»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (5. dio)


Opća uredba Rimskog misala iz 2002.


1. Pretpovijest


Iako govorimo o tri izdanja Rimskog misala nakon Drugog vatikanskog sabora, ipak postoje četiri izdanja Prethodnih napomena. O čemu se radi?

Bilo je odlučeno da novi Red mise stupi na snagu 30. studenoga 1969. na Prvu nedjelju došašća. Međutim, budući da cjeloviti novi misal još nije bio pripravljen, dana 6. travnja 1969. izdan je samo Red mise (bez misnih obrazaca) zajedno s Apostolskom konstitucijom Pavla VI. Missale Romanum te Općom uredbom Rimskog misala.[1] Prvi hrvatski prijevod Rimskog misala iz 1969. slijedi ovaj Red mise, a godine 1973. tiskan je na hrvatskom poseban svezak misnih obrazaca (prema tipskom izdanju Misala iz 1970.). Ova su se dva sveska u kasnijim izdanjima redovito uvezivala zajedno.[2]

Prvo tipsko izdanje cjelovitog Rimskog misala uslijedilo je na Veliki četvrtak, 26. ožujka 1970.[3] Ovaj misal preuzima Opće uredbe iz 1969. i dodaje im Uvod, zatim Motu proprij Pavla VI. od 14. veljače 1969. kojim se odobrava novi Opći rimski kalendar, te Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru.[4]

Drugo izdanje misala uslijedilo je pet godina kasnije, 27. ožujka 1975., na Veliki četvrtak.[5] Drugo hrvatsko izdanje – još uvijek vrijedeće – priređeno je na osnovu ovoga izdanja.[6] Opće uredbe ovoga izdanja promijenjene su samo u onome dijelu gdje se govorilo o službi subđakona, jer je red subđakonata bio u međuvremenu dokinut. Službe koje su se povjeravale subđakonu, u ovome se izdanju daju akoliti i čitaču.

Treće tipsko izdanje odobreno je 20. travnja 2000. na Veliki četvrtak, ali se sâm misal pojavio 2002. godine.[7] Opća uredba ovog izdanja je značajno proširena. U nas se pojavio samo prijevod Općih uredaba, ali bez Općih načela o liturgijskoj godini i kalendaru, jer je to identično prethodnom izdanju, koje se nalazi u hrvatskom prijevodu iz 1980.[8]


2. Teološko-liturgijski naglasci Opće uredbe Rimskog misala iz 2002.


Uvod


Ni godinu dana od prvog izdanja Opće uredbe iz 1969., godine 1970. dodan joj je važan Uvod.[9] On je uvršten u novi misal očito zbog toga što su neki smatrali da on predstavlja odmak od tradicionalnog nauka Crkve, jer ne naglašava žrtveni značaj mise. U prva dva izdanja ovaj uvod čini zasebnu cjelinu s petnaest brojeva, a u ovom iz 2002. on čini cjelinu s Općom uredbom  sa zajedničkom numeracijom. U njemu se ističe da je novi misal svjedočanstvo nepromijenjene vjere, da je izraz neprekinute predaje te da u isto vrijeme izražava potrebu prilagođavanja novim prilikama. Time se ističe ono što je određeno na Saboru:

Da se sačuva zdrava predaja i ujedno otvori put opravdanom napretku, neka obnavljanju pojedinih dijelova liturgije uvijek prethodi brižljivo teološko, povijesno i pastoralno proučavanje. (SC 23)

