Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (9. dio)

Euharistijska molitva

Novozavjetni naziv za misu je Gospodnja večera i lomljenje kruha. Danas rado govorimo o euharistiji, odnosno o euharistijskom slavlju. Grčki pojam eucharistia znači molitvu hvale. Takvu je molitvu Isus izgovorio na Posljednjoj večeri nad kruhom i vinom, pa se zato ovaj naziv čini osobito primjerenim, iako se danas jednako govori i misa, odnosno misno slavlje. Središnju misnu molitvu, onu nakon priprave darova a prije Gospodnje molitve, nazivamo euharistijskom molitvom, dok se na Istoku veli anafora. Ovu veoma obimnu i liturgijsko-teološki bremenitu temu nastojat ćemo razložiti u osnovnim crtama.[1]

1. Počeci

Iz novozavjetnih spisa ne možemo točno rekonstruirati Isusovu Posljednju večeru. Jednako tako ne znamo kako je izgledalo euharistijsko slavlje u apostolsko vrijeme. Govori se tek o Gospodnjoj večeri i o lomljenju kruha prvoga dana u tjednu. Naravno, u to vrijeme nisu postojale propisane formule niti liturgijske knjige, nego se molilo spontano.

Didaché, spis s početka 2. stoljeća, donosi molitvu hvale nad kruhom i vinom.[2] Međutim, ni ovdje se ne može govoriti o propisanom tekstu. Nešto kasnije, u Prvoj apologiji sv. Justina iz 150. godine čitamo da se ova molitva govorila spontano: „Predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen.“[3]

Apostolska predaja spis je iz 215. godine, a pripisuje se Hipolitu Rimskom. Tijekom povijesti bio je zaboravljen, a pronađen je tek u 19. st. Ovaj spis nije bio službena liturgijska knjiga. Autor samo daje obrazac kako se pojedina bogoslužja trebaju slaviti. Tako nalazimo opise ređenja biskupa, svećenika i đakona, postavljanje u službu čitača, udovica i djevica, katekumenat, krštenje, potvrdu, post, agape i dnevne molitve. Euharistijsku molitvu nalazimo u opisu ređenja biskupa. Ona nije imala nikakvog utjecaja na kasniju rimsku liturgijsku tradiciju, ali je u liturgijskoj reformi Drugog vatikanskog sabora poslužila kao predložak Drugoj euharistijskoj molitvi važećega misala.

2. Razvoj Rimskog kanona

Prva euharistijska molitva važećeg misala u zapadnoj je Crkvi bila od 5./6. st. jedina euharistijska molitva, pa se zato i nazivala kanon, odnosno Rimski kanon.[4] Dijelove te molitve nalazimo u djelu De sacramentis sv. Ambrozija (+ 397.),[5] s tim da nije jasno, navodi li on u ovom djelu već postojeći obrazac ili je Rimski kanon zapravo njegova molitva. Iako je on zasigurno u uporabi bio puno ranije, cjeloviti tekst Rimskog kanona nalazimo početkom 6. st. u Gelazijevu[6] i Grgurovu[7] sakramentaru, te u mnogim kasnijim liturgijskim vrelima, od koji svaki ima svoje inačice jer su se tijekom vremena u tu molitvu uvrštavali dodaci (apologije, popisi svetaca, molitve za pokojne…), te mnoštvo gestâ (poklecanje, nakloni, znakovi križa). Evo nekih osobitosti vezanih uz Rimski nakon.

Alkuinov dodatak. U najstarijim izvorima kaže se:

Spomeni se, Gospodine, slugu i službenica svojih (I., I.) i svih ovih što oko tebe stoje (circumstantium). Ti si spoznao njihovu vjernost i znaš im odanost. Oni ti prinose ovu žrtvu hvale… Oni izručuju darove svoje odanosti…

Međutim, od početka 9. st. u nekim prijepisima Grgurovog sakramentara[8] i u kasnijim sakramentarima[9] nalazimo tzv. Alkuinov dodatak: „Za njih ti prinosimo ili oni ti prinose“, što se tijekom 10. st. proširilo, pa je tako i u današnjem misalu. Ovdje ističemo dvije stvari. Prvo, u počecima je bilo jasno da vjernici donose darove za euharistiju te da oni prinose Bogu žrtvu hvale, pa su se u ovome dijelu kanona čak spominjala imena darovatelja. Kada su se vjernici počeli sve manje pričešćivati, prestali su donositi i darove za euharistiju. Tako je misa postala sve više služba prezbitera. Pa je onda bilo „logično“ da se istakne svećenikova uloga: „Za njih ti prinosimo“, s tim da je ostalo i ono staro: „oni ti prinose“. Drugo, circumstantium znači da su vjernici stajali oko oltara, kao oni koji zajedno s biskupom prinose darove. Stajanje je drevni oblik molitve, a klečanje je bilo samo u pokorničkim činima (zato nikad nedjeljom!), a poklecanja nije bilo sve do 14. st. nego se euharistija častila samo dubokim naklonom.[10] Spomenimo i to da je u počecima biskup bio okrenut prema puku. Međutim, kako nije bilo oltarnih stuba, te kako je oltar bio malen, a biskup okružen mnogim poslužiteljima, puk ionako nije vidio što se zbiva na oltaru. Zbog toga se od 9. st. i biskup zajedno s vjernicima okrenuo prema istoku i tako okrenuo leđa vjernicima.[11]

Zagovori za pokojnike. Grgurov sakramentar donosi i molitve za pokojnike koje nema u Gelazijevu sakramentaru: „Spomeni se, Gospodine slugu i službenica svojih koji usnuše…“ Pokojnici su se u počecima spominjali samo u posebnim misama, ali ne i nedjeljom.[12]

