»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (8. dio)


Priprava darova


1. Duhovna žrtva – oblatio rationabilis


Kršćani su od početaka donosili darove na euharistijsko slavlje, ali su se u isto vrijeme čuvali toga da se njihovo bogoslužje poistovjeti sa židovskim ili čak s poganskim.[1] U čemu je razlika? Kršćani su naglašavali da je njihovo bogoslužje duhovno. Oni nemaju svećenikâ, koji bi bili posrednici između Boga i naroda. Za kršćane je samo jedan pravi svećenik – Isus Krist koji je ujedno i jedna jedincata žrtva: on je sâm sebe jednom zauvijek prikazao svojom smrću na križu, on je trećega dana uskrsnuo da bi i nas pridružio svojoj proslavi. Euharistijska služba, dakle, ponazočuje i ostvaruje tu jedinu Kristovu žrtvu, točnije vazmeno otajstvo njegove smrti i uskrsnuća. Zato kršćani ne prinose žrtvene životinje ili neke druge materijalne darove, nego se u euharistijskom bogoslužju prinosi sâm Krist po svojoj smrti i uskrsnuću. Nadalje, Kristova se žrtva, to jest vazmeno otajstvo njegove smrti i uskrsnuća, sastoji prvenstveno u tome da je on vršio volju svojega Oca, sve do smrti na križu. Sa svoje strane kršćani, koji su s njime suukopani u smrt, također trebaju vršiti volju nebeskoga Oca noseći svoj križ (usp. Mt 10,38), da bi tako postali dionicima i Kristova uskrsnuća. Zato je istinska i jedina prava žrtva vjernika ona duhovna žrtva koja se sastoji upravo u tome da oni sami sebe prikazuju i da se sjedinjuju s Kristovom žrtvom, koja se onda ponazočuje i izvršuje u euharistiji. Duhovna žrtva – i Krista i njegovih vjernika – jest u svojoj biti vršenje volje nebeskog Oca.[2] U tome kontekstu valja shvatiti i Pavlov poticaj: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje“ (Rim 12,1). Upravo zbog toga Rimski kanon misni žrtveni prinos naziva „duhovnim“ (oblatio rationabilis). U tome kontekstu valja onda razumjeti euharistiju koju kršćani slave kao i darove koje oni donose na euharistiju. Sve je to znak one jedine istinske žrtve – duhovne žrtve u kojoj oni s Kristom prikazuju sami sebe.


2. Priprava (prinos[3]) darova u počecima


U prvim stoljećima nije bilo nikakvog obreda prije euharistijske molitve. Od samih početaka kršćani su donosili darove za euharistiju i to s dvostrukom svrhom. Bili su to darovi za samo slavlje, to jest kruh i vino, ali su to bili i darovi za potrebite, osobito za udovice (usp. Dj 6,1). Tako i Pavao prikupljanje milodara za kršćane u Jeruzalemu stavlja u kontekst nedjeljne euharistije:

U pogledu sabiranja za svete, i vi činite kako odredih crkvama galacijskim. Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem. A kada dođem, poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem (1 Kor 16,1-3).

Dvostruko značenje prinosa darova u euharistiji – za potrebe euharistije kao i za siromahe – nalazimo Justinovoj Prvoj apologiji iz godine 150.:

Tada se predstojniku braće donese kruh i posuda s pomiješanom vodom i vinom. On ih primi i upravi gore hvalu i slavu Ocu svemira po imenu Sina i Duha Svetoga i dade hvalu da nas je učinio dostojnima tih darova.[4]

A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad i udovice i jadnike koji trpe s bolesti ili drugih uzroka, pa i za utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.[5]

Mi ćemo se u daljnjem tekstu usredotočiti na darove koji su se donosili za sâmo euharistijsko slavlje. U počecima se smatralo bitnim da svaki vjernik donese svoj dar na euharistiju. Tako Hipolit na početku 3. st. svjedoči kako su na to obvezani krštenici u noći svoga krštenja:

Oni koji se imaju krstiti neka ne nose sa sobom ništa osim onoga što svaki od njih nosi za euharistiju: dolikuje naime da onaj koji se smatra dostojnim krštenja prinese dar (br. 20).[6]

