Feminizam i kršćanstvo
Bilo to pravo našim, — i katoličkim, — feministkinjama, ne bilo, Isus nije bio feminista. A bio je, — priznajemo i mi, — veliki poštivač i prijatelj žene. Tkogod pročita Evanđelje, vidjet će to odmah. Žene Isus, skoro uvijek, prijateljski susreće. Nikada nije s njima grub. Samo jednom napravio je od toga iznimku; ali i tada očito iz pedagoških motiva: njegova se je „tvrdoća“ prema majci Kananejki brzo okrenula u ushićenu pohvalu njezine jake vjere i u komplimenat, verbalni i realni, njezinoj materinskoj ljubavi: „Ženo, velika je tvoja vjera; neka ti bude, kako hoćeš!“ — „I ozdravi kći njezina od one ure“ (Mat 15, 28.; Mark 7, 29. 30.). Cijeni njihove suze: i suze kajanja (Luk 7, 44—50.), i suze boli (Luk 7, 13.), i suze samilosti, ganuća i ljubavi (Luk 23, 27—31.; Mat 26, 10-13.; Mark 14, 6-9.; Iv 12, 7. 8.; 20, 11-16.). Uvijek rado prihvaća njihove usluge i njihovo gostoljublje (Mat 8, 15.; 27, 55. 56.; Mark 1, 31.; 15, 41.; Luk 8, 3.; 10, 38-42.). Voli ih, tješi i hvali (Mat 9, 22.; 28, 9. 10.; Mark 5. 34.; 16, 9.; Luk 8, 48.; Iv 11. 5.).
Samo, drugo je štovanje žene i njezina aktivizacija, a drugo je feminizam, kako je on formuliran u naše dane i od naših feminističkih prvoborkinja: kao ženska „emancipacija”; kao izlaženje žene u javni život, bez rezervi i ograničenja; kao njezino društveno socijalno ujednačivanje, — ne izjednačivanje, — i uniformnost sa muškarcem. Takvom feminizmu nema ni traga u Evanđelju: Isus mu nikada, ni u kojoj formi, nije dao svoje podrške. Oko njega se žene ne miješaju sa muškarcima i ne bave se muškim poslovima. One su uvijek žene. Nastupaju ženski i rade u ženskom stilu i u ženskoj maniri. Zato su Isusu i bile drage: zato su i bile korisne i potrebne njegovim evanđeoskim osnovama. Što su one radile, nitko drugi nije mogao uraditi. Gdje su se one afirmirale, muškarci su jadno zatajili. I onda, kad su bili apostoli. Nijesu imali njihova srca, ni njihove spremnosti na trpljenje i na žrtvu. Pod križem su, sve od reda, bile veće, jače, vjernije, od svojih muških sumišljenika i suboraca. Njihova je ljubav prema Kristu bila punija i dosljednija, a kojiput i dublja.
Znam unaprijed, kako će feministkinje reagirati na ovu argumentaciju iz Evanđelja. Zanijekat će joj konsekvenciju. Reći će: To je bilo onda. Danas bi Isus drukčije radio. U Evanđelju se on prilagođuje običajima i shvaćanjima svoga vremena, svoje okoline. U ono doba nije drukčije ni mogao. Bilo je to doba ženske obespravljenosti. Doba ženskoga poniženja. Ljudi Isusova vremena gledali su na ženu jednostrano. Potcjenjivali su njezine sposobnosti i talente. Društvena evolucija nalazila se je još u početnom stadiju. Društvo je bolovalo od djetinjih bolesti patrijarhalnosti i primitivizma. Isus je živio na orijentu.