Naglašava se, dakle, važno trostruko načelo koje valja imati pred očima u reformi liturgije: svaki obred valja podložiti teološkom ispitivanju (koliko je on u skladu s naukom Crkve), zatim valja pogledati tradiciju (kako se određeni obred slavio tijekom povijesti), ali u isto vrijeme valja ostaviti prostora i zdravom napretku, ukoliko se pri tome poštuju ova prva dva načela. U prvom izdanju Rimskog misala htjelo se upravo to naglasiti, da se ne bi stekao dojam da se liturgijskom obnovom narušava nauk ili drevna tradicija Crkve. Koliko je to važno naglasiti, vidljivo je i danas, kada neki i dalje smatraju prethodni misal boljim, a neki drugi, štoviše, odbacuju u potpunosti i ovaj misal i sâm Drugi vatikanski sabor. U izlaganju katoličkog nauka o euharistiji ovaj se uvod poziva na oba sabora: Tridentski i Drugi vatikanski. Tako se ističe žrtveni značaj mise, Kristova prisutnost pod euharistijskim prilikama (izrijekom se govori o transupstancijaciji!). Također se naglašava važnost i nezamjenjiva uloga ministerijalnog svećeništva, ne zanemarujući pri tome i kraljevsko svećeništvo svih vjernika.

Uvod dotiče još jedno u to vrijeme osjetljivo pitanje: narodni jezik u bogoslužju. Naglašava se da na Tridentskom saboru saborski oci nisu – u tome trenutku – smatrali korisnim uvesti narodni jezik. Dakle, nisu ga po sebi apsolutno isključili. Drugi vatikanski sabor je, naprotiv ustvrdio da će „nerijetko biti vrlo korisno za puk upotrijebiti narodni jezik“, što je zbog opće prihvaćenosti to u potpunosti i provedeno.

Slično je pitanje pričesti pod objema prilikama. Tridentski sabor je u određenom trenutku dopustio pričest pod obje prilike, što se sada načelno dopušta. Osim toga Drugi je vatikanski sabor u nekim stvarima proveo ono što je propisao Tridentski sabor, a što se nije provodilo. To je odredba da se nedjeljom i blagdanom obavezno drži homilija. Konačno, naglašava se kako se u priređivanju reda mise kao i molitvenih obrazaca posegnulo za drevnim molitvenim blagom Crkve sadržanom u starim liturgijskim kodeksima.


Važnost i dostojanstvo euharistijskog slavlja


Opća uredba na samom početku naglašava se da je misno slavlje središte svekolikog kršćanskog života u kojem se ponazočuje i ostvaruje Kristovo vazmeno otajstvo po kojem smo spašeni. Pri tome ističe važnost nedjeljne euharistije. Tu je ključna uloga biskupa jer on kao apostolski nasljednik ima temeljnu zadaću naviještati evanđelje i slaviti Gospodnja otajstva. Ističemo odredbu poznatu iz prijesaborskih vremena, a koje nema u prethodnim izdanjima, da se svećenicima preporučuje svakodnevno slavljenje mise, pa i bez puka.


Ustrojstvo mise


Uredba podrobno govori o različitim sastavnicama mise. Ističe se važnost čitanja i tumačenje Božje riječi, kao i pjevanja. Jasno se govori o molitvama i ostalim dijelovima koji pripadaju svećeniku. Donose se odredbe o kretnjama i držanju tijela, kao i o svetoj šutnji.


Pojedini dijelovi mise


Uredba podrobno opisuje sve dijelove mise. U uvodnim obredima to su ulazak, pozdrav oltaru, pokajnički čin, Gospodine, smiluj se, Slava Bogu i zborna molitva. Zanimljivo je da se za zaključak pokajničkog čina („Smilovao nam se svemogući Bog…“) veli da on „nema učinak sakramenta pokore“. Ovo je umetnuto očito zbog prakse da u zemljama njemačkog govornog područja veći broj vjernika ne pristupa sakramentu pokore smatrajući da ga na neki način nadomješta upravo pokajnički čin u misi. Slijedi Bogoslužje riječi. Jasno se veli da se biblijska čitanja ne smiju zamijeniti nekim drugim tekstovima. Čitanja se uvijek naviještaju s ambona. Čitanje redovito čitaju čitači, a đakon ili svećenik evanđelje. Homilija, propisana za sve nedjelje i svetkovine, veoma se preporučuje i za svagdanje mise. Propovijeda slavitelj, koncelebrant, ponekad đakon, ali nikada laik.[10] Ispovijest vjere može se recitirati ili pjevati. Po sebi to može biti Nicejsko-carigradsko ili pak Apostolsko vjerovanje. U sveopćoj molitvi potrebno je paziti da se u njoj očituju molbe za potrebe sveopće Crkve. Za pripravu darova se ističe da se oni donose na oltar nakon sveopće molitve, a hvalevrijedno je da ih donesu vjernici. Uredba donosi ustroj euharistijske molitve i razlaže smisao svakog pojedinog dijela. Glede davanja znaka mira u sklopu obreda pričesti kaže se da se ostavlja biskupskim konferencijama da to urede. Poželjno je da se vjernici pričeste od hostija posvećenih na toj istoj misi. Uredba naglašava kako se „valja pobrinuti za to da se i pjevači mogu neometano pričestiti“, čega u prethodnim izdanjima nije bilo. Obavijesti – ako su potrebne – trebaju biti kratke. Na koncu Misal predviđa svečane blagoslove i molitve nad narodom.


