Honorije I. papa – Anastazije antipapa – Focije patrijarh
Muke pape Honorija I. (625.-638.).
Navraćamo se na jednu teološku raspru iz stoljeća sedmog, aferu Honorija I., koji je obnašao papinsku službu 13 godina. Rodom je iz Kapue kod Napulja. Sin konzula Petronija.
Izbor pape Honorija. Ne prođoše ni dva dana nakon smrti njegova prethodnika, Bonifacija V. (619.-625), Honorije bî već potvrđen od carigradske carske vlasti za Rimskoga prvosvećenika. Zlatno doba željeznoga cezaropapizma! Bez careva odobrenja ne bijaše Papine krunidbe ni uspona na katedru!
Korespondencija Carigrad – Rim. Tijekom svoga pontifikata, godine 634., Papa od carigradskoga patrijarha Sergija (610.-638.) primi pismo u kojem se carigradski potpisnik izražava tako da su u Kristu „dvije naravi a jedno djelovanje ili energija“. Iz koje naravi proizlazi to djelovanje? Odmah mu Papa odgovori na latinskom jeziku pismom u kojem zaželje pomiriti podijeljene kršćane zbog još uvijek raširenih krivovjerja monofizitizma – u Kristu jedna narav, i monoteletizma – u Kristu jedna volja. A car Heraklije (610.-641.) sa svim Carigradom imađaše u vidu kudikamo više političko jedinstvo Carstva negoli crkveno i religiozno jedinstvo Kršćanstva. Crkveno treba biti u službi političkoga! Sve po nepisