»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Genetički inženjering i transplantacija u svjetlu učenja Katoličke Crkve


Uvod


Razvoj biomedicinskih znanosti uvelike pridonosi poboljšanju ljudskog života, ali ukoliko nije u okvirima etičnosti, može biti izvor velikih i opasnih manipulacija. Vrlo često se tako događa da se neki po sebi nemoralni čini predstave kao izvanjsko dobro, dok se niz negativnih posljedica jednostavno ignorira. Zato Crkva, idući za sveukupnim dobrom i naslanjajući se na Sveto Pismo želi biti moralni korektiv današnjim sve uočljivijim znanstvenim i mentalnim stranputicama.

Između ostaloga, to se odnosi i na genetički inženjering, koji, ukoliko se vodi računa o ljudskom dostojanstvu i svetosti i nepovredivosti života, može biti hvalevrijedan, ali isto tako, ukoliko se ne vodi računa o navedenim kriterijima, može biti izvor grubog kršenja temeljnih ljudskih prava i dostojanstva osobe.

Transplantacija je s druge strane postupak koji Katolička Crkva označava visoko moralnim ukoliko je riječ o izrazu ljubavi, ali i na tom polju mogu postojati zastranjenja pa je važno vidjeti kada on može biti moralno neprihvatljiv. 

Najprije ćemo objasniti genetički inženjering s naglaskom na njegovoj moralnoj strani, a potom i transplantaciju.


Genetički inženjering


Genetika je, najjednostavnije rečeno, znanost koja proučava gene i nasljednost osobina na naredne naraštaje. Povijesno gledano, njezini se početci vezuju uz češkog redovnika Gregora Mendela koji je vršio pokuse križanja vrtnog graška, a kasnije su slijedila istraživanja mnogih drugih, koja su dovela do onoga što se danas naziva genetički inženjering.

Temeljna i po sebi pozitivna svrha genetičkog inženjeringa je poboljšanje svojstava organizama, odnosno mijenjenjem genetske strukture želi se postići uklanjanje genetskih bolesti i drugih anomalija. U tom se svjetlu dobrobit genetskog inženjeringa vidi ne samo u poljoprivredi, nego i u farmaciji, dijagnostici, medicini, transplantaciji itd.

No, ukoliko nije strogo zakonski kontroliran i vođen moralnim načelima, genetički inženjering može biti i u navedenim slučajevima negativan, a u slučajevima mijenjanja genetske strukture na ljudima i vrlo opasan.

Genetički inženjering je postupak kada se iz DNK jednog organizma odcjepljuju dijelovi gena, cijeli geni ili skupine gena i umeću se u DNK nekog drugog organizma. Takvom promjenom genske strukture nastaju novi umjetni organizmi koji sadrže svojstva oba DNK, a uklanjaju se nepoželjna.

Iako takva podjela nije općeprihvaćena, neki vole dijeliti genetički inženjering na zeleni i crveni.

Zeleni se genetički inženjering odnosi na genske promjene koje se vrše na mikroorganizmima, odnosno na virusima, bakterijama i gljivicama, kao i na biljkama, dok se crveni genetički inženjering odnosi na mijenjanje genske strukture kod životinja i ljudi.

Načelno, i zeleni i crveni genetički inženjering imaju i pozitivnih i negativnih strana.


Zeleni genetički inženjering – pozitivnosti i negativnosti


S obzirom na pozitivan cilj koji se želi postići, među pozitivne strane zelenoga genetičkoga inženjeringa baziranoga na mikroorganizmima mogu se navesti postupci koji su doveli do olakšane i pristupačnije proizvodnje hormona, enzima, virusnih proteina za cjepiva, lijekove i druge pozitivne svrhe.

U tom se smislu može npr. navesti umjetna proizvodnja inzulina, hormona koji luči gušterača, a služi za regulaciju šećera u krvi i bitno pridonosi normalizaciji života oboljelih od dijabetesa. Slično se odnosi i na proizvodnju lijeka koji sprječava patuljasti rast, na proizvodnju mnogih cjepiva koji štite od različitih bolesti, na otkrivanje lijeka protiv tumora itd.

Međutim, genetički inženjering na razini mikroorganizama može biti vrlo opasan, a posebno se očituje u tome što se mogu umjetno stvoriti bakterije i drugi virusi kojima je svrha umjetno izazivati bolesti i životno prijetiti dijelu ili cijeloj populaciji. Time postaje jasno da takav genetički inženjering ovisi često o volji i (ne)moralnosti znanstvenika i drugih interesenata, te da može postati bojno oružje neslućenih razmjera. Sve to potvrđuje i pandemija koronavirusa.