Zagovori za žive. Neki stari izvori imaju odulji popis onih za koje se moli u misi: za poglavare, djevice, udovice, za povoljno vrijeme i plodnost zemlje, za mir i pravednost, za povratak zarobljenih, za one koji žive u tami nevjere, za potrebe nazočnih, za papu, biskupa, svećenike, crkvene službenike, za rimskoga cara i sve kršćanske kraljeve, za sve one koji trpe, itd.[13] Drugi uz cara spominju i njegovu suprugu i potomstvo.[14]

Spomen Kristove smrti, uskrsnuća i ponovnog dolaska. U keltskim, galskim i ambrozijanskim liturgijskim knjigama nalazimo dodatak nakon riječi ustanove:

… koja će se za vas proliti za oproštenje grijeha. Posla ih govoreći: „Moju ćete smrt propovijedati, moje uskrsnuće naviještati, moj ćete dolazak iščekivati dok opet s neba ne dođem k vama.“[15]

Tiho moljenje kanona. Do sredine 9. st. kanon se molio naglas, a od 10. stoljeća posvuda samo tiho. To je bilo stoga, što u to vrijeme vjernici više nisu sudjelovali u slavlju mise. Tako se sve više vjerovalo da je liturgija stvar klera do te mjere, da se vjernicima riječi posvete čak nisu ni tumačile, jer se smatralo da je ova uzvišena molitva bila rezervirana samo za svećenike, a da laici toga ne bi bili dostojni.[16]

Svet, svet, svet. Ovaj poklik ulazi u euharistijsku molitvu u Galiji u 4. st., a u Rimu u 5. st., dok drugi dio Blagoslovljen dolazi tek kasnije (npr. Grgurov ga sakramentar ne poznaje).[17]

Upotreba zvona. Zvonjene za Svet i za podizanje uvedeno je rubrikom Pija V., međutim, poznato je od kasnog srednjeg vijeka (13. st.). Služitelj bi pozvonio da bi vjernici – koji ne vide što se zbiva na oltaru i ne čuju što svećenik moli – znali kada se treba pokloniti.[18]

Podizanje. Od 11. st. podizanje ima alegorijsko značenje: svećenik bi prvo uzeo kruh u ruke, a onda bi ga – prije posvete! – lijevom rukom podigao iznad glave i desnicom prekrižio, simbolizirajući time uzdizanje Isusa na križ. Međutim, puk je mislio da je hostija posvećena pa su se klanjali. Zato je koncem 12. st. određeno da podizanje smije biti tek nakon riječi ustanovljenja. Potreba gledanja hostije, kao nadomjestak pričesti, osobito se raširila u 13. i 14. st. a tome su gledanju čak davali čudotvorne učinke.[19] Kalež se nije podizao jer, kako je to tumačio Durand koncem 13. st., to bi bilo suvišno jer se u kaležu ne vidi posvećeno vino.[20] Međutim, kao što je već bilo spomenuto, budući da su neki teolozi u 12. st. na Sorboni tvrdili da se pretvorba kruha i vina događa tek onda kada se izgovore posvetne riječi nad vinom, uvedeno je podizanje hostije, da bi se izrazila vjera da se posvećenje hostije događa po samim riječima pretvorbe nad kruhom. To je onda i kodificirano u Misalu Pija V.[21]

3. Rimski kanon u prethodnom misalu

Predslovlje je oduvijek bilo sastavni dio euharistijske molitve. Međutim, kako je ono promjenjivo, stekao se dojam da euharistijska molitva započinje nakon usklika Svet. Naime, nakon toga usklika u Misalu stoji: Rimski kanon. Iako je on bio jedina euharistijska molitva u razdoblju od tisuću i petsto godina, ipak je imao i svoje promjenjive dijelove, to jest umetke: za Božić i osminu, Bogojavljenje, Veliki četvrtak, Vazmeno bdjenje do konca vazmene osmine, za Uzašašće i za Duhove i duhovsku osminu. K tome, bilo je četrnaest predslovlja.

Ova je euharistijska molitva u određenom smislu problematična. U njoj se ne očituje ona drevna struktura, prisutna u ostalim euharistijskim molitvama. Osim toga, u njoj se uopće ne spominje Duh Sveti. Zatim, dva su popisa svetaca, jedan prije i jedan poslije posvete. Nadalje, ova molitva vrvi od apologija, tj. molitava za oproštenje grijeha.[22] Opterećen je brojnim gestama: čak se 26 puta činio znak križa, a posebno su problematični oni znakovi križa koji su se činili nakon posvete. Sv. Toma to pomirljivo tumači da bi to bili tek komemorativni znakovi, tj. spomen na Isusovu muku.[23] Podsjetimo na koncu da se on molio tiho. Velika je novost bila kada se od 1967. mogao moliti na narodnom jeziku i to naglas.[24]

4. Reforma euharistijskih molitava

Kada je 1964. Vijeće za provedbu liturgijske konstitucije počelo pripravljati novi misal, bilo je jasno da Rimski kanon ima više slabosti i da bi tu trebalo nešto učiniti.[25] Prvo je pitanje bilo jedincatost ove molitve. Istočne liturgije poznaju stotinjak euharistijskih molitava. Na zapadu Sakramentar iz Verone ima 267 predslovlja, Gelazijev sakramentar 184, a Grgurov samo 14. U isto vrijeme, mozarapski (španjolski) obred ima posebne euharistijske molitve za svaki dan s izuzetkom riječi ustanovljenja a u ambrozijanskom (milanskom) obredu ima osamdesetak različitih predslovlja i umetaka u sam Rimski kanon. A prethodni je misal, kako smo vidjeli, imao četrnaest predslovlja i osam umetaka.[26]

Bilo je ideja da se Rimski kanon prekroji prema drevnoj shemi te da se uklone ponavljanja. Međutim, odmah se uvidjelo da bi se time tekst izmijenio do neprepoznatljivosti. S jedne strane nije se htjelo „uništiti“ kanon tako duge i časne tradicije, a s druge strane nametala se potreba da euharistijska molitva bude bez manjkavosti Rimskog kanona. Zato je odlučeno da se ova molitva sačuva kakva jest, a da se u isto vrijeme stvore nove euharistijske molitve, što je na koncu odredio i Pavao VI.: „Neka se ostavi nepromijenjenom sadašnja anafora. Neka se sastave ili pronađu dvije ili tri anafore za uporabu u određenim vremenima“.[27] Za sve nove molitve utvrđen je ustroj kojeg se trebalo držati. Ta je shema kasnije ušla i u Opću uredbu Rimskog misala.

