Gdje je nestala srednja teološka struja?
Ako je teologija znanost koja određenim zakonitostima progovora i naučava o Bogu, kao vrhovnomu Biću o kojemu ovisi sve što postoji, a isto tako znanost koja iz te perspektive spoznanja i prihvaćanja Boga kao najvišega Autoriteta progovara i raspravlja o čovjeku i svijetu, onda proizlazi jasan zaključak da u okvir njezina raspravljanja može ući baš svaka životna tema. Ili drukčije rečeno, teolog bi po samoj naravi stvari smio, a češće i trebao, progovoriti o bilo kojoj temi koja mu se čini vrijedna javnoga raspravljanja. To se odnosi na svaki oblik njegova promišljanja i izražavanja koji ima bilo kakav javniji karakter, bez obzira je li riječ o razgovoru u manjoj ili većoj skupini, pisanju bloga, kolumne ili izjašnjavanju putom drugih medija, do javnih upitnika upućenih onima koji na njih mogu dati odgovore.
Međutim, u praksi stvari stoje sasvim drukčije i vrlo često se teološki govor želi suziti na isključivo crkvene teme, a koje još k tomu po nekima moraju biti toliko ograničene i birane da se čini kako zapravo o većini njih teolog uopće ne smije progovoriti. Barijere se, u tom smislu, teološkom govoru postavljaju i iz društvenoga i iz crkvenoga miljea. Dogodit će se tako vrlo često da će svjetovni mediji – gotovo isključivo nenakloni teološkom govoru i bez razumijevanja kako je teologova zadaća pitati – a također bez ikakvoga poznavanja teologije kao znanosti, odricati pravo svakomu onomu koji se upusti u raspravu o društvenim i političkim pitanjima koja njima ne idu u prilog. Pri tome će se obično služiti najbrutalnijim oblicima difamacije kako bi takvoga propitkivača diskvalificirali za sva vremena.
No, dok je to, s obzirom na okove totalitarizma u kojima smo bili dugi niz godina i iz kojih zapravo nismo nikada ni izišli, očekivano i na neki način samorazumljivo, sa žaljenjem se primjećuje kako takav oblik difamacije neistomišljenika i odricanje prava teologu da postavlja neugodna pitanja primjenjuju i oni koje možemo uvrstiti u katoličku javnost. Pogotovo u onim slučajevima kada se teolog pita o crkvenoj zbilji i iznosi upitnike o onomu što ovi drže gotovo dogmatski neporecivim, kao npr. pri postavljanju pitanja o autentičnosti Međugorja, vrijednosti karizmatskoga pokreta, oblicima djelovanja onih inicijativa, društava, udruga i pojedinaca koji se postavljaju kao da djeluju u ime Crkve, načinima rada tzv. katoličkih medija koji više promoviraju protestantske i sekularističke ideje nego katolički nauk, nekonvencionalnim i neobičnim istupima pojedinih svećenika, biskupa, pa i samoga pape, itd. Odricanje prava teologu da postavlja javno pitanja o navedenim i drugim temama susrećemo na svim razinama, od privatnih razgovora, preko foruma i društvenih mreža, do naizvan ozbiljnih ili barem ozbiljnijih tekstova, priloga i izjašnjavanja.
U tom smislu možemo tek na hrvatskomu govornomu području spomenuti odnos svjetovne i katoličke javnosti prema biskupu mostarsko-duvanjskomu Ratku Periću, koji se doslovno može nazvati kamenovanjem svjetine, kako je to jasno vidljivo u mnogobrojnim krajnje grubim komentarima ispod svakoga teksta u kojemu navedeni biskup progovori – teološkim rječnikom i teološkim argumentima – o “nepoželjnim temama”. I takvoj svjetini baš ništa ne znači činjenica što biskup Perić slovi kao jedan od najvećih europskih teologa, kao ni to što sve svoje snage i sve svoje znanje daje u obranu pravovjerja i dostojanstva Katoličke Crkve.