Dužnosti i službe u misi


Jasno se govori o službama pridržanima svetome redu. Među službama Božjega naroda prvo se spominju postavljeni akoliti i čitači. Ostale službe mogu vršiti i laici (ministranti) kao čitači, psalmisti, zborovođe te izvanredni djelitelji pričesti. Osim ovih navode se i druge službe: sakristan, tumač bogoslužja, oni koji skupljaju darove, obredničar te „redari“. Pri svemu tome važno je da se među vjernicima zbog službi ne osjeti natjecateljski duh: služba nije na čast, nego na služenje.


Različiti oblici misnog slavlja


To je u prvom redu misa s narodom. Prvo se opisuje tijek mise koja se slavi bez đakona, a zatim misno slavlje s đakonom. Glede ovog drugog oblika evo nekih novosti kojih nije bilo u prethodnim izdanjima: nakon što navijesti evanđelje, đakon donese evanđelistar biskupu da ga poljubi ili on to sâm učini. Nova je i napomena da za vrijeme euharistijske molitve đakon stoji kraj svećenika, ali malo iza njega te da obično kleči od epikleze do prikazivanja hostije i kaleža. Na koncu uredba daje odredbe o službi čitača i akolita.

Slijede odredbe o koncelebriranim misama. Ona se nalaže u misi ređenja biskupa i prezbitera, u misi blagoslova opata i u misi posvete ulja, a preporučuje se u misi Večere Gospodnje, u misama prigodom sabora, sinode ili biskupskih sastanaka, u konventualnim misama i u misama prigodom skupa svećenika. Naravno, „nitko ne smije ni u kojem slučaju pristupiti niti biti pripušten koncelebraciji kad se misa već započne“. One dijelove euharistijske molitve koji se mole zajedno, glavni slavitelj govori glasno, a ostali tišim glasom. Koncelebranti izgovaraju riječi ustanovljena tako da, „ako se čini prikladnim, ispruživši desnu ruku prema kruhu i kaležu“. Gesta će biti manje prikladna kod osobito velikog broja suslavitelja. Završnu doksologiju „izgovara sam svećenik glavni slavitelj ili, ako se čini prikladnim, svi suslavitelji zajedno s glavnim slaviteljem, ali ne i vjernici“. Na koncu se svi koncelebranti naklone oltaru, a poljube ga samo glavni slavitelj zajedno s đakonom.


Misa u kojoj sudjeluje samo jedan poslužitelj


Uredba veli: „Neka se misa ne slavi bez poslužitelja ili barem kojeg vjernika ako nije prijeka i opravdana potreba.“


Neki opći propisi za sve oblike mise


Počast oltaru i evanđelistaru iskazuje se poljupcem. Određuje se kada svećenik treba pokleknuti, a kada se nakloniti. Slično se donose propisi glede kađenja i čišćenja svetoga posuđa.

