Fiducia supplicans vodi u krivovjerje

Zaslužni predstojnik Zbora za učenje vjere objavio je 16. veljače 2024. donji ogled u kojem točku po točku pobija Pojašnjenje koje je Fernández pokušao dati 4. siječnja, temeljito raskrinkava pokušaje da se pokaže kako Fiducia supplicans ne raskida s crkvenim učenjem i poziva na dužnost da se iz ljubavi prema katoličkoj vjeri odbija takvo blagoslivljanje.


Kardinal Gerhard Ludwig Müller

Sadržava li nedavna vatikanska izjava Fiducia supplicans učenja suprotna božanskoj i katoličkoj vjeri? Dikasterij za učenje vjere pozabavio se tim pitanjem u priopćenju za javnost objavljenom 4. siječnja 2024., kao odgovoru na zabrinutost mnogih biskupa i cijelih biskupskih konferencija. Priopćenje za javnost brani pravovjernost Fiducije supplicans. To čini navodeći je i tvrdeći kako izjava ne mijenja učenje Katoličke Crkve o braku i spolnosti te kako ne tvrdi ništa krivovjerno. Ističe da se Fiducia supplicans ne tiče nauke, nego praktičnih stvari te da je jednostavno treba prilagoditi različitim kontekstima i osjetljivostima.

Ali je li to tako jednostavno? Naime, zabrinuti biskupi ne zamjeraju da izjava izričito niječe crkveno učenje o braku i spolnosti. Naprotiv, zamjeraju što ta izjava dopuštanjem blagoslova parova koji imaju spolne odnose izvan braka, posebno istospolnih parova – niječe katoličko učenje u praksi, ako ne i riječima. Primjedba se temelji na čvrstom tradicionalnom načelu: lex orandi, lex credendi – načelo da način na koji Crkva moli odražava ono što Crkva vjeruje. Kako Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Kada Crkva slavi sakramente, ispovijeda vjeru primljenu od apostolâ“ (br. 1124).

Doista, postoje katolički običaji koji se ne mogu promijeniti bez odbacivanja katoličke nauke. Sjetimo se primjerice onoga što Tridentski sabor naziva tvar pojedinoga sakramenta, to jest onih elemenata svetootajstva koje je ustanovio sȃm Krist. Promjena koja utječe na tu tvar, makar je praktična, bila bi odbacivanje katoličke nauke. Tako, kad bi netko riječima potvrdio katoličko učenje o krštenju, ali potom pripustio na Pričest one koji nisu kršteni, odbacio bi katoličku nauku. Sveti je Toma rekao kako takva proturječja stvaraju „neistinu u svetootajstvenim znakovima“ (Suma teologije, III. dio, 68. pitanje, 4. članak, odgovor):[1]

„Odgovaram da treba reći kako se za nekoga može reći da je grješnik na dva načina. Na jedan način zbog ljage i krivnje prošlosti. A takvim grješnicima treba podijeliti svetootajstvo krštenja, jer je baš za to ustanovljeno, da se njime očisti nečistoća grješnika, prema Efežanima 5, 26: ‘čisteći je (Crkvu) kupelju vode u riječi života’.

Na drugi način nekoga se može nazvati grješnikom zbog htijenja da griješi i nauma da ustraje u grijehu. A takvim se grješnicima svetootajstvo krštenja ne smije podijeliti.

Prvo, zato što se krštenjem ljudi pritjelovljuju Kristu, prema Galaćanima 3, 27: ‘koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste’. A dokle god netko ima volju griješiti, ne može se združiti s Kristom, prema Drugoj Korinćanima 6, 14: ‘što ima pravednost s bezakonjem?’ Stoga i Augustin u Knjizi o pokori (Sermo CCCLI) kaže kako ‘nitko tko se služi slobodnom voljom ne može započeti novi život ako se ne pokaje za prijašnji’.

