Genocid i učenje Katoličke Crkve
Pojam
Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida Ujedinjenih naroda od 9. prosinca 1948. god. definira genocid ovako:
„Genocid znači bilo koje od sljedećih djela počinjeno s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, kao što je: (a) ubijanje članova skupine; (b) nanošenje teške tjelesne ozljede ili duševne boli članovima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnih uvjeta kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom izdvajanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno preseljavanje djece iz skupine u drugu skupinu.“
Načelno se može reći da genocid ima ove elemente: kulturocid, historicid i ekocid, koji idu za uništenjem kulturne, povijesne i prirodne baštine, a ostvaruje se uglavnom u četiri faze: a) kompresija, tj. brutalnim napadima, prijetnjama i dezinformacijama osvajanje terena, b) depresija, tj. mučenje stanovništva zaposjednutog teritorija, c) ekspanzija, tj. protjerivanje preostalog stanovništva i d) restauracija, tj. uspostavljanje novog poretka i naseljavanje novim stanovništvom, pripadnicima svojega naroda.
Neki primjeri genocida u povijesti
Primjere genocida pronalazimo već u ranoj povijesti. Tako se npr. spominju deportacije čitavih naroda u Egiptu za vrijeme faraona Tutmozisa III., progoni i istrjebljenja nekih plemena i naroda za vrijeme asirskih vladara Tiglatpilesera (745.-727. pr. Kr.) i Sargona II. (721.-705. pr. Kr.), Nabukodonozorovo (604.-562. pr. Kr.) protjerivanje stotine tisuća Židova iz Palestine u Babiloniju i drugdje (usp. 2 Kr 24-25), genocid Filipa Makedonskog koji je razorio 32 grada u Grčkoj, a narod preselio u Makedoniju, progoni kršćana koje su poduzeli mnogi rimski carevi (Tit je 70. godine razorio Jeruzalem, a kršćani su se raselili po svim dijelovima Rimskog carstva; progoni Nerona, Septimija Severa, Decija, Gala, Valerijana, Dioklecijana…), genocid nad Indijancima u Americi, genocid koji su počinili Turci i Sovjeti nad Armencima za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata, genocid nad ukrajinskim narodom izgladnjivanjem (Holodomor) između 1932. i 1933. god., tragedije Židova u Drugom svjetskom ratu, pet godina genocida u Kambodži u kasnim 70-tim kad je između 1/3 i 1/2 populacije nestalo (oko 62.000 ljudi), istrjebljenje ruandskih Tutsija 1994. godine, genocid nad Hrvatima koji su u Domovinskom ratu između 1991. i 1995. izvršili Jugoslavenska narodna armija i velikosrpski agresor, genocid nad stanovništvom BiH u ratu od 1992. do 1995. itd. Trenutačni ratovi također svjedoče o grubim oblicima progona pojedinih skupina i naroda, a o čemu će se jasnije moći izreći sud u nekim kasnijim vremenima.
Učenje Crkve o genocidu
Crkva je svoj govor o istrjebljenju prvenstveno vezivala uz govor o ratu. Tako se oduvijek među teolozima nametalo pitanje opravdanosti ili neopravdanosti rata. Dok su jedni zagovarali apsolutni pacifizam, drugi su razvijali teoriju pravednog rata. Prema toj teoriji, koju su razradili sv. Augustin i kasnije sv. Toma, rat je pravedan i dopušten ako postoji opravdan i težak razlog, ako su iscrpljena sva ostala sredstva, ako postoji opravdana nada u uspjeh i ako su sredstva srazmjerna nanesenoj nepravdi! No, uskoro se pokazalo da se i tu mogu skrivati veliki zločini, jer je svaki vladar mogao navesti kao uzrok težak i opravdan razlog. Tako su se kroz povijest vodili mnogi pravedni ratovi iza kojih su ostala velika razaranja i mnoštvo poginulih i osakaćenih nedužnih civila.
Stoga je Crkva vidjela potrebu prereći svoje postavke o teoriji “de bello iusto”, osuditi genocid i zauzeti se za trajni i potpuni mir među narodima. To su učinili mnogi pape, a značajniji interventi počinju s Pijom XII. Od Drugog vatikanskog sabora, točnije od izrade pastoralne konstitucije Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu, više se ne govori o teoriji “de bello iusto”, o pravednom ratu, nego o teologiji “de bello vitando”, o izbjegavanju rata i o pastoralu mira.
Konstitucija naglašava potrebu svjetske solidarnosti i međunarodnog razumijevanja, a s obzirom na genocid u br. 80 kaže:
“Svaki ratni čin koji ide za uništenjem čitavih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom bez razlike jest zločin protiv Boga i protiv samoga čovjeka, što treba odlučno i bez oklijevanja osuditi.”
