Gospodar povjerenja
Tema o ljudskom djelovanju ne bi trebala biti nezanimljiva onima koji se posvećuju studiju i pastoralnom radu, jer može pripomoći da se otvore duhovna svjetlila u srcu i mozgu. Promotrimo Isusovu parabolu o radnicima s talentima, o njihovoj nagradi zbog poslovanja i kazni zbog nedjelovanja, kako nam Crkva predočuje u evanđeoskom čitanju 33. nedjelje u godini A.
Kredit
Znamo da nije smisao u pripovijesti, nego u poruci koja je višestruka.
»Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarev« (Mt 25,14-18).
Na povjerenje. Neki „čovjek“, bogat vlasnik, razdijeli svoje talente trojici svojih slugu. Svakomu različito, prema „njegovoj sposobnosti“: jednomu dade pet, drugomu dva, trećemu jedan talent. Ne dade im tako da se vlasnik toga odrekne, nego na obradu, zaradu, s ozbiljnom napomenom: radite u uvjerenju da je sve na povjerenje.
Talenti. Nije to kovani novac, nego težinska vrijednost kovine. Zlatni je talent u Židova bio težak približno 50 kilograma. A srebrni oko 40 kg.[1] Uzmimo da se radi o srebru. Jednomu sluzi 40 kg srebra, drugomu 80, trećemu 200 kg. Nisu to male svote!
Talenti u životu? Sve ono što nam je darovano: roditelji, braća i sestre; zdravlje, snaga, sav tjelesni organizam; prijatelji, dobročinitelji, suradnici, učitelji, učenici; sakramenti, moral, Crkva. „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ – upozorava sv. Pavao (1 Kor 4,7). A svi ljudi imaju po jedan jednak talent: život. Samo jednu dušu imam!
Gospodareve odlike. Bogati se „čovjek“ odlikuje trima vrlinama:
prvo, povjerenje prema slugama. Dade i ode, ne kazujući ni kuda ide ni kada se vraća.
– Bog ljudima izobilno razdaje darove. Kakvo povjerenje od Gospodina, a toliki ne vjeruju u njega. Ne priznaju da je Stvoritelj mudro i s ljubavlju povjerio talente, nego se pozivaju na slučaj, materiju, slijepu prirodu, na fosiliziranu čimpanzu. Vidimo po ovom povjerenju da se Gospodar predstavlja kao neiscrpan do beskraja. Mi smo propalice: Bez broja dare meni si dao, a ja sam, jao, neharni stvor… Nezahvalnici.
Drugo, slobodno raspolaže svojim bogatstvom. Dijeli talente prema ljudskim sposobnostima, koje uostalom on daje. Apsolutno slobodan, a ljudi samo relativno slobodni, ograničeni odasvuda.
– Svatko je od ljudi u nečemu talentiran. Ti imaš zdravlje, drugi snagu, treći zlatne ruke, četvrti zdravu djecu, petomu dobro ide matematika, šestomu nogomet, sedmomu liječenja, osmomu različiti jezici, devetomu prorokovanje, desetomu razlučivanje duhova (usp. 1 Kor 12,10).
Treće, pušta slobodu ljudima da s njegovim talentima rade što žele. Odgovorno – neodgovorno. Neka ga štuju ili psuju, izriču bogohvale ili bogohule. Mogu raditi s talentima prema dogovoru. Ali po svome unutarnjem zakonu talent ne smije mirovati. Treba njime trgovati, da je u stalnu prometu, ako je na banci, i tu je u optjecaju.
– Zadivljeni smo činjenicom kako Bog ima povjerenja u ljude dajući im obilne i dugoročne kredite. On daje pojedincima 20, 40, 80 godina da rade s talentima. A zaprepašteni smo činjenicom kako imamo malo povjerenja jedni u druge. Neki vladari u nekoliko godina smijeniše buket najbližih suradnika: jednoga makni, drugoga promakni!
Kontrola
Položite račun što ste činili s talentima, gdje su iskorišteni!
»Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Odnosno: Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: „Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!« (Mt 25,19-20.22).
Kredit traži kontrolu. Gospodar jednoga dana poziva sluge na osobnu odgovornost. Bog razdaje darove, ali traži račun za svaku mrvicu tijela, žigicu razuma, žarulju slobodne volje. Gospodar je očito vrlo ozbiljan, čini ljude ozbiljnima i odgovornima. Od trojice na kontroli dvojica nađena poštena.
– Među nama ljudima: Tko daje kredit bez ikakve kontrole? Mora doći provjera, račun. Radi li tako i Crkva Božja: daje povjerenje bogoslovu, đakonu, svećeniku. Povjerava službu, zahtjevnu i odgovornu, župu, zajednicu. Odgovori na povjerenje! „I recite Arhipu: ‘Pazi na službu koju si primio u Gospodinu: ispuni je!’“ (Kol 4,17).
Trostruka nagrada
Mimoiđimo za trenutak trećega slugu, idemo na nagrade marljivih slugu:
»Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’«. Gospodar isto ponovi i onomu s dva talenta koji je zaradio druga dva (usp. Mt 25,21.23).
Gospodar utvrđuje da su sluge u redu i primaju tri nagrade:
Prvo, pohvala: Valjaš, slugo dobri i vjerni! Odgovorio na povjerenje. Primio javnu pohvalu za svoj rad. Pohvalila ga škola, poduzeće, predsjednik države.