Drugo, zato što u djelima Krista i Crkve ništa ne smije biti uzalud. Uzalud je pak ono što ne dostigne svrhu za koju je određeno. A nitko tko ima volju griješiti ne može se istodobno očištiti od grijeha, što je zadaća krštenja, jer bi to značilo istodobno tvrditi dvije proturječne stvari.

Treće, zato što u svetootajstvenim znakovima ne smije biti nikakve neistine. A neistinit je znak koji ne odgovara označavanoj stvari. Time pak što se nekomu pruža da se očisti krštenjem označava se kako se priprema za unutarnje pranje. To se ne događa s onim koji je naumio ustrajati u grijehu. Stoga je očito kako se takvima ne smije podijeliti svetootajstvo krštenja.“

Pitanje je, dakle, je li prihvaćanje „pastirskih“ i nebogoslužnih „blagoslova“, koje predlaže Fiducia supplicans za parove u nesređenim stanjima, nijekanje katoličke nauke – ne u izričitom tvrđenju, nego u primjeni. U priopćenju Dikasterija za učenje vjere nema odgovora na to pitanje. Stoga ga je potrebno detaljno ispitati.

Prije svega moramo razmotriti razliku između bogoslužnih blagoslova i posve pastirskih blagoslova, jer se Fiducia supplicans oslanja na tu razliku. Fiducia supplicans tvrdi da ti novi „pastirski blagoslovi“ za parove u nesređenim stanjima nisu bogoslužni. No, to razlikovanje blagoslova je novost koju uvodi Fiducia supplicans, a koja nema ni najmanjega temelja u Svetom Pismu, svetim otcima ili Učiteljstvu. Fiducia supplicans tvrdi kako „pastirski blagoslovi“ nisu bogoslužni. Ipak, oni imaju bogoslužnu strukturu, prema obrascu navedenom u priopćenju Dikasterija za učenje vjere (molitva popraćena znakom križa). U svakom slučaju, u kršćanstvu se ono što je bogoslužno ne mjeri predmetima, ruhom ili žrtvenicima kao u drugim religijama. Činjenica da je svećenik, koji predstavlja Krista, onaj koji dijeli taj „pastirski blagoslov“ čini ga bogoslužnim činom u kojem je na kocki ugled Krista i Crkve. Drugi vatikanski sabor ističe neraskidivu vezu između svih svećeničkih radnji i liturgije (v. Presbyterorum ordinis).

Osim toga svaki blagoslov, koliki god bio svečan ili ne, podrazumijeva odobravanje onoga što se blagoslivlja. To je ono što je naučavala stalna predaja Crkve, utemeljena na Svetome Pismu. Zapravo grčka riječ koja se u Novom Zavjetu rabi za „blagoslov“ je eulogein,[2] što, kao i latinska benedicere, doslovce znači „reći da je nešto dobro“. Povrh toga u Svetome Pismu blagosloviti nešto ne znači samo proglasiti to dobrim, nego reći kako je dobro jer dolazi od Stvoritelja. Blagoslovi se upućuju Božjemu stvorenju, koje On vidje da je vrlo dobro (Postanak 1, 31), kako bi ga sȃm Bog doveo do zrelosti i punine. Zbog toga se blagoslov ne može zazivati na odnose ili stanja koji proturječe ili odbacuju poredak stvaranja, kao što su zajednice temeljene na homoseksualnom postupanju, koje sveti Pavao smatra posljedicom nijekanja Stvoriteljeva nauma (Rimljanima 1, 21–27). Ta potreba za usklađivanjem s poretkom stvaranja odnosi se na svaku vrstu blagoslova, bez obzira koliko je svečan.

Treba primijetiti da Dikasterij za učenje vjere uključno priznaje kako ti blagoslovi (pa i pastirski) odobravaju ono što se blagoslivlja. Zato se priopćenje za javnost trudi razlikovati blagoslov para i blagoslov sjedinjavanja (zajednice). Kad bi bila istina da ti pastirski blagoslovi ništa ne ozakonjuju, ne bi bilo problema pastirski blagosloviti zajednicu. Nastojanje Dikasterija za učenje vjere da pojasni kako se ne blagoslivlja zajednica odaje kako Dikasterij za učenje vjere smatra „pastirski blagoslov“ odobravanjem i da zato ostaje pri tomu da se blagoslivlja par, a ne zajednica.