Genocid su oštro osudili i katolički biskupi na Trećoj sinodi biskupa u Rimu 1971., a potom i papa Pavao VI. na Biskupskoj sinodi iz 1974., čije zauzimanje za mir posebno prepoznajemo u njegovom poznatom govoru u auli Ujedinjenih naroda 4. listopada 1965., kada je, između ostaloga, rekao:
„Ako želite biti braća, pustite da oružje padne iz vaših ruku. Ne može se ljubiti napadačkim oružjem u rukama. Oružje, pogotovo strašno oružje koje vam je dala suvremena znanost, još prije nego što uzrokuje žrtve i ruševine, rađa teške sne, pothranjuje zle osjećaje, stvara more, nepovjerenja, tmurne odluke; ono iziskuje goleme troškove, zaustavlja planove solidarnosti i korisnog rada, iskrivljuje psihologiju naroda. Tako dugo dok čovjek ostaje slabo, promjenjivo i čak zlo biće, što se često pokazuje, obrambeno oružje je nažalost nužno.“
Papa Ivan Pavao II. također je u više navrata govorio o genocidu, npr. pred Ujedinjenim narodima 1979., u svojoj enciklici Redemptor hominis (br. 16), u mnogim apelima za mir na područjima gdje se vode ili su se vodili ratovi, naročito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (više o tome usp. tri knjige našeg suradnika dr. Velimira Blaževića: Služenje miru, 1995., Katolička Crkva i rat u Bosni i Hercegovini, 1998. i Katolička Crkva u Hrvata u službi mira i stvaranja samostalne Hrvatske, 2009.).
I Katekizam Katoličke Crkve uči da je važan odgoj za mir, da mir nije tek odsustvo rata, nego je plod pravednosti i učinak ljubavi i zato je važno da se svi građani i nosioci vlasti trude oko izbjegavanja svakog oružanog sukoba (usp. br. 2304-2308). Ako do njih dođe, treba se voditi ćudorednim zakonom, napose čovječno postupati s neborcima, ranjenim vojnicima i zarobljenicima, a istrjebljenje naroda, nacije ili narodne manjine osuditi kao smrtni grijeh. Štoviše, svatko ima moralnu obvezu oduprijeti se naredbama koje zahtijevaju istrjebljenje, jer je riječ o zločinu protiv Boga i čovječanstva (usp. br. (2312-2314). U svjetlu tih odrednica valja razumjeti i zalaganje pape Benedikta XVI. i pape Franje, koji su uputili veliki broj poruka u kojima su poticali na bratsku ljubav i mir, a osudili nečovječne postupke u današnjim ratovima.
Genocid nad današnjim kršćanima
Genocid nad kršćanima nije samo vezan za vrijeme prvih stoljeća Crkve, nego je stalni pratilac društva, a u naše je vrijeme posebno izražen u islamskim, komunističkim i postkomunističkim zemljama, ali nije zanemariv ni u onim državama koje se nazivaju demokratskima.
Prema istraživanju nedenominacijske misije Open Doors (Otvorena vrata), a koja sustavno proučava progone kršćana u 50 najekstremnijih zemalja, proizlazi da su kršćani danas najprogonjenija skupina na svijetu, odnosno da više od 365 milijuna kršćana trpi visoke razine progona i diskriminacije zbog svoje vjere. Konkretnije, proizlazi da je jedan od sedam kršćana u svijetu progonjen, a većina njih se odnosi na Afriku i Aziju. Tako je u Africi svaki peti progonjen, a u Aziji čak dva od pet. Prema zemljama, najviše su progonjeni u Sjevernoj Koreji, Somaliji, Libiji, Eritreji, Jemenu, Nigeriji, Pakistanu, Sudanu, Iranu, Afganistanu, Indiji, Siriji, Saudijskoj Arabiji itd. U nekim zemljama prevladava nasilje kao oblik progona, odnosno ondje postoji velika opasnost da će kršćani zbog svoje vjere biti fizički napadnuti i ubijeni, dok je u drugim zemljama više riječ o snažnim oblicima diskriminacije zbog vjere, a zbog kojih nije moguć normalan obiteljski, privatan i vjerski život. U 2023. god. u svijetu je ubijeno 4.998, a zarobljeno 4.125 kršćana, dok se u 14.776 slučajeva zbio napad na crkve i kršćansku imovinu.
Umjesto zaključka
Imajući u vidu navedeno, zaključujemo da se sve više uočava netolerancija prema kršćanima i u tzv. demokratskim zemljama pa je prema izvješćima Opservatorija za netoleranciju i diskriminaciju protiv kršćana u Europi (OIDAC Europe) i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) uočljivo da su napadi na kršćane i u Europi znatno povećani, s tendencijom ubrzanog širenja. Poseban problem suvremenog društva leži u nijekanju takvih progona kršćana, odnosno u poticanju i usmjeravanju mržnje prema njima kao izvoru svih zala, iznošenjem različitih, uglavnom neprovjerenih ili neistinitih optužbi. Uz to, valja dodati i kako sekularistički svjetonazor sve više zakonski onemogućuje djelovanje kršćana u skladu s vlastitom vjerom i savješću, namećući protunaravne propise i kažnjavajući one koji se toga ne žele pridržavati. O činjenici da se to zbiva i u Hrvatskoj svjedoči izvješće udruge U ime obitelji O netrpeljivosti i napadima na Katoličku Crkvu i katoličke vjernike u Hrvatskoj u 2021. i 2022. godini. Sve to, uz problematiku slobodnih migracija, pokazuje da se i u Europi u dogledno vrijeme mogu očekivati takvi oblici represije nad kršćanima koji će možda dovesti i do genocida.