I. Predslovlje + Svet
II. Prijelaz
III. Posvetna epikleza
IV. Izvještaj o ustanovljenju
V. Anamneza i prikaz božanske Žrtve
VI. Molitva za prihvaćanje darova i za plodonosnu pričest
VII. i VIII. Spomen svetaca i zagovori
IX. Doksologija

Priprava novih euharistijskih molitava dana je članovima Vijeća među kojima se isticao talijanski liturgičar Vagaggini. Prvo je pitanje bilo: treba li uzeti neke anafore iz istočnih obreda i prilagoditi ih rimskomu duhu, ili stvarati sve novo? Odlučeno je da se kao izvor i nadahnuće uzme Hipolitova i Bazilijeva anafora. Prema gore navedenoj shemi i nakon proučavanja starih anafora, Vagaggini je 1966. godine priredio nacrt triju novih euharistijskih molitava. One su, nakon opaski članova komisije i nakon što su bile ispitane u nekoliko rimskih kongregacija, prihvaćene i uvrštene u misal. Druga euharistijska molitva nastala je na osnovi Hipolitove, Treću je sastavio sam Vagaggini[28], a Četvrta je bila nadahnuta Bazilijevom molitvom. Zanimljivo je da su one ad experimentum bile uvrštene u neka euharistijska slavlja, prije nego što su bile konačno odobrene. Spomenimo i ovo: članovi Vijeća su predložili da se preuzme cijela Bazilijeva molitva, ali se od toga odustalo nakon intervencije nekih kongregacija.

Kad je jedanput prihvaćeno načelo da može biti više euharistijskih molitava, zaredale su molbe za odobrenjem takvih molitava za određene krajeve i određene prigode. Tako je 1974. godine odobrena jedna euharistijska molitva (s četirima inačicama) za švicarsku sinodu.[29] Iste su godine odobrene i tri euharistijske molitve za mise s djecom i još dvije za pomirenje (za Svetu godinu 1975.). Ove su molitve na hrvatskom izdane u posebnom svesku u Zagrebu i u Sarajevu.[30] Bilo je k tomu i više anafora odobrenih ad experimentum. Međutim, sve je više rastao strah od množenja liturgijskih tekstova, tako da se od 1975. godine rijetko davalo odobrenja za nove euharistijske molitve.[31]

5. Euharistijske molitve u važećem misalu

U svim euharistijskim molitvama riječi ustanovljenja su istovjetne i istaknute uz opasku da te riječi valja izgovarati „jasno i razgovijetno“. U koncelebraciji samo glavni slavitelj izgovara naglas sve dijelove, a ostali koncelebranti govore tiho one dijelove koji se zajednički mole. Bogatstvo važećeg misala vidi se i po tome da sadrži 90 predslovlja, trinaest različitih euharistijskih molitava (s preko 40 umetaka), dok je prethodni misal imao samo Rimski kanon (s 8 umetaka) i četrnaest predslovlja. Prikazat ćemo posebno Rimski kanon, zatim ostale euharistijske molitve te na koncu neka otvorena pitanja.

a) Rimski kanon

Bilo je malo zahvata u Rimski kanon. Zadržano je svih osam umetaka.[32] Izbačeni su mnogi znakovi križa i poklecanja. Npr. svećenik bi pokleknuo odmah poslije izgovorenih riječi posvete, zatim bi podigao posvećene prilike i ponovno pokleknuo, a danas svećenik poklekne samo nakon što podigne posvećene prilike. Najznačajnija je izmjena u riječima ustanovljenja. U izvornoj je verziji stajalo: „Uzmite i jedite od ovoga svi, jer ovo je naime tijelo moje“, dok u važećoj verziji stoji: „Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.“ U preinačenoj se verziji ne radi samo o Kristovoj pukoj nazočnosti (koja je stvarna i realna), nego se želi istaknuti i žrtveni značaj euharistije u kojoj se uprisutnjuje čitavo vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Radi se o dinamičkoj prisutnosti Kristovoj po kojoj se spašavamo. Ova nova verzija riječi ustanovljenja istovjetna je u svim važećim euharistijskim molitvama. Nadalje, kao i u svim ostalim euharistijskim molitvama, umetnut je poklik nakon „Tajna vjere“. Osim toga, poslije Drugog vatikanskog sabora – još prije prvog tipskog izdanja važećeg misala – ubačen je i spomen svetoga Josipa,[33] a od 1. svibnja 2013. ime sv. Josipa umetnuto je i u ostale tri euharistijske molitve.[34]

b) Ostale euharistijske molitve

Opća uredba Rimskog misala (u sva tri tipska izdanja) donosi ustroj i značenje pojedinih dijelova svih euharistijskih molitava važećeg misala (br. 79).[35]

Davanje hvale: predslovlje
Poklik: Svet
Epikleza: zazivanje Božje sila da darovi – kruh i vino – postanu Tijelo i Krv, kao neokaljana Kristova žrtva [= epikleza 1]
Izvještaj o ustanovljenju i posveta
Anamneza: spomen Kristova djela spasenja
Prinos: vjernici prinose sami sebe i mole da budu u jedinstvu jedni s drugima i s Bogom [= epikleza 2]
Zagovori: molitva za žive i mrtve
Završna doksologija

Državno je tajništvo kasnije poslalo naputak Kongregaciji za bogoštovlje da pri davanju dopuštenja za nove euharistijske molitve valja inzistirati upravo na ovoj shemi.[36]