Dosljedno, s obzirom na nemogućnost razlikovanja između bogoslužnih i pastirskih blagoslova, valja zaključiti kako je Fiducia supplicans naukovno problematična, koliko god riječima potvrđivala katoličku nauku. Stoga se ne može reći kako je pitanje samo praktično i da ovisi o osjetljivosti različitih krajeva. Bavimo se pitanjem koje dotiče i naravni zakon i evanđeosku potvrdu svetosti tijela, koji se u Malaviju ne razlikuju od onih u Njemačkoj.

Ali Dikasterij za učenje vjere posegnuo je za još dvama drugim razlikovanjima kako bi izbjegao priznati da Fiducia supplicans podrazumijeva odobravanje homoseksualnih zajednica. Prva je razlika između blagoslivljanja zajednice i blagoslivljanja para. Je li to razlikovanje moguće? Doista, ako netko blagoslivlja par kao par, to jest ono što je spareno spolnim snošajem koji nije brak, tada odobrava tu zajednicu, jer je zajednica ono što ih čini takvim parom. Druga bi stvar bila kad bi se par blagoslivljalo ne kao istospolni par, nego primjerice kao par hodočasnika koji se približava svetištu. No, to nije ono što Fiducia supplicans misli i zato govori o blagoslovu parova u nesređenom stanju i blagoslovu istospolnih parova.

Ispitajmo sada drugu razliku: može li se reći da ono što je blagoslovljeno nije par koji ne spaja spolni odnos, nego par koji uparuju drugi vidovi njihovih života, primjerice pomoć koju pružaju jedno drugomu tijekom bolesti? Ta razlika ne mijenja činjenicu da se par blagoslivlja kao par koji je spojen spolnim odnosima izvan braka. Jer ono što i dalje čini par kao takav jest spolni odnošaj koji ih sjedinjuje. Drugi vidovi njihova života kao para nisu ono što ih čini parom, niti svi ti vidovi uspijevaju poboljšati spolni način života koji ih čini parom, kao što je već utvrdio Odgovor Zbora za učenje vjere iz 2021.

Kada je predstojnik Dikasterija za učenje vjere kardinal Víctor Manuel Fernández izlagao kako davati te blagoslove, podrazumijevao je kako nije riječ o blagoslivljanju para. Tako je predložio da se znak križa napravi na svakoj osobi, a ne na paru. Međutim, kardinal nije želio pojasniti da se takav par ne može blagosloviti i nastavio je prihvaćati znakove – kao što su zajednička molitva nad dvjema osobama – koji u očima Crkve ozakonjuju i daju opravdanje postojanju para kao vrjednote za osobe koje združuje. Kardinal je isto tako odbio osuditi neke blagoslove, poput onoga koji je o. James Martin javno dao, a koji su jasno upućeni paru.

Nedavno smo primijetili novu značenjsku promjenu u službenim objašnjenjima Fiducije supplicans. Više ne govore o davanju blagoslova „parovima“, nego „osobama“, dodajući da se to odnosi na osobe koje su „zajedno“. No, blagosloviti dvoje ljudi zajedno koji su zajedno upravo zbog homoseksualnoga odnosa koji ih spaja nije ništa drugo nego blagosloviti zajednicu. Koliko god se ponavljalo da se ne blagoslivlja sjedinjenje, upravo se to čini samom predmetnošću obreda koji se izvodi.

Nakon što smo utvrdili da je osnovno pitanje naukovno, kako bismo trebali opisati zabludu Fiducije supplicans? Je li to krivovjerje (hereza)?