Među pozitivne strane genetičkog inženjeringa baziranoga na izmjeni genske strukture kod biljaka također se mogu uočiti mnogobrojne pozitivne strane, kao što je npr. poboljšanje određenih žitarica i poljoprivrednih kultura, posebno njihova hranidbena vrijednost, jer su iz njih uklonjena manje poželjna i štetna svojstva, a pridodana neka druga kvalitetnija. Također, proizvodnja hrane je znatno jednostavnija i jeftinija, a kao takva može bitno pridonijeti i smanjenju gladi u svijetu.

No, i zeleni genetički inženjering na biljkama može biti negativan, a iako još nije potpuno vidljivo u čemu se očituje, neki znanstvenici upozoravaju na njegov štetni utjecaj na tlo i okoliš, na uništenje prirodnih vrsta, na to da GMO hrana možda negativno utječe na zdravlje ljudi, povećanu neplodnost, alergije i sl., kao i da ima niz drugih negativnih posljedica.


Crveni genetički inženjering – pozitivnosti i negativnosti


Crvenom genetičkom inženjeringu treba pristupiti još opreznije i važno je budno pratiti da bude u skladu s redom stvaranja, odnosno da se pri svakom mogućem zahvatu pazi neće li možda povrijediti Božju ulogu kao Stvoritelja svega, prvenstvo čovjeka u redu svega stvorenoga i njegovo dostojanstvo, te neće li naštetiti skladu i prirodnoj ravnoteži u životinjskom i biljnom svijetu.

Ako imamo u vidu crveni genetički inženjering koji se odnosi na životinje, uočavamo kako on može npr. pridonijeti umanjenju ili uklanjanju nekih svojstava koja nisu poželjna, npr. pretjerane masnoće kod svinja, a jednako tako osigurati bolje i poželjnije osobine, npr. omogućiti mlijeko obogaćeno poželjnim svojstvima genetskom modifikacijom vimena krave ili koze. Također, takvim crvenim genetičkim inženjeringom na životinjama dobivaju se različita poželjna cjepiva i lijekovi, pripomaže se u terapijama i dijagnostici, itd.

No, pri svemu tome treba voditi računa o poštivanju životinja i prirodne životinjske ravnoteže, u smislu da se ne bi stvarali hibridi neprepoznatljivog izgleda koji bi potom daljnjom reprodukcijom utjecali na prenošenje takvih nepoželjnih osobina na svoje potomke i prijetili izumiranju naravne vrste.

Jednako tako treba imati u vidu da primjena takvog crvenog genetičkog inženjeringa utječe i na okoliš, na faunu i na ljude, što znači da i s obzirom na ta polja mogu nastati ozbiljne opasnosti.

Kad je u pitanju crveni genetički inženjering koji se odnosi na ljude, onda su opasnosti još znatno veće, jer mogu izravno utjecati na gubitak ljudskog dostojanstva. I na tom polju, dakako, stvari mogu biti poželjne, kao npr. kod mijenjanja genske strukture kako bi se uklonile neke ozbiljne nasljedne bolesti i nepoželjne osobine koje utječu na kvalitetu života i pridonose zdravlju.

No, postoje i negativne posljedice, kao što su npr. prenošenje nepoželjnih osobina izazvanih genskim promjenama na potomke, razvijanje eugenike (uklanjanje npr. bolesnih i slabo razvijenih ljudskih zametaka ili naručivanje djece poželjnih osobina, i sl.), manipuliranje ljudskim dostojanstvom, zanemarivanje i odbacivanje Božje uloge kao Stvoritelja svega, itd.

Posebne pri tome moralne dvojbe donosi oblik genetičkog inženjeringa koji se naziva kloniranje.


Kloniranje


Kloniranje je postupak nespolnog razmnožavanja pri kojemu se stvaraju jedinke identične onima od kojih su preuzeta svojstva. Vrši se tako da se iz neoplođene jajne stanice neke jedinke odstrani jezgra, te se na njezino mjesto unese neka stanica ili jezgra one jedinke koju se želi klonirati, a potom se pusti struja, što dovodi do toga da se jajna stanica počinje dijeliti kao da je oplođena prirodnim putem. Primjenjuje se na biljkama i životinjama, a neki tvrde da se već i ljudi kloniraju.

