»U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe.« (Fil 2, 3b)

Hijerarhijsko kršćanstvo


Različita su shvaćanja hijerarhije i nijedna hijerarhija nije bez određenih složenosti. Možemo govoriti o hijerarhiji moći. Ona se temelji na snazi položaja. Možemo govoriti o hijerarhiji nazivlja. Ona se temelji na snazi i moći imena. Možemo govoriti o hijerarhiji kontrole. Ona se temelji na sposobnosti predviđanja poteza onoga koji je mogući neprijatelj. U zadnjih nekoliko desetljeća hijerarhija Katoličke Crkve često se nalazi na udaru različitih kritika. Neke od tih kritika su opravdane. Neke u svom kritičkom pristupu promašuju bit postojanja hijerarhije u Katoličkoj Crkvi. Uvijek treba imati na umu da određena hijerarhija može biti zloupotrijebljena bez da se sama hijerarhija razumije kao u sebi zla i pogrešna. U političkoj hijerarhiji kojom dominira demokratsko uređenje zloupotrebe političkih položaja su često predmet vijesti i novinskih informacija. Međutim, zloupotreba političke hijerarhije ne mora značiti i ne znači da je demokratsko političko uređenje samo po sebi nekakav oblik izvornog zla, kao da je svako demokratsko uređenje zajednice istovremeno u svojoj biti zlo. Zloupotreba hijerarhije ne izriče bit neke zle hijerarhije i onda kad u samoj hijerarhiji postoje pojedinci koji je zloupotrebljavaju. Kritika crkvene hijerarhije često se kreće u proizvoljnom izjednačavanju zloupotrebe hijerarhije i naravi hijerarhije kao da je crkvena hijerarhija po svom sadržaju i utemeljenju neko zlo. Odatle se pojava odgovornih pojedinaca u političkoj hijerarhiji i, recimo, svetaca u Crkvi može pogrešno tumačiti kao anomalija dobra u odnosu na hijerarhiju koja je po sebi zla.

Pristup poimanju crkvene hijerarhije ide kroz dvije okosnice. Jedna okosnica je teološko poimanje hijerarhije, dok je druga političko poimanje crkvene hijerarhije. Radikalno-političko poimanje crkvene hijerarhije u hijerarhiji Crkve vidi isključivo identičnost između zloupotrebe od strane pojedinca i naravi hijerarhije. Tako radikalno-političko tumačenje crkvene hijerarhije promišlja kako ne bi bilo moguće da postoje oni koji zloupotrebljavaju crkvenu hijerarhiju kada ona ne bi bila već sama po sebi zla. Radikalno-političko poimanje crkvene hijerarhije misli da bi njezinim ukidanjem prestali postojati i pojedinci koji je zloupotrebljavaju. Ovo poimanje ne može misaono prijeći na „drugu obalu“ i promišljati mogućnost da u crkvenoj hijerarhiji postoji i dobra i dobrih pojedinaca koji svojim djelovanjem mogu promijeniti one koji hijerarhiju zloupotrebljavaju. Radikalno-političko poimanje crkvene hijerarhije kao mehanizma čijim bi dokidanjem i ukidanjem hijerarhije prestalo postojati zlo i zloupotreba od strane pojedinaca pretpostavljaju pojedinca zajednici ili strukturi. U pitanju je misao na tragu Rousseauovog „plemenitog divljaka“ koji izvorno bezgrešan postaje zao jer postaje dio hijerarhije ili strukture. U pitanju je svojevrsni političko-teološki anarhizam koji bilo kakvu strukturu također i crkvenu hijerarhiju ne vidi kao mogući izvor zla, nego kao nešto zlo po sebi jer postoji. Riječ je o prilično radikalnom odbacivanju zajednice, strukture, hijerarhije kao mogućeg izvora dobra. Struktura i hijerarhija same po sebi su nešto zlo i njihovo postojanje je po sebi zlo. Tek njihovo ukidanje dovodi do nastajanja dobra po sebi.

Na drugačijem položaju stoji druga pozicija koja je već opisana u Evanđeljima u onoj prispodobi o žitu i kukolju gdje se podsjeća da je struktura i hijerarhija prožeta i dobrim i zlim pojedincima. Onima koji hijerarhiju izgrađuju, oplemenjuju, čijim se primjerom i djelovanjem hijerarhija gradi i raste, i onih čijom se zloupotrebom hijerarhija slabi i dolazi na zao glas i postaje predmet opravdane kritike. Riječ je o dva stava od kojih prvi političko-teološki anarhizam ide tako daleko u tvrdnji prema kojoj je svaka hijerarhija jer je hijerarhija istovremeno i zla. Političko-teološki anarhizam izjednačuje hijerarhiju i zlo i time sebe stavlja u položaj metafizičkog i teološkog suca biti i sadržaja hijerarhije. Riječ je o svojevrsnom hijerarhijskom nihilizmu koji izjednačavanjem hijerarhije i zla prilično lakomisleno i hrabro tvrdi da je svojim promišljanjem prodro u samu narav hijerarhije gdje otkriva navodno isključivo zlo i pokvarenost.