A nije tako. Čine Isusu nepravdu. Isus nije robovao običajima; on se je nad njih izdizao. Isus je, bez pardona, lomio predrasude svojih savremenika, gdje je god to trebalo. On se nije bojao novosti i revolucionarnosti, kad je god ona bila utemeljena na istini. Ni u najdelikatnijim stvarima. Radikalno je obračunao sa židovskim vjersko-nacionalnim partikularizmom i okrenuo se prema univerzalizmu. Čitavu je židovsko-farizejsku religiozno-moralnu kazuistiku izvrnuo na glavu (Mat 23, 1—36.; Mark 12 38—40.; Luk 11, 38—52.; 20, 45—47.). Prkosio je „otačkim običajima” na sve strane (Mat 12, 1—8.; 15, 1—20.; Mark 2, 23—28.; 7. 1—23.; Luk 6, 1—5.). Demonstrativno je, uvijek iznova, — unatoč svim farizejskim cenzurama, — iscjeljivao bolesnike subotom (Mat 12, 10-14.; Mark 1, 21-26.; 3, 1-6.; Luk 14. 1-6.; Iv 5, 8-11.). Bez pardona razderao je „raspusnu knjigu”, (Mat 5, 31. 32.; Mark 10, 2—12.), koja je ženu u braku stavljala u inferioran položaj. Izazvao je čitav orijent, do duboko u Aziju i Afriku, svojim radikalnim zahvatom u bračni moral, a ženi na korist: „Od početka nije bilo tako… Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja!” (Mat 19, 6. 8.; Mark 10, 9.; Luk 16, 18.). „Kad je tako čovjeku sa ženom, nije se vrijedno ni ženiti!” (Mat 19, 10.), reagirao je tadanji „common sense” na te njegove nove bračne ideje, i kroz usta njegovih najbližih. I kad se je radilo o grijesima i preljubu, posve je izjednačio muža i ženu (Mat 5, 32.; 19, 9.; Mark 10, 11. 12.). Nije se obazirao ni na čuđenje svojih učenika, ni na farizejsku sablazan, kad je razgovarao sa ženama i bio s njima ljubazan i fin (Iv 4, 27.; 12, 7. 8.; Mat 26, 10—13.: Mark 14, 6-9.; Luk 7, 36—50 ). Sve je razlike u veličini između muža i žene izbrisao iz zakona Kraljevstva Božjega. U njemu su njih oboje posve jednaki (Gal. 3, 28.).
Da je Krist u feminizmu gledao ideal, on bi to bio i rekao. On ne bi ni u toj točki ostao na pola puta. Bila bi besjeda na gori dulja za još jedan pasus. Još bi se jednom, — i sedmi put, — čulo u njoj iz njegovih usta: „Čuli ste, kako je kazano starima…, a ja vam kažem…” (Mat 5, 21. 22. 27. 28. 31. 32. 33. 34. 38. 39. 43. 44.).
Nije Krist bio ginajkofob, ženomrzac, — na nj se nijesu nikada mogli pozvati oni toliki uglati ženomrsci u kršćanstvu, koji nigdje, pa ni tu, nijesu bili u stanju da shvate duhovnu veličinu svoga Gospodina; — ali nije bio ni feminista. Nije bio feminista baš zato, što je bio božanstveno pametan i intuitivan. Previše je dobro, kao Bog, poznavao žensko srce i žensku psihu. Previše je dobro osjećao potrebe i zakone života. I ljepotu života. I previše je štovao i volio ženu. Pa nije htio da je izvrgne poniženjima i profanaciji. Nije htio da joj otme sreće. Nije htio da je učini muškaračom ni hermafroditom, od kojega će svatko okretati glavu i koji će svakome biti suvišan i smiješan. Nije htio da karikira ženskoga karaktera ni ženskoga životnog poziva. Nije htio da ženu stjerava u prisilan položaj ni u neprirodnu poziciju. Htio je da joj ostavi žensku narav i žensku veličinu. I da joj ostavi slobodan put do vrhunca stvaranja i ugleda.
Nije žena, ni Kristu ni kršćanstvu, manja od muškarca: ona je samo drukčija od muškarca. U nečemu je od njega slabija, ali u nečemu i jača. Ima drugu zadaću, drugu ulogu, drugu misiju, u svijetu i u životu. Bez majke i bez srca ne može biti svijet. Ne bi ni eksistirao; bio bi hladan i siromašan. Ona je, ako je prava žena, njegova savjest i njegov anđeo čuvar. U moralnom pogledu njezina je prirodna duhovna baština veća i ljepša. Po naravi je sklonija dobru. Unosi u svijet milosrđe i mir. Nosilac je žrtvovanja i altruizma. Ne da surovosti, da se, kao poplava, razlije svijetom.
