Petak, 17 rujna

Homoseksualnost i učenje Crkve

2


1. Općenito o homoseksualnosti


Homoseksualnost je pojam koji je nastao na temelju grčke riječi: homoios – što znači isti, i latinske sexus, što znači spol. Prema tome, homoseksualnost označava seksualnu i osjećajnu privlačnost prema osobama istog spola, bez obzira postoje li ili ne postoje tjelesni dodiri.

Muška se homoseksualnost naziva još pederastija, onanija, seksualna inverzija, treći spol i slično, a ženska lezbizam, safizam i tribadizam. (Lezbizam i safizam potječu od satrogrčke pjesnikinje Sapho koja je na otoku Lezbosu podučavala mlade djevojke ljubavnom umijeću među ženama. Pojam tribadizam je nastao prema riječi tribada, kako su se u staroj Grčkoj nazivale prostitutke.)

Postoje mnoge vrste homoseksualne naklonosti, tako da treba imati na umu kako je to veoma složena stvarnost koju ne treba odmah niti apsolutno osuditi niti, s druge strane, glorificirati, kako taj imperativ nameću današnji mediji i dženderistički lobiji. Iz perspektive onoga što želimo ovdje naglasiti, spomenut ćemo dvije temeljne vrste, kojima pridodajemo i treću. Naglašavamo da pri tome uvijek imamo pred očima ponajprije homoseksualca vjernika, i to prvenstveno katolika.

Postoji tako npr. konstitutivna ili prava homoseksualnost, tj. takva gdje osoba uočava kako je uopće ne zanimaju osobe suprotnoga spola, dok istovremeno osjeća veliku privlačnost prema osobama istog spola. Osoba je tako oduvijek usmjerena i jednostavno se ne može drukčije ponašati.

Za razliku od nje, postoji i prolazna homoseksualnost, tj. takva koja se zbiva samo zbog određenih okolnosti, npr. među mornarima, zatvorenicima ili vojnicima gdje nema osoba drugoga spola. Inače su takve osobe hetereoseksualne, odnosno u normalnim okolnostima gdje ima osoba drugoga spola ni ne pomišljaju na one istoga.

Njima bi se moglo, posebno u novije vrijeme, pridodati i prigodnu ili forsiranu homoseksualnost, koja bi podrazumijevala nametanje takvih društvenih paradigmi u kojima se homoseksualnost prikazuje kao posebno poželjan stil života, te se kao takav nudi u odgoju i obrazovanju, medijima i na svim javnim područjima. Pod takvim utjecajem nemali broj osoba, najčešće djece koja još nemaju dovoljno izgrađenu osobnost, može zaključiti da su i oni homoseksualci, iako to stvarno nisu niti bi u drugačijim okolnostima bili.

Možemo spomenuti i još neke pojmove, kao što su homotropija, homoerotizam, razvojna homoseksualnost, patologijska pederastiju, sodomija, uranizam, transvestitizam, biseksualnost…, koji se više ili manje vezuju i uz homoseksualnost.


2. Uzroci homoseksualnosti


Uzroci homoseksualnosti još nisu u potpunosti jasni. Neki smatraju da određenu ulogu imaju nasljedna svojstva, genska struktura i hormoni. To su tzv. uzroci biologijske naravi. Primjerice, neki su eksperimentirali na jednojajčanim blizancima i došli su do zaključka da su u velikom broju slučajeva oba blizanca homoseksualci. Ipak, istraživanja su pokazala da je i u mnogim slučajevima samo jedan od njih homoseksualac.

Slično se ustanovilo kako pojedine poremećene kromosomske strukture imaju veće preduvjete za homoseksualnost (npr. XXY kada će kod muškaraca biti naglašenije ženske oznake). Ipak, istraživanja pokazuju da ni to ne mora biti uvijek.

Također, mnogi smatraju da homoseksualnost može prouzročiti i povećan broj muških hormona kod žena ili ženskih kod muškaraca. No, da je to u potpunosti točno, homoseksualnost bi se mogla lako preusmjeriti: dovoljno je samo onom muškarcu koji ima smanjen broj muških hormona dodati ih. No, to baš ne ide tako lako.

Osim uzroka biologijske naravi, mogu na homoseksualnost utjecati i uzroci psihologijske naravi i mnogi smatraju kako su oni najčešći. Tako neki psiholozi skreću pozornost na to da neskladni odnosi između oca i majke ili pogrešan odgoj mogu ostaviti velikog traga na dijete, a u tom smislu može utjecati i na njegovu seksualnu orijentaciju.

Treća vrsta uzroka su društvene naravi. Riječ je o već spomenutom promicanju homoseksualnosti i promiskuiteta u medijima i javnosti.


3. Kratak povijesni pregled stava prema homoseksualnosti


Kao povijesni fenomen, homoseksualnost je poznata u svim svjetskim kulturama. Negdje je hvaljena, negdje osuđivana. U staroj Grčkoj je posebno bila raširena među poznatim filozofima i umjetnicima onoga vremena. Uz to, bila je poznata i među vojnicima (Sparta) i učiteljima i učenicima (učitelju je često njegov učenik bio seksualni partner; to je npr. slučaj s Platonom). Ipak su mnogi i u Grčkoj osuđivali homoseksualnost.

Iako su poznati neki veliki ljudi u starom Rimu kao homoseksualci (npr. Neron, Cezar, Marko Aurelije, Virgilije, Ovidije, Kaligula, Hadrijan, Trajan…), najčešće se negativno prema njima gledalo (posebno u početku Rimskog carstva), tako da su nerijetko bili strogo kažnjavani šibanjem, a nekad i doživotnim zatvorom.

Poznato je i da neka primitivna plemena prakticiraju homoseksualnost. Kod nekih je npr. potrebno da mladić najprije prođe određene homoseksualne aktivnosti, nekad čak i da živi neko vrijeme s muškarcem, pa tek onda može imati i spolni kontakt s osobom suprotnog spola.

Ipak, tijekom povijesti se najčešće gledalo negativno na homoseksualnost, a homoseksualci se oštro kažnjavali, pa čak nekad i smrtnom kaznom. Kršćanstvo je tijekom svoje povijesti uvijek naučavalo da homoseksualnost nije u skladu s Božjom voljom, jer je Bog stvorio muškarca i ženu koji su pozvani biti jedno tijelo i rađanjem stvarati potomstvo.

Društvo je liberalnije počelo gledati na homoseksualnost 1973. god. kada je ta seksualna orijentacija skinuta s popisa bolesti.


4. Učenje Crkve o homoseksualnosti


Crkva svoje učenje o homoseksualnosti, između ostaloga, donosi u Katekizmu Katoličke Crkve, u brojevima 2357-2359. Razlikujući konstitutivnu i prolaznu homoseksualnost, naučava da je, oslanjajući se na Sveto pismo, Predaja uvijek tvrdila da su homoseksualni čini u sebi neuredni i protivni naravnom zakonu, jer su zatvoreni daru života i ne proizlaze iz osjećajne i spolne komplementarnosti. Zato “ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni” (br. 2357).

Crkva istovremeno priznaje kako ima veći broj muškaraca i žena koji imaju homoseksualne sklonosti i one za njih predstavljaju kušnju. Takve osobe treba prihvaćati s poštovanjem, obazrivošću i suosjećanjem, izbjegavajući bilo kakav oblik diskriminacije. Pozvane su, posebno kad je riječ o vjernicima, svoju patnju prikazati Gospodinu kao žrtvu i živjeti u spolnoj čistoći.