Zanimljivo je kako su raspoređene euharistijske molitve u trećem tipskom (latinskom) izdanju iz 2002. U Redu mise (Ordo Missae) donose se četiri euharistijske molitve (one iste koje su u važećem hrvatskom misalu). Zatim su u Dodatku reda mise (Appendix ad Ordinem Missae) dodane dvije euharistijske molitve za pomirenje i četiri za različite potrebe. Na koncu misala u Dodacima (Appendices) tri su euharistijske molitve za mise s djecom. Neobično je da – osim molitava za mise s djecom koje se rjeđe koriste – nisu sve ostale stavljene zajedno.[37]

c) Mjesto epikleze u euharistijskim molitvama

Dva su osnovna tipa euharistijskih molitava: antiohijski i aleksandrijski. Osnovna je razlika u epiklezi. U molitvama antiohijskog tipa, nakon izvješća o ustanovljenju i nakon anamneze (sjećanje na Božje djelo spasenja po Kristu), slijedi jedinstvena epikleza, zazivanje Duha Svetoga da posveti prinesene darove kruha i vina da postanu Kristovo Tijelo i Krv te da snagom toga istoga Duha svi pričesnici postanu jedno u Kristu. U aleksandrijskom tipu euharistijske molitve spomenuta se epikleza dijeli, pa tako, prije riječi ustanovljenja moli se Božja snaga (sila Duha Svetoga) da kruh i vino postanu Kristovo Tijelo i Krv. Bila bi to epikleza 1. Slijedi izvješće o ustanovljenju, anamneza i onda prikazanje, to jest molitva da pričesnici Kristove žrtve postanu jedno. Prikazanje bi tako bilo epikleza 2. Mnoge istočne liturgije (npr. bizantska) imaju anafore antiohijskog tipa. Rimska liturgija slijedi aleksandrijski tip.

Ovdje su dva različita pristupa. Na Istoku se naglašava uloga Duha Svetoga. Ako se po Duhu Svetome dogodilo utjelovljenje, zašto ne bi i transupstancijacija? Time se naglašava Marijino bogomaterinstvo, ali i božanstvo Duha Svetoga. Budući da su sakramenti djelatni silom Duha Svetoga, to bi onda bilo vidljivo i u euharistiji. Osim toga, grčka misao nije oterećena pravnim vidom, to jest točnim trenutkom kada kruh postaje Tijelom, a vino Krvlju. A koja bi onda bila snaga riječi ustanovljenja? One bi bile samo povijesno izvješće, a posveta (transupstancijacija) bi se događala u epiklezi.[38] Ovdje se više ističe čin Crkve koja moli snagu Duha Svetoga. Naravno da Katolička Crkva priznaje valjanost ovih anafora. Tako se i naša Grkokatolička Crkva služi anaforama Ivana Zlatoustog i Bazilija, koje su antiohijskog tipa.

U aleksandrijskom, rimskom tipu naglašava se djelotvornost Kristovih riječi. Tu je pomalo i onaj pravni, rimski osjećaj. Točno je određen trenutak transupstancijacije: neposredno nakon Kristovih riječi ustanovljenja. Zato su te riječi u misalu uvijek posebno istaknute uz napomenu da ih valja jasno izgovarati. Zato svećenik – u znak vjere da je to sada pravo Kristovo Tijelo i Krv – odmah nakon što izgovori riječi posvete podiže posvećene Prilike vjernicima na poklon, a i sâm izražava svoju vjeru poklecanjem.[39]

Neki teolozi ipak smatraju da bi i u katoličkoj liturgiji trebale biti euharistijske molitve antiohijskog tipa i pri tome iznose argumente da razdvajanje epikleza (prije i poslije riječi ustanovljenja) slabi snagu i teološki izričaj same molitve.[40] U prilog takvom mišljenju išla bi i činjenica da se u Rimskom kanonu izrijekom ne spominje Duh Sveti, pa onda i nije lako govoriti o epiklezi koja bi po sebi bila zazivanje Duha Svetoga. Drugi, naprotiv, misle da ovakva dvostruka epikleza predstavlja obogaćenje, jer je u njoj vidljivo trinitarno djelovanje: molitva je upućena Ocu, naglašava se posvećujuće djelovanje Sina u riječima ustanovljenja, da bi se onda naglasilo i djelovanje Duha Svetoga u Crkvi.[41]

Kako god bilo Crkva je odlučno ustrajala u svojoj drevnoj tradiciji aleksandrijskog tipa. Napomenimo da molbu za posvetu darova prije riječi ustanovljenja nalazimo još u djelu De sacramentis svetog Ambrozija:

Želiš li znati da se posvećuje nebeskim riječima? Čuj koje su to riječi. Svećenik veli: ‘Učini da ovaj naš prinos bude primljen, duhovan, ugodan. Lik tijela i krvi našega Gospodina Isusa Krista koji dan prije nego će trpjeti uze kruh u svoje svete ruke…[42]

Nadalje, aleksandrijski tip euharistijske molitve nalazimo u drevnim i časnim izvorima.[43] Izgleda da je aleksandrijski tip izvorno bio i u Antiohiji, kako se dade iščitati iz apokrifnih Djela Tominih.[44] Nadalje, u Mistagoškim katehezama Ćirila Jeruzalemskog izgleda da je epikleza prije izvješća o ustanovljenju.[45]

S obzirom na prigovor da Rimski kanon ne spominje Duha Svetoga, valja uzeti u obzir da se Duh Sveti u kontekstu euharistije podrazumijeva.[46] Tako se u drevnim zapadnim liturgijskim vrelima izričito spominje djelovanje Duha Svetoga u posveti darova[47], kao i djelovanje Duha Svetoga koji daje da po pričesti vjernici postanu jedno[48], pri čemu bi ovaj prvi primjer odgovarao epiklezi 1, a drugi epiklezi 2. Tako mirno u Rimskom kanonu možemo nazvati epiklezom 1 onaj dio: „Bože, blagoslovi u svemu i primi…“, a epiklezom 2 onaj dio: „te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina…“