Razmotrite klasično učenje o različitim predmetima naučavanja Učiteljstva i vjernikova prianjanja uz to. Učenje o tome sadržano je u motupropriju Ivana Pavla II. Ad tuendam fidem, koji izlaže tri „stavka“ Ispovijesti vjere koja se polaže pri preuzimanju različitih crkvenih službi. Prvi stavak (kanon 750. § 1.) odnosi se na istine sadržane u Objavi; nijekanje tih istina predstavlja krivovjerje. Drugi stavak (kanon 750. § 2.) odnosi se na istine koje, iako nisu sadržane u Objavi, jesu blisko povezane s njom i nužne su za očuvanje objavljenoga poklada. To su istine koje se zbog svoje povijesne ili logičke povezanosti s objavljenim istinama moraju prihvaćati te držati čvrsto i kao konačne. Oni koji niječu takve istine protive se učenju Katoličke Crkve, čak i ako se njihove tvrdnje same po sebi ne mogu smatrati krivovjernima. Treći stavak Ispovijesti vjere odnosi se na istine koje naučava redovito Učiteljstvo, kojima se mora dati vjerski pristanak uma i volje.

Kako se to primjenjuje na naš slučaj? Tvrdnja da su homoseksualni čini suprotni Božjemu zakonu objavljena je istina; njezinim bi se nijekanjem kršilo prvi stavak Ispovijesti vjere, a onaj tko to čini bio bi krivovjernik. To se nijekanje ne nalazi u Fiducia supplicans. Isto tako bilo bi krivovjerno prihvatiti ženidbeni blagoslov za istospolne parove. Ni to se ne nalazi u Fiduciji supplicans. Stoga se čini da Fiducia supplicans ne krši prvi stavak. Kamo onda svrstati njezinu tvrdnju da se spolne zajednice izvan ženidbe može blagoslivljati neženidbenim blagoslovom? Čak i ako bi netko tvrdio da Objava izričito ne odbacuje tu tvrdnju, ta tvrdnja u najmanju ruku krši drugi stavak Ispovijesti vjere, jer, kao što smo vidjeli, blagoslivljati te osobe kao istospolne parove znači odobravati njihove zajednice, čak i ako nisu izjednačene s brakom. Riječ je, dakle, o nauci protivnoj učenju Katoličke Crkve, jer njezino prihvaćanje, čak i ako nije izravno krivovjerno, promišljeno i očekivano vodi u krivovjerje.

Zbog svih tih razloga, Fiducia supplicans mora se smatrati naukovno problematičnom, jer sadržava nijekanje katoličke nauke. Zbog toga je problematična i s dušobrižničkoga gledišta. Naime, dobar pastir pristupa svakoj osobi u poteškoći kao učitelj Božjih zapovijedi, preporučuje ga Bogu molitvom, a u slučaju teškoga grijeha vodi ga kajanju, ispovijedi i obnovi života opraštanjem u svetootajstvenom odrješenju. U pastirskoj skrbi za katolike u nesređenim spolnim vezama nikada ne će praviti sličnost između Božjega blagoslova ženidbe muškarca i žene i takozvanoga nebogoslužnoga blagoslova osoba u grješnim odnosima. U slučaju dviju osoba koje žive u nesređenom stanju, koji pastirski razlog postoji da ih blagoslovi zajedno, a ne kao pojedince? Zašto bi te osobe željele da ih se blagoslovi zajedno, ako ne zato što žele Božje odobravanje svoje zajednice? Stoga zajedno ih blagoslivljati znači potvrđivati ih u njihovu grijehu i tako ih otuđivati od Boga.