Opširnije su odredbe glede pričesti pod objema prilikama koja, što se tiče znaka, ima puniji oblik. Međutim, vjernicima valja protumačiti da se i samo pod jednom prilikom prima „sav i cjelovit Krist“. Pričest pod objema prilikama, osim u slučajevima predviđenim u obrednim knjigama (npr. kod vjenčanja ili zavjetovanja), dopušta se svećenicima koji ne mogu sami slaviti misu ni koncelebrirati, đakonu i drugima koji u misi vrše neku službu (čitači, izvanredni djelitelji pričesti i ini službenici), zatim članovima zajednice na konventualnoj misi (sjemenišnim pitomcima, redovnicima) te, konačno, onima koji obavljaju duhovne vježbe ili sudjeluju na nekom pastoralnom skupu. Dijecezanski biskup ove odredbe može proširiti. Onim vjernicima koji se žele pričestiti samo pod jednom prilikom, valja to omogućiti.


Raspored i ures crkvenoga prostora za slavljenje euharistije


Uzvišena je i teška zadaća onih koji projektiraju, grade i uređuju crkvu i crkveni prostor: spojiti ljepotu, funkcionalnost s posebnim osjećajem za sveto i otajstveno. Zato ures crkve treba težiti više „za plemenitom jednostavnošću, negoli za raskoši“.

Oltar je u isto vrijeme i žrtvenik i stol Gospodnji. On predstavlja središte svekolikog euharistijskog slavlja. Ispod oltara dobro je ugraditi moći svetaca, ukoliko su sigurno vjerodostojne. U novim se crkvama postavlja samo jedan oltar, odvojen od zida, tako da svećenik može biti okrenut licem prema narodu. Svijećnjaci i križ i cvijeće mogu biti na oltaru ili u njegovoj neposrednoj blizini.

Ambon treba biti uočljiv, čvrst i nepomičan, da bude vidljivo da je on jedan od onih dvaju stolova euharistijskog slavlja.

Sjedište („sedes“) za svećenika treba biti tako postavljeno da se omogući komunikacija između predsjedatelja i puka. Uredba izričito veli da treba izbjegavati „bilo kakav oblik prijestolja“.

Mjesto za vjernike valja urediti tako da oni lako mogu „očima i duhom“ sudjelovati u euharistiji, te da mogu čuti svećenika i čitače. Uredba veli da je „za osudu običaj da se nekim privatnim osobama dodjeljuju posebna mjesta“.

Pjevački zbor treba smjestiti tako da bude vidljivo „da je on dio okupljene zajednice vjernika i da ima osobitu službu“.

Svetohranište treba biti „u nadasve dostojnom, časnom, vidljivom, urešenom i za molitvu prikladnom dijelu crkve“. Treba biti samo jedno, izrađeno od čvrstog i neprozirnog materijala i sigurno zaključano. Ne smije se postaviti na oltar na kojem se slavi euharistija. Uredba određuje da pored svetohraništa „trajno gori posebna svjetiljka na ulje ili od voska“.[11]

Glede slika potvrđuje se drevna uredba: „U skladu s pradavnom predajom Crkve, na svetim se mjestima vjernicima na štovanje izlažu slike Gospodina, Blažene Djevice Marije i svetaca, ali neka se ipak tako rasporede da vjernike mogu voditi otajstvima vjere koja se ondje slave.“ Slike se ne bi trebale nepotrebno umnožavati. Iako se izrijekom ne spominju kipovi, latinski izraz imago očito se ne odnosi isključivo na (dvodimenzionalne) slike, nego i na reljefe i kipove, kako je u Latinskoj Crkvi običaj.


Što je potrebno za misno slavlje


Kruh za euharistiju je pšenični i beskvasan. Velika hostija treba biti takva da se može stvarno prelomiti na više dijelova i dati barem nekim vjernicima, tako da se ostvari znak lomljenja kruha.

Vino za misu treba biti od roda trsova, bez primjesa. Uredba ne govori da vino nužno mora biti bijelo.