Zaključno, ako se nismo usudili dirati Rimski kanon zbog njegove časne tradicije, nema razloga da sada preuzmemo antiohijski tip i napustimo aleksandrijski tip, koji slijedimo još od vremena svetog Ambrozija.

d) Futur u riječima ustanovljenja

Crkva naučava da je euharistija posadašnjenje i ostvarenje Kristova vazmenog otajstva.[49] U Novom zavjetu stoji: „tijelo … koje se za vas predaje“ (Lk 22, 19; usp. 1 Kor 11, 24), odnosno „krv … koja se za vas prolijeva“ (Mt 26, 28; Mk 14, 24; Lk 22, 20), jer je u grčkom to particip prezenta pasiva. Međutim, u prijesaborskom misalu stajalo je effundetur (futur), zato što je to u Vetus latina i u Vulgati pogrešno prevedeno futurom (tradetur; effundetur).[50] Iako je novi latinski prijevod Biblije ovu očitu pogrešku ispravio, pa umjesto futura (effundetur) stavlja prezent (effunditur),[51] u važećim tipskim misalima (1970., 1975. i 2002.) i dalje stoji futur s obrazloženjem da se ne dira latinska tradicija, s time da se u prijevodima misala može staviti prezent. To se, međutim, nije svuda dogodilo. Tako je u njemačkom prijevodu uzet pasiv prezenta[52], u talijanskom[53] i portugalskom[54] particip koji se može shvatiti kao sadašnje ili prošlo vrijeme, dok je futurom prevedeno u hrvatskom, engleskom[55] i španjolskom[56]. U francuskom je za Tijelo uzet particip prezenta[57], a za Krv futur[58].

Istočne liturgije nikada nisu imale ovakve dvojbe, jer nisu koristile Vulgatu. Tako su oba glagola u prezentu (predaje; prolijeva) u svim istočnim euharistijskim molitvama, pa i u nama najbližoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustog: „Ovo je tijelo moje koje se lomi za vas… Ovo je krv moja … koja se prolijeva za vas.“[59] Zašto je važno uočiti ove razlike? Sadašnje vrijeme, prezent, osobito je primjereno liturgiji. Otajstveni (prošli) događaj koji se u liturgiji slavi, ostvaruje se među vjernicima. Nauk je Crkve jasan: u euharistiji se ostvaruje naše spasenje – Krist se za nas predaje. To je ono vječno danas. Futur je ovdje preslab, jer upućuje više na povijesnu muku i smrt Kristovu, nego na otajstvenu djelotvornost njegova vazmenoga otajstva u euharistijskom slavlju. Zbog toga je šteta da se u najuzvišenijoj molitvi u našem prijevodu to jasno ne izražava, kao što je to vidljivo u svim istočnim liturgijama, te u nekim prijevodima.

e) Za mnoge ili za sve?

Kada se 1968. prvi put pojavio službeni hrvatski prijevod Rimskog kanona, latinski pro multis (za mnoge) prevedeno je za sve ljude[60], kako od tada stoji u svim kasnijim hrvatskim prijevodima, kao i u svim prijevodima na moderne jezike.[61] Međutim, nakon toliko godina papa Benedikt XVI. je (za njemački prijevod) inzistirao da se pro multis, kako stoji u latinskom Misalu, treba prevesti: za mnoge.[62] Istina, u Matejevu Evanđelju stoji: „Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha“ (Mt 26,28; Mk 14,24). Valja međutim podsjetiti da je u vrijeme nastanka važećeg misala Kongregacija za bogoštovlje – preko svoga teologa u svom službenom glasilu – dala objašnjenje da je valjano prevesti „za sve ljude“.[63] Naime, hebrejski (ha)rabbin i aramejski sagiin mogu imati inkluzivno značenje: mnogi, bezbrojno mnoštvo, ali također i svi. Naime, ni u hebrejskom ni u aramejskom ne postoji riječ svi. Prema tome, kad Židov kaže ‘mnogi’, redovito misli reći svi. Za hebrejski rabbin u grčkom su dvije riječi: pantes („svi“) i polloi („mnogi“).[64] Tako i novozavjetni pisci – potekli iz semitske kulture – riječ polloi (kao u riječima ustanove) razumiju u semitskom smislu: mnogi, silno mnoštvo, to jest svi. U pozadini, očito, stoji poznati redak iz Četvrte knjige o slugi Jahvinu: „Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.“ Dakle, kada su u pitanju riječi ustanove u Mateja i Marka, za egzegete nema dvojbe da se polloi treba razumjeti (i prevesti) kao svi.[65] Pišući izvan semitskog okruženja Pavao u 1 Tim 2,5-6 jasno uzima riječ svi: „Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve.“ S druge strane Isus veli: „Ako hoćeš ući u kraljevstvo nebesko, onda…“ To znači, ako netko ne želi u kraljevstvo Božje, onda on sam sebe, posve slobodno, isključuje iz spasenja. Međutim, po sebi je Kristovo spasenje za sve.[66] Inzistiranje na izrazu „za mnoge“ moglo bi one, koji nemaju dostatnog teološkog znanja, navesti na pomisao da je Božje spasenje samo za neke, po tko zna kojem ključu. I onda, kao usput, 10. studenoga 2015. u Firenci, govoreći upravo o 1 Tim 2,6 papa Franjo izrijekom kaže: „Dobro znate da je Gospodin prolio svoju krv ne za neke, niti za mali broj, niti za mnoge, nego za sve.“[67]

U međuvremenu je papa Franjo 3. rujna 2017. godine objavio apostolsko pismo Magnum principium, koji govori o priređivanju i prevođenju liturgijskih knjiga na narodni jezik, pri čemu je naglasio da vjernost izvorniku ne znači doslovnost, nego vjernost smislu određenoga pojma u određenom jeziku i vjernost pokladu naše vjere.[68] Prema tome, u ovom slučaju nepotrebno je uzeti doslovan prijevod „za mnoge“.