Dobromu pastiru ne priliči ni načelo da smo svi grješnici i da se stoga ne može praviti razlika između nekih grješnika i ostalih. Sveto Pismo razlikuje vrste grijeha, kao što čitamo: „Svaka je nepravda grijeh. A postoji grijeh koji nije na smrt“ (Prva Ivanova 5, 17). Crkveno učenje, utemeljeno na Svetom Pismu, razlikuje lake grijehe (koji ne zahtijevaju nužno sakramentno odrješenje da bi bili oprošteni) i smrtne grijehe (koji zahtijevaju). Isto tako razlikuje one grijehe koji su javni od onih koji to nisu, kao i grješnike koji tvrdoglavo ustraju u svojim grijesima od grješnika koji su se spremni pokajati. Te su razlike važne, ne radi osuđivanja ljudi, nego da im se ponudi iscjeljenje. Slično kao što dobar liječnik treba postavljati različite dijagnoze za različita stanja, jer se svaka bolest ne može liječiti na isti način.

Zaključno, sve dok Dikasterij za učenje vjere ne ispravi Fiduciju supplicans pojašnjavajući da se blagoslovi ne mogu dati paru, nego samo svakoj osobi pojedinačno, Dikasterij za učenje vjere odobrava izjave koje su u suprotnosti s barem drugim stavkom Ispovijesti vjere – to jest, to je odobravanje izjava koje su suprotne učenju Katoličke Crkve, koje, iako same po sebi nisu krivovjerne, vode u krivovjerje. To znači da katolički vjernici ne mogu prihvatiti te pastirske blagoslove za nepravilne zajednice, a osobito to ne mogu prihvatiti oni koji su pri preuzimanju crkvene službe položili Ispovijest vjere i prisegu vjernosti, koja prije svega obvezuje na očuvanje poklada vjere u cijelosti.

Ovo odbijanje prihvaćanja Fiducije supplicans, koje se može javno izraziti jer se tiče zajedničkoga dobra Crkve, uopće ne znači manjak poštovanja prema Svetome Otcu, koji je potpisao tekst Fiducije supplicans, naprotiv. Naime, podložnost se Svetomu Otcu duguje upravo zato što je on jamac neprekidnosti katoličke nauke, a to se služenje časti poglavito razotkrivanjem teških nedostataka Fiducije supplicans.

Ukratko, bavljenje Učiteljstvom ne može se ograničiti na davanje dogmatski točnih obavijesti o „istini evanđelja“ (Galaćanima 2, 14). Pavao se otvoreno i bez oklijevanja usprotivio Petrovu dvoznačnomu obnašanju prvenstva, jer mu je brat u apostolatu i jer je svojim zabludnim ponašanjem ugrozio pravu vjeru i spasenje vjernika, ne toliko u odnosu na dogmatsko ispovijedanje kršćanske vjere, koliko u odnosu na prakticiranje kršćanskoga života.


16. veljače 2024.


kardinal Gerhard Müller


engleski izvornik
francuski prijevod
kastilski prijevod
nizozemski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod


[1] S. Thomas de Aquino, Summa theologiae, III pars, quaestio 68, articulus 4, caput: „Respondeo dicendum quod aliquis potest dici peccator dupliciter. Uno modo, propter maculam et reatum praeteritum. Et sic peccatoribus est sacramentum Baptismi conferendum, quia est ad hoc specialiter institutum ut per ipsum peccatorum sordes mundentur, secundum illud Ephes. V, mundans eam, scilicet Ecclesiam, lavacro aquae in verbo vitae. Alio modo potest dici aliquis peccator ex voluntate peccandi et proposito persistendi in peccato. Et sic peccatoribus non est sacramentum Baptismi conferendum. Primo quidem, quia per Baptismum homines Christo incorporantur, secundum illud Galat. III, quicumque in Christo baptizati estis, Christum induistis. Quandiu autem aliquis habet voluntatem peccandi, non potest esse Christo coniunctus, secundum illud II Cor. VI, quae participatio iustitiae cum iniquitate? Unde et Augustinus dicit, in libro de poenitentia, quod nullus suae voluntatis arbiter constitutus potest novam vitam inchoare, nisi eum veteris vitae poeniteat. Secundo, quia in operibus Christi et Ecclesiae nihil debet fieri frustra. Frustra autem est quod non pertingit ad finem ad quem est ordinatum. Nullus autem habens voluntatem peccandi simul potest a peccato mundari, ad quod ordinatur Baptismus, quia hoc esset ponere contradictoria esse simul. Tertio, quia in sacramentalibus signis non debet esse aliqua falsitas. Est autem signum falsum cui res significata non respondet. Ex hoc autem quod aliquis lavandum se praebet per Baptismum, significatur quod se disponat ad interiorem ablutionem. Quod non contingit de eo qui habet propositum persistendi in peccato. Unde manifestum est quod talibus sacramentum Baptismi non est conferendum.“

