Glavni primjerci hebrejske Biblije [video]

Ako ste ikad čitali Stari zavjet^[1] to je onda vjerojatno bilo na hrvatskom jeziku. Ono što sigurno znate je da se radi o prijevodu na hrvatski s nekog drugog jezika. Idealno bi bilo da se radi o prijevodu s originalnih jezika starozavjetnih tekstova. Originali su pak pisani hebrejskim (veći dio SZ) i aramejskim (dijelovi Daniela, Ezre i još nekoliko redaka).^[2] Međutim, problem je što mi nemamo originala.

Na čemu se onda temelje prijevodi Starog zavjeta na suvremene jezike? Na to ćemo ukratko odgovoriti u ovom tekstu!^[3]

Ponovimo žalosnu činjenicu: nemamo originalne knjige Starog zavjeta. Drugim riječima, mi nemamo Petoknjižje napisano baš od Mojsija ili Psalme napisane baš od Davida ili Knjigu proroka Izaije napisanu baš od proroka Izaije. Tako bismo mogli nastaviti nizati za svaku knjigu Starog zavjeta. Stručnim rječnikom: mi nemamo autograf, dokument koji bi bio djelo baš biblijskog pisca.

Ono što imamo su prijepisi i to ne s originala, već nekog drugog prijepisa za koji nismo sigurni na temelju kojeg točno dokumenta je nastao. Dakle, imamo tek prijepis prijepisa koji je nastao na temelju nekog trećeg prijepisa. Stručnim rječnikom: mi imamo apografe, dokumente koji su nastali prepisivanjem iz tada postojećih prijepisa.

Ti apografi, iako pažljivo rađeni, nisu savršeni. Neki su jednostavno oštećeni zbog starosti, a neki su manjkavi zbog grešaka do kojih je došlo u prepisivanju. Neke od tih grešaka su slučajne, a neke su vjerojatno namjerne.

Što imamo od tih apografa i kad su nastali?

Najstariji apografi su tek fragmenti, dakle oštećene i necjelovite knjige tj. dijelovi starozavjetnog teksta. Gotovo svi ti fragmenti Starog zavjeta koje posjedujemo, na hebrejskom i aramejskom, potječu tek iz 2. st. pr. Kr. Napominjemo da su to tek dijelovi, a ne čitav Stari zavjet. To znači da između tih fragmenata i originala zjapi praznina od nekoliko stoljeća, a možda i tisućljeća.

Najstariji kompletni apograf čitavog Starog zavjeta nastao je 1008. godine nakon Krista. Dakle, to je naš najstariji prijepis kompletnog Starog zavjeta. Drugim riječima, taj Stari zavjet vremenski je bliži nama, nego originalnim autorima. Poznat je pod nazivom “Codex Leningradensis”.

Doduše, postojao je jedan stariji kodeks čitavog Starog zavjeta. Nastao je oko 930. i poznat je pod nazivom “Aleppo kodeks”. Nažalost, taj kodeks više nije cjelovit. Požar do kojeg je došlo 1947. potpuno je uništio trećinu njegovih stranica.

Sve u svemu, Kodeks Leningradensis i Aleppo kodeks su naša dva najbolja i najstarija primjerka čitavog Starog zavjeta. Poznati su kao Masoretski tekstovi.[4]

Uz ta dva kodeksa, raspolažemo tisućama i tisućama fragmenata i nekoliko starih prijevoda. Zanimljivo je da su najstariji fragmenti otkriveni tek nedavno: 1947. u Kumranu i 1979. u Ketef Hinnomu. Starozavjetnih fragmenata  otkrivenih 1947. ima dvjestotinjak. Oni su poznati kao kumranski spisi ili svici s Mrtvoga mora. Njihov se nastanak smješta u 2. ili 1. stoljeće prije Krista. Biblijskih fragmenata otkrivenih 1979. imamo tek dva, ali se datiraju čak u 6. st. prije Krista. Radi se o fragmentima Knjige brojeva.

U bitne prijevode valja ubrojiti: prijevod na grčki – Septuagintu, na latinski – Vulgatu, na aramejski – Targum, te na sirijski – Peshittu. Naravno, niti te prijevode nemamo u originalnoj verziji već tek u prijepisima ili prijevodima.

Unatoč tome, svi ti prijevodi i fragmenti, nepotpuni i potpuni kodeksi mogu znanstvenicima pomoći u otkrivanju onoga što je vjerojatno pisalo u, recimo to tako, originalnom Starom zavjetu. Taj proces utvrđivanja, dakle nastojanje znanstvenika da na temelju dostupnih fragmenata, kodeksa i prijevoda otkriju što je pisalo u originalu zovemo: tekstualna kritika. Drugim riječima, cilj je tekstualne kritike otkriti, koliko je to moguće, ono što je pisalo u originalu.

U mnogim slučajevima znanstvenici dolaze do suglasja oko toga što je vjerojatno pisalo u originalnom SZ. Ipak, u značajnom broju redaka to nažalost nije slučaj jer su razlike među manuskriptima tj. apografima, fragmentima, kodeksima i prijevodima značajne i bitne. To znači da te razlike utječu, barem u određenoj mjeri, na smisao teksta. Zbog njihove važnosti, te se razlike onda navode na marginama stranica kritičkih izdanja Starog zavjeta. O čemu se radi?

Izdanja Starog zavjeta, dakle izdanja u kojima je fokus na tome da se na temelju što je više moguće fragmenata, kodeksa i prijevoda donese što točniji tekst, odnosno tekst koji je što bliži originalu, a bitne razlike se navode na marginama tako da su očite i dostupne čitatelju, nazivamo: “kritičkim izdanjima”. 

U najbolje primjere takvih izdanja ubrajamo: treće izdanje Biblije Hebraice Rudolfa Kittela i BH Stuttgartensiu. Trenutno je u pripremi novo kritičko izdanje koje već nosi naziv Biblia Hebraica Quinta te su već izdane neke knjige. Kako su točno nastala ta izdanja reći ćemo u nekom drugom tekstu.

^[1] U čitavom se tekstu zapravo govori samo o hebrejskoj Bibliji. To znači da se sve navedeno u tekstu ne odnosi na tzv. deuterokanonske knjige katoličkog Starog zavjeta. Radi tečnosti teksta, tom se (inače bitnom) razlikom između Starog zavjeta i hebrejske Biblije nismo zamarali. Naime, ona ne utječe na poantu ovog teksta.

^[2] Grčkim su pisane deuterokanonske knjige o kojima ovdje neće biti riječ zbog razloga navedenih u prvoj fusnoti.

^[3] Čitav tekst je nastao kao parafraza ili izravno prevođenje ovog dokumenta: Textual Research on the Bible. An Introduction to the Scholarly Editions of the German Bible Society, 2008.. Tekst je dostupan za čitanje putem ove poveznice: https://www.sbl-site.org/assets/pdfs/Intro-ScholarlyEditions-GBS_2.pdf

[4] Što to znači “masoretski” tekstovi, ostavljamo za neki drugi put.