Grijeh


Kada me grijeh zarobi, dva odgovora ne pronalazim. Oba uključuju zašto. Zašto ustati i zašto se boriti. U razdobljima grijeha nema odgovora na ova dva pitanja. Pronaći se ne mogu. Grijeh ih ne nudi. Grijeh je iskustvo magle. Proces skrivanja. U razdobljima grijeha ne postoji jasan pogled na milost. Postoji rezignacija. I postoji razočaranje. Jedno iskustvo bezvoljnosti. Tup osjećaj da se ništa nije postiglo. Baš ništa. U Pismu često nailazim na redak: Idi i ne griješi više. Od ovoga idi više me zanima ovo ne griješi više. Zašto kad već nema promjene? Ja se nisam pomaknuo s mrtve točke. Kada bi bilo moguće, ja bih najradije da me jednom zasvagda oslobodiš. Ali, i tu sam ponekad opasno dvoličan. Ja bih da me oslobodiš osjećaja rezignacije i razočarenja. Ne bih da me oslobodiš grijeha. Neka grijeh ostane. Oslobodi me savjesti. Ipak rezignacija i razočaranje sobom nekako proizlaze iz mog nutarnjeg bića.

Imam iskustvo s grijehom. Jedno od njih je razdoblje intelektualne oštrine i lakoće volje kojom djelujem. Kao da mi sve ide ne toliko od ruke, koliko lakše. Od molitve do odnosa prema ljudima. I prema ljudima sam više blag i imam više strpljenja za njih i razumijevanja. Slijedi razdoblje nepotrebnih pitanja. Kao razdoblje igre. Ili zavođenja. Razdoblje đavolje rabote koja neodoljivo podsjeća na retke iz Pisma u kojim zmija razgovara s čovjekom. Zašto ne bih to učinio? Osjećaš se da si u milosti? Bliže si Bogu? Bit ćeš još bliže nakon grijeha. Za njim ide razdoblje nelagode. Ne znam neku precizniju riječ.  Nutarnji sukob u meni između razloga za i protiv grijeha u kojima sudjeluju sve moje snage: um, razum, savjest, slobodna volja. Prije pada u grijeh slijedi jedan neobičan trenutak koji se ne da kasnije zapamtiti. Točan trenutak kad odlučim učiniti grijeh. Ali, nakon grijeha trenutka se ne sjećam. Zovem ga trenutkom odluke i on se događa prije nego učinim grijeh. Na kraju slijedi razdoblje otriježnjenja, koje se sastoji od rezignacije, razočaranja i spoznaje izgubljene milosti.

Kada mi kažeš u Pismu: Idi i ne griješi više, ti opisuješ jednostavnim riječima jedan fenomen koji se ne može do kraja opisati psihološkim i antropološkim znanjem. Postoji jedan neobičan osjećaj u meni, jedno iskustvo nesvodivo apsolutno na čistu psihologiju mog unutarnjeg svijeta. Taj osjećaj javlja se kao nekakvo prisjećanje i sjećanje u kojem istovremeno zahvaćam sve, kao nekom intuicijom. Ja istovremeno vidim razdoblje milosti kad nisam griješio, razdoblje igre s grijehom i zavođenja, razdoblje nelagode u kojem se sukobljavam sa sobom hoću li to učiniti ili neću; trenutak odluke vremenski gledano ostaje nejasan jer ne znam u kojoj sam minuti rekao sebi: Dosta sukoba, zgriješit ću; razdoblje otriježnjenja koje se sastoji od rezignacije i razočarenja. Ne znam koliko sam u tome precizan i jesam li nešto izostavio, ali nastojim objasniti sam sebi tu čudnu fenomenologiju grijeha, koja se ne može apsolutno tumačiti kao čisti psihološki mehanizam. Tu postoji nešto drugo. I nešto drugačije.