[2] Prevoditeljska napomena: εὐλογεῖν / eulogeĩn je grčki glagol koji se rabi kao prirok za Boga koji blagoslivlja ljude i za Njegov narod koji blagoslivlja Njega. Prema grčko-engleskoj konkordanciji Svetoga Pisma Jamesa Stronga eulogeĩn znači:

1. hvaliti, slaviti pohvalama: Boga: Luka 1, 64; Luka 2, 28; Luka 24, 51.53; Jakovljeva 3, 9; apsolutno, u zahvaljivanju: Matej 14, 19; Matej 26, 26; Marko 6, 41; Marko 8, 7; Luka 24, 30; Prva Korinćanima 14, 16. (Kada se rabi u ovom smislu, εὐλογεῖν / eulogeĩn razlikuje se od εὐχαριστεῖν / eukharisteĩn po tome što se više odnosi na oblik, a εὐχαριστεῖν / eukharisteĩn se odnosi na sadržaj zahvale.) Po uporabi je posve biblijski i crkveni, poput hebrejskoga בָּרַך, / barah (Postanak 1, 22.28; 2, 3; 5, 2; 9, 1.26; 12, 2.3; 14, 19.20; 17, 16.20; 18, 18; 22, 17.18; 24 1.11.27.31.35…);

2. zazivati blagoslove: na jednoga: Matej 5, 44; Luka 6, 28; Rimljanima 12, 14; Prva Korinćanima 4, 12; Prva Petrova 3, 9; onoga koji odlazi: Luka 24, 50; jednoga na samrti: Hebrejima 11, 20 (Postanak 48, 9); u čestitanju Hebrejima 7, 1.6 (Postanak 14, 19); Marko 10, 16; Luka 2, 34; εὐλογημένος / eulogēménos (בָּרוּך / baruk), hvaljen, blagoslovljen (usp. εὐλογητός / eulogētós): Matej 21, 9; Matej 23, 39; Marko 11, 9; Luka 13, 35; Luka 19, 38; Ivan 12, 13 (u svim tim redcima to je usklik posuđen iz Psalma 118, 26);

3. uz akuzativ stvari „posvetiti stvar svečanim molitvama; zamoliti Boga za blagoslov na neku stvar, moliti Ga da je blagoslovi za svoju uporabu, izreći posvetni blagoslov na“: Marko 8, 7; Luka 9, 16; Prva Korinćanima 10, 16; Prva Samuelova 9, 13; Matej 26, 26; Marko 14, 22;

4. od Boga, učiniti da napreduje, usrećiti, podariti blagoslove: Djela apostolska 3, 26; nakon čega slijedi „svakom vrstom blagoslova“ Efežanima 1, 3; (prema hebrejskom Postanak 22, 17), podarit ću ti najveće blagoslove Hebrejima 6, 14; Galaćanima 3, 8; Galaćanima 3, 9; εὐλογημένος / eulogēménos miljenik Božji, blažen Luka 1, 42b (usp. Ponovljeni zakon 28, 4); ἐν γυναιξί / en gynaixí blažena među ženama, to jest prije svih ostalih žena, Luka 1, 28.42a; εὐλογημένοι τοῦ πατρός / eulogēménoi tu Patrós (Izaija 61, 9; Izaija 65, 23; onima koje je Otac Sina Čovječjega odredio za vječno spasenje Matej 25, 34.