Hajdete za mnom
Uočimo odmah da Isus kaže: hajdete za mnom, a ne: hajdete sa mnom. On je Put, voditelj, prvi za kojim idu učenici njegovi. On pokazuje i prokrčuje put da nitko od sljedbenika ne može reći da ga ispred sebe nagoni ili da ne kažemo, poput Tome Apostola: „Ne znamo kamo odlaziš“ (Iv 14,5). Znamo kamo idemo. Za Isusom.
U njega imamo životno povjerenje i pouzdanje.
U nedjeljama kroz godinu liturgijskoga ciklusa A pratimo misna čitanja iz Matejeva Evanđelja. Tako ove Treće nedjelje riječ je o Isusovu djelovanju u galilejskoj pokrajini nakon što je kršten na Jordanu, u pustinji prošao kušnju i sretno se vratio u Galileju (Mt 4,12-23), nastanivši se ne u zavičajnu Nazaretu, nego u Kafarnaumu.
A čuvši [Isus] da je Ivan predan, povuče se u Galileju (Mt 4,12).
Galileja. Sjeverni dio Palestine, područje od 80 km od sjeverne do južne granice, i 40 km od istočnih do zapadnih međa, u svemu oko 5.000 km2. U Isusovo doba graničila je sa sjevero-istoka Sirijom, s juga Samarijom, sa zapada Fenicijom. Zbog tih okolnih naroda Galileju još u VIII. stoljeću pr. Kr. Izaija naziva „poganskom“ (8,24), kako prenosi i Novi Zavjet (Mt 4,15-16). U njoj većina stanovništva bijahu Židovi.
Ivanov put. Ivan je Krstitelj slijedio svoj vlastiti put kako ga je Duh Sveti nadahnjivao i kako ga je „ruka Božja“ vodila: pokornički život u pustinji, propovjednički nastup uz rijeku Jordan, poziv narodu da primi krštenje koje je oslobađalo od grijeha, poticaj na obraćenje i pripravu srdaca za Mesijin dolazak. Opomenuo je čak i Heroda Antipu, koji je zašao u sablažnjive bračne vode, da se drži Šeste Božje zapovijedi, zbog čega je uhićen, priveden, zatvoren u zloglasnoj tamnici u Maherontu.
Isusov put. Isus ne ide Ivanovim stopama. On slijedi Očev plan koji postupno otkriva i drugima. Vrativši se kao duhovni pobjednik nakon 40-dnevne kušnje u Judejskoj pustinji u Galileju, zadrža se u zavičajnu Nazaretu, ali ne zadugo. Budući da ne bijaše po volji Nazarećanima, koji od njega očekivahu puno više čudesa, kao što su čuli da se bilo dogodilo u Kafarnaumu, a ne pohvale poganskim sidonskim udovicama i sirskim vojskovođama u sinagogi, umalo ga ne strmoglaviše s onoga ruba nazaretskoga brijega. A „on prođe između njih i ode“ (Lk 4,23-30). I nije se više nikada navratio u Nazaret. Barem evanđelisti toga ne navode. I može li biti veće tragedije nego kada Isus prođe između nas i ode, bez pozdrava i bez povratka?! I ne samo zbog izreke da nijedan prorok nije dobro došao niti prošao u svome zavičaju! Nego zbog nas samih pa nalazili se na bilo kojemu mjestu na svijetu.
Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more na području Zebulonovu i Naftalijevu (Mt 4,13).
Nastani se dakle u Kafarnaumu, glavnom gradu Galileje, gdje je bilo sjedište i četverovlasnika Heroda Antipe, poznatoga i pod nazivom „kralj“ (Mt 14,9). Bila je to neka vrsta Isusove privatne „garsonijere“. Danju je kružio Galilejom učeći i čineći dobro, a noću boravio u Kafarnaumu. Od Kafarnauma danas samo ostatci razvalina. Ovdje se spominju dva sina patrijarha Jakova, odnosno plemena, Zebulonovo i Naftalijevo.
Naseljenje plemena. Kada su se izraelska plemena iselila iz Egipta, imala su različite sudbine, kako je već stari i slijepi Jakov vidovito određivao, proklinjao ili blagoslivljao (Post 49), a potkraj XIII. stoljeća pr. Kr. Jošua, Mojsijev nasljednik, plemenima „rasparcelirao“ Obećanu zemlju. Navodimo neka plemena.