Zaključno, ako ne ispravljamo očito pogrešan futur u prijevodu riječi ustanovljenja, zašto bismo mijenjali prijevod „za sve ljude“, jer to, kako smo vidjeli, odgovara i stvarnosti Kristovog spasenja i stvarnom značenju koje su novozavjetni pisci htjeli dati.[69]

f) Poklik „Tvoju smrt, Gospodine naviještamo…“

Za mnoge je ovaj poklik novina. Međutim, kao što je bilo spomenuto, sličan izričaj nalazimo u keltskim, galskim i ambrozijanskim liturgijskim knjigama, nakon riječi ustanovljenja: „Moju ćete smrt propovijedati, moje uskrsnuće naviještati, moj ćete dolazak iščekivati dok opet s neba ne dođem k vama.“[70] U važećem misalu nakon Tajna vjere, vjernici uskliknu: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.“[71] Po sebi može izgledati neprilično da vjernici svojim usklikom prekidaju predsjedateljsku molitvu, međutim, to se već prije toga čini poklikom Svet. Nadalje, izgleda također da bi bilo prikladnije da je ovaj usklik usmjeren Ocu, kao što je cijela euharistijska molitva usmjerena Ocu. Ni ovdje nema razloga ići za nekim čistunstvom. Naime, u samoj misi već stoljećima imamo usklik Kristu: Kriste, smiluj se! U svakom slučaju, prikladno je da puk u euharistijskoj molitvi tri puta izravno sudjeluje. To su poklici Svet i Tvoju smrt te zaključni Amen, o kojem govori još sv. Justin.

g) Umetci u euharistijske molitve

Treće izdanje tipskog Misala uz osam umetaka u Rimski kanon i dva umetka za pokojne u 2. i 3. euharistijskoj molitvi donosi još trideset i osam umetaka u euharistijske molitve i to u obrednim misama krštenja potvrde, ređenja ženidbe, blagoslova opata i opatice, posvete djevica i zavjetovanja, dok hrvatski važeći misal, koji slijedi drugo tipsko izdanje, donosi sedamnaest umetaka u obrednim misama. Svi su ovi umetci predviđeni samo za prve četiri euharistijske molitve. Postoji, međutim, mogućnost da se stvore novi. Kao prvo, bilo bi dobro onih osam umetaka u Rimski kanon (koji su svi vezani uz neke svetkovine i sveta vremena) prilagoditi tako da se mogu ubaciti i u druge euharistijske molitve, kao što je to, na primjer, slučaj u talijanskom misalu, koji k tome ima umetke još i za prvu pričest i nedjelje. Bilo bi dobro kod novog hrvatskog izdanja misliti i na tu mogućnost.

Zaključak

Na koncu, glede euharistijskih molitava u prethodnom i važećem misalu možemo reći:

Dok je prethodni misal imao samo Rimski kanon, važeći je misal uvrstio više euharistijskih molitava s puno više predslovlja i time nastavlja tradiciju zapadnih obreda zabilježenih u drevnim liturgijskim knjigama.
Važeći je misal zadržao časni Rimski kanon – u uporabi barem od 4. st. – unatoč nekim njegovim formalnim manjkavostima. U svim je euharistijskim molitvama sačuvao također i aleksandrijski tip zbog jednako duge rimske tradicije.
U stvaranju novih euharistijskih molitava posegnulo se za drevnim izvorima. Jednako tako, slijedeći prvotnu tradiciju, ova se molitva moli naglas čime se naglašava uloga vjernika koji tri puta i sami izravno sudjeluju, naglašavajući time svoje opće svećeništvo, kako je to u počecima bilo, što se vidi u Rimskom kanonu: „Oni ti prinose ovu žrtvu hvale.“
Novi je misal posegnuo za brojnim predslovljima i umetcima u euharistijsku molitvu, kako što je to bilo u drevnim zapadnim liturgijama.
Prema drevnoj tradiciji ponovno je uvedeno da slavitelj bude okrenut licem prema vjernicima.
Tako se i ovdje pokazalo da je važeći misal vjerniji drevnoj tradiciji, nego prethodni.

Prethodno objavljeni dijelovi: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi

[1] Za povijesni prikaz usp.: P. BAŠIĆ, Slaviti euharistiju po misalu Pavla VI., Zagreb 1992., 63.-91; A. HÄNGGI – I. PAHL (prir.), Prex eucharistica, Éditions universitaires Fribourg, ²1968.; J. A. JUNGMANN, Misarum solemnia, 2, Herder, Wien, Freiburg, Basel, ⁵1962., 127.-343.; M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3., Ancora, Milano, ³2005., 342.-475.; A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), Edizioni liturgiche, Roma, 1983., 441.-479; A. NOCENT, Storia della celebrazione dell’eucaristia, u: J. A. CHUPUNGCO, Anàmnesis, 3, Marietti, Casale Monferrato, 1983., 229.-257.; R. CABIÉ, L’Eucaristia, u: A. G. MARTIMORT (prir.), La Chiesa in preghiera, 2, Queriniana, Brescia, 1985., 112.-133.; M. WITCZAK, L’Ordo Missae di Paolo VI. Il Sacramentario, u: A. J. CHUPUNGCO, Scientia liturgica. L’Eucaristia, Casale Monferrato, 1998., 170.-181. A. NOCENT, La messa prima e dopo san Pio V., Ed. Piemme, Casale Monferrato, 1985.

[2] Za tekst ove molitve usp. T. ŠAGI-BUNIĆ, Povijest kršćanske literature, I, KS, Zagreb, 1998., 49.

[3] Božanski časoslov, 2, KS, Zagreb, 1984., 510.