U ono bi se vrijeme pričešćivali svi koji su sudjelovali u euharistiji,[7] pa je stoga bilo bitno da svatko donese dar. Smatralo se vrlo nepriličnim da netko ide na pričest, a da nije donio dar za euharistiju. To je pravilo vrijedilo za sve: biskupe, prezbitere, đakone, kao i za cio puk.[8] Razlog je jednostavan. Kršćani nastoje prinositi Bogu duhovne žrtve vršeći zapovijedi i podnoseći životne nevolje. Time se izražava njihovo opće svećeništvo. U daru koji donose za euharistiju oni donose i prikazuju sami sebe, svoje duhovno bogoslužje, koje se onda otajstveno sjedinjuje s Kristovom žrtvom u kojoj se on sam prikazao Ocu. Zato je dar koji su donosili bio bitan za njihovo djelatno sudjelovanje u euharistijskom slavlju.


3. Daljnji razvoj


Uskoro se počinje stvarati obred donošenje darova. Vjerojatno su u Africi i u Milanu vjernici sami donosili darove pred oltar, a prema dokumentu Testamentum Domini (5. st.), vjernici bi prije počeka mise stavljali svoje darove na određeno mjesto, odakle bi ih đakon nosio na oltar prije euharistijske molitve. Slično je bilo u Galiji i u Rimu. Tako Ivan Đakon koncem 5. stoljeća piše o sedam oltara na veliku subotu u Rimu. Budući da se u to vrijeme za euharistiju koristio samo jedan oltar, ovih sedam oltara označavaju mjesto gdje su vjernici mogli odlagati svoje darove za euharistiju.[9] Naravno, dio je tih darova išao za euharistiju, a ostatak za potrebite. Razmjerno rano, prema Ciprijanovu svjedočenju, počinju se spominjati imena darovatelja, što se raširilo i u drugim dijelovima Crkve. Jeronim kudi takav običaj: „Onda se proglašavaju imena darovatelje tako da ono što bi trebalo biti za oproštenje grijeha, postaje činom samohvale. Oni se ne sjećaju one udovice iz evanđelja koja je, ubacivši tek dva novčića, darom nadmašila se darove bogatih (…) Đakon u crkvi javno objavljuje imena darovatelja… i oni se prinose s radošću i pljeskanjem puka, dok ih njihova savjest optužuje“.[10] Uskoro se u Rimu javlja darovna molitva (oratio super oblata), koja je u tom dijelu mise sve do 8. st. bila jedina molitva. Ona se u počecima molila naglas, a kasnije tiho, tako da se naziva i secreta („tajna“, tj. „tiha“). U Franačkom se carstvu običavalo donositi darove u ophodu: prvo su išli muškarci, zatim žene, pa klerici. Za samu euharistiju su bili dopušteni kao darovi samo kruh, vino i voda, kako to izrijekom određuje sinoda održana u Hiponu 393., ali su se osim toga, osobito rado primali i vosak za svijeće kao i ulje za uljanice. Slično i pokrajinska engleska sinoda u Calhutu, g. 787. određuje da vjernici za euharistiju trebaju donijeti kruh (na bijelom ubrusu) a ne kolač.[11] Međutim, za potrebe siromaha donosili su se i drugi darovi, ali su bili odlagani na posebnu mjestu.

Kako su se vjernici sve manje pričešćivali – a time sve manje djelatno sudjelovali u euharistiji – tako se i obred priprave darova sve više klerikalizirao. Klerici prikupljaju darove i donose ih na oltar. Uskoro su vjernici donosili novac kao svoj dar koji se onda namjenjivao za potrebite, ali i za uzdržavanje crkve i klera. Uskoro se u svijesti vjernika poistovjećivao ovaj dar za euharistiju s drugim dadžbinama koje su oni davali za potrebe crkve. Ostatak donošenja kruha kao dar za euharistiju sačuvan je još u prijesaborskom obredu posvećenja biskupa iz 1962.: novozaređeni biskup donosi biskupu zareditelju dva kruha, dvije bačve vina i dvije veće svijeće.[12]

