Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (6. dio)
Uvodni obredi
Od samih početaka euharistija (Gospodnja večera) sastojala se od dva bitna dijela: službe riječi i euharistijske službe (lomljenja kruha). U počecima nije bilo nikakvih uvodnih obreda.[1] Tako u Djelima apostolskim stoji kako je Pavao dugo „govorio“ te, „pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio“ (Dj 20, 7-12). Slično Didahé (početak 2. st.) govori: „U nedjeljni dan Gospodnji saberite se da lomite kruh i da zahvaljujete (slavite euharistiju)“.[2] Oko 150. godine Justin svjedoči da je euharistijsko slavlje započinjalo čitanjima: „A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke.“[3] Augustin svjedoči da misa započinje biskupovim pozdravom nakon kojeg slijede čitanja. On opisuje događaj čudesnog ozdravljenja prije mise na Uskrs 426. Puk je u crkvi zbog toga klicao od radosti. Kad je ušao u crkvu, veli Augustin: „Pozdravio sam narod, a oni povikaše još žarče. Pošto ipak zašutješe, pročitani su određeni dijelovi Svetoga pisma.“[4]
Međutim, uskoro se počinju razvijati uvodni obredi, koji su na određeni način zasjenjivali osnovne dijelove mise. Jesu li uvodni obredi nužni? Ne. To je vidljivo i iz vrijedećih odredaba da se, na primjer, pokajnički čin ispušta na Svijećnicu, na Cvjetnicu, na Veliki petak, u Vazmenom bdjenju te kad god se pod misom slavi časoslov, krštenje, vjenčanje, itd. Stoga bi i danas svaka misa bez velike štete mogla, kao u starini, započinjati čitanjem Božje riječi, nakon čega bi slijedila sveopće molitva sa zaključnom zbornom molitvom, kako neki liturgičari priželjkuju. Kako god bilo, određeni uvodni obredi zadržani su i u novom misalu, samo što su u odnosu na stari red mise oni sretnije raspoređeni. Bitna je novina da sada uvodne obrede svećenik ne slavi sâm s poslužiteljem nego zajedno s pukom i to sa svoga sjedišta, a ne više ispred oltara, okrenut leđima puku, kako je bilo u prethodnom redu mise.
Evo sheme uvodnih obreda prema dosadašnjem i vrijedećem Rimskom misalu.
Misal Pija V.Znak križa Psalam 43 Pokajnički čin (Ispovijedan se) Poljubac oltaru Ulazna pjesma (Introitus) Gospodine, smiluj se (Kyrie) Slava Zborna molitva |
Misal Pavla VI.Ophod i ulazna pjesma Poljubac oltaru Znak križa Pozdrav Uvod Pokajnički čin Gospodine, smiluj se Slava Zborna molitva |
U prethodnom misalu vidljivo je da su se određeni dijelovi umetali u red mise, kako je povijesno bilo uvjetovane, a ne na logičan način. Tako je, na primjer, Introitus (ulazna pjesma) u počecima, naravno, bila na samom početku, dok bi celebranti ulazili u crkvu, a ovdje on slijedi poslije pristupnog psalma, i pokajničkog čina. Prikazat ćemo ovdje pojedine dijelove uvodnih obreda počevši od recitiranja psalma 43., a ostale dijelove komentiramo onim redoslijedom kako je to u vrijedećem misalu.
Psalam 43 (Pristupit ću Božjem žrtveniku)
U prethodnom misalu bi svećenik, nakon što dođe do oltara, odložio biret, odnio kalež na oltar i postavio ga na korporal, vratio se ispred oltara, te stojeći ispred prve stube započeo misu znakom križa, a nakon toga bi naizmjence s poslužiteljem recitirao psalam 43 (Dosudi mi pravo, Bože) s antifonom Pristupit ću Božjem žrtveniku.
