iz enciklike Pija XII. Mediator Dei u: AAS 39 (1947) 560-561.
[16] Na oltaru trebaju biti: tri oltarnika, križ u sredini, svijećnjaci sa svijećama, jastučić ili stalak za misal i spomenute pločice tihih molitava. I ništa više! Sa strane, na posebnom stoliću, trebaju biti: posudice s vinom i vodom, rupčić za brisanje ruku i patena za pričest vjernika. Sve jasno i izrijekom određeno!
[17] Odgovara današnjoj službi čitanja.
[18] Pio XII. je dekretom Christus Dominus Pio XII. odredio da euharistijski post traje tri sata prije pričesti, tako da se Misa večere Gospodnje i Bogoslužje Velikoga petka moglo slaviti u večernjim satima.
[19] Naravno, Misal iz 1570. izdan je prije te korekcije, pa se o njoj u tome misalu i ne govori.
[20] Latinski bursa znači torba. Svećenici su je redovito zvali burza. Nalazimo, međutim, i hrvatski izraz tok. Usp. F. BARAC, Liturgika ili nauka o bogoštovnim obredima Katoličke crkve, Zagreb, 1908., str. 59. Nalazimo također izraz uklopnica. Usp. J. ŠETKA, Hrvatska kršćanska terminologija, Split, 1976., str. 53.
[21] Odredba koja ni danas nije izgubila na važnosti…
[22] Usp. Z. PAŽIN, Vino u bogoslužju, u: Diacovensia 25(2017.) br. 2, 233.-244.
[23] Ove odredbe mogu izgledati sitničavo, ali je svećenik i za takve slučajeve barem imao jasne upute u misalu, što je vrlo praktično.