Tijekom vremena u obred priprave darova ulaze apologije. To su molitve koje izražavaju vlastitu grešnost i molbu za oproštenje. U počecima se takva molitva preporučivala vjernicima koji bi donosili dar, a onda, od 9. st., to su postale molitve (redovito u prvom licu) koje je svećenik u počecima privatno molio i među svećenicima su bile veoma omiljene, pa su se sve više umnožavale. Ipak u Rimu se još za pape Inocenta III. (+ 1216.) za prikazanje pjevao samo offertorium i govorila secreta. Međutim, već u 13. st. ove apologije ulaze i u rimsku liturgiju, a kasnije i u Misal Pija V. Kao zanimljivost spomenimo da su u starini, kako to bilježe Ordines Romani, đakoni prekrivali oltar stolnjakom prije donošenja darova. Kada se razvio običaj da budu tri oltarnika, đakon je uvijek postavljao onaj gornji. Ostatak toga običaja vidimo i danas: korporal ili tjelesnik bio bi „gornji oltarnik“ (stolnjak) koji se postavlja prije priprave darova i na nj se stavlja sveto posuđe i posvećene prilike. Spomenimo također da je stari rimski običaj da se na korporal stavi plitica s hostijom na lijevu stranu, a kalež na desnu. Običaj da se kalež stavlja (okomito) ispred plitice galskog je porijekla i kasnije je ušao u rimsku liturgiju.


4. Prikazanje u Misalu Pija V.


U prethodnom misalu, nakon što izmoli Vjerovanje, svećenik bi poljubio oltar, rekao Gospodin s vama, Pomolimo se i onda recitirao offertorium, tj. redak prije prikazanja koji je bio kratak, kao u današnjem misalu ulazna ili pričesna pjesma. Nakon toga, u obredu „prikazanja“ susrećemo sedam apologija.[13]

Prikazanje hostije. Dok drži pliticu s hostijom svećenik govori:

Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neokaljanu žrtvu, što je ja, tvoj nedostojni sluga, prinosim tebi, svome živom i pravom Bogu, za nebrojene svoje grijehe, uvrede i propuste i za sve koji okolo stoje, kao i za sve vjerne kršćane žive i preminule, da meni i njima bude na spasenje za život vječni.

U ovoj je molitvi galskog podrijetla[14] problematičan izričaj neokaljana žrtva – immaculata hostia, jer anticipira ono što tek dolazi u kanonu. U trenutku priprave darova ne možemo još govoriti o žrtvi, nego tek o daru za žrtvu.

Ulijevanje vode u vino. Otkud običaj da se u vino ulijeva voda? U antici se vino redovito miješalo s vodom.[15] Od Ciprijana nadalje miješanje vode i vina u euharistiji smatralo se simbolom spajanja ljudskog i božanskog (u Kristu i u vjernicima), dok se na Istoku ta gesta gledala kao spomen na događaj kada je iz Isusova boka potekla krv i voda. Nadalje, u starini, dok su vjernici pristupali pričesti (pod obje prilike), u kalež se ulijevalo puno više vina, pa se i onda voda ulijevala čineći znak križa. Kada se samo svećenik počeo pričešćivati, ulijevao bi u kalež puno manje vina, pa se zato u kalež ulijevalo tek nekoliko kapi vode. Tom prilikom bi svećenik rekao:

Bože, koji si divno sazdao i još divnije obnovio dostojanstvo ljudske naravi, daj da otajstvom ove vode i vina sudjelujemo u božanstvu onoga koji se udostojao primiti našu ljudsku narav: Isus Krist. Sin tvoj, Gospodin naš, koji s tobom i s Duhom Svetim živi i kraljuje po sve vijeke vjekova.

Ova molitva, preuzeta iz drevnog Veronskog sakramentara, u 11. st. ulazi u misal s dodatkom „otajstvom ove vode i vina“.

Prikazanje vina. Dok drži kalež s vinom u rukama svećenik govori:

Prinosimo ti, Gospodine, čašu spasenja i molimo tvoju blagost, da uziđe s ugodnim mirisom pred lice tvoga božanskog veličanstva na spasenje nama i svemu svijetu.

I ova molitva (neopravdano) anticipira ono što će se kasnije reći tek u kanonu: „Da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik…“ Ovdje se ne radi o prinosu darova nego tek o pripravi onoga što će u žrtvi biti prineseno.

Molitva nad darovima. Svećenik moli sklopljenim rukama naklonjen nad darovima:

Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene, i tako bila danas naša žrtva pred tobom, da ugodi tebi, Gospodine Bože.