Kako je došlo do ovoga? U počecima rimske liturgije, dok bi papa svečano ulazio u crkvu, pjevao bi se psalam za ulaz. Kad bi došao do oltara, papa bi se naklonio oltaru u tihoj molitvi, zatim bi poljubio oltar, rekao: „Gospodin s vama“ i kazao molitvu.[5] Umjesto ove molitve u tišini, u 9. st. se uvodi recitiranje spomenutog 43. psalma koji bi svećenik recitirao kao osobnu pripravu dok bi išao prema oltaru (što je razumljivo, jer antifona glasi: „Pristupit ću Božjem žrtveniku“). Kasnije, za Inocenta III. (početak 13. st.) počeo se ovaj psalam moliti ispred prve oltarne stube. Taj je običaj prešao u kasnije misale, a preuzima ga i Misal Pija V. Da je to bio razmjerno noviji običaj, vidljivo je iz toga da se i u to vrijeme recitiranje toga psalma ispuštalo u misama za pokojne. U vrijedećem redu mise ovoga psalma više nema.
Ulazna pjesma (Introitus)
Ulazna se pjesma pojavila u Rimu negdje u 6. st., vjerojatno za pape Grgura Velikog (590.-604.), kako to svjedoči Ordo Romanus I.[6] Rimski je običaj (i danas djelomično sačuvan) da papa na određene dane slavi euharistiju u pojedinim rimskim crkvama, tzv. „titulima“.[7] Tom je prigodom on dolazio u ophodu sa svojom pratnjom. Dok bi pristupao oltaru, pjevali bi se psalmi. Uskoro je tu ulogu sve više preuzimala schola cantorum, tako da je puk ubrzo bio isključen. U prethodnom misalu ova pjesma, kojoj bi logično mjesto bilo na samom početku, pjevala se ili govorila nakon molitve ispred oltara i nakon pokajničkog čina. Vrijedeća Uredba Rimskog misala u brojevma 47 i 48 veli:
„Kad se narod okupi, dok svećenik ulazi s đakonom i poslužiteljima, započne ulazna pjesma. Svrha je te pjesme otvoriti slavlje, potaknuti jedinstvo okupljenih, uvesti ih u otajstvo liturgijskoga vremena ili blagdana i pratiti hod svećenika i poslužiteljâ.
Tu pjesmu pjeva pjevački zbor naizmjence s pukom ili, na sličan način, pjevač naizmjence s pukom, ili pak cijelu pjesmu pjeva puk ili samo zbor. Može se upotrijebiti bilo antifona sa svojim psalmom iz Graduale romanum ili iz Graduale simplex, bilo neka druga pjesma koja odgovara svetomu činu, naravi dana ili vremena, s time da joj je tekst odobrila konferencija biskupâ. Ako se kod ulaska ne pjeva, tada antifonu iz misala govore vjernici ili neki od njih, ili čitač, ili pak sam svećenik, koji ju može prilagoditi na način uvodne riječi.“
Nažalost, u današnjoj liturgiji ophoda redovito nema, jer je put od sakristije do oltara redovito kratak. Ipak se, što je hvalevrijedno, u svečanijim prigodama upriličuje dulja ulazna procesija. Bilo bi prikladno da se u novim crkvama sakristija sagradi podalje od oltara, tako da svaka misa započinje određenim ophodom. Nadalje, običaj nošenja svijeća i tamjana civilnog je podrijetla. Naime, pred rimskim bi uglednicima u mimohodu u svečanim zgodama išli službenici s gorućim tamjanom i bakljama. Spomenimo da u starini nije bilo svijeća na oltaru, nego bi akoliti u svečanom ophodu donosili svijeće i postavljali ih na dva kraja svetišta, da bi ih svečano nosili do ambona kada se imalo čitati evanđelje, kao što se i danas čini u svečanijim bogoslužjima.
U ovoj je Uredbi pomalo problematična odredba da se može pjevati i „neka druga pjesma koja odgovara svetomu činu… s time da joj je tekst odobrila konferencija biskupâ“, što u praksi često nije slučaj. S jedne bi strane pjesma trebala biti prikladna i skladno izvedena, a s druge strane trebao bi sav puk sudjelovati, a to je dvoje koji put teško uskladiti.