Bogoslužno se posuđe izrađuje od plemenite kovine. Potrebno ga je prije uporabe blagosloviti prema propisima. Zanimljiva je odredba koja veli da treba poštovati običaj da se „u sakristiji napravi sakrarij u koji se izlijeva voda od pranja bogoslužnog posuđa i rublja“. Kada se govori o rublju, vjerojatno se misli osobito na rupčić kojim se briše kalež.[12]

Bogoslužno ruho. Alba je ruho zajedničko svim zaređenim i postavljenim službenicima. Vlastito odijelo svećenika predsjedatelja jest misnica obučena preko albe i štole. Đakonovo odijelo jest dalmatika preko albe i štole.

Od drugih predmeta Uredba navodi liturgijske knjige, oltarni križ, kao i onaj križ koji se nosi u ophodu, svijećnjake, kadionicu, vaze i stalke za cvijeće, „vječno svjetlo“… Za sve te predmete Uredba veli kako je važno da budu čisti, uredni, lijepi i umjetnički skladni.


Izbor mise


Na svetkovine je svećenik dužan obdržavati kalendar crkve u kojoj slavi bogoslužje. Svagdanom kroz godinu može se po želji uzeti neobvezatan spomendan, misa od dana ili zavjetna misa.

Čitanja. Nedjeljama i svetkovinama čitaju se tri čitanja. U prijašnjem izdanju bila je predviđena mogućnost da se iz pastoralnih razloga i po sudu Biskupske konferencije mogu uzeti samo dva čitanja (što je u crkvama njemačkog govornog područja postalo pravilo). Sada se više ne daje takva mogućnost. Na blagdane se čitaju dva čitanja. U slučaju kada Gospodnji blagdan padne nedjeljom (Svijećnica, Preobraženje Gospodinovo i Uzvišenje svetoga Križa), uzimaju se tri čitanja. Na spomendan svetaca, obično se čitaju svagdanja čitanja. Čak kada se za pojedinog sveca donose određena čitanja, ona nisu obvezatna. Dakle, u načelu se daje prednost svagdanjim čitanjima koja se susljedno čitaju (lectio continua). Molitve se uzimaju iz mise koja je propisana.

Euharistijske molitve. U dosadašnjoj uredbi ne govori se o izboru euharistijske molitve. Sadašnja Uredba daje pobliže odredbe. Prva euharistijska molitva može se uvijek uzeti, poglavito u dane za koje je predviđen vlastiti U zajedništvu i vlastiti Molimo, Gospodine, kao i u onim slavljima svetaca čija se imena spominju u ovoj molitvi. Druga euharistijska se prvenstveno uzima na svagdane i to s vlastitim ili nekim drugim predslovljem. Treća euharistijska molitva po sebi ima prednost nedjeljom i blagdanima. Četvrta euharistijska molitva ima nepromjenjivo predslovlje. Može se uzeti kada u misama nije određeno vlastito predslovlje i u nedjeljama kroz godinu.[13]


Prigodne mise i mise za pokojne


To su obredne mise povezane sa slavljem sakramenata i sakramentala, mise za razne potrebe, prigodne i zavjetne mise o Gospodnjim otajstvima, ili u čast BDM ili svetaca.

Sprovodna misa može se slaviti svakoga dana osim na zapovijedane svetkovine, na Veliki četvrtak i u Vazmenom trodnevlju, te u nedjeljama došašća, korizme i vazmenoga vremena. Svagdanje mise za pokojne mogu se slaviti u svagdane kroz godinu i na neobvezatne spomendane.


Prilagodbe koje spadaju na biskupe i biskupske konferencije


U posljednjoj glavi govori se o prilagodbama i inkulturaciji. Ovih odredaba nije bilo u prethodnim izdanjima. Uredba je tu veoma oprezna. Neke se odredbe prepuštaju skrbi i sudu dijecezanskog biskupa: o koncelebraciji, o posluživanju kod oltara, dijeljenju pričesti pod objema prilikama, i odredbe o gradnji i uređenju crkava.

Biskupske konferencije brinu o pripravi i odobrenju prijevoda misala na narodnom jeziku. One određuju kretnje i držanje vjernika tijekom mise, oblik pružanja mira, način primanja pričesti, itd.