Ova molitva je nadahnuta tekstom iz Dn 3,38-40: u kontekstu progonstva, kada narod ne može prinositi žrtvu u jeruzalemskom hramu. Prorok naglašava da je istinska žrtva ona kada čovjek sama sebe prikazuje Bogu: „Nemamo sada … mjesta gdje da prinesemo prvence tebi … No primi nas slomljene duše, duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova … takva nek’ bude žrtva naša pred tobom danas da nas pomiri s tobom.“ Ovo je svakako najprimjerenija molitva u ovom dijelu mise.

Zaziv Duha Svetoga (epikleza) nad darovima. Svećenik raširi i sklopi ruke te uzdignutih očiju moli:

Dođi, posvetitelju, svemogući vječni Bože, i blagoslovi ovu žrtvu pripravljenu tvojem svetom imenu.

U ovoj apologiji izraz posvetitelju vjerojatno se odnosi na Duha Svetoga, jer je tako i stajalo u starim izvorima (Veni Spiritus sanctificator). U svakom slučaju, ni ovdje nije primjereno govoriti o žrtvi – sacrificium, jer se radi tek o pripravljanju darova za žrtvu.

Pranje ruku. U starini je svećenik, nakon što bi primio darove, prao ruke da bi mogao nastaviti misu. Kasnije je to postala apologija, molitva za oproštenjem grijeha: „U nevinosti perem svoje ruke i obilazim tvoj oltar Gospodine…“ (Ps 26, 6-12).

Prikazanje misnih darova. Nakon toga (odnosno nakon kađenja oltara u svečanim misama) svećenik pognut pred oltarom govorio bi sklopljenih ruku:

Primi, sveto Trojstvo, ovaj prinos što ti ga prikazujemo na spomen muke, uskrsnuća i uzašašća Gospodina našeg Isusa Krista, na čast blažene Marije vazda Djevice, blaženog Ivana Krstitelja, svetih apostola Petra i Pavla, ovih i svih svetih, da njima bude na čast, a nama na spasenje, i oni koje častimo na zemlji neka se dostoje za nas posredovati na nebu.

Ova molitva iz 9. st. potječe iz Galije, a u rimsku je liturgiju ušla u 13. st. Prvi dio anticipira ono što će biti rečeno u Rimskom kanonu: „Slaveći spomen blažene muke Isusa Krista… njegova uskrsnuća od mrtvih i uzašašća u nebesku slavu prinosimo preslavnom tvojem veličanstvu…“

Molite, braćo. U počecima se to odnosilo na one koji su donijeli dar za misu („da moja i vaša žrtva“), a kasnije na žrtvene darove općenito.

Darovna molitva. Ova molitva je zasigurno već početkom 5. st. ušla u red mise.[16] U počecima se govorila naglas, a kasnije tiho, tako da se zvala secreta. Svećenik govori molitvu u ime svih sudionika izričući njihove potrebe i želje. Ova molitva povezuje prinošenje darova s euharistijskom molitvom.


5. Priprava darova u vrijedećem misalu


Prigodom reforme Misala poslije Drugog vatikanskog sabora htjelo se ovaj obred s jedne strane pojednostaviti[17] a s druge strane učiniti takvim da se on ne bi shvatio u žrtvenom smislu.[18] U fazi priprave (tzv. Missa normativa) darovi su se trebali donositi na oltar pri čemu su bila predviđena samo dva kraća obrasca: nad kruhom prilagođena molitva iz spisa Didaché: „Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh raspršen po bregovima, i sabran postade jedno, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo“[19], dok bi se nad vinom govorio prilagođen tekst iz Izr 9, 1-2: „Mudrost je sazidala sebi kuću, i otesala sedam stupova. Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila svoj stol.“ Nije bilo molitve prigodom ulijevanja vode u vino. Bilo je nadalje prijedloga da se dokine pranje ruku (osim u slučaju kad bi svećenik stvarno zaprljao ruke), jer je kajanje za grijehe prethodno već izraženo u pokajničkom činu, međutim, to je ipak zadržano.[20]