Poljubac oltaru
U prethodnom redu mise svećenik bi poljubio oltar govoreći molitve u čast onih svetaca čije su moći položene u oltar. Prema tome, bila je to počast tim svecima. U vrijedećem je redu mise očito da oltar predstavlja Krista. Zato svećenik najprije njega pozdravi poljupcem (što je izraz poštovanja).[8] Naime, Krist je onaj koji saziva puk na euharistijsko slavlje. Zato se od ovoga trenutka pa do konca mise počast iskazuje samo oltaru, a ne svetohraništu. Uz poljubac se ne kazuje nikakva molitva. Sama gesta je dovoljna.
Znak križa
Prema dosadašnjem redu mise svećenik se upućuje prema oltaru, odloži biret, postavi kalež na oltar, vrati se do ispod najdonje stube oltara i započne misu znakom križa. Valja reći da je znak križa razmjerno nov. Pojavljuje se tek u 14. st., a ni tada ga narod nije čuo. Nema ga u istočnoj tradiciji. Za vrijeme posljednje liturgijske reforme bilo je govora o tome da se znak križa na početku mise dokine, jer on nema dugu tradiciju. K tomu, ako misa započinje ulaznom pjesmom, onda bi znak križa (koji označava početak nekog bogoslužja) bio određen povratak unazad. Konačno, uzme li se koji trojstveni pozdrav („Milost Gospodina našega Isusa Krista ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama“), onda znak križa predstavlja ponavljanje, jer je trojstveni obrazac već izrečen u pozdravu. No, vjerojatno stoga što znak križa uvijek stoji na početku svih pučkih pobožnosti, Pavao VI. je insistirao da on bude i na početku mise, pa je tako i ostalo.[9]
Pozdrav
Najčešći je pozdrav „Gospodin s vama“, uz spomenuti trojstveni. Treći pozdrav „Mir vama“ pridržan je biskupu. Pozdrav posvješćuje vjernicima da je Krist onaj koji ih okuplja i oko kojeg se okupljaju.
Uvod
Iako je već Tridentski sabor smatrao korisnim kratka tumačenja pojedinih dijelova bogoslužja, tek se u vrijedećem redu mise ostvarila ova zamisao. Svećenik, đakon, ali i poslužitelj laik može na početku mise kratko uvesti vjernike u bogoslužje dana.[10] Dakle, misa će mirno početi predviđenim obrascem: „Braćo i sestre, priznajmo svoje grijehe, da možemo dostojno proslaviti sveta otajstva“.[11]
Pokajnički čin
Ovaj je dio mise nastao u vrijeme tzv. tarifne pokore (7. st.). Radi se o sakramentu pokore (ispovijedi) u kojem su se pokornicima davale izuzetno teške i dugotrajne pokore. Da bi se pomoglo tim ljudima, uvedene su zamjene: moglo se dati služiti određen broj misa kao zamjena za izvršenje pokore. Bilo je i onih koji su umrli prije nego što bi izvršili pokoru, pa je rodbina za njih davala služiti mise. Tako su u misne obrasce ušle tzv. apologije, molitve za pokornike da im se oproste grijesi, a kasnije su to bile molitve i za oproštenje grijeha onih koji su slavili misu. Jedna je od tih apologija upravo molitva Ispovijedam se. U prethodnom je redu mise svećenik molio „Ispovijedam se Bogu svemogućemu“[12] a zatim ju je ponavljao poslužitelj. Svećenik bi zaključio: „Smilovao nam se svemogući Bog…“, kao što je to i danas, a u prethodnom redu bi svećenik još dodao „Oproštenje odrješenje i otkupljenje grijeha naših…“ čime se naglašavao apologetski vid ove molitve.[13]
Pokajnički je čin u današnjem redu mise novina, jer se sve do liturgijske reforme nije naglas kazivao nego je to svećenik tiho za sebe molio, a nakon toga poslužitelj. U današnjem redu mise vjernici se pripravljaju za euharistijsko slavlje priznavajući svoje grijehe i moleći za oproštenje. Tri su mogućnosti ove molitve. Uz klasičnu Ispovijedam se, drugi je oblik kratak: Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili tebi… Konačno, mogu se kazivati različiti obrasci koji se zaključuju s Gospodine, smiluj se. Misal veli da svećenik, đakon i drugi podesan služitelj mogu kazati slične zazive s Gospodine, smiluj se. Međutim, obnovljena liturgija, kao što je bilo rečeno, ne želi suviše naglašavati pokajnički vid ovoga dijela mise, što je vidljivo iz odredbe da se on ispušta kada je u misu uključeno drugo slavlje (krštenje, vjenčanje, časoslov), te na Svijećnicu, Cvjetnicu, Veliki petak, itd. Umjesto svih ovih obrazaca predviđen je također (osobito nedjeljom) blagoslov vode i škropljenje naroda.