Ruben, najstariji, bio je proklet, jer „oskvrnu krevet“ očev (Post 49,4), raspršen po Obećanoj zemlji, bez određene pokrajine.
Šimun i Levi, drugorođeni i trećerođeni, također prokleti, jer su u srdžbi „ljude ubijali (49,6). I oni u novoj zemlji raspršeni. Od Levija su Aron i Mojsije. Mojsije je izabran za vođu izraelskoga naroda iz Egipta, a Aron je određen za svećenički stalež da prikazuje žrtve za svoje grijehe i za grijehe svega naroda.
Juda je četvrti sin Jakovljev, nositelj mesijanskih blagoslova, jer se od njega „žezlo kraljevsko“ (49,10) udaljiti ne će. Njemu je pripao veći dio Judeje.
Ašeru, Zebulunu i Naftaliju pripala je plodna Galileja, ali je nikada nisu mogli do kraja osvojiti ni oružjem (Jš 9). Uvijek je u njoj ostalo ponešto poganskih naroda.
Pratimo Isusov nastup u Kafarnaumu i u Galileji.
Otada je Isus počeo propovijedati: „Obratite se! Jer se približilo kraljevstvo nebesko“ (Mt 4,17).
Isusovo propovijedanje. Evanđelist u dvije riječi sažima Isusov sadržaj propovijedi: Obratite se! Približilo se Kraljevstvo nebesko! Obratiti se znači: vratiti se s krivoga na pravi put, od sebeljublja na bogoljublje i bratoljublje, vršeći Božje zapovijedi, od prve do desete. Opslužujući Božji zakon čovjek se približava Kraljevstvu Božjemu, odnosno Kraljevstvo njemu. Već samim propovijedima Isus je počeo privlačiti galilejske narodne mase, jer mu sadržaj bijaše pun sigurnosti, ugleda i Božje snage koja se očitovala i u brojnim znamenjima.
Poziv prve dvojice učenika. Drugi Isusov javni čin bio je poziv učenika.
Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar, i brata mu Andriju gdje bacaju mrežu u more: bijahu ribari. I kaže im: Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!“. Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim (Mt 4,18-19).
Poziv upućen učenicima niti je cjelovito prikazan niti je ujednačen u četvorice evanđelista. Vidi se to i po nazivu prvoga učenika Šimuna, za kojega Matej kaže: „zvanog Petar“, a Isus ga je nazvao Petrom, prema Ivanu apostolu i evanđelistu (1,42), kada ga je doveo brat Andrija. Isus ide uz Galilejsko, Tiberijadsko, Genezaretsko jezero ili more[1] otvorenih očiju. Tako ugleda dvojicu ribara, braće, i baci im „udicu“. Začudo, obojica se uhvatiše na Isusov poziv.
Poziv druge dvojice. Evanđelist Matej navodi i drugu dvojicu učenika, također ribara, također braće:
Pošav odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brže bolje ostave lađu i oca te pođu za njim (Mt 4,21-22).
Ustanovljenje Dvanaestorice. Iako su se ribari odazvali na prvu, to ne znači da su za stalno ostali s Učiteljem: bili bi s njime koji dan ili tjedan, otišli kući obaviti određene poslove, opet se vratili, dok se nije ustalila skupina koju Gospodin „ustanovi“ – konstituira (Mk 3,13) i nazva „Dvanaestoricom“ (Mt 10,2), a Luka evanđelist navodi da ih „prozva apostolima“ (6,13). Kada su konačno izabrani, konstituirani, prozvani apostolima, više nije bilo klimanja. Bili su njegovi učenici, povjerenici, apostoli.
Spomenimo i to da Isus kod javnih židovskih vlasti nije prijavljivao ni svoga javnog propovijedanja, ni svoga poziva učenicima, ni formiranja Dvanaestorice, što bi trebao učiniti ako želi biti javni učitelj – rabi u Izraelu. Pojedini članovi Velikoga vijeća mogli su biti začuđeni i neraspoloženi zbog takva Isusova postupka, ali mu nisu zabranjivali jer je on narodna mnoštva poučavao „kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci“ (Mt 7,29).
