Gdje ćete s mojim tijelom?

Gdje ćete s mojim tijelom?


Rođenje djeteta je radostan i vedar događaj. Pun nade i optimizma. Mladoj majci, a i djetetu, u te se dane šalju želje za brz oporavak od boli rađanja i izražava im se nada dugog i sretnog života. Običaji nalažu da i očevi na osobit način proslave završetak stresa pred porod svoje supruge. Muškarci to čine na razne načine. Od davnina i za muški dio obitelji događaj rođenja bio je prigoda razmišljanja o smislu i budućnosti života netom rođenog djeteta. Nakon rođenja djeteta u nekim slavonskim selima, ne u tako davno doba, postojao je jedan lijep i znakovit običaj. Muški pripadnici obitelji (otac djeteta, djed, starija braća, ujaci, stričevi…) pošli bi u obližnju šumu i pažljivo birali malo stabalce hrasta. Malu biljku koja je ponikla ispod stabla krošnjatog i velikog hrasta. Nakon dugotrajne potražnje našli bi jedan oko kojeg su se svi složili da je idealan, iskopali ga s korijenom i okolnom zemljom te ponijeli kući. U dvorištu se tada tražilo osobito mjesto gdje će zasaditi to mlado stablo. Na početku se oko toga mladog stabla vodi posebna briga. Paze i maze taj mali hrast, zalijevaju ga i brinu o njemu, kao i o djetetu koje je povezano s njim. Kako dijete raste i jača, tako i hrast biva sve ukorjenjenije i jače stablo. U pravom trenutku dijete saznaje kako je to baš njegov hrast i predaje mu se dužnost da ga otad ono treba paziti i o njemu voditi brigu. Jednog dana, kada dijete ostari i dođe njegovo vrijeme za prijelaz iz ovoga u vječni život, lokalni stolar bi od toga hrasta napravio ukopnu kutiju, lijes, i negdašnje dijete bilo bi pokopano sa svojim hrastom. Cilj je bio da i dijete i hrast narastu, postanu veliki, zreli i ponosni, čvrsti i ukorijenjeni.

Svatko tko se rodio, jednog dana treba i umrijeti. Svi to znamo, ali i ne želimo znati. Kupamo svoje tijelo i brinemo o njegovoj higijeni, pušemo u sve brojnije svjećice na rođendanskoj torti, ali nekako mislimo da umiru neki drugi i da se to nama još dugo neće dogoditi. Odgađamo razmišljanje i nelagodu prolaznosti svoga tijela za neka staračka vremena. A nismo stari nikada, jer unatoč biološkoj dobi od 92 godine, mi se osjećamo mladi u srcu, taman kao da nam je negdje oko 35 godina. Tako mi nedavno reče moja majka.

Sutra je Dušni dan. Studeni. Magle i opadanje lišća govore o kraju vegetacijskog razdoblja. Listopadno drveće napušta svoje lišće, polazi na zimski san, sprema se za novi početak, na proljeće. Sve oko nas poručuje nam: prolazni smo. Tijelo nam je prolazno. Valja se pobrinuti za svoje tijelo. Kad dođe za to vrijeme neki drugi ljudi, obitelji, prijatelji, poznanici… pobrinut će se za naše tijelo i pokopati ga. Ipak, valja nam i o tome razmišljati i valjalo bi im na vrijeme ostaviti upute.

Neprikladno je bolesnu ženu upitati: gdje ćemo s tvojim tijelom? Potpuno neprikladno. Isto kao i starca na umoru da se očituje o svojoj oporuci i brzo potpiše punomoć ili neki drugi dokument. Potpuno neprikladno.

Ipak, sasvim je prikladno, u ove dane, kada se obitelj okuplja i na groblju, ali i oko obiteljskog stola porazgovarati, sasvim opušteno i smireno, uz popodnevnu kavu. Trebalo bi, baš u ove dane upitati sebe, a i druge ljude: gdje ćemo s mojim/tvojim tijelom? Dok smo zdravi i mladi (a uvijek se uglavnom osjećamo mladi!) valja razmišljati gdje želimo umrijeti, koga želimo u tim trenutcima uz sebe, i dobro je najbližima svojim dati upute što i kako učiniti s našim tijelom. Želje su različite. Obitelj obično poštuje, ako je ikako to moguće, želje pokojnika koje je izrazio u oporuci ili usmeno pred njima. Ima ljudi koji žele da njihovo tijelo bude ukopano u zemlji njihovih predaka, tamo daleko od mjesta stanovanja. Ima ljudi koji žele da im tijelo bude položeno baš pored ove ili one osobe. Zanimljivo je vidjeti kako često bračni parovi žele da im tijela i nakon smrti budu blizu, kao što su bila i za života. O ovim stvarima valja razgovarati mirno gledajući u oči svoju unučad i svoju djecu, svoga bračnog druga. Valja nam uz tihi stisak ruke iskazivati blizinu dok smo živi, dok smo svi zajedno, i  pokazati brigu za one dane kad odemo. Nisu to lagani razgovori uz popodnevnu kavicu, čavrljanje o svačemu i ničemu. Knedla u grlu stoji i teška je. Oči izdaju i ponekad je potrebno češće treptati no što bismo htjeli, da ne krene suza niz obraz. Ali to je potrebno zbog naše djece, zbog naše unučadi, zbog nas samih. Pomaže u razumijevanju života, vječnosti u koju vjerujemo i praktičnosti koja je pred nama.

Djeca koja čuju govoriti o smrti na takav način bit će vam jednog dana zahvalna. Nemojte se dati obeshrabriti odmahivanjem glave i ruke svojih ukućana, jer evo neprikladno je o tome govoriti. Shvatite kako to govori iz njih strah od smrti. Strah da će vas izgubiti. Time odbijaju vaš odlazak. Na taj način vam govore da vas vole i ne žele da se sadašnje stanje promijeni.

Ali studeni je mjesec dugačak, a kava ili čaj…, ili neka druga prigoda sasvim blizu i česta. Ta, zabranjena tema u društvu, stvarno ne mora biti zabranjena i tabu tema u vašoj obitelji. I ne morate odjednom sve izreći što želite, ali otvorite vrata, odškrinite vrata drugom i drugačijem govoru o odlasku naših tijela. Nama, vjernicima, život se samo mijenja, a ne oduzima. Radi toga pripremajmo sebe i svoje bližnje za tu promjenu. Promjenu koja je neminovna pred svima nama koji smo rođeni.