Ukoliko bi se, pogotovo u narodima gdje je evanđelje naviješteno u novije vrijeme, pokazala potreba daljnjih i dubljih promjena, potrebno je poštovati određenu proceduru. Apostolskoj Stolici treba najprije potanko izložiti određeni prijedlog, da bi se, tek nakon dobivenog dopuštenja, pristupilo izrađivanju pojedinih prilagodbi, koje se onda uvode na određeno pokusno vrijeme. Novine se u liturgiju mogu uvoditi samo ako to traži istinska potreba. Smisao inkulturacije nije u tome da se ide prema stvaranju novih obreda, nego da se uvaže zahtjevi i potrebe određene kulture, prilagođujući Rimski obred. Zaključni, 399. broj jasno veli:

Stoga Rimski misal, premda u različitosti jezikâ i u određenoj raznolikosti običajâ, mora biti sačuvan za budućnost kao sredstvo i predivan znak cjelovitosti i jedinstva rimskoga obreda.

Glede inkulturacije u nas valja uzeti u obzir da smo mi dio Europe u kojoj je Rimska liturgija nastala te nema potrebe za nekim posebnim promjenama i prilagodbama. Poteškoća je u tome što mi ne koristimo dovoljno mogućnosti prilagodbe koju predviđaju liturgijske knjige. S druge strane, iz iskustva nekih zapadnih Crkava gdje se u prilagodbama znalo otići i u banalnosti, možemo razumjeti određenu rezerviranost ove Uredbe prema nekih prilagodbama i promjenama.


3. Opća načela o liturgijskoj godini i Opći rimski kalendar


U motu propriju Mysterii Paschalis kojim se odobravaju Opća načela i Opći rimski kalendar Pavao VI. piše kako je „tijekom stoljeća narastao broj vigilija, blagdana i osmina, postupno su prekrojeni neki dijelovi liturgijske godine, a vjernici su katkad prianjali uz neke posebne pobožnosti, te se činilo da im to odvraća duh od središnjih otajstava božanskoga otkupljenja“. Zato papa ističe središnje mjesto vazmenoga otajstva koje se na svoj način slavi tijekom cijele liturgijske godine, osobito nedjeljom. U isto je vrijeme u skladu s crkvenim naukom slaviti blagdane Djevice Marije i svetaca. U tome duhu je preuređen kalendar, tako da su izostavljena imena nekih manje poznatih svetaca, a uvrštena su „imena mučenika onih krajeva u koje je evanđeoska poruka stigla kasnije“.


Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru na samom početku daju osnovnu postavku:


Spasiteljsko djelo Kristovo slavi sveta Crkva u određene dane tijekom godine svetim spomenom. Svakoga tjedna, u dan što ga zove Gospodnjim, vrši spomen Gospodnjeg uskrsnuća, koje uz to, zajedno s njegovom blaženom mukom, obnavlja jednom godišnje najvećom svetkovinom Vazma. A u krugu jedne godine razvija cjelokupno Kristovo otajstvo te s njime zajedno slavi spomendane svetih.

Opća načela zatim govore o liturgijskim danima i razlaže njihovo značenje. To su nedjelja, svetkovine, blagdani i spomendani te svagdani.

U krugu godine ističe se vazmeni krug: vazmeno trodnevlje, a zatim, vazmeno i korizmeno vrijeme. Drugi je krug onaj božićni: božićno vrijeme i vrijeme došašća. Na koncu se razlaže značenja vremena „kroz godinu“. Slavljene Prosnih dana i Kvatri ostavlja se sudu biskupskih konferencija.

Na koncu se donosi Opći rimski kalendar i Tablica liturgijskih dana prema redu prednosti.


Zaključak


Uvod i Opća uredba izražavaju ono „novo i staro“ što Crkva poput mudrog domaćina iznosi. Poštujući nauk i drevnu tradiciju, liturgija se sada u nekim elementima vraća na svoje izvore. Tako je ponovno uveden drevni obred poljupca, odnosno znaka mira. K tome se uzimaju u obzir i nove prilike, pa se tako uvodi narodni jezik u bogoslužje, što, opet, nije novina. Naime, u prvih pet stoljeća bogoslužje se slavilo na grčkom i latinskom koji su tada bili živi jezici. Nove se prilike očituju i u nekim novim službama, pri čemu se jasno razlikuje služba i kompetencije svetoga reda od ostalih službi.