Gospodine, smiluj se (Kyrie)
Kyrie, eleison bio je poganski usklik bogu ili caru. Bio je to više izraz poštovanja i klicanja bez pokorničkog značenja. Vrlo je vjerojatno da je to zapravo bio odgovor na molitvu vjernika prema ovomu ustrojstvu: nakon čitanja slijedila bi propovijed i onda molitva vjernika, a odgovor na te molitve bio bi upravo Kyrie, eleison. Po sebi je ovaj usklik značio davanje slave Bogu, a u sadašnjoj liturgiji po prvi put on dobiva pokornički značaj. U prethodnoj se liturgiji tri puta govorilo Kyrie eleison, tri puta Christe eleison i opet tri puta Kyrie eleison, dok se to danas čini po dva puta.[14]
Slava Bogu na visini
Ovo je jedan od najstarijih nebiblijskih himana poznat i na Zapadu i na Istoku. Prvi se put jedan njegov dio susreće u spisu Constitutiones apostolorum (oko 380.) a njegov se današnji oblik obično uzima iz spisa Codex Alexandrinus (6. st.).[15] Na Istoku se ovaj himan osobito rado pjevao u Službi časova. Kad je ušao u misu, ovaj se himan u počecima uzimao samo za Božić, kasnije i za Uskrs, a zatim za sve veće blagdane. Intoniranje ovoga himna u počecima je bilo pridržano samo biskupu.
Danas se ovaj himan pjeva na sve nedjelje, blagdane i svetkovine (osim nedjelja došašća i korizme). Upitno je ima li smisla recitirati ovaj himan samo zato što tako stoji u rubrikama. Možda bi ga trebalo rjeđe uzimati, a u svakom bi ga slučaju trebalo pjevati. Izgleda uputnije da se pjeva neka prikladna pjesma, nego da se Slava onako „suho“ recitira…
Zborna molitva
Sredinom 2. st. Justin svjedoči da je prva molitva koju zajednica upućuje Bogu bila molitva nakon službe riječi. Po svoj je prilici zborna molitva bila zaključna molitva molitve vjernika. Nakon što bi poslušali Božju riječ i čuli njezino tumačenje, vjernici bi ustajali i govorili molitve, a predsjedatelj bi te njihove molitve „sabrao“ u jednu molitvu koja se onda i nazivala collecta – zborna molitva. U prethodnom misalu, kao što je to i danas, zborna molitva dolazi neposredno prije čitanja. Spomenimo da je u prethodnom misalu postojala mogućnost moliti i više zbornih molitava kao bi se određena slavlja preklapala istoga dana. Tako je, na primjer, na božićnoj misi zornici jedna zborna bila o Božiću, a druga o svetoj Anastaziji.
Opća uredba u broju 54 daje sljedeće tumačenje zborne molitve:
„Nakon toga svećenik pozove narod na molitvu. Svi zajedno sa svećenikom šute neko vrijeme da bi postali svjesni kako se nalaze pred Bogom i da bi u sebi mogli izreći svoje molitve. Tada svećenik izmoli molitvu koja se običava zvati ‘zborna’ i kojom se izražava narav slavlja. Prema drevnoj predaji Crkve zborna se molitva obično upućuje Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetom, a zaključuje se trojstvenim završetkom…“
Smisao je dakle ovaj: narod u tišini kaže Bogu svoje molitve (važno je ostaviti prostora za to!), a svećenik onda sve te molitve „sabere“ u jednu zbornu molitvu koju onda narod poklikom Amen čini svojom.
