Evanđeoski zakon ljubavi

Unutar teološkog govora zna se reći kako je Stari zavjet praeparatio et figura, odnosno priprava i slika Novoga zavjeta. Time se želi naglasiti kako se sve što je zapisano u Starom zavjetu treba tumačiti u odnosu prema Isusu Kristu, odnosno da je Novi zavjet upotpunio i usavršio Stari. Stari se tako zavjet, odnosno stari Zakon, temeljio na pravednosti, a Novi na ljubavi. No, češće se takva kvalifikacija olako izriče, bez prave dubine, tj. na način da se Stari zavjet okarakterizira grubim, strogim, formalističkim, ponekad i nepravednim, dok se, s druge strane, Novi zavjet predstavlja kao čista ljubav i milosrđe, shvaćene kao protuteže onome što je bilo značajno u Starom zavjetu.

No, Krist svojim govorom jasno izriče da nije došao ukinuti nijednu zapovijed iz staroga Zakona, nego naprotiv – ispuniti, te oštro upozorava da će svatko onaj tko ukine bilo koju, pa i najmanju zapovijed i tako nauči ljude, biti najmanji u kraljevstvu nebeskom, dok će onaj tko ih bude vršio i druge učio biti velik u Božjem kraljevstvu (usp. Mt 5,17-19). Time nas upozorava na važnost ispravnog razumijevanja starozavjetnoga Zakona kao Božje objave dane konkretnim ljudima i konkretnom narodu, a preko koje su oni trebali svjedočiti Božju uzvišenost i svetost svim drugim narodima i tako ih privesti vjeri u jednoga Boga. Zato ćemo i mi danas reći da je svako slovo unutar Staroga zavjeta prava Božja objava koju smo dužni takvom prihvatiti, ali i nadodati da ju možemo u potpunosti razumjeti samo preko svjetla Novoga zavjeta, odnosno preko otajstva Kristova utjelovljenja i njegova vazmenoga otajstva.

Krist nam je pak svojim djelom otkupljenja otvorio jedan novi način promišljanja koji smo pozvani usvojiti u svakodnevnom životu, a prije svega se očituje u dubokoj zahvalnosti Ocu za dar Jedinorođenoga Sina po kojemu je odlučio spasiti svijet od grijeha, zatim u zahvalnosti Isusu Kristu, pravom Sinu Božjem i istovremeno pravom Čovjeku, što je ispunio Očevu volju, te zahvalnost Duhu Svetom što trajno bdije nad nama i neprestano nas osnažuje i posvećuje da ostanemo dostojni obećanja Kristovih. Bez takve zahvalnosti i bez razumijevanja dubine Božjeg milosrđa po kojem je svemogući Bog postao čovjekom, jednak nama u svemu, osim u grijehu, ne može se razumjeti ni dubina novosti koju donosi Novi zavjet.

Tu novost Krist sažimlje u Dvjema zapovijedima ljubavi, koje čine srž Novog ili Evanđeoskog zakona, a koje pozivaju prije svega na nepatvorenu i potpuno predanu ljubav prema Bogu, te na takvu ljubav prema čovjeku koja je jednaka ljubavi prema sebi. Prva nas tako među njima poziva da Boga ljubimo svim svojim srcem, svom dušom svojom i svim umom svojim, dok nas druga – za koju će Krist reći da je jednaka prvoj – poziva da ljubimo bližnjega svoga kao sebe same. U tom svjetlu možemo reći da nas ljubav prema čovjeku poziva da u drugome gledamo samoga Boga, pa je nemoguće ljubiti Boga, a ne ljubiti čovjeka, jednako kao što je nemoguće i ljubiti čovjeka, a ne ljubiti Boga. Naravno, to je ideal koji često nećemo biti u stanju ostvariti u konkretnim situacijama, ali smo pozvani slijediti Kristov primjer bogoljublja i čovjekoljublja i na tom putu ustrajati, te se pri tom uzdati u Božju milost i snagu sakramenata, a svoju spremnost i zahvalnosti krijepiti djelima milosrđa i pobožnosti, molitvom, milostinjom, odricanjima, postom itd.