Ono što me ponajviše nuka da ti se vratim jest sjećanje na razdoblja milosti. Koliko je um bio oštriji, moj razum čišći i koliko je bilo lakše kontrolirati samog sebe u svojoj slobodi. Nije u pitanju psihološka iluzija. Ja sam zaista siguran da sam u razdobljima milosti, kad nisam griješio, i svijet i sebe i ljude oko sebe vidio jasnije i nekako čistije. Grijehom na moj um i razum se spušta neka koprena ili nešto što mi zaklanja i zamagljuje pogled i ne vjerujem da je u pitanju nekakvo izmišljeno iskustvo koje nema podloge u nečemu stvarnom i objektivnom. U razdobljima milosti postoji izvjesna lakoća i života i življenja. Izvjesna čistoća nutrine koja me podsjeća na redak Pisma: Ako ti je nutrina čista, onda će ti i oko i pogled biti čisti. Kao što i u razdoblju grijeha i suradnje s njim kroz rezignaciju i razočaranje postoji neka nova i nepoznata težina koja sve što radim čini težim i napornijim.

Primjećujem kako u razdobljima milosti imam osjećaj da mogu sve i želim sve, dok u razdoblju grijeha moja mi nutrina sugerira kako joj se ništa ne da i kako je najbolje ostaviti stvari takvima kakve jesu.

Ima smisla tvrditi kako osjećaj ravnodušnosti prema tebi proizlazi iz nijekanja postojanja stvarnosti koju zovem grijeh. Ja se želim vratiti tebi i trudim se koliko mogu, jer nisam ravnodušan, odnosno priznajem grijeh kao stvarnost. Ravnodušnost koja se rađa u meni pod utjecajem grijeha nije ona psihološka povremena i privremena ravnodušnost. U pitanju je neka drugačija i dublja ravnodušnost koja se direktno obračunava sa mnom tako što me uvjerava da kao odgovor na pitanja: Zašto se boriti i Zašto ustati, trebam ponuditi neku vrstu niti pobune niti prihvaćanja. Više nekakav stav kako nije važno ili me ne zanima. Jedan oblik one stoičke ataraksije, bestrašća u odnosu na stvarnost grijeha. Jednom kad se ova posve drugačija ravnodušnost u meni rodi, ona rezignaciju i razočarenje iz psiholoških iskustava pretvaraju se u karakterne osobine i osobine mog bića. Biti zarobljen grijehom ne znači toliko psihološki se osjećati loše, koliko ravnodušnost koju prate rezignacija i razočaranje smatrati najboljim mogućim odnosom prema stvarnosti grijeha.

Ja ne prihvaćam sebe kao ravnodušnog, rezigniranog i razočaranog, nego se prema grijehu odnosim kao da ga nema. I logično je. Sve dok postoji stvarnost koja u meni izaziva rezignaciju i razočaranje, ja se ne mogu pomiriti s tim stanjima i tom stvarnošću. Ako me ta stvarnost konstantno nadjačava i pobjeđuje, jedino rješenje je za sebe tvrditi i potvrditi kako ona ne postoji. Time prestajem biti rezigniran i razočaran u sebe, jer nema stvarnosti koja je tome uzrok. Paradoksalno, moguće je biti sretan u grijehu samo pod uvjetom da niječem njegovu stvarnost. To nije ona sreća o kojoj se govori kada se kaže: O, sretna li grijeha koji je zaslužio takvog i tolikog Otkupitelja. To je sreća ravnodušnog čovjeka koji se uspio izboriti za nepostojanje stvarnosti koja u njemu stvara rezignaciju i razočarenje.