Posebna pitanja
Obnova misnih molitava u Misalu Pavla VI.
Novi je misal znatno obnovio misne molitve. U prethodnom su misalu tjedne molitve (osim spomendana svetaca, kvatri i zavjetnih misa) bile još samo u korizmi i u vazmenom tjednu, dok novi misal donosi tjedne molitve u došašću i u cijelom vazmenom vremenu. Osim toga, molitve su preuređene i to prvenstveno na osnovu drevnih izvora (osobito Gelazijeva sakramentara). Koji put je molitva zgodno sastavljena iz dva različita izvora. Jedan od priređivača tih molitava veli da su one preuređene na osnovu ovih triju načela:
- U tekstu neke molitve tražio se najstariji, originalan izvor.
- Neke su molitve tijekom vremena dobile nepotrebne dodatke i ponavljanja, pa su pojednostavljene.
- Pastoralna vrijednost. U misal su uključene neke zavjetne mise koje nisu prije postojale, npr. za evangelizaciju, za jedinstvo kršćana, za mir, za pravdu…[16]
O bogatstvu novih misnih molitava napisane su knjige i mnogi doktorski radovi, tako da to ovdje ne možemo razlagati. Najveći dio tih molitva sastavljen je na osnovu drevnih izvora, a neznatan ih je broj novosastavljenih. Sve su one brižno pripravljane te svojim brojem i teološkim bogatstvom nadvisuju prethodne molitve, već i samom činjenicom da se nove molitve temelje na izvorima koji su stariji od izvorâ na osnovu kojih su priređene molitve prethodnog misala.
Evo dva primjera. Zborna molitva Uskrsa u prethodnom misalu, preuzeta iz Grgurovog sakramentara (br. 383), glasila je:
Bože, koji si na današnji dan po svojem Jedinorođencu pobijedio i otvorio nam pristup vječnosti, prati svojom pomoći želje koje nam prethodno nadahnjuješ.[17]
Novi misal pronalazi teološki puno bogatiju i prikladniju molitvu iz istog Grgurovog sakramentara (br. 389):
Bože, koji si na današnji dan po svojem Jedinorođencu pobijedio i otvorio nam pristup vječnosti, udijeli nama, koji slavimo blagdan Gospodinova uskrsnuća, da obnovljeni tvojim Duhom uskrsnemo u svjetlo života.[18]
Prvi dio je identičan. Međutim, umjesto općenite molbe da nam Bog pomogne ostvariti ono na što nas potiče, u vrijedećem je misalu izražena važna teološka misao: Bog je uskrisio Krista upravo zato da nama otvori pristup vječnosti. Stoga molimo da snagom Duha Svetoga i mi uskrsnemo u novinu života, upravo kako se – na osnovu jednog govora Leona Velikog – veli u zbornoj molitvi Spasova: „Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće.“ Osim toga zapažamo da su priređivači htjeli zadržati potpuno pozitivno ozračje uskrsnog dana te su tako originalni „a morte animae resurgamus“(„od smrti duše“) preinačili u: „in lumine vitae resurgamus“ („u svjetlost života“).
Drugi primjer. Darovna molitva Uskrsa razlikuje se samo u jednoj riječi od molitve koja se u prethodnom misalu molila u srijedu vazmene osmine. U prethodnom je, na osnovu Sakramentara iz Gellona (br. 740), stajalo:
Puni uskrsne radosti prinosimo ti Gospodine kličući ovu žrtvu, kojom se tvoja Crkva čudesno napasa i hrani.[19]
Hoće se reći da nas misna žrtva u pričesti „napasa i hrani“, pri čemu ova dva glagola izriču istu stvarnost, što je nespretno ponavljanje.[20]
Međutim, na osnovu starijeg izvora iz Gelazijevog sakramentara br. 470, umjesto „napasa“(pascitur) stoji – kako je zacijelo izvorno i stajalo – „preporađa“ (renascitur). Hoće se reći da je euharistija također izvor sakramenta krsta kojim se preporađamo, ali u isto vrijeme euharistija je sakrament kojim se u pričesti hranimo. Kasnija verzija, koja je ušla u prethodni misal, očito je djelo prepisivača koji nije razumio da je euharistija izvorište i vrhunac. U euharistijskom se slavlju naime ostvaruje Kristovo vazmeno otajstvo kojim smo spašeni, tako da je euharistija izvorište svakog sakramenta pa tako i sakramenta krsta i sakramenta pričesti.