Osim navedenoga, čini nam se važnim skrenuti pozornost na još jedno. Riječ je o onima koji najviše progovaraju o crkvenim i teološkim temama, a u tom smislu možemo vidjeti najmanje tri struje: uz one osobe i one svjetovne medije koji imaju isključivi i jednostrani pristup, a prema kojemu teolog ima pravo jedino šutjeti, dok sebi prisvajaju pravo da se bez ikakvih ograničenja bave crkvenim temama, iako ih uopće u stvarnosti ne poznaju, valja istaknuti i one medije i one osobe koje cijene samo stari obred i tradicionalnu latinsku misu, a u tom smislu na određeni način obezvrjeđuju izjašnjavanje onih koji se ne uklapaju u taj okvir, te one osobe i one medije koji promoviraju karizmatski pokret i sve ono što uz njega ide, a na način da pri tome odbacuju bilo kakvu kritiku na takve oblike protestantizacije Katoličke Crkve.
S obzirom na to, primjetno je kako ne samo svjetovni, nego i naznačeni katolički mediji češće nastupaju po načelu isključivosti, a nije naodmet ni istaknuti kako među njima ima malo katoličkih teologa, odnosno uglavnom je riječ o osobama nekih drugih profesija. Unatoč tomu, redovito se vrlo samouvjereno upuštaju u teološki govor i tumačenje crkvene zbilje, pa onda ne čudi što on u mnogim segmentima postane svojevrsna njegova negacija. Iako, priznajemo, iz pisanja onih koji pripadaju tradicionalističkim krugovima svaki teolog može puno naučiti. No, ipak velika poteškoća izvire iz činjenice kako oni izvrsno poznaju područje kojim se bave, ali im je cjelokupna paleta teološkoga okvira sužena na naznačeno polje i u tom smislu zapravo ne mogu biti ozbiljni sugovornici. Iz toga razloga ni oni, a pogotovo oni drugi, koji su već dobrano iskoraknuli iz pravovjernoga okvira, ne prihvaćaju ograničenost i nedostatnost svoga govora, nego se vrlo često postavljaju kao apsolutni poznavatelji stvari koji svoju Istinu drže neoborivom.
S obzirom na sve rečeno, zaključujemo kako je prilično malo onih teologa koji bi uopće javno progovarali, a još manje onih koji bi pripadali tzv. srednjoj teološkoj struji, onoj koja bi u određenoj mjeri znala cijeniti i staro i novo, jednako kao što bi znala jasno i argumentirano iznijeti i kritike kako na staro, tako i na novo. Budući da i takve, zbog otvorenoga propitkivanja, javnost obično percipira ekstremnima i u tom smislu obezvrjeđuje, pa je sasvim razumljivo da prosječan katolički teolog redovito – šuti.
No, čini nam se da to nije dobro i da je iznimno važno uočiti kako je i koliko je važno da teolog javno govori, odnosno da svoje stavove o bilo kojoj temi koja mu se čini važnom ne drži u sebi, nego ih iznosi na svjetlo dana, jer time samo ispunja svoje poslanje kao onoga koji je po svojoj teološkoj osposobljenosti, odnosno po naravi stvari, onaj koji nužno pita, te ono o čemu pita uspoređuje s usklađenošću ili neusklađenošću s Božjim Autoritetom i Pokladom Crkve.
U tom smislu doista držimo da nema zabranjenoga sadržaja i držimo da baš svaka tema – i društvena i crkvena – ima pravo ući u okvir teološkoga propitkivanja, a isto tako držimo da je jedino pošteno da se eventualno neslaganje s nečijim tako javno izrečenim mišljenjem može pobijati utemeljenim argumentima i teološkim znanjem, a ne kamenjem svjetine koja obično – s obzirom na teološki govor – ne razlikuje ni lijevo ni desno. To je najnormalniji pristup u bilo kojoj struci, pa nam se s punim pravom čini da tako treba biti i u teološkoj. No, tomu moraju pridonijeti i sami teolozi, svojom odvažnošću i svojom spremnošću da i na takav način nastoje ispravljati ono što je u vjerskom smislu krivo, a poticati ono što je dobro i plemenito. Unatoč činjenici da će vrlo vjerojatno biti javno obezvrijeđeni od jedne, druge, treće ili neke četvrte strane, ali isto tako sa sviješću da će ga ona šutljiva teološka većina itekako – makar i u sebi – podržati.
Ali ono što je najvažnije, to je svijest da takav govor nije sam sebi svrha, nego je njegov smisao u nastojanju oko usklađivanja svega ovozemaljskoga s onim Uzvišenim koje pripada samo Bogu. A s obzirom da Bogu sve pripada i da Bogu svi pripadamo, jasno je da nema pitanja koje teolog ne smije postaviti. Kao što je jasno da neka, baš zato što je teolog, mora uporno i uporno ponavljati.