Poznato je da je ovca Dolly prvi klonirani sisavac. Klonirana je 1996. god. (Škotska), i to iz vimena šestogodišnje ovce. Zapravo, imala je „tri majke“: od jedne je bila jajna stanica, od druge unesen gen, a treća je ovca bila „majka-surogat“. Ono što je manje poznato, tiče se činjenice da je eutanizirana sa 6,5 godina zbog velikih zdravstvenih problema.  Dok prosječna ovca živi 12-14 godina, ovca Dolly je svoj životni vijek završila na pola toga puta. Naime, postupak kloniranja je takav da u njima klonirane jedinke biološki u startu bivaju stare onoliko koliko su stare jedinke od kojih su klonirane.  To nas upozorava na imperativ opreznog, razumnog i moralno prihvatljivog pristupa kloniranju.

Načelno, kao i općenito kod genetičkog inženjeringa, tako i kod kloniranja možemo uočiti pozitivne i negativne strane, a temeljno je pitanje koliki je razmjer između koristi i štete koje se imaju od kloniranja, te u kakvom su oni odnosu prema dostojanstvu prije svega ljudske osobe, a onda i prema poštivanju prirodnog od Boga uspostavljenog reda u odnosu na životinjski i biljni svijet.

Postoje dvije vrste kloniranja, a koje se onda i moralno drukčije kvalificiraju. To su terapijsko i reproduktivno kloniranje.


Terapijsko kloniranje – moralna prosudba


Terapijsko kloniranje ima za cilj liječenje i transplantaciju. Ukoliko bi se takvim kloniranjem stvarala samo tkiva i organi, a ne ljudska bića, i ukoliko bi se za takav oblik kloniranja koristile samo matične stanice odraslog čovjeka, a ne embrionalne stanice ili embriji, onda bi to po sebi bilo moralno opravdano, jer se nikome ne nanosi šteta, a koristi su velike.

Matične stanice se nalaze svuda u tijelu, a posebnu kvalitetu i regenerativnu moć imaju one u koštanoj srži, pupkovini i posteljici. U postupku kloniranja bi se, dakle, prema moralnom sudu Katoličke Crkve smjele uzeti odrasle matične stanice i na temelju njih stvarati tkiva i organi, koji bi potom bili korišteni za liječenje i transplantaciju.

Međutim, ukoliko bi se do takvih tkiva i organa dolazilo umjetnim stvaranjem embrija, s ciljem da se razvijaju do nekog vremenskog razdoblja, a potom ubijaju u svrhu liječenja i transplantacije, takvo bi kloniranje bilo moralno nedopušteno, jer je riječ o ubijanju ljudskog bića u njegovoj ranoj fazi.


Reproduktivno kloniranje – moralna prosudba


Reproduktivno kloniranje, po kojemu bi se stvarale identične ljudske jedinke, duboko je neetično i zato je uvijek nedopušteno. S jedne strane time se nekome oduzima pravo na oca i majku, zatim taj postupak predstavlja nasilje nad ljudskim identitetom, jer mu netko unaprijed određuje osobine, a također time ljudsko biće postaje tek predmet trgovine i narudžbe po nečijim željama. Uz to, opet je riječ o igranju Boga i odbacivanju prirodnog od Boga uspostavljenog reda u svijetu.


Zaključak


Genetički inženjering u svojoj biti ima puno pozitivnosti i zato bi ga trebalo cijeniti kao doprinos znanstvenika na usavršenju ljudskog života i boljitak cijeloga društva. Kao takav može biti od velike pomoći za uklanjanje teških bolesti i drugih anomalija, kao i pridonijeti da se u budućnosti smanje različita degenerativna stanja. Međutim, uz tu pozitivnu i plemenitu stranu, genetički inženjering sa sobom donosi velike opasnosti i mogućnost manipulacija, kao i odbacivanje Božje stvoriteljske rasporedbe svega stvorenoga. Zato je važno da se uvijek vodi jasnim moralnim kriterijima, a u tom svjetlu učenje Katoličke Crkve postaje posebno važan korektiv i smjerokaz.


Transplantacija


O odnosu Katoličke Crkve prema transplantaciji pisali smo već ovdje pa na ovom mjestu donosimo samo najznačajnije.

Postupak transplantacije podrazumijeva presađivanje tkiva ili organa na istu ili drugu osobu, a prema tome se razlikuju autotransplantacija (presađivanje na istu osobu), homotransplantacija (presađivanje s jedne na drugu osobu), heterotransplantacija (presađivanje s jedne na drugu vrstu, npr. sa životinje na čovjeka) te alotransplantacija (ugrađivanje neživog materijala, kao što je npr. umjetni kuk).