I u jednom i u drugom primjeru vidi se jasna teološka poruka: Kristovo uskrsnuće je na naše spasenje. Ono je djelatno u otajstvima koja Crkva slavi. Po njima i mi postajemo dionicima Kristova uskrsnuća i Kristove proslave, s njime smo „suuskrnuli“, odnosno, Bog Otac nas, „osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje” (Kol 1,12-13). A do ovih teoloških dubina možemo doći iščitavajući drevne molitvene obrasce koje nalazimo u novome misalu u kojemu se doista ostvaruje ono Kristovo „staro i novo“.
Mjesto zborne molitve
Misne su molitve, dakle, biser kršćanske teologije i bogoslužja. One često na izvrstan način pokazuju da Crkva vjeruje kako moli („Lex oradni – lex credendi“). Upravo zbog toga neki liturgičari smatraju da je šteta da se zborna molitva govori prije čitanja gdje prolazi nekako „nezapaženo“.
U Prvoj apologiji svetoga Justina (oko 150.) prvi se put donosi točna struktura euharistijskog slavlja u kojoj se onda nalazi i sveopća molitva. Nakon čitanja i nagovora (homilije) predstojnika, veli spis: „Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve.“[21]
Constitutiones apostolorum, sirijski dokument s konca 4. st., donosi osamnaest molitava koje su se govorile na koncu službe riječi: za mir, za Crkvu, za lokalnu zajednicu, za biskupe, za svećenike, đakone, čitače, pjevače, djevice, udovice, za one koji su u braku, za dobročinitelje, za novokrštenike, za otpadnike, za neprijatelje, za sve sabrane…[22] Vrlo vjerojatne bi ove molitve biskup zaključivao zaključnom molitvom. Upravo se tako čini i u današnjem bogoslužju Velikog petka: nakon svetopisamskih čitanja slijedi sveopća molitva, s tim da nakon svakog molitvenog zaziva slijedi svećenikova (zborna) molitva.
U svakom slučaju, molitva vjernika na koncu službe riječi zabilježena je sve do pape Feliksa III. (483.-492.).[23] Međutim, njegov nasljednik Gelazije (492.-496.), po uzoru na grčku liturgiju, uveo je litanijsku molitvu na početku mise[24], pri čem se nakon svakog zaziva pjevalo Kyrie, eleison. Kako je dotadašnja molitva vjernika (nakon evanđelja i homilije) izgledala kao ponavljanje, on ju je jednostavno ukinuo.[25] Tako je ostala samo litanijski zaziv Kyrie eleison na početku mise.[26]
Evo shematskog prikaza:
Obnovljena liturgija ponovno stavlja molitvu vjernika iza homilije. Te molitve svećenik sabire završnom (zbornom?) molitvom. Tako može izgledati da imamo dvije zborne molitve: onu prije čitanja i onu na koncu molitve vjernika. Ovdje se očituju i druge dvije poteškoće. Zaključne molitve na koncu molitve vjernika ne nalaze se u misalu, nego ih sastavljač stvara kako najbolje umije… S druge strane, veoma vrijedne i teološki bremenite zborne molitve rečene prije čitanja, rijetko dopiru do srca vjernika, jer su izvan konteksta – redovito nisu vezane uz čitanja. Bilo bi, vjerujem, idealno, kada bi molitve vjernika (sveopće molitve, prošnje, molbenice) sa svojom završnom (zbornom) molitvom bile određene i propisane, kao što je danas slučaj na Veliki petak ili kao što je to u Jutarnjoj i Večernjoj časoslova, te kada bi one izražavale zahvale i molitve vjernika nakon naviještene Božje riječi…
Zaključak
Novi misal zadržava veći dio uvodnih obreda prethodnoga misala, ali ih logičnije raspoređuje. Temeljna je razlika u tome da su uvodni obredi prethodnog misala de facto bili svećenikova osobna priprava na misu. Zato je te molitve i molio tiho ispred prve stube oltara okrenut leđima puku. Novina je da u vrijedećem redu mise u uvodnim obredima uzima udjela cijeli puk. Glede pokajničkog čina – unatoč činjenici da je ostatak prijašnjih apologija – možemo reći da on i danas ima svoje mjesto, iako se on u određenim slučajevima ispušta. Nadalje, obnova misnih molitava je vrlo brižljivo i znalački provedena, pri čemu se posezalo za najstarijim liturgijskih izvorima. Ipak je i nadalje, čini nam se, problematično mjesto zborne molitve prije čitanja.