Oni vjernici koji takvom Božjom milošću i svojom spremnošću na suradnju s Bogom dođu do nekog višeg stupnja duhovnosti redovito će reći i svim srcem osjećati da se ljubav prema Bogu ne može mjeriti ni s jednom ljudskom ljubavlju. Ona je, naime, najviši i najsnažniji doživljaj koji čovjek može iskusiti u ovom svijetu. O toj dubini svjedoče životi mnogih svetaca, a posebno se može istaknuti sveti Augustin koji je Boga tražio u različitim umnim filozofskim nastojanjima i mudrovanjima, ali je pravi mir duše osjetio tek onda kada je svim srcem otkrio Božju ljubav. Stoga je i mogao izreći znamenitu rečenicu: „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.”

Takva ljubav prema Bogu ima svoj korijen i vrhunac u zahvalnosti, odnosno svoju dubinu crpi iz shvaćanja da je Bog za nas grešne postao čovjekom i da se toliko ponizio u svome čovještvu da je prolio svoju nevinu Krv za otkupljenje naših grijeha, dok smo mi često ostajali hladni i nezahvalni pred tolikom neizmjernom ljubavlju. Zato je takva ljubav u biti želja da se Bogu daruje sve što čini bit čovjekove nutrine, uz jasnu svijest da smo otkupljeni cijenom neprocjenjivom i da zato nikada ne možemo dovoljno snažno izraziti svoju zahvalnost.

Međutim, iako se nikada ni jedan čovjek ne može ljubiti onom ljubavlju kojom se može ljubiti Bog, ipak mi ne možemo ljubiti Boga kojega ne vidimo bez ljubavi konkretnog čovjeka, kojega vidimo. To jasno naglašava i Sveto pismo, pozivajući nas da u svakom čovjeku vidimo svoga bližnjega, a posebno one koji su u nekoj potrebi. O takvoj je ljubavi Krist izrekao više prispodoba, a posebno je snažna prispodoba o Milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10, 29-37).

Prema njoj, neki je zakonoznanac htio iskušati Isusa i upitao ga što mu je činiti da baštini život vječni. Isus mu je uzvratio pitanjem što o tome čita u Zakonu. Ovaj mu je odgovorio kako u njemu piše da treba Boga ljubiti svim srcem, svom dušom i svom snagom, a bližnjega kao samoga sebe, na što mu je Isus rekao da tako i čini pa će živjeti. Svetopisamski tekst nastavlja dalje ovako:

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:
»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Samarijanci su bili pripadnici židovskog naroda, ali nisu imali čistu vjeru, nego su se uz Jahvu klanjali nekim drugim božanstvima. Za razumijevanje činjenice kako je do toga došlo i zašto je Krist za uzor pružio baš jednog Samarijanca, potrebno je znati neke povijesne i geografske okolnosti. Ponajprije, važno je znati da je u Isusovo vrijeme Sveta zemlja bila podijeljena na tri pokrajine: na sjeveru je bila Galileja i ondje je, u Nazaretu, živio i započeo svoje javno djelovanje Isus, u sredini je bila Samarija s istoimenim glavnim gradom, a na jugu je bila Judeja, u kojoj su se nalazili Betlehem, mjesto gdje je Isus rođen, i Jeruzalem, grad u kojem je Isus razapet. Sami su Samarijanci, kao određena skupina ljudi u vjerskom smislu, nastali u 8. st. pr. Kr., i to tako što je tadašnji asirski kralj okupirao Samariju i sve muškarce odande odveo u ropstvo, dok je preostale žene prisilio da se udaju za muškarce koje im je doveo, a koji su bili pogani, odnosno vjerovali u neke druge bogove. Ubrzo je tako došlo do miješanja vjera pa su Samarijanci nastavili štovati Jahvu, ali ne na čist način, nego s ozbiljnim primjesama poganštine. To je ostalim Židovima bilo odiozno i doslovno su prezirali Samarijance.

Upravo zato Isus i stavlja Samarijanca za uzor u navedenoj prispodobi, ističući još da su i svećenik i levit, kao primjeri prave pobožnosti u shvaćanju Židova, zaobišli polumrtva čovjeka koji je ostao ležati na putu, jer su ga izranili i opljačkali razbojnici. Time je jasno dao do znanja tko je bližnji u evanđeoskom smislu i kako je važno truditi se iskazivati milosrđe svakom čovjeku, a posebno onom koji treba našu pomoć i kojemu doista i možemo pomoći. Naravno, takvo razumijevanje bližnjega ne isključuje one koji su nam i fizički najbliži, poput roditelja, supružnika, djece, rodbine, prijatelja…, nego smo naprotiv prije svega pozvani iskazivati njima svoju blagonaklonost i potporu, imajući milosrdno srce i prema svima drugima.