Komisija je na koncu predložila sadašnju formulu, sličnu za kruh i za vino. U njoj se izražava Božja sloboda i sudjelovanje čovjeka po svome radu. Jasno se razlikuje priprava darova od žrtve Tijela i Krvi Kristove. Međutim, Pavao VI. je htio da se u ovaj obrazac ipak ubaci što ti ga prinosimo (quem/quod tibi offerimus), što je na koncu i učinjeno.[21] Obrazac se izriče budućim vremenom: „Ovaj plod zemlje i rada ruku čovječjih postat će nam kruhom života“, čime se ne prejudicira euharistijska molitva. No s druge strane, u vrijedećem redu mise ove molitve ne izgledaju toliko važne, jer ih svećenik govori tiho, onda kada se pjeva prikladna pjesma… Nadalje, papa je htio da puk bude uključen u ovaj dio mise, pa je zato inzistirao da ostane onaj poziv Molite braćo i odgovor puka Primio Gospodin.[22]

Spomenute molitve nad kruhom i vinom su tipične biblijske molitve hvale (berakah):

Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta. Od tvoje dobrote primismo kruh što ti ga prinosimo; on, plod zemlje i rada ruku čovječjih, postat će nam kruhom života.

Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta. Od tvoje dobrote primismo vino što ti ga prinosimo; ono, plod trsa i rada ruku čovječjih, postat će nam piće duhovno.

Zadržane su i neke apologije iz prethodnog misala. Tako kod ulijevanja vode u vino svećenik govori slično kao u prethodnom misalu:

Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva onoga koji se dostojao uzeti dijela u našem čovještvu.

Sljedeća apologija, nadahnuta proročkim tekstom Dn 3,38-40, sadržajno najbolje ocrtava značenje ovoga trenutka: u euharistijskoj žrtvi vjernici svoje duhovne žrtve (skršenost i poniznost) žele sjediniti s Kristovom žrtvom. Šteta je da ovu molitvu svećenik, pognut pred oltarom, uvijek govori tihim glasom:

Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene; bila danas naša žrtva pred tvojim licem takva da ti se svidi, Gospodine Bože.

Dok pere ruke, svećenik umjesto psalma 26, kako je to bilo u prethodnom misalu, govori redak iz psalma 51,2:

Operi me, Gospodine, od moga bezakonja i od grijeha me mojeg očisti.

Prinosna pjesma. Opća uredba veli da procesiju s darovima prati koja prinosna pjesma „koja odgovara svetomu činu, naravi dana ili vremena, s time da joj je tekst odobrila konferencija biskupâ“ (br. 48. Usp, br. 37 i 74).[23]

O vrijedećem obredu priprave darova zaključno možemo reći:

Naziv. Ono što se u prethodnom misalu nazivalo prikazanje, sada je postao obred priprave darova,[24] da bi se izbjeglo moguće žrtveno shvaćanje ovoga dijela mise, jer žrtvovanje dolazi tek s euharistijskom molitvom.

Sudjelovanje puka. U prethodnom je misalu ovaj obred bio u potpunosti pridržan svećeniku. Danas pjevači pjevaju, puk u ophodu donosi darove, poslužitelji (đakon ili akolit) donose darove na oltar, a u recitiranoj misi puk odgovara na molitve hvale nad kruhom i vinom. Sudjelovanja vjernika vidljivo je u donošenju darova, kako to govori vrijedeća Opća uredba Rimskog misala, br. 73:

Hvalevrijedno je da kruh i vino donose vjernici te da ih svećenik ili đakon na prikladnu mjestu prihvate i donesu k oltaru. Premda vjernici više ne darivaju kao nekoć od svojega kruh i vino određene za liturgiju, ipak obred njihova donošenja zadržava snagu i duhovno značenje. Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe za potrebe siromaha ili Crkve te se stave na prikladno mjesto, ali ne na euharistijski stol.

Šteta da ono što je za Opću uredbu hvalevrijedno, to jest da darove donose vjernici, u praksi redovito nije slučaj.

Molitveni dijelovi. Iako neki liturgičari nisu sretni izrazom što ti ga prinosimo, ipak je molitva nad kruhom i vinom uravnotežena molitva hvale. Njezino je značenje nešto umanjeno, jer se može govoriti i tiho. U ovom su dijelu mise ipak ostale i neke apologije, koje se uvijek govore tiho. Molitva Molite, braćo je sjajan uvod u središnji dio mise te uvijek uključuje i vjernike. Napomenimo da je i u prethodnom misalu, kao i vrijedećem, stajalo moja i vaša žrtva, čime se naglašava sudjelovanje cijeloga puka u euharistiji. Nadalje, secreta (tiha molitva) ponovno je postala darovna molitva super oblata. Osim toga, ovaj je dio mise (barem u idealnom slučaju) u pokretu: vjernici mogu u ophodu donositi darove koje onda poslužitelji donose na oltar.