Ukratko: iako određene dijelove uvodnih obreda današnjeg misala možemo staviti u pitanje, ipak su oni skladniji u odnosu na prethodni red mise i – što je najvažnije – uključuju cijeli puk.
Prethodno objavljeni dijelovi: prvi, drugi, treći, četvrti, peti
[1] Za povijesni pregled usp. J. A. JUNGMANN, Missarum solemnia. Eine genetische Erklärung der römischen Messe, 1, Herder 1962.5, 341.-500.; M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3. La messa, Ancora, Milano, 1966.3, 198.-228.; A. NOCENT, Storia della celebrazione dell’eucaristia, u: S. MARSILI (prir.), Anámnesis, 3/3 La liturgia, eucaristia, Marietti, Casal Monferrato, 1983., 189.-270., ovdje: 199.-208.; D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., 201.-265.; A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), Edizioni liturgiche, Roma, 1983, 332.-400.; Z. PAŽIN, Liturgijska sakramentologija, Đakovo 2018., 92.-106.
[2] Prijevod preuzet iz: T. ŠAGI-BUNIĆ, Povijest kršćanske literature, I, Zagreb, 1998., 49.
[3] JUSTIN, Prva Apologija, 65-67, u: Božanski časoslov, 2, KS, Zagreb, 1984., 510.-511.; PG 6, 427-431; A. HÄNGGI, I. PAHL (ur.), Prex eucharistica. Textus e variis liturgiis antiquioribus selecti, Éditions universitaires Fribourg, 1968., 69.-71.
[4] AURELIJE AUGUSTIN, O državi Božjoj. De civitate Dei, XXII., 8,23, sv. 3, KS, Zagreb, 1966., 347. Usp. također PL 41, 770.
[5] Usp. J. A. JUNGMANN, Nav dj., 348.-349.
[6] Usp. M. ANDRIEU, Les ordines Romani du haut moyen âge, 2, Louvain, 1971., 81-83.
[7] Tako su u prethodnom misalu uz pojedine nedjelje i blagdane bile naznačene i postaje (bazilike) gdje je u starini toga dana papa slavio misu: npr. za Božić je stajalo: Statio ad Sanctam Mariam.
[8] Važeća Opća uredba Rimskog misala u br. 302 određuju da se u oltar mogu (dakle po sebi nužno ne moraju) ugraditi moći (relikvije) svetca, „samo neka se pazi da vjerodostojnost tih relikvija bude zajamčena.“
[9] Usp. A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), 363.
[10] Opća uredba, dakle, veli: »Vrlo kratko uvesti vjernike u misu dana«. Ono što je dulje od pet minuta nije vrlo kratko. Nadalje, pozdravi uzvanika nisu uvođenje u misu dana…
[11] Prisjetimo se. Upravo je tim jednostavnim riječima na latinskom jeziku kardinal Ratzinger započeo sprovodnu misu Ivana Pavla II. Bez pozdravljanja velikog broja nazočnih uglednika.