Kada se izborim za ravnodušnost kao nijekanje postojanja grijeha, onda je i sjećanje na razdoblja milosti bez grijeha također izbrisano. Tim razdobljima umne oštrine i nutarnje čistoće se više ne obraćam kao motivima i razlozima zašto se trebam boriti protiv grijeha. Grijeha nema, onda nema ni njih. Ravnodušnost kojom uklanjam rezignaciju i razočaranje sobom jer ne uspijevam svladati grijeh onako kako sam zamislio i kako želim, služi i kao instrument nijekanja postojanja milosti. Ravnodušan se nema čega sjećati, ako se i sjeća, zasluge umne oštrine i nutarnje čistoće pripisat će samom sebi, a ne tvojoj milosti. Za ravnodušnog nema značenja tvoja rečenica: Idi i ne griješi više, jer ona za mene znači: Idi i ako ne želiš više griješiti, prisjećaj se razdoblja milosti kad nisi griješio, prisjećaj se lakoće kojom je tvoj um razumijevao stvari, prisjećaj se lakoće s kojom si s drugima komunicirao, prisjećaj se koliko si dobra u njima vidio i to će te prisjećanje svaki put dovesti k meni kad zgriješiš.

Prisjećanje na razdoblja milosti, sjećanje na nju, pronalazim u onoj rečenici mlađeg sina kako će ustati i poći svome ocu. On se sjetio razdoblja milosti kad nije griješio i to razdoblje usporedio s grijehom u kojem živi. I primijetio je koliko više nema one oštrine uma i razuma, one lakoće da ljubi, bude strpljiv, koliko je izgubio grijehom. Bio je to trenutak rezignacije, razočaranja sobom, ali ne i trenutak ravnodušnosti. Ravnodušan i ne razumije rečenicu: Idi i ne griješi više, jer on u sebi nema sjećanje i prisjećanje na razdoblje milosti. Ravnodušnost je i milost i grijeh za njega učinila nerazumljivim stvarnostima u čije postojanje više ne vjeruje.

Ja sam rezigniran i razočaran sobom kad sagledam grijehe i koliko im robujem. Ali, naučio sam da nikad ne smijem zaboraviti sjećati se i prisjećati razdoblja milosti. Onog trenutka kad mi oprostiš. Milost je ne samo iskustvo oproštenja, milost je i iskustvo ozdravljujućeg sjećanja i prisjećanja na tvoju dobrotu i milosrđe u razdobljima duboke i nesnosne rezignacije i razočaranja samim sobom jer uvijek padam u iste grijehe i nisam se pomjerio s mjesta. Sad mogu puno bolje razumjeti tvoj narod koji se stalno prisjeća onoga što si učinio za njega. Grešnik koji se ne prisjeća razdoblja milosti postaje na kraju ravnodušan prema stvarnosti milosti i grijeha. Tvoj narod se prisjeća tvojih djela jer se boji da će prema tebi postati ravnodušan, zanijekati tvoje postojanje. I kada ga proroci pozivaju da se sjeti tvojih djela, proroci ga upozoravaju da je na putu ravnodušnosti.

Ravnodušnost prema grijehu je nemogućnost sjećanja na milost oproštenja, nekakva nesposobnost i sljepilo koje čovjek slobodno izabire kako se ne bi susreo sa svojom rezignacijom i razočarenjem u sebe. Ja ipak biram biti istovremeno i rezigniran i razočaran u sebe jer ne uspijevam pobijediti grijeh, ali u svojoj savjesti i svom nutarnjem biću čuvam nevjerojatno živa sjećanja na razdoblja milosti, kad si mi opraštao i kad si mi se smilovao. Ja ti se zbog toga stalno vraćam. Hoću svoje sjećanje i prisjećanje na milost nekako pretvoriti u stvarnost svog življenja. Iako to daleko manje uspijevam nego što očekujem, samo jedno živo i snažno sjećanje kad si mi oprostio vrati me k tebi. Idi i ne griješi više ne čitam kao konačnu i završnu rečenicu, čitam je kao redak koji se stalno ponavlja u mom životu i više je razumijem kao da mi kažeš: Idi i ne griješi više, ali ako zgriješiš sjeti se razdoblja moje milosti i vrati mi se. Daj mi samo da se uvijek sjećam razdoblja milosti. I ja ću se uvijek vraćati. Ako postanem ravnodušan, sve će postati nerazumljivo i ništa neće postojati. Ni milost. Ni grijeh. Ni ti.