Na drugoj strani teološki realizam promatra hijerarhiju ne toliko u njezinom metafizičkom sadržaju, nego promatrajući stvarnost i ono što o tome govore Evanđelja zaključuje da je hijerarhija prožeta žitom (dobrim i svetim), ali nažalost i kukoljem (zlim i pokvarenim). Ali teološki realizam ne zastupa nekakav oblik metafizičkog dualizma ili maniheizma i tvrdi da je crkvena hijerarhija u svojoj naravi i sadržaju sastavljena od dva počela: dobro i zlo, niti prihvaća političko-teološki nihilizam koji hijerarhiju identificira sa zlom, nego sljedeći evanđeoska objašnjenja razumije dvije dimenzije hijerarhije: ljudsku i božansku. U božanskom smislu crkvena hijerarhija je dobra (ovdje dobro ne treba razumjeti u moralnom značenju dobra kao djelovanja pojedinaca, nego same naravi postojanja crkvene hijerarhije), jer ju je utemeljio Krist i ona nažalost može biti zloupotrijebljena od pojedinaca, ali po svojoj naravi ostaje metafizički-teološko dobro. Teološki realizam ili hijerarhijsko kršćanstvo ne pada u zamku identičnosti između hijerarhije djelovanja pojedinaca u njoj  i njezinog metafizičkog i teološkog načela dok političko-teološki anarhizam to čini. Hijerarhijsko kršćanstvo oprezno napominje da postoji mogućnost zloupotrebe crkvene hijerarhije, ali to ne može biti identično s tvrdnjom kako je zloupotreba hijerarhije ontološki dokaz hijerarhije kao zla po sebi. Političko-teološki anarhizam iz zloupotrebe crkvene hijerarhije izvodi ontološki dokaz o postojanju hijerarhije kao zla.

Razlika u poimanju crkvene hijerarhije između ova dva pristupa nije nemala. Recimo kada bi se hijerarhijsko kršćanstvo držalo aksioma političko-teološkog anarhizma ono bi po nužnosti moralo proglasiti svaku crkvenu strukturu od sakramentalne do ekleziološke zlom čime bi se oproštenje, kajanje, svetost života i u konačnici sama milost proglasili nečim zlim po sebi jer proizlaze iz hijerarhije i strukture crkvenog sakramentalnog djelovanja koje je ponajviše vidljivo u strukturi i hijerarhiji svetog reda. Tako bi paradoksalno svećenik koji kao dio hijerarhije (jer u ime Crkve oprašta grijehe i dijeli sakramente i ne može to činiti u svoje privatno ime, niti može biti privatni pojedinac izvan hijerarhije)  dijeli sakramente činio zlo jer prema političko-teološkom anarhizmu svaka je hijerarhija po svojoj naravi zla. Političko-teološki anarhizam proglašavajući hijerarhiju metafizičkim zlom (dakle u njenoj naravi) dokida bilo kakav govor i postojanje Božje milosti. Političko-teološki anarhizam zastupa izrazito nihilističko-individualističku tezu kako je milost apsolutno odsutna ukoliko postoji crkvena hijerarhija, i apsolutno prisutna ukoliko je ostao samo pojedinac nakon potpunog dokidanja hijerarhije. Pojedinac je istovremeno i primatelj i djelitelj milosti. Tako političko-teološki anarhizam apsolutizira pojedinca kao bezgranično metafizičko dobro, a sotonizira crkvenu hijerarhiju kao metafizičko zlo.

Dakle promišljanje crkvene hijerarhije nije isključivo i ponajmanje je političko-sociološko pitanje, nego je preozbiljno filozofsko-teološko pitanje koje dokidanjem (političko-teološki anarhizam) ili preciznim tumačenjem i objašnjenjem (teološki realizam ili hijerarhijsko kršćanstvo) crkvene hijerarhije dokida ili uspostavlja red milosti spasenja čovjeka. Tek površni i slabo teološki obrazovani misle da je rasprava o crkvenoj hijerarhiji pitanje uređenja društva, kao da je demokratsko uređenje zajednice identično hijerarhijskom uređenju Crkve. Riječ je o dva različita stupnja stvarnosti koje se ne smije identificirati, jer se ni milost ne može smatrati identičnom političkoj slobodi da se iziđe na demokratske izbore.