[4] I danas se za bilo koju euharistijsku molitvu veli „kanon“, što je, istina, jednostavnije, ali i netočno. Naime, kanon po sebi znači pravilo, i taj je termin imao smisla dok je u Misalu bila samo jedna euharistijska molitva. Za iscrpnu bibliografiju o Rimskom kanonu usp. G. DI NAPOLI, Il lento processo di formazione del canone romano, u: Ecclesia orans, 17(2002) 2, 229.-268.

[5] Za latinski tekst vidi: A. HÄNGGI, I. PAHL (ur.), Nav. dj.,, 421-422. Za hrvatski prijevod vidi: AMBROZIJE, Otajstva i tajne, M. Mandac (ur.), Makarska, 1986., 179-180.

[6] Usp. L. C. MOHLBERG (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Roma, 1981., 1244-1255.

[7] J. DESHUSSES (prir.), Le sacramentaire Grégorien, 1 Le Sacrramentaire, Le Supplément d’Aniane, Fribourg, 1979., 5-16.

[8] Popis tih kodeksa nalazimo u izdanju Grgurovog sakramentara u bilješkama nakon broja 6.

[9] Npr. Sakramentar iz Géllona: A. DUMAS – J. DESHUSSES (prir.), Liber sacramentorum Gellonensis. Introductio, tabulae et indices, Turnhout, Brepols, 1981., br. 342, Sakramentar iz Bergama: A. PAREDI (prir.) Sacramentarium Bergomense, Bergamo, 1962., br. 815 te svi kasniji… Usp. J. A. JUNGMANN, Nav. dj., 209.

[10] Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 432.

[11] O tome prvi svjedoči Amalarije (+ 850). Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 436.

[12] Usp. Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 413.

[13] Tako Stowe Missal, keltski liturgijski spis iz 8 st. Usp. G. F. WARNER (prir.), The Stowe Missal, London 1915, 11.

[14] Tako Sakramentar iz Bergama, 814. Usp. također: A. HÄNGGI, I. PAHL (ur.), Nav. dj., 449.

[15] Sakramentar iz Bergama, 817b. Slično i Stowe Missal, str. 10.

[16] Usp. Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 345.-347.

[17] Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 365.-366.

[18] Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 367.-368. Danas je zvonjenje za vrijeme mise po sebi nepotrebno, jer vjernici vide što se na oltaru događa ali je zadržano kao tradicija, jer se time naglašava svečanost toga trenutka.

[19] U tome je kontekstu upravo u to vrijeme i ustanovljena svetkovina Tijelova.

[20] Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 398.-399.

[21] Usp. A. NOCENT, La messa prima e dopo…, 33.

[22] Ostatak je to iz onih vremena kad su se (tihe) mise ponajčešće prikazivale za oprost grijeha pokornika ili pokojnika.

[23] Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 426.

[24] Usp. Kanon mise, Zagreb 1968.

[25] Iscrpan opis reforme rimskog kanona i stvaranje novih euharistijskih molitava nalazimo u: A. BUGNINI, Nav. dj., 441.-479.

[26] Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., 441.; M. RIGHETTI, Nav. dj., 358.

[27] A. BUGNINI, Nav. dj., 443.

[28] „Kroz tri mjeseca intenzivnog rada u biblioteci opatije Mont César (Leuven – Louvain) u ljeto 1966., on (Vagaggini) proučio je pitanja vezana uz Rimski kanon i pripravio dvije sheme novih euharistijskih molitava, koje je predstavio raspravi u skupini.“ (Isto, 443.) Vagagginijev rad s kompletnom dokumentacijom objavljen je u djelu: C. VAGAGGINI, Il Cannone della Messa e la riforma liturgica, Torino – Leumann, 1966.

[29] Te su molitve preuzete u važeći misal pod nazivom Euharistijske molitve za različite potrebe.

[30] Navodimo sarajevsko izdanje, jer je ono praktičnije, budući da donosi kompletne tekstove četiriju molitava za različite potrebe, dok zagrebačko izdanje donosi kompletan tekst samo prve molitve, a za druga tri samo one dijelove koji se razlikuju od prve molitve, tako da treba neprestano listati: BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE, Nove euharistijske molitve. Dodatak Rimskom misalu, Sarajevo, 2001.

[31] Usp. zbirku različitih euharistijskih molitava (za katehezu i molitvu): L. DELLA TORRE Pregare l’Eucaristia. Preghiere eucaristiche di ieri e di oggi per la catechesi e l’orazione, Brescia 1982.

[32] U važećem hrvatskom misalu dva su umetka za Veliki četvrtak posve nespretno otisnuti zajedno s molitvama toga istoga dana, a ne u sâm kanon. Stoga, onaj koji bi htio uzeti Rimski kanon na Veliki četvrtak, trebao bi imati vrlo spretnog poslužitelja („librifera“). Treće tipsko (latinsko) izdanje za Veliki četvrtak donosi cijeli Rimski kanon s potrebnim umetcima, što je puno praktičnije. Uvijek se iznova možemo čuditi kako priređivači liturgijskih knjiga ne žele razumjeti da su to manuali, priručne knjige koje trebaju biti praktične…

[33] Neki vele da je to učinjeno na intervenciju Petra Čule, tadašnjeg mostarskog biskupa.

[34] Usp. Dekret Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata: http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20130501_san-giuseppe_it.html (10. 4. 2020).

[35] A. Nocent, profesor na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu u svoje je vrijeme nama studentima posvjedočio, da je ovu shemu bio pripravio Salvatore Marsili, profesor na istom učilištu.

[36] Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., 475.-477.

[37] Ovako se može steći dojam da su prve četiri nekako redovite, dok bi onih drugih šest bile nekako izvanredne.

[38] Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 388.-389.