Prvi pokušaji presađivanja organa počinju krajem 19. st., a prva uspješna transplantacija izvedena je 1920. god., kada je presađena koža. Kojih 35 godina poslije, točnije 1954. god. s uspjehom je presađen bubreg, a bilo je to s mrtvog donora. Godine 1961. pronađen je lijek protiv imunološke reakcije što je otvorilo put sve većem uspjehu presađivanja. Tako je 1967. godine prvi put s uspjehom presađeno srce, a koliko je znanost u proteklim desetljećima napredovala vidljivo je iz činjenice da se danas presađuju gotovo svi organi. Važno je u tom smislu istaknuti da se Hrvatska nalazi u samom svjetskom vrhu kako s obzirom na broj donora, tako i s obzirom na uspješnost.

No, kao što smo rekli, transplantacija ne mora uvijek biti moralno dopuštena pa je važno da bude pravedno regulirana zakonom. Kod nas je to pitanje uređeno Zakonom o presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja iz 2012. god., a ono što je određeno zakonom u potpunosti odgovara učenju Katoličke Crkve.

Imajući u vidu plemenitost transplantacije, ali i moguću zloporabu, Crkva u svom učenju donosi kriterije po kojima će transplantacija biti moralno opravdana kada se organi presađuju sa žive osobe, kao i kada se uzimaju s mrtvog donora. Tako određuje da se u oba slučaja transplantacija vrši u smrtnim i zdravstveno ozbiljnim situacijama, a pri tome je potreban pristanak i primatelja i davatelja, dok sam kirurg, jer je riječ o rizičnim postupcima, mora biti zakonom zaštićen. Ukoliko je riječ o presađivanju organa s mrtve osobe, koja za života nije dala svoj pristanak, taj pristanak može dati njegova obitelj.

Živi davatelj, nadalje, ne smije prodati, nego može samo darovati organ, a uz to ne smije trpjeti nepopravljivu štetu. Tako se npr., ako je riječ o dvostrukom organu (primjerice bubrezi), smije presaditi samo jedan, i to pod uvjetom da je i drugi zdrav. Također, davatelj ne može biti maloljetna osoba ili ona osoba koja nije u stanju izvršiti pravni čin (npr. osobe s mentalnom retardacijom).

Kada je riječ o mrtvom davatelju, on mora biti doista mrtav, a kako bi se izbjeglo eventualno proglašenje mrtvim nekoga i prije stvarne smrti, s ciljem da se na živoj osobi što prije izvrši transplantacija, zakon zabranjuje, a Crkva to drži moralno opravdanim, da transplantaciju vrši ona osoba koja je utvrdila smrt. Pri svemu se tome naravno mora voditi računa o dostojanstvu mrtve osobe. 

Katekizam Katoličke Crkve u svom broju 2296. ovako uči:

Presađivanje organa u skladu je s moralnim zakonom, ako su pogibelji, a i tjelesne i duševne štete kojima se davalac izlaže, srazmjerne dobru za kojim se u primaocu ide. Davanje organa nakon smrti plemenito je i zaslužno djelo i na nj treba poticati kao na izraz velikodušne solidarnosti. Moralno je neprihvatljivo, ako davatelj ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izričiti pristanak. Osim toga ne može se moralno dopustiti onesposobljujuće osakaćenje ili izravno izazvati smrt, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba.


Zaključak


Učenje Crkve o znanstvenim istraživanjima pokazuje da treba voditi računa o dostojanstvu osobe, pa u tom svjetlu jasno određuje kada bi neki čini mogli, a kada ne bi mogli biti moralno prihvatljivi. Načelno se može reći da su takvi postupci moralno prihvatljivi onda kada u potpunosti vode računa o poštivanju ljudskog bića i kada su usmjereni na dobro. S druge strane, oni su nemoralni i nedopušteni ukoliko se pri tome ubijaju embriji ili se na druge načine vrši nasilje nad ljudskim životom i njegovim identitetom.

Transplantacija je za Crkvu veliko moralno djelo, međutim i tu ponekad može dođi do manipulacija zbog kojih ni ona neće biti dopuštena. Opet vrijedi pravilo da je ona prihvatljiva ako se vodi računa o dostojanstvu ljudske osobe, bilo da je riječ o davatelju, primatelju ili kirurgu, a jednako se odnosi i na poštovanje prema mrtvom tijelu.

Transplantacija iz moralne perspektive


Uz temu “Genetički inženjering i transplantacija”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 3. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 2. razredu srednje škole:

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta: