Hoditi u istini – 8. Božja zapovijed

Prema jednoj od definicija, a koja se pripisuje grčkom filozofu Aristotelu (4. st. pr. Kr.), istina je „slaganje zbilje s onim što je u našem umu“. Drugim riječima, kada imamo nekakav svoj stav o nečemu, neku svoju istinu, a netko drugi na to gleda sasvim drukčijim očima, onda ne možemo govoriti o istini u punom smislu riječi, jer barem jedna, a možda i obje strane moraju biti u krivu. Primjerice, neki čvrsto vjeruju da život počinje začećem, dok drugi to niječu, što znači da ne mogu i jedni i drugi biti u pravu. U tom svjetlu, istina je kompleksan pojam, a koji je u okviru današnjih životnih vrijednosti još dodatno teško shvatiti i primijeniti u svakodnevicu.  

Mi smo kao vjernici uvijek pozvani na istinu gledati u svjetlu onoga što nam govori Sveto pismo i uči Crkva, pa se tako može reći da je samo Bog u punom smislu riječi Istina, jer kod njega nema nikakve prijevare ni sjene, dok smo mi ostali podložni i lažima i nerazumijevanjima i drugim niskim nagnućima koja nas udaljuju od izvora pune istine. Puna istina bi bila u poznavanju Boga, a to nitko za ovoga života ne može postići.

Istinito je, dakle, Presveto Trojstvo, u sebi, a u okvirima koje naš um može razumjeti mi posebno govorimo o istini koju nam je otkrio Krist, onaj koji je pun milosti i istine, i koji nam po snazi Duha Svetoga i danas otkriva Božju istinu.

Ipak, mi obično o istini ne govorimo toliko pod filozofskim ili teološkim vidom, nego najčešće pod moralnim, gledajući je u odnosu na laž i pri tome razumijevajući kako istinu uvijek treba govoriti, dok laž izbjegavati, odnosno odbaciti.

Imajući to u vidu, možemo govoriti o tri vrste istine, a to su: ontološka, razumska i moralna. Ontološka istina se gleda u svjetlu filozofske znanstvene discipline koja se naziva ontologija, a bavi se proučavanjem bića kao takvog, odnosno ono koje jest, koje postoji. Pod tim vidom u punom smislu riječi istinit je samo Bog, jer kod njega prebiva punina mudrosti i istine. Razumska istina se odnosi na naše nastojanje oko spoznanja istine, obično u svjetlu teologije i filozofije. Riječ je o umnom naporu preko kojeg se pokušava dokučiti dubina istine. Za nas vjernike to znači nastojanje spoznati Boga kao jedinu pravu Istinu. Moralna istina je konkretizacija takvog razumskog spoznanja, a u tom svjetlu označava životnu želju da se živi po spoznatoj istini. To bi kod vjernika označavalo npr. da se žele pridržavati u svom životu Deset Božjih zapovijedi i drugih vjerskih propisa, jer su spoznali da im je izvor u Bogu i da nam ih je dao za naše dobro, kako bismo se približili punoj Istini.

Katekizam Katoličke Crkve ovako uči:

2468. Istina kao ispravnost ljudskog djelovanja i govorenja zove se istinoljubivost, iskrenost ili otvorenost. Istina ili istinitost jest krepost kojom se čovjek iskazuje istinitim u svojim djelima govoreći istinu svojim riječima, čuvajući se dvoličnosti, pretvaranja i licemjerja.

Iz toga proizlazi i značenje Osme Božje zapovijedi, koja u vjeronaučnoj formuli glasi: Ne reci lažna svjedočanstva. Kao vjernici pozvani smo uvijek govoriti istinu i svuda je promicati. Nasuprot tome, možemo govoriti o povredi istine, a tu mislimo npr. na lažno svjedočanstvo, krivokletstvo, nepoštivanje dobrog glasa, laskanje, hvastanje itd. Kada govorimo o lažnom svjedočanstvu, onda mislimo na lažnu izjavu pred sudom, dok se krivokletstvo odnosi na lažnu izjavu koja je izrečena pod prisegom.

Pri nepoštivanju dobrog glasa mislimo na neosnovan sud, ogovaranje i klevetu. Neosnovan sud se odnosi na situaciju kada netko o nekome ima loše mišljenje, a na temelju nečijih ružnih i neprovjerenih riječi. Ogovaranje podrazumijevanje stanje kada netko otkriva nečije mane, a klevetanje kada se nekome izmišljaju i pripisuju neke mane.

Uz to, Osma Božja zapovijed se vrijeđa i laskanjem, ulagivanjem, dopadljivošću, tj. himbenim ulizivanjem nekome, a s ciljem da se postigne neka korist. Slično se odnosi i na hvastanje ili razmetanje, tj. na neodmjerenu samohvalu i prekomjerno isticanje vlastite veličine. Uz to valja spomenuti i porugu ili ironiju, kada se netko zlobno ismijava nekoj drugoj osobi jer ima neki tjelesni, duševni ili neki drugi nedostatak.

S obzirom na sve rečeno, valja istaknuti da postoje stupnjevi laži, tj. da se težina laži mjeri prema naravi istine koja se iskrivljuje, prema okolnostima i nakanama onoga tko laže te prema šteti koju su pretrpjele žrtve laži. S obzirom na narav istine koja se iskrivljuje, nije jednako teško ako npr. učenik laže razredniku kako bi izbjegao dobivanje neopravdanog sata i ako lažno svjedoči u korist prijatelja na sudu.

S obzirom na okolnosti i nakane onoga tko laže, također mogu postojati teže i lakše situacije, a zbog kojih sama laž neće biti jednako teška. Tako nije jednako ako netko laže u ratnim okolnostima da bi sebe ili drugoga spasio od mučenja ili smrti, i ako laže u lagodnim okolnostima u kojima je njegova slobodna volja potpuno očuvana. Nije jednako laže li on npr. da bi nasmijao društvo, bez neke zle nakane, ili ciljano laže da bi nekome nanio neko zlo.

S obzirom pak na štetu koju su pretrpjeli oni koji su žrtve laži, nije jednako ako netko zbog nečije laži npr. ostane bez manje svote novca ili završi u doživotnom zatvoru. Tri navedena kriterija pomažu nam razumjeti težinu i vlastite laži i laži drugih.  

Uz to, valja imati na umu da svaka laž zahtijeva odštetu, što znači da ju je onaj tko ju je izrekao dužan ispraviti, odnosno ispraviti štetu koju je nanio onima koje je lažno optužio. To se odnosi na svakodnevni život, a posebno na sredstva društvenoga priopćavanja, koja snose iznimno veliku odgovornost za širenje istine ili laži.

Osim navedenog, valja uočiti da ne postoji apsolutno pravo na tajnu, nego se krepost istine nalazi u sredini između onoga što se mora očitovati i tajne koja se treba sačuvati. To znači da se neke istine uvijek moraju reći, jer se zbog njihova prešućivanja može dogoditi neproporcionalno velika šteta, ali znači i da se neke druge istine mogu prešutjeti, jer nemaju svi pravo sve znati o svakome i jer zbog otkrivanja neke istine može doći do većih šteta nego koristi.

U tom svjetlu posebnu pozornost treba obratiti na strukovne tajne, a još više na ispovjednu tajnu. Strukovne tajne se odnose na tajne koje se po naravi stvari vezuju uz neke profesije, pa govorimo npr. o liječničkoj, novinarskoj, vojnoj, pravnoj, političkoj itd. tajni, a nijedna se od njih ne smije otkriti, osim u slučaju kada bi zbog njihova prešućivanja nastale velike štete, veće i teže nego da ostanu sačuvane.

Ispovjedna tajna se odnosi na pečat šutnje u sakramentu pomirenja. On je apsolutan što znači da nijedan svećenik nikada, ni pod kojim okolnostima, makar i po cijenu života, ne smije izravno otkriti ispovjednu tajnu. Tako u Zakoniku kanonskoga prava čitamo:

Kan. 983 – § 1. Sakramentalni je pečat nepovrediv; stoga ispovjednik ne smije riječima ni na bilo koji drugi način ni zbog bilo kojeg razloga nikako odati pokornika.

§ 2. Obvezni su čuvati tajnu i tumač, ako ga ima, kao i svi drugi do kojih je na bilo koji način iz ispovijedi doprlo znanje o grijesima.

Prema tome, budući da se u sakramentu ispovijedi zbiva intiman susret grešnog čovjeka s Bogom, a posredstvom svećenika, razumljivo je zašto Crkva drži ispovjednu tajnu nepovredivom. Ona zahtijeva, ukoliko je potrebno, podnošenje i mučeništva.

Općenito govoreći, svi smo kao vjernici pozvani na podnošenje i mučeništva, ako to od nas traže okolnosti, te time posvjedočiti vjernost pravoj istini – Kristu i Presvetom Trojstvu. To su mnogi sveci potvrdili svojim životom i svojom smrću pa nam itekako mogu biti putokazi da slijedimo njihov put.

Svi nastavni materijali za 3. razred SŠ

Loader image

4. Čovjek – polazište etičkog razmišljanja

5. Kriteriji dobra i zla u svjetlu učenja Katoličke Crkve

6. Odnos vjere i morala

7. Savjest – Božji glas u čovjeku

8. Kršćanska savjest u pluralnom društvu

9. Ponavljanje 1. i 2. nastavne cjeline i provjera znanja

10. Krist – temelj kršćanske moralnosti

11. Objavljeni moralni zakon

12. Znakovi ljubavi prema Bogu – prve tri Božje zapovijedi

13. Zlo i grijeh u svjetlu učenja Katoličke Crkve

14. Evanđeoski zakon ljubavi

 15. Ponavljanje i provjera znanja

16. Žena i muškarac u svjetlu učenja Katoličke Crkve

17. Brak i obitelj u svjetlu učenja Katoličke Crkve

18. Ženidba – sakrament bračne ljubavi i zajedništva

19. Odgovorno roditeljstvo u svjetlu učenja Katoličke Crkve

20. Ponavljanje

21. Svetost i dostojanstvo ljudskog života

22. Život – Božji dar

23. Pobačaj i učenje Katoličke Crkve

24. Umjetno začeće i učenje Katoličke Crkve

25. Ponavljanje i provjera znanja

26. Genetički inženjering i učenje Katoličke Crkve

27. Transplantacija u svjetlu učenja Katoličke Crkve

28. Eutanazija i učenje Katoličke Crkve

29. Sakrament bolesničkog pomazanja

30. Ponavljanje i provjera znanja

Iz iste rubrike

Nastavni materijali za Vjeronauk – 1. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 1. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 2. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 2. razred SŠ