Utorak, 15 lipnja

Gospođo, sjednite! Odmah!


Jesen se polako, ali sigurno uvlači u naše domove. Lišće napušta drveće i polako se sprema za zimski odmor. U našim domovima kreće kuhanje finih krepkih jesenskih krem juha, a djeca su sada već ozbiljno krenula u školu.

Učenike prvog razreda još ponekad otprati i mama, osobito ako škola nije u potpunoj blizini doma. Tako i Maslačak uživa u majčinom društvu ovih jesenskih dana i osamostaljuje se na putu prema školi. Naravno, užitak mamine pratnje za Pilića je potpun. Iako je on već samostalan u putovanju tramvajem, ipak koristi gužvu pa kućno druženje i razgovore nastavljaju zajedno i nakon izlaska iz svoga doma. A tramvaj, to je čarobno mjesto. Susreću se nepoznati ljudi, ali i oni koje viđamo tek u trgovini ili samo u crkvi, ili poznanici koji žive u istoj ulici, tu su i susjedi, ali i neka sasvim nova lica.

Jednog takvog žutog jesenskog jutra pošla je vesela ekipa tramvajem prema školi. Hrabri i odlučni u osvajanju novih znanja, ali i spremni za nove izazove. Izazov dana bio je već u tramvaju. Udobno su se smjestili i nastavili čavrljati o danu koji je pred njima. Nakon nekoliko stanica, sva su sjedišta u tramvaju bila popunjena. Neka gospođa u finim, najboljim godinama je zastala pored dječakâ. Na majčine podignute obrve reagirao je stariji Pilić i spremno ustao kako bi gospođa u najboljim godinama sjela. Eh, sad počinje zabava. Gospođa nije sjela. Sa smiješkom je zahvalila školarcu s torbom na leđima i rekla kako ona nije stara, a on je tako fin i sladak i mali i samo neka on sjedne… Može ona stajati! Pilić se ponovno smjestio na svoje mjesto i nastavio razgovarati s mamom i bratom.

Često u časopisima čitam o istraživanjima javnog mnijenja. Pitaju što ljudi misle o ovome ili onome. Onda sastavljaju upitnik pa ih šalju različitim osobama kako bi saznali njihovo mišljenje. U tramvaju je, bez upitnika i ispitivanja, prilika čuti i vidjeti javno mnijenje na djelu. Zato mi je jako zabavno putovati javnim gradskim prijevozom. Mirno se smjestiti i slušati. Čut ćete rasprave među prijateljicama. Stanje u školama nije potrebno ispitivati anketnim upitnicima, već ćete čuti od školaraca njihovo viđenje školskih reformi. Nije potrebno drugo nego se voziti sa školarcima i slušati. Možete čuti poneke zanimljivosti iz muško-ženskih odnosa. Saznat ćete i o pravnim posljedicama rastave braka. Od umirovljenika ćete saznati gotovo sve o povišenju mirovina. Samo valja slušati. Izvaditi slušalice iz ušiju i slušati. Ljudi pričaju. Sve kažu. Možda ne vama, nego nekome do vas, ali o svemu možete biti informirani ako samo slušate. Nekada mislim kako bi bilo dobro neke odgovorne ljude u politici i vjerskom životu također odjenuti u prosječnog građanina i uputiti ih na istraživanje javnog mnijenja u lokalnom gradskom prijevozu. Sigurna sam kako bi bili iznenađeni. Nikada im ljudi ne bi u lice rekli ono što pričaju svojim poznanicima i prijateljima u autobusu ili tramvaju. Javni gradski prijevoz je lakmus papir stavova i uvjerenja ljudi o sebi, o drugima, o politici i vjeri, o svemu što čini ljudski život.

Tako je i naša gospođa u tramvaju onog lijepog jesenskog jutra rekla više o sebi nego što je planirala. Rekla je kako se osjeća mladom, kako ju ne bole noge… Njezin osmijeh je govorio o iznenađenju ‘jer evo netko još ustaje starijima od sebe’. Rekla je i kako ona ne želi biti stara. Rekla je kako će se energično truditi održati svoje zdravlje i zdravlje svojih koljena i vena kako bi mogla što duže stajati. Možda je pomislila i o mirovinskoj reformi koja će ju natjerati da još duže putuje na posao nego što je planirala… Tko bi znao što je još pomislila i mogla pomisliti…

Smatram da gospođa ipak nije promislila jedan važan detalj. Inercijom prvo mislimo na sebe, ali potrebno je napraviti odmak i pomisliti na druge! Gospođa nije pomislila na odgoj djece. U ovom slučaju, nisam sigurna je li gospođa pomislila na budućnost ovog dječaka koji je ustao u tramvaju da joj ustupi mjesto. Nisam sigurna je li izračunala kako će za deset godina ovaj dječak postati tinejdžer. Hoće li tada, kad ona bude još starija i kad joj koljena budu bolna, on ustati u tramvaju možda baš njoj? Hoće li izvaditi slušalice iz ušiju i ponuditi joj svoje sjedalo? Hoće li ju samo odmjeriti od glave do pete i sanjivo nastaviti gledati kroz prozor ne pomislivši na ustajanje? Hoće li tada ova gospođa misliti na ‘neodgojenu mladež koja ne gleda na nas starije ljude’? Hoće li mrgudati sebi u bradu o nekulturnoj djeci i spominjati se nekih ‘zlatnih vremena kada se starijima ustajalo’? Hoće li svojim prijateljicama govoriti o ‘tim mladim divljacima’ i svojim bolnim koljenima…? Hoće li…? Hoće li se sjetiti ovog odgojnog trenutka kad je trebala primiti mjesto u tramvaju i pohvaliti gestu tek malenog dječaka koji uči o životu i poštivanju starijih žena i muškaraca?

Zato, lijepo vas molim, drage gospođe, ako ste ušle u najljepše godine svoga života, ako ste prošle tridesetu godinu života, ako doma imate malo dijete i žurite na posao, pogledajte ove dječake koji vam ustaju u tramvaju, primite ponudu za slobodno mjesto i zahvalite osmijehom. Bit će to poticaj i mlađem bratu, ali i njegovanje dobre navike. Od njega se očekuje da nauči ustupiti mjesto trudnici, mladoj majci s djetetom, starici… Pomozite mu da ovu plemenitu gestu usvoji za cijeli život. Zanemarite svoje osjećaje i doživljavanje sebe mladima. Mislite na opće dobro. Možda će vašoj kćeri trebati ono što vi sada odbijate.

Ako ja budem pratila dječake u školu i ako vas ja susretnem u ovoj situaciji, obećavam vam da ću vam na glas i strogo zapovjediti: Gospođo, sjednite! Odmah!