No, valja imati u vidu kako Krist svojim Evanđeoskim zakonom ljubavi ide i korak dalje, odnosno traži od nas da se trudimo ljubiti i svoje neprijatelje. Izrijekom kaže ovako: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju” (Lk 6, 27-28). Iako se takav zahtjev može činiti naivan ili nerazuman, ili barem kao neostvariv ideal, ipak valja imati u vidu da nam je i za njega Krist dao uzvišeni primjer koji smo pozvani svim srcem slijediti. Naime, činjenje zla uvijek je povezano sa svojevrsnim neznanjem, a isto se odnosi i na mržnju prema Bogu, prema vjernicima i općenito prema ljudima. Krista su tako Židovi razapeli u neznanju, kako to objašnjava sveti Petar (usp. Dj 3, 11-26), odnosno nisu u njemu prepoznali Božjeg Sina i otkupitelja svijeta, nego su ga vidjeli kao Božjeg hulitelja koji je zbog tolike pogrde Božje svetosti zaslužio smrt. Jednako tako i današnji prezir Boga izvire iz neznanja, jer onaj tko je upoznao dubinu Božje ljubavi ne može osjećati drugo doli duboku ljubav i duboku zahvalnost. Slično se odnosi i na ljubav prema čovjeku, jer onaj tko stvarno poznaje drugu osobu uvijek će u njoj naći nešto dobro i vrijedno, a to je posebno vidljivo u odnosu roditelja prema djeci, kojoj se prašta praktički sve.

Pozvani smo se zato truditi takvom roditeljskom ljubavlju nastojati razumjeti i svoje mrzitelje, još više, moliti za njih i blagoslivljati ih, jer, s jedne strane, nema drugog načina da se to neprijateljstvo ukloni osim dobrotom i ljubavlju, a s druge strane, činimo sebi dobro oslobađajući svoju dušu od osvete i mržnje. Još više, primjer nam je dao sam Krist koji je za nas, koji ga svakodnevno svojim grijesima razapinjemo, dao svoj život, pa je dosljedno svako naše nastojanje oko opraštanja neprijateljima tek mali znak zahvalnosti Bogu za toliku silnu ljubav koju nam je iskazao, kao i znak želje da mu postanemo što sličniji. Stoga je i razumljivo zašto Krist kaže da je takva ljubav prema neprijateljima vrhunac svake ljubavi i da je to bit Evanđeoskog zakona.

Uz sve navedeno, dobro je napomenuti kako ima onih koji su odlučili još snažnije nasljedovati Evanđeoski zakon kroz redovništvo. Oni se tako zavjetuju na (spolnu) čistoću, siromaštvo i poslušnost, a razlog i poticaj tome pronalaze u evanđeoskim savjetima, odnosno u Isusovim preporukama da na još izravniji način slijede Boga i ljube svoju braću. Tako za čistoću nalaze izravno nadahnuće u svetopisamskim riječima: A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog (Mt 19,12), za siromaštvo u riječima: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu (Mt 19,21), a za poslušnost u Kristovoj spremnosti da do smrti ispuni Očevu volju spasenja ljudi: Isus je bio “poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,8).

Iako su takvi evanđeoski savjeti posebno usmjereni na redovnike i naročito prikladni za njihov način života, oni su u svojoj srži ponuda svim vjernicima, kako to i ističe Katekizam Katoličke Crkve u br. 915: “Evanđeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponuđeni svakom Kristovu učeniku.” Ipak, oni su prikladniji za osobe koje se odriču obiteljskog života poradi kraljevstva Božjega, pa se u tom smislu, osim redovnika i svećenika koje obvezuje celibat, mogu spomenuti i posvećene djevice. Uz njih izravnije evanđeoske savjete slijede i npr. članovi svjetovnih instituta i družbe apostolskog života, ali smo svi pozvani u svom staležu nasljedovati Krista živeći svakodnevno Evanđeoski zakon ljubavi.

Svi nastavni materijali za 3. razred SŠ