Zaključak


U prethodnom se misalu govorilo o prikazanju, što je moglo dovesti do žrtvenog shvaćanja ovog dijela mise, do te mjere da su ga neki nazivali malim kanonom. U vrijedećem se misalu, naprotiv, govori jednostavno o pripravi darova, koji će u euharistijskoj molitvi biti prikazani. Nadalje, dok je u prethodnom misalu to bio obred koji je bio u velikoj mjeri „klerikaliziran“, u vrijedećem je misalu naglašena uloga puka. U prvom redu tu je mogućnost da puk – kao nekoć – donosi darove do oltara. Nadalje, puk odgovara hvalom na molitvu hvale nad kruhom i vinom. Umjesto dosadašnjeg offertorium-a koji je govorio sam svećenik, puk može pjevati prinosnu pjesmu. Zaključno, iako sadašnji obred priprave darova zadržava neke od prijašnjih apologija, on u svojim obrascima jasno govori da se ne radi o žrtvenom obredu, te puno više naglašava ulogu puka.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 5/2020.

Prethodno objavljeni dijelovi: prvidrugitrećičetvrtipetišesti, sedmi


[1] Za povijesni prikaz ovoga dijela mise usp.: P. BAŠIĆ, Slaviti euharistiju po misalu Pavla VI., Zagreb 1992., 49.-62; J. A. JUNGMANN, Misarum solemnia, 2, Herder, Wien, Freiburg, Basel, 51962., 3.-125; M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3., Ancora, Milano, 32005., 305.-341.; A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), Edizioni liturgiche, Roma, 1983., 333.-388; A. NOCENT, Storia della celebrazione dell’eucaristia, u: J. A. CHUPUNGCO, Anàmnesis, 3, Marietti, Casale Monferrato, 1983., 225.-229.; R. CABIÉ, L’Eucaristia, u: A. G. MARTIMORT (prir.), La Chiesa in preghiera, 2, 101.-109.; M. WITCZAK, L’Ordo Missae di Paolo VI. Il Sacramentario, u: A. J. CHUPUNGCO, Scientia liturgica. L’Eucaristia, Casale Monferrato, 1998., 165.-169.

[2] I Stari zavjet ustaje protiv materijalnih žrtava koje bi bile same sebi dovoljne. Traži se prvenstveno podložnost Božjoj volji, a izvanjska bi žrtva trebala biti tek znak toga nutarnjeg stava i te spremnosti. Usp. Ps 40,7-9: „Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio: paljenice ni okajnice ne tražiš. Tada rekoh: ‘Evo dolazim!’ U svitku knjige piše za mene: ‘Mîlje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju! Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.’“ U tome psalmu Heb 10,5-10 vidi proroštvo o Kristovoj duhovnoj žrtvi. Usp. također: Mih 6,7-8; Dn 3,37-41; Iz 29,13; Mih 6,6-8; Jer 7,22-23; Iz 1,10-20.

[3] U ovom kontekstu riječ „prinos“ ne uzimamo u užem smislu kao žrtveni prinos, nego kao dar koji se donosi – prinosi – za euharistijsku žrtvu koja slijedi.

[4] Apologija, 65, u: A. HÄNGGI – I. PAHL (prir.), Prex eucharistica, Éditions Universitaires Fribourg Suisse, 19682, 69.-71. Vidi još: JUSTIN, Apologije, Vebum, Split, 2012.

[5] Apologija, 67, u: Časoslov, 2, 510-511. Vidi još: JUSTIN, Apologije, Vebum, Split, 2012.

[6] B. BOTTE, La tradition apostolique de saint Hippolyte. Essai de reconstitution, Münster i. W. 1963; Ippolito di Roma, La tradizione apostolica. Introduzione, traduzione e note a cura di Rachele Tateo, Edizioni Paoline, Roma, 1979, 84.

[7] Bili su isključeni i od pričesti i od euharistijskog slavlja pogani, katekumeni i javni pokornici. Oni su mogli biti na prvom dijelu – službi riječi – koja se zbog toga sve donedavno znala nazivati „katekumenskom misom“. Tako, npr. Sabor u Elviri (303.) određuje da ne može prinijeti dar i pričestiti se onaj tko nije u jedinstvu s Crkvom.