[12] U starom misalu se u ovoj molitvi spominje više svetaca: „… Blaženoj Djevici Mariji, Blaženom Mihaelu Arkanđelu, blaženom Ivanu Krstitelju, svetim apostolima Petru i Pavlu…“
[13] Evo još apologija u današnjem redu mise: tiha molitva poslije evanđelja: „Riječima svetog evanđelja izbrisali se naši grijesi“; tiha molitva za vrijeme pranja ruku: „Operi me, Gospodine od mojih bezakonja i od grijeha me mojih očisti“; dio Rimskog kanona uz udaranje u prsa: „I nama, svojim grešnim slugama koji se uzdamo u tvoje veliko milosrđe podari neko mjesto…“; tiha svećenikova molitva prije pričesti: „Gospodine Isuse Kriste, (…) izbavi me ovim presvetim Tijelom i Krvlju svojom od svih mojih opačina…“ te druga prije pričesti: „Gospodine Isuse Kriste, neka mi blagovanje tvoga Tijela i Krvi ne bude na sud i osudu…“
[14] Ukoliko je ovaj litanijski zaziv glazbeno skladan prema drevnom trostrukom Kyrie i Christe, onda se i danas, naravno, tako može pjevati.
[15] Usp. E. LODI, Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, Edizioni liturgiche, Roma, 1979., 373.
[16] Usp. A. DUMAS, Le orazioni del Messale. Criteri di scelta e di composizione, u: Rivista liturgica 58(1971.), 92.-102.
[17] Usp. latinski original: „Deus, qui hoderna die, per Unigenitum tuum, aeternitatis nobis aditum, devicta morte reserasti, vota nostra quae praeveniendo adspiras, etiam adiuvando prosequere:“
[18] Usp. latinski original: „Deus, qui hoderna die, per Unigenitum tuum, aeternitatis nobis aditum, devicta morte reserasti, da nobis, quaesumus, ut qui resurrectionis dominica sollemnia colimus, per innovationem tui Spiritus in lumine vitae resurgamus.“
[19] Usp. latinski original: „Sacrificia, Domine paschalibus gaudiis exultantes offerimu, quibus Ecclesia tua mirabiliter pascitur et nutritur.“
[20] Zanimljivo je da je ondašnji hrvatski prijevod htio izbjeći to ponavljanje pa „pascitur et nutritur“ prevodi s „upravljaš i hraniš“. Tako Misal za sve dane u godini, (prir. J. RADIĆ), Makarska, 1967., 126 te Rimski misal, (prir. D. KNIEWALD), Zagreb, 1930., 401. Tako su htjeli izbjeći očito ponavljanje. Međutim, drugi su ondašnji misali doslovno prevodili. Tako u staroslavenskom stoji: „paset se i pitijět se“. Usp. Rimski misal slověnskim jezikom…, Typis polyglottis Vaticanis, 1927., 295., a u njemačkom: „gespeist und genährt wird“. Usp. Das vollständige Römische Messbuch,, Herder, Freiburg Basel, Wien, 1933., 510.
[21] JUSTIN, Prva Apologija, br. 67 (PG 6, 427-431); Božanski časoslov, 510-511.
[22] Za tekst ove duge molitve vidi: E. LODI, Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, Roma, 1979., br. 608.
[23] Usp. P. SORCI, Il paradigma del venerdì santo, u: Rivista liturgica, 97(2010.)6, 935.-943., ovdje 935.
[24] Usp. npr. Z. KUREČIĆ (ur.), Bizantsko-hrvatski Liturgikon, Zagreb, 1999., 57-59.
[25] Sveopća molitva nakon evanđelja zadržala se u rimskoj liturgiji još na Veliku srijedu i to sve do 8. st., kako stoji u Ordines Romani XXIV, u: M. ANDRIEU (ur.), Les Ordines Romani du haut moyen-âge, III, Louvain, 1971., 288.; (PL 78,950). Usp. J. A. JUNGMANN, Missarum sollemnia. Eine genetische Erklärung der römischen Messe, I, Wien, 1952., 61.
[26] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. La Messa, 213.-218.