Nije život nikada bez žene. Ni onaj društveni. Ni onaj javni. Ni onaj crkveni. Nije bio ni u Isusovo vrijeme. Nije ni u Pavlovo. Žene su odgajale muškarce i onda, kad su ih slušale. Majka gospodari sinovom i muževom dušom, i ako ne govori glasno ni iza katedre. Žena rješava socijalno pitanje, i kad ne sjedi u parlamentu ni u komorama. Ako na muškarca spada socijalna teorija, u praksi socijalnost najviše provode žene. I privatnu i javnu. One su bolničarke, i njegovateljice, i odgojiteljice, i liječnice. One su duša svake karitativne i dobrotvorne institucije. One uzimlju na sebe onaj najteži, najodgovorniji, najodiozniji rad. One previjaju, i peru, i hrane, i dvore. A u Crkvi žena, ako ne govori sa oltara, govori pred oltarom i pred crkvom: govorom primjera i dobrote. A govori i ustima. Triput više ljudi dovedu u crkvu žene svojim tihim apostolatom, nego muževi svojim knjigama i svojim zbirkama pjesama. Žene najviše brane Crkvu ondje, gdje se govori neposredno i intimno: u četiri oka. Na hiljadu mjesta: ne na jednom. Sveti je Pavao to dobro znao i uvijek lojalno isticao, i ako su ga modne feministkinje, — pokatkad i one katoličke, — proglašavale neprijateljem žena. Nije žena izvodio na oltar ni na propovjedaonicu (1 Kor 14, 34.; 1 Tim 2, 11. 12.), ali ih je učinio apostolicama sa terena (Filip 4, 3.).
Kršćanstvo je i ovdje prosvijetljeno i realno. Ono tim svojim stanovištem čuva ženu. Učiniti ženu jednakom muškarcu i izvući je na tribinu i na „ring“, znači oduzeti joj njezinu nadmoć i izvesti je na utakmicu na tuđem terenu, na kojemu mora podleći.
Ne stidimo se, mi katolici, što ne sekundiramo feminizmu. Mi se tim ponosimo. Mi tim ne deklasiramo žene; mi je tim častimo i branimo. Uvest ćemo je uvijek i u javni život, i u literaturu, i na univerzu, gdje je god to dobro i za društvo i za nju. Pozvali smo je, eno, i na crkveni sabor. Vjerujemo u njezinu inteligenciju. Ali još više vjerujemo u njezino srce i dobrotu. Zato će ona nama, gdje god bude, biti žena. I, mi ćemo uvijek braniti njezino pravo na čast, na dom, i na materinstvo.
Naša je katolička nadmoć u tomu našemu ,,antifeminizmu“. Život i iskustvo ne dementira nas, nego naše protivnike. Ekstremni feminizam doživljuje na svakom koraku „salto mortale“. Na štetu i ženi i društvu. On je unesrećio ženu: nije ju usrećio. Oduzeo joj je i njezinu narav i njezinu veličinu. Sve one bezbrojne razočarane i nesretne žene, kojih su danas pune ulice, i kavane, i tvornice, i kancelarije, njegove su tužiteljice.
Moramo i mi svećenici uvijek biti toga svjesni. Ne smijemo se ni mi stidjeti svoga ,,antifeminizma“. I mi se moramo njim ponositi. Baš jer smo prijatelji i štovatelji žene, kao i naš Gospodin, ne damo joj, kao ni on, na teren, na kome će izgubiti bitku.
I kad su se nedavno našle neke „profesorice teologije”, — srećom daleko od nas, tamo na zapadu, — pa poslale, — i to, da parada bude potpuna, uz indorzaciju i favorabilan votum svojih muških kolega, — na II. vatikanski sabor peticiju, da se, u interesu jednakosti sviju u Crkvi, pripuste i žene k svećeništvu, mi to kao katolici i kao mislioci moramo samo duboko požaliti. I moramo se toga postidjeti. Totalan je to i teološko-eklesiološki i psihološko-socijalni promašaj. Lošije svjedodžbe svojoj teologiji nijesu mogle te ženske glave sebi izdati. Ni sebi ni onima, koji su ih postavili na takva mjesta. Da nije tragično, bilo bi komično. Svaku bi uslugu Crkva od njih prije očekivala nego tu.
Nijesu nikako razumjele misije, koju je Krist dao ženi svojom velikom evanđeoskom riječi: ,,Ženo, velika je tvoja vjera!”
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 3/1965., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 31-35. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