[39] Tako u slavlju sakramenata na Zapadu razlikujemo uvijek onaj bitni dio i nadopunjavajuće obrede. Tako je, na primjer, kod krštenja bitni dio polijevanje vodom uz riječi: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, dok bi nadopunjavajući (nebitni dio) bilo davanje svijeće, odijevanje bijelom haljinom, itd. Jednako tako kod ređenja je bitno polaganje ruku uz posvetnu molitvu, a sve ostalo bi bili nadopunjavajući obredi. To je osobito važno prigodom sklapanja ženidbe, jer to slavlje ima i pravni učinak, pa je naglašeno da je ženidba sklopljena usmenom privolom, a sve drugo bi bili nadopunjavajući obredi, itd.

[40] Usp. A. NOCENT, Storia della celebrazione dell’eucaristia, 254.-257. Njega slijedi i P. BAŠIĆ, Nav. dj., 70.-71.

[41] Usp. P. DE CLERCK, Les épiclèses des nouvelles prières eucharistique du rite romain. Leur importance théologique, u: Ecclesia orans, 16(1999) 2, 189-208.

[42] Za latinski tekst vidi: A. HÄNGGI, I. PAHL (ur.), Prex eucharistica, 421-422. Za hrvatski prijevod vidi: AMBROZIJE, Otajstva i tajne, M. Mandac (ur.), Makarska, 1986., 179-180

[43] U A. HÄNGGI, I. PAHL (ur.), Prex eucharistica, 101.-203. nabraja ih se šest.

[44] Usp. A. HÄNGGI, I. PAHL (ur.), Prex eucharistica, 77.-79. Usp. također: M. RIGHETTI, Nav. dj., 387., bilješka br. 91.

[45] Usp. A. HÄNGGI, I. PAHL (ur.), Prex eucharistica, 206.-210. Usp. također: M. RIGHETTI, Nav. dj., 449.-455.

[46] Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 390.

[47] Npr. L. C. MOHLBERG (prir.), Sacramentarium Veronense, Roma, 1978., 578; 1246 i Sakramentar iz Bergama 1278.

[48] Npr. Sakramentar iz Verone 1049, Grgurov 164 i Gelazijev 1330.

[49] Usp. Z. PAŽIN, Liturgija – povlašteno mjesto ispovijedanja vjere, u: Bogoslovska smotra 83(2013.)3, 601-617., ovdje 610-612.

[50] U prijesaborskom staroslavenskom misalu stoji: „izlijet se“, što je gramatički prezent („prolijeva se“), iako to nužno ne mora značiti sadašnje vrijeme. Usp. Rimski misal slovĕnskim jezikom, Typis Polyglottis Vaticanis, Romae, 1927., 273. Jednako tako stoji i u poslijesaborskom izdanju: Rimski misal. Čin misi s izabranimi misami, KS Zagreb, 1980., 27.

[51] Nova vulgata Bibliorum sacrorum editio, Sacros. oecum. Concilii Vaticani II ratione habita iussu Pauli PP VI recognita, auctoritate Iohannis Pauli PP. II promulgata, Città del Vaticano, 1979.

[52] Hingegeben wird; vergossen wird.

[53] Offerto; versato.

[54] É dado; é derramado.

[55] Will be given; will be shed.

[56] Será entregado; será derramada.

[57] Livré.

[58] Sera versé.

[59] Božanstvena liturgija svetog oca našega Ivana Zlatoustoga, Ordinarijat križevačke eparhije, Zagreb, 2018., 64.-65.

[60] Usp. Z. PAŽIN: Prijevod trećeg izdanja Rimskog misala u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 144(2016) 11, 11-14.

[61] Usp. Kanon mise, Zagreb 1968.

[62] Za noviju raspravu o ovome pitanju usp. C. GIRAUDO, La formula “pro vobs et pro multis“ del racconto istituzionale. La recezione liturgica di un dato scritturistico alla luce delle anafore d’Oriente e d’Occidente, u: Rivista liturgica, 94(2007) 2, 258-284.

[63] Usp. M. ZERWICK, “… pro vobis et pro multis effundetur”, u: Notitiæ 6 (1970) 138-140.

[64] Sličan je problem i u hrvatskom. Mi imamo jednu riječ – svet – za ono što se na latinskom izriče s dvije riječi koje nemaju isto značenje: sacer (za stvari) i sanctus (za osobe).

[65] Usp. J. JEREMIAS, Polloi, u: g. KITTEL – G. FRIEDRICH, Grande lessico del Nuovo testamento, 10, stupci 1329.-1354.

[66] Konačno, i Josef Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., to priznaje: „Pismo i predaja poznaju obje formule: ‘za sve’ i ‘za mnoge’. Svaka od njih izriče jedan vid: s jedne strane, sveobuhvatno spasenjsko obilježje Kristove smrti, koji je trpio za sve ljude; s druge strane, slobodu odbacivanja kao postavljanje granice događaju spasenja.” J. RATZINGER, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Split, 2005., 33-34. (Izvorni tekst objavljen je 1978. godine.)

[67] Usp. http://www.vatican.va/content/francesco/it/speeches/2015/november/documents/papa-francesco_20151110_firenze-convegno-chiesa-italiana.html (14. 4. 2020.).

[68] Ovo je pismo dostupno na ovoj mrežnoj stranici: https://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/pubblico/2017/09/09/0574/01279.html (14. 4. 2020.).

[69] Evo još dodatnog razloga: ako preko 50 godina imamo prijevod „za sve ljude“, koja bi ljuta potreba bila sada to mijenjati? Nešto slično se, nažalost, dogodilo u novom hrvatsko prijevodu lekcionara. Nakon skoro 50 godina završetak čitanja nije više „Riječ je Gospodnja“, nego „Riječ Gospodnja“. Koja je za to bila potreba? Što smo time dobili?

[70] Sakramentar iz Bergama, 817b. Slično i Stowe Missal, str. 10.

[71] Druga dva zaziva: „Kad god blagujemo ovaj kruh…“ te „Spasi nas, spasitelju svijeta…“ u praksi jedva da se čuju.

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002.Rimski misal