Fra Matija Petar Katančić – najučeniji Slavonac svoga vremena
Fra Matija Petar Katančić (12. kolovoza 1750. – 24. svibnja 1825.) slovi kao najučeniji Slavonac 18./19. stoljeća, a prema nekima i kao najučeniji Hrvat svih vremena. Uz mnoga znanstvena istraživanja koja nam je ostavio, na različitim područjima – od filologije, pjesništva i književnosti, do arheologije, geografije i numizmatike, posebno valja istaknuti njegov cjeloviti prijevod Svetog pisma na hrvatski jezik, a koji je prvi tiskani prijevod u Hrvata, objavljen 1831. god.
Jedan od mnogih teologa i svećenika tijekom povijesti, koji su iznimno pridonijeli razvoju ne samo vjere, nego i znanosti i kulture našega naroda, svakako je i fra Matija Petar Katančić, čijim studioznim istraživanjima možemo puno toga zahvaliti. Nažalost, kako to obično biva, ni za njega se, kao ni za većinu drugih hrvatskih velikana, najčešće u biografskim podacima (osim onih koji potječu iz crkvenih krugova) ne ističe kako je bio svećenik i teolog, nego se to, ako se uopće navede, spomene tek usputno.
Mi, pak, upravo na tome želimo staviti naglasak, ističući kako je znanstveno nepošteno i drsko pisati sva ta silna velika imena koja su proizašla iz crkvenih krugova, a među njima i fra Katančić, bez jasnog i naglašenog označavanja njihove pripadnosti Crkvi kao svećenika i(li) teologa. S obzirom na to, svaki spomen na Katančića mora neizostavno sadržavati “fra”. On je, dakle, prije svega svećenik franjevac, pa tek onda književnik, filolog, prevoditelj, pjesnik, arheolog, numizmatičar itd., jer da nije bio svećenik, vjerojatno ne bi bio ni ostalo.
Štoviše, valja naglasiti i posebnu ulogu franjevaca Provincije Bosne Srebrene, koji su se, dijeleći sudbinu s narodom u vrijeme Turaka, povlačili iz bosanskih krajeva i zašli duboko u napuštena hrvatska i ugarska područja, te su na njima, u vrlo teškim uvjetima, organizirali vjerski i kulturni život. Na takav su način osnivali škole i fakultete i bili stoljećima najznačajnija intelektualna snaga, a istovremeno su na sve buduće generacije nastojali prenijeti osjećaj domoljublja i pripadnosti svome hrvatskome narodu. Iz takve jedne sredine niknuo je i fra Matija Petar Katančić.
Matija Katančić je rođen 12. kolovoza 1750. god. u Valpovu, a kao franjevac Provincije sv. Ivana Kapistrana (Petar mu je redovničko ime) filozofiju i teologiju je studirao u najstarijem fakultetu u Osijeku, koji je postojao u okviru Franjevačkog samostana u Tvrđi, a u to je vrijeme bio najvažnije središte kulture i obrazovanja ne samo u Osijeku, nego i u Slavoniji, pa i šire.
U tom se samostanu godišnje u prosjeku školovalo 15-20 studenata, od kojih su vjerojatno većina, kao franjevci, zajedno sa svojim profesorima u njemu i obitavali. Tu je, dakle, svoj vjernički i intelektualni temelj dobio i fra Petar Katančić, a kasnije je svoja studijska saznanja nastavio stjecati u Budimu. U osječkom je franjevačkom samostanu za profesore imao, između ostalih, fra Marijana Lanosovića i fra Josipa Paviševića, koji su mu, uz neke druge, bili poseban poticaj ne samo u osobnom znanstvenom istraživanju, nego i u izgradnji čvrstog domoljublja, a zbog kojega će u kasnijem životu osjećati veliko nerazumijevanje različitih domaćih i tuđinskih konformista i dodvorica.
Po završetku studija u Budimu, vratio se u Osijek, gdje je radio kao profesor na franjevačkoj gimnaziji, a predavao je poetiku, retoriku, grčki jezik i druge predmete. Međutim, kako je ta gimnazija bila izložena izrazitoj germanizaciji, odbio je predavati na njemačkom jeziku, te je zbog toga svoj profesorski rad 1788. god. nastavio u Zagrebu, a potom 1795. god. i u Pešti.
Dok je bio u Osijeku i Zagrebu, često je odlazio na terenska arheološko-povijesna istraživanja u kojima je proučavao nalazišta iz rimskog vremena u različitim hrvatskim mjestima. On je napisao i prvu arheološku rasprava u Hrvatskoj, pod nazivom Rasprava o miljokazu, a u kojoj opisuje rezultate istraživanja vezana uz rimski miljokaz pronađen nedaleko od Osijeka. Poradi velikoga doprinosa u području arheologije, geografije, kartografije, epigrafije i numizmatike, smatra se začetnikom suvremene hrvatske arheologije.
Valja ga istaknuti i kao filologa, pjesnika i prevoditelja. Prema ocjeni njegovih kritičara, on je predstavnik pseudoklasičnog pjesništva, odnosno svoje je pjesme pisao po uzoru na stare grčke i rimske klasike, a u tom se smislu posebno osjeća bliskost s Horacijem, dok se istovremeno kroz njegove stihove osjećala izvrsna naobrazba na svakom području, a posebno s obzirom na antiku. Također je uočljivo njegovo veliko umijeće s obzirom na oblikovanja stihova i zakonitosti metrike. Napisao je i mnoge prigodne pjesme, najčešće kao zahvale i pohvale svojim suvremenicima.