Drugo, šire polje rada. Bio si vjeran u malome, nad mnogim ću te postaviti. Na primjer: Odlično radi u poduzeću, biraju ga za direktora, koji proširuje poduzeće s nekoliko stotina na nekoliko tisuća radnika. Marljivo studira na teologiji, šalju ga na postdiplomski, vraća se kao prikladan za najosjetljivije službe u Crkvi. S pomoću njega poglavari rješavaju brojne probleme, a on im nije ni u čemu problem. A onaj prokušani biskup reče: Sada mi nedostaje 10 svećenika, a imam ih viška 15!
Treće, rad rađa radost. Uđi u radost gospodara svoga! Odgovorio si na povjerenje! Umnožio si talente, bit će stalno tvoji dok budeš s marljivim mozgom i srcem, na radnom mjestu i u radno vrijeme. Bez rada nema radosti!
Svaki put kada vjerno izvršimo zadaću, bez obzira na nagradu, osjećamo u sebi radost. Tko uspješno maturira, tko završi neku misiju, tko uspije položiti sve ispite, zar se ne javlja radost sama po sebi? Ako imaš samo jedan talent, zaradi još jedan. Ako imaš samo dva, vrati još dva. Za dvicu se povjerava župa, dom zdravlja, učiteljsko mjesto.
Trostruka kazna
Treći sluga pozvan na polaganje računa. Bit će okršaja.
A pristupi i onaj koji je primio jedan talent te reče: „Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!“ A gospodar mu reče: „Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.“
„Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi“ (Mt 25,24-30).
Na dvojicu radišnih i vrijednih, dobrih i vjernih slugu, Isus je odnosno sv. Matej potrošio 96 riječi: i u njihovu radu i za njihovu nagradu. A s obzirom na ovoga trećega, lijenoga, nevjernoga slugu, izgovorio je 127 riječi, 31 više nego na obojicu čestitih i marljivih. Zato, kažu, ovaj dio može biti srž prispodobe. Hajdemo raščlaniti: Treći kaže da je primio samo jedan talent, 40 kg srebra. Zatrpao u zemlju i tako dočekao gospodara (vidi ilustraciju na početku). Na to gospodar saspe vatru riječi i sankcija na nevaljala slugu.
Prvo, strahovit prijekor: Slugo zli i lijeni! On smatra gospodara ludim i naopakim: žanje gdje nije sijao, kupi gdje nije vijao! Kako nije sijao kada je posijao toliko kilograma srebra? Kako nije vijao kada mu je dao toliko srebra na djelovanje? Taj je jedan talent trebao udvostručiti. Zadovoljna obojica. Ali naopaki neradnik „posijao“ srebro u zemlju odakle talenti ne niču.
Drugo, oduzimanje dara. Gospodar mu uzima i onaj jedan talent, koji nije stavio u pogon pa ni na banku da izvuče neki postotak dobiti, 7%. Za sedam bi godina udvostručio. Sada možeš razumjeti zašto je lijenost ušla u Sedam glavnih grijeha.
Treće, tama-plač-škrgut. Gospodar zloga i lijenoga slugu baca u tamu gdje će biti plač i škrgut zuba. Sada će se sam izjedati, a ne može se izjesti; gorjeti, a ne može izgorjeti; plakati, a ne može se isplakati.
Njegov se talent predaje onomu koji ih ima deset. Tko ima i radi, dat će mu se još više da radi i da ima. Tko ima i ne radi, oduzet će se i ono što misli da ima a ne radi. Onaj tko malo ima i ustrajno vježba, steći će još jedan talent, dva, pet. Netko veli da nema sluha. Ali ako ustrajno vježba, svira, pjeva, probudit će se nešto. Bog je stvorio čovjeka i opremio ga sposobnostima da radi i zaradi. Stoga protuslovi Božjem planu tko ne radi.
Mogući prigovor. A što je s bolesnima koji ne mogu raditi s talentima? – Talent je i bolest, muka, križ, ako se sa strpljenjem i ljubavlju nosi. Može uroditi velikim plodom i nagradom. Bolest može poslužiti kao pravovremena kočnica da ne odletimo kuda ne želimo. Bolest kao kompleks ili hendikep, koji nas zadržava od mahnitorija života, jest pravi talent koji se priznaje takvim tek na kraju životnoga luka. Bog će nam tajnu bolesti i križa jednoga dana otkriti. I vidjet ćemo koliko je on bio brižni Otac u providnosnu vodstvu prateći nas svojim okom, ne dopuštajući da se sunovratimo u provaliju, nego da se držimo Božjih prometnih oznaka. Odnosno da ne stvaramo sebi vlastite ceste koje vode u Nigdiju i kopamo zdence koji vode držati ne mogu. Nekada je neka tjelesna bolest prava pomoć da se neki duhovni talenti u nama u punini ostvare, a ne da se zanosimo „dalekom zemljom“ izgubljena sina koji bijaše zdrav kô drenovina a pokvaren kô trulovina.
Zemljotres može biti povod za nove pothvate, kuće i gradove. Pravi dobrotres.
Poplave mogu biti prigoda da dobro ogradimo i uredimo polja, njive, vinograde naše.
Rat može biti prilika da se dođe do definitivna rješenja nekih problema.
Zaključak. Odgovori ozbiljno na primljeni talent, na povjerenje! Nagrada ne izostaje. Višestruka. A radosti ti nitko ne može dati koliko vlastiti rad. Budemo li lijeni sluge, bit ćemo ujedno i zli sluge. Ni kazna nas ne mimoilazi. Kao što se radini raduje, tako se lijeni ishlapljuje jer mu ostaje samo grižnja savjesti, i grijeh zavisti prema onima koji rade i primaju nagrade!
[1] J. Burić, Život i običaji Svete zemlje u Isusovo vrijeme, Split, 1998., str. 146-147.