Četvrtak, 22 listopada

Evanđelisti


Marko, Matej, Luka i Ivan su vjerojatno četiri imena koja se uz Isusovo najčešće mogu čuti na misama. Radi se o imenima evanđelista. Tko su evanđelisti, pitate se? Najjednostavnije rečeno, to su autori evanđelja. Drugim riječima, oni su ti koji su napisali četiri najpoznatije priče o Isusu.

Obično se drži da su Matej i Ivan bili Isusovi apostoli, Matej carinik, a Ivan najmlađi apostol, dok je Marko bio pratitelj Petra, a Luka Pavla. Uz svakog se evanđelista veže poseban simbol. Tako je Matej simbolički prikazivan kao čovjek s krilima ili anđeo, Marko kao krilati lav, Luka kao krilati bik, a Ivan kao orao. Razlozi za takvu simboliku nisu sasvim jasni i postoje razna tumačenja.

Danas se najčešće njihovim tekstovima daje naslov „Markovo evanđelje“ ili „Evanđelje po Marku“. No, takav naslov ta evanđelja nisu imala oduvijek i postoje snažne sumnje oko toga stoje li zaista Marko, Matej, Luka i Ivan iza tih evanđelja ili neki drugi autori.

Tako se Marku autorstvo pripisuje od 2. st. Euzebije nas izvještava da postoji tradicija prema kojoj je Marko bio Petrov prevoditelj koji je zapisao sve čega se o Isusu sjećao iako ga nikad nije čuo.  Nažalost, taj Marko može biti bilo koji Marko. Kao da vam netko kaže da je Ana napisala knjigu. Koja Ana? Postoji puno Ana. Zbog toga su moguća razna tumačenja oko toga o kojem se tu Marku radi. Barnabinom nećaku? Petrovu sinu? Drugim riječima, ne znamo. Kroz povijest se uglavnom držalo da se radilo o Petrovu pratitelju te se poistovjećivao s Ivanom zvanim Marko iz Djela apostolskih. Pratio je Barnabu i Pavla na prvom misijskom putovanju te pomagao Petru i Pavlu u Rimu.

Također, sâmo evanđelje u današnjem obliku vrlo vjerojatno nije djelo jednog autora, već više njih. S time da se nije ovdje radilo o suradnji više autora, nego o tome da su razni prepisivači dodavali retke ili mijenjali raspored poglavlja i tome slično.

Ono što je sigurno je da se autor Evanđelja po Marku znao služiti grčkim, da nije bio očevidac Isusova djelovanja, da nije doktorirao geografiju Palestine te da koristi dodatne izvore, pisane i usmene, da bi bolje sastavio svoj tekst.

Matej, kojem se pripisuje evanđelje koje je u našim Biblijama prvo po redu, u prvim je stoljećima držan za prvog evanđelista. Kasnije se ispostavilo da je Matej vjerojatno prepisivao od Marka pa onda logično, njegovo evanđelje ne može biti prvo. I u ovom slučaju, Matej se kao autor spominje tek od 2. stoljeća. Kroz povijest se držalo da se radi o Mateju cariniku, jednom od Dvanaestorice koji je napisao evanđelje na aramejskom. Recimo, Papija izvještava da je „Matej po redu sastavio izreke na aramejskom jeziku, a svaki je tumačio (na grčki) kako je mogao!“

No, prouči li se kritički ono što je Matej napisao obično se zaključuje da on nije bio svjedok Isusova djelovanja, da je govorio grčki te poznavao aramejski ili hebrejski te se u sastavljanju koristio Markom, Quelle i drugim izvorima.

Kad govorimo o Luki, koji je napisao najveće evanđelje, nailazimo na iste probleme. No kod njega imamo jednu novost, a to je da mu se pripisuje autorstvo Djela apostolskih. Naravno, postoje prijepori oko toga kao i oko toga je li se autor Evanđelja po Luki zaista zvao Luka. Sigurno je da je pisao Teofilu kojem je pisao i autor Djela apostolskih. Pisao je otprilike u isto vrijeme kad i Matej. Kroz povijest, odnosno opet od 2. stoljeća drži se da je autor trećeg evanđelja Luka, liječnik i suradnik apostola Pavla.

Na temelju teksta sâmog evanđelja, zaključuje se da je autor fantastično poznavao grčki te židovsku Bibliju napisanu na grčkom, ali nije bio svjedok Isusova djelovanja. Koristio se Markom i s Quelle te drugim izvorima.

Šećer na kraju, pisanje najposebnijeg od evanđelja, kroz povijest se, pogađate… od 2. stoljeća, pripisivalo apostolu Ivanu, najmlađem od Isusovih učenika i onom kojeg je Isus najviše ljubio. Također mu se pripisuje Otkrivenje te tri poslanice što ga čini najzastupljenijim evanđelistom u Novom zavjetu.

No iza samih tekstova teško da stoji jedan pisac, a prema svemu sudeći apostol Ivan i ljubljeni učenik nisu ista osoba. Autor Evanđelja po Ivanu kaže da je zapisao svjedočanstvo koje je primio od ljubljenog učenika i da ljubljeni učenik svjedoči za ono što je napisano. Tako da se prema svemu sudeći radi o jednoj školi ili grupi ljudi koji su primili evanđelje od tog ljubljenog učenika te su onda neki od njih pisali poslanice, neki apokalipsu, a eto jedan je napisao i evanđelje.

U svakom slučaju, autor je imao poseban stil izražavanja te se malo služio, ako uopće, ranije spomenutim evanđeljima. Također, i u slučaju ovog evanđelja imamo razne umetke koji nisu prisutni u originalu.

I to vam je ukratko to o našim evanđelistima. Sve ovo zvuči možda pomalo zbunjujuće, s puno nesigurnosti i nagađanja. Ta ograničenja u našoj spoznaji razni militantni ateisti često koriste da bi se kršćanima narugali pa znaju pitati: a koji je to evanđelist sv. Matej? Je li to apostol koji evanđelje nije niti napisao? Ili onaj koji je dodao par redaka originalu? Koga se vi zapravo danas spominjete?

I jasno, ne može se zanijekati da spoznajni problemi tu postoje, ali tu nema baš ničeg čudnog s obzirom na antičke spise. Na isti se način možete rugati onima koji citiraju Platona jer sve probleme koje imamo sa spomenutim Matejem imamo i s Platonom. Koji Platon? Rani? Kasni? Prepisivač?

Važno je da su za nas ta evanđelja kanonska i da je svaki autor pa čak kad je umetao retke ili mijenjao raspored poglavlja, što možda i nije bio moralan čin, ipak prenosio i nešto od Božje Objave. Kao što se zna reći: Bog može pisati pravo i po krivim linijama.