Zbog svojih političkih čvrstih stavova, koji su uvijek bili orijentirani prohrvatski, a protiv bilo kakvog oblika uništavanja hrvatskog identiteta, bio je prisiljen napustiti i Zagreb, pa odlazi u Peštu, gdje radi kao profesor na katedri za arheologiju i numizmatiku, te kao drugi kustos u Sveučilišnoj knjižnici. Međutim, i ondje će mnogima smetati njegovi politički stavovi, te je, čini se, zbog njih 1798. god. otvoren “slučaj Katančić”, a koji je završio tako što mu je Ugarsko kraljevsko namjesničko vijeće 1. srpnja 1800. god. oduzelo katedru i zabranilo profesorski rad, kao i posao kustosa. Presuda je glasila: “mentalno neizlječiv i trajno radno nesposoban”. Uz to je bio prisiljen zatražiti mirovinu, a koja je bila uvjetovana odredbom da mora sva svoja znanstvena istraživanja predati Sveučilištu i doživotno, bez javnog djelovanja, ostati u Pešti.
Koliko je ta presuda bila opravdana ostaje itekako upitno, no iako se čini da je tada zapao u teže duševno stanje, sve vuče na zaključak kako je to ipak bila, barem najvećim dijelom, politička odluka, jer je u to vrijeme poznato kako državna jozefinistička politika provodi represivne mjere prema učenjacima, posebice ukoliko su oni potjecali iz “tvrdokornih” crkvenih krugova, kao Katančić, a pogotovo prema onima koji su njegovali svoje domoljublje. Unatoč i činjenici kako se Katančić odlikovao svojevrsnim liberalnim prosvjetiteljskim idejama i kao takav velikim dijelom podržavao reforme koje su se provodile.
S obzirom na činjenicu da je Katančić nastavio vrlo zauzeto raditi na znanstvenom i svakom drugom području u narednom vremenu, a što ne bi mogao da je duševno obolio, ipak se zaključak o političkoj odluci čini najvjerojatnijim. Uz to treba istaknuti kako njegov bliski prijatelj toga vremena – fra Grgur Čevapović – spominje doduše bolest koja je onemogućavala Katančiću kretanje, ali ju ne navodi kao duševnu, nego kao “bolest nogu”, a koja ga je vezala uz samostansku sobicu.
Tako je od 1800. god., kada je umirovljen, trajno bio zatvoren u samostanske zidine, najprije boraveći u franjevačkom samostanu Provincije svete Marije u Pešti, a od 1809. do smrti – 1825. god. – u središnjem samostanu Provincije sv. Ivana Kapistranskog u Budimu, odnosno u svojoj matičnoj zajednici.
Kroz to je vrijeme puno istraživao na raznim područjima, te iza sebe ostavio veliki broj znanstvenih, pjesničkih, filoloških, književnih i drugih radova, koji velikim dijelom tek čekaju da budu znanstveno istraženi. Pokopan je u kripti samostana svetog Stjepana prvomučenika u Budimu. Njegova je rukopisna ostavština razasuta, odnosno najvećim dijelom se čuva u nacionalnoj knjižnici u Budimu, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, te u arhivima franjevačkih samostana u Budimu i Požegi.
Uz sav njegov istraženi i neistraženi uistinu veliki znanstveni, književni i svaki drugi angažman, želimo naglasiti kako je fra Matija Petar Katančić, radeći na tom poslu sedam godina, preveo cijelo Sveto pismo na hrvatski jezik, i to u šest tomova, od kojih se četiri odnose na Stari, a dva na Novi zavjet, a napisan je dvostupčano, odnosno usporedno hrvatski i latinski. Iako on nije bio prvi Hrvat koji je preveo cijelo Sveto pismo na hrvatski jezik (prvi sačuvani cjeloviti prijevod načinio je Bartol Kašić), njegov prijevod je prvi tiskani, a objavljen je, zaslugom njegova prijatelja fra Grgura Čevapovića, šest godina nakon Katančićeve smrti – 1831. god.
Poradi tolikoga njegova doprinosa znanosti i kulturi, unatoč objektivnom onemogućavanju javnog djelovanja, najvjerojatnije zbog domoljubnih stavova, a koje ga nije obeshrabrilo, često ga nazivaju najučenijim Slavoncem svoga vremena, a neki će čak reći i da je jedan od najučenijih Hrvata općenito. Njegovo enciklopedijsko znanje, studioznost, upornost i dobro poznavanje latinskog, grčkog, mađarskog, njemačkog i talijanskog jezika, a uz to i solidno znanje francuskog i hebrejskog jezika, svjedoče sami po sebi da je riječ o iznimnom eruditu kojemu naša znanstvena i druga javnost nije ni približno posvetila onoliko pozornosti koliko zaslužuje.
Njegova pak objavljena i neobjavljena djela zasigurno su veliko blago koje bi itekako bilo vrijedno istražiti, te na takav način posvjedočiti ne samo ugled i doprinos toga velikana, nego i činjenicu kako su svećenici i teolozi toga i drugih vremena prednjačili u svakom području.