Očito je da su Opće odredbe Misala iz 1570.-1962. i Opća uredba iz 2002. nastale u različitim povijesnim prilikama. Nakon Tridentskog sabora bilo je važno da se misa slavi valjano i posvuda jednako, jer se nije pretpostavljalo da bi to kler po svome obrazovanju nužno trebao znati. U vrijedećoj Općoj uredbi ne manjka točnih odredaba, ali se ipak daje teološko-liturgijsko značenje i smisao svakoga obreda. Određena preciznost opisa obreda uzrokovana je očito abuzusima da se – opet u Crkvama njemačkog govornog područja – koji put red mise improvizira ili neke službe preuzimaju službenici na koje to ne spada (tako da npr. laici drže homiliju na misi). Pored svega toga ipak se ne ide u rubricističke sitnice (npr. točan opis kako treba raširiti ruke i kako treba okaditi oltar). U svakom slučaju, i Opća uredba može i treba biti vrlo korisno sredstvo da se svećenik pripravi na slavljenje euharistije i to tako da razumije smisao i svrhu odredaba i ceremonija.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 2/2020.

Prethodno objavljeni dijelovi: prvidrugitreći, četvrti


[1] Missale Romanum ex decreto Sacrosancti oecumeici concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP VI promulgatum. Ordo missae. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, 1969.

[2] Rimski misal obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Red mise. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i odobrenjem Sv. Kongregacije za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1969.; Rimski misal obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Misni obrasci. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i odobrenjem Sv. Kongregacije za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973.

[3] Missale Romanum ex decreto Sacrosancti oecumeici concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP VI promulgatum. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, 1970.

[4] Dakle, u Redu mise iz 1969. nije bilo Uvoda niti Općih načela o liturgijskoj godini, tako da toga nema ni u hrvatskom prijevodu iz 1969.

[5] Missale Romanum ex decreto Sacrosancti oecumeici concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP VI promulgatum. Editio typica altera, Libreria editrice vaticana, 1975.

[6] Rimski misal obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Drugo hrvatsko izdanje dopunjeno i popravljeno prema drugom tipskom izdanju. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i odobrenjem Sv. Kongregacije za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980. Kasnija hrvatska izdanja identična su ovome, s time da su unesene neke manje dopune, kao, npr. da su Leopold Mandić i Marko Križevčanin uvedeni kao sveci, jer su u međuvremenu kanonizirani. Slično je tako prema nedavnoj odredbi u sve euharistijske molitve uveden spomen sv. Josipa, osim u Rimski kanon gdje je ime svetoga Josipa još ranije bilo umetnuto.

[7] Missale Romanum ex decreto Sacrosancti eocumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum Ioannis Pauli PP. cura recognitum, Editio tertia, Typis Vaticanis 2002.

[8] Rimski misal prerađen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI, preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba iz trećeg tipskog izdanja, Zagreb, 2004.

[9] Za komentare Opće uredbe Rimskog misal iz 2002. usp. M. BARBA, La nuova Institutio generalis del Missale Romanum, u: Rivista liturgica 90(2003) nr. 4., 513-532;  M. AUGÉ, Il capitolo IX dell’Institutio generalis: tra adattamento e inculturazione, u: Rivista liturgica 90(2003) nr. 4., 533-547.

[10] U Crkvama njemačkog govornog područja ova se odredba nerado prihvaća, a koji put jednostavno ignorira…

[11] U većini crkava je to najčešće električna žarulja…

[12] Vjerojatno se danas sakrarij nalazi u manjem broju crkava…

[13] Zanimljivo je da Opće uredbe uopće ne spominju i druge odobrene euharistijske molitve, kao da im želi umanjiti važnost.