[8] O tome da svatko mora donijeti dar za euharistiju svjedoče crkveni oci i pisci kao, npr.: Tertulijan, Augustin, Cezarije iz Arlesa, Grgur Turški, zatim liturgijski spis Ordo Romanus I., itd.

[9] Usp. IOHANNS DIACONUS, Epistola ad Senarium,11, u: PL 59, 405.

[10] In Hieronimum prophetam II, 108 u: CCL 74, 116; In Hezechielem prophetam, VI, 16, u: CCL75, 238. Navedeno prema: R. CABIÉ, Nav. dj., 106.

[11] Usp. J. A. JUNGMANN, Nav. dj., 13.-15.

[12] Pontificale Romanum. Pars prima. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., 79: „Et Consecratus veniens ex sua capella, inter assistentes Episcopos medius, coram Consecratore genuflectit, et illi offert duo intortitia accensa, duos panes, et duo barilia vino plena, et Consecratoris praedicta recipientis manum reverente osculatur.“ Intorticium po sebi znači baklja, a ovdje veća voštana svijeća. Barile je bačva. Zapremina nije jasno određena. Zanimljivo je da u Hercegovini burilo označava onu posebnu drvenu bačvu koja se mogla uprtiti na leđa i u kojoj su žene nosile vodu s izvora, dok u Dalmaciji barilo označava manju bačvu za vino, zapremine 50-60 litara. U Slavoniji je to bio akov.

[13] Hrvatski prijevod preuzimamo iz: J. RADIĆ (prir.), Misal za sve dane u godini, Makarska 1967., 253.-254.

[14] Prvi put ovu molitvu nalazimo u molitveniku Karla Ćelavoga (+877.). Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 333.

[15] Za Grke je naime bio barbarski običaj piti čisto vino bez vode. I za Židove grčke kulture to se pretpostavljalo: „Jer kao što je štetno piti samo vino ili samu vodu, dok je vino pomiješano s vodom tečnije i ugodnije, tako se i pravilno raspoređen prikaz sviđa ušima onih koji knjigu slušaju“ (2 Mak 15, 39). Usp. Z. PAŽIN, Vino u bogoslužju, u: Diacovensia, 25(2017.)2, 231.-242.

[16] Usp. Pismo Inocenta I. Decenciju g. 416.: http://www.liturgia.it/decenzio_lettera.pdf (24. 3. 2020.).

[17] To je vidljivo u istočnom, bizantskom obredu, gdje se priprava darova – proskomidija – obavlja prije euharistijskog slavlja u užem smislu.

[18] Za ovaj dio usp. osobito: A. BUGNINI, Nav. dj., 360.-374.; M. WITCZAK, Nav. dj., 166.-169.

[19] Prijevod preuzet iz: T. ŠAGI-BUNIĆ, Povijest kršćanske literature, I, Zagreb, 1998., 49.

[20] Formalnost pranja ruku vidi se i u ova dva slučaja: krizmatelj nakon krizmanja temeljito opere ruke vodom i sapunom, a onda (simbolično, s malo vode) pere ruke i u obredu priprave darova. Isto se događa i svećeniku koji na Veliki četvrtak nakon pranja nogu temeljito opere ruke, a malo iza toga opet pere ruke u obredu priprave darova …

[21] Na koncu svoga prijedloga papa je rekao da će se u ovoj stvari ipak prikloniti mišljenju komisije. Stvar se dalje razvijala ovako: 12 članova komisije bilo je za papin prijedlog, 14 je bilo protiv, a 5 je članova bilo za to da se ubaci neki izraz koji bi označavao darove koji se imaju prinositi, ali bez izraza offrire. Međutim, ipak je ostalo onako kako je papa predložio. Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., 365, bilješka br. 36.; 373.

[22] Ovaj je poziv zadržan uz podijeljeno mišljenje komisije: njih 14 bilo je za to da se zadrži, njih 15 protiv, a jedan je član bio suzdržan. Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., 374.

[23] Zanimljivo je da Misal donosi testove ulazne i pričesne pjesme, ali ne i za prinosnu pjesmu.

[24] Iako se i danas u običnom govoru čuje naziv prikazanje, pa će tako voditelj zbora reći pjevačima da se za prikazanje uzima određena pjesma.