Zašto ribari? Iz evanđeoskih prikaza razabiremo da je Isus pozivao učenike između nepismenih i neškolovanih. Ali ne između nevještih i neiskusnih. Školovahu su kod Isusa. Većina učenika bijaše ribarskoga zanata (Matej je pozvan s carinarnice u Kafarnaumu, a Juda možda iz neke trgovine ili banke u Judeji). I takvim pozvanicima ribarima Isus odmah u početku jasno reče: „Učinit ću vas ribarima ljudi“ (Mt 4,19). Većina tumača rado se zaustavlja na Isusovoj psihologiji prigodom poziva i izbora svojih učenika iz ribarske profesije. Ribolov je vrlo zahtjevan posao. Navodimo neke osnovne značajke vješta ribara.[2] I odmah dodajemo one koje bi trebao imati dobar Kristov učenik, apostol, ribar ljudi, ljudskih duša.
Intuicija: ribar mora imati oko za pravo vrijeme i mjesto. On ima neku intuiciju, uvid, gdje se što lovi, i kada se što lovi. Neke se ribe hvataju prije podne, a neke po noći, pri svjetlu svjetiljke.
– Pravi učenik zna, nekom unutarnjom intuicijom, kada treba zahvatiti i što poduzeti. Radije će se, istinu govoreći, osobno kompromitirati, nego o Božjoj istini kompromise potpisivati.
Hrabrost: ribar mora biti spreman dočekati oluju na moru. Riskirati ne samo mreže i ribe, nego i sebe. Pravi je ribar na sve spreman.
– Kristov apostol mora biti snažan i odvažan u svojim pothvatima. Spreman dočekati ljute i mnoge nevolje koje ga mogu pogoditi samo zato što govori istinu i što živi kako Bog zapovijeda. Hrabrost, povezana s razborom, jest prava oznaka Kristova učenika: ni na koga potvarati, nikomu se dodvoravati.
Skrovitost – skromnost: pravi ribar zna da se riba boji ne samo čovjeka, nego i sjene njegove. Zato će se nastojati čuvati, izmaknuti, sakriti. Inače, jalov lov.
– Pravi će se apostol znati čuvati da ne izlaže svoj „ja“ u izloge, na reklame. Čuvat će i svoju sjenu, a propovijedat će svega Krista, a ne sebe. Biti skroman, povučen, skrovit, nenametljiv. Neka riječi teku i rod donesu. Riječi Kristove. Isus poziva i obraća.
Strpljivost: ribar mora biti strpljiv. Ponekad od jutra do podne čeka da zaluta koja riba u mrežu ili se uhvati za udicu. Mora imati mirne živce.
– Učenik također mora znati čekati. Biti beskrajno strpljiv. Kleknuti u dnu crkve ili pred oltarom i satima i danima u molitvi čekati dok dođe koja osoba u crkvu, na razgovor, na ispovijed.
Upornost: ovo je pojačana strpljivost. Ribar mora biti ustrajan u svome zanatu. Znati pokušati i po više puta: povezi na pučinu, baci na drugu stranu, vrati se pod večer.
– Kristov učenik mora biti ustrajan u svome zvanju i djelovanju. Ponovo baciti mrežu, tj. baciti se na koljena. Izmoliti litanije Duhu Svetomu, učiniti još jedan pohod Presvetomu, bolesnicima. Možda se čovjek promijeni, obrati.
Prilagodljivost. Pravi ribar zna na što se hvata koja riba: kakva mreža, kakva udica, zamka, ribolovka.
– Isusov apostol zna kako se komu pristupa. Ne love se duše športskim šorcovima po igralištu, niti džez-muzikom u diskaču, niti na morskim plažama. Klekni, velečasni, ako ti je stalo do besmrtnih duša, a ne do smrtonosnih tijela.
Evo škole, životne škole, iz koje Isus bira svoje učenike.
Učenici, jeste li vidjeli kako je teško uhvatiti ribu? – Jesmo.
Stotinu je puta teže uhvatiti ljudsku dušu! Na posao!
„Ja sam s vama u sve dane…“ (Mt 28,20)
[1] Jezero ili more dugo je 21 km, široko 11 km, dosiže dubinu i do 45 metara, a površina mu je 165 km.2 Nalazi se 212 metara ispod razine Sredozemnoga mora. Vode su mu pretežito slatke i bogate raznim vrstama ribe.
[2] W. Barclay, The Gospel of Matthew, vol. I., Edinburgh, 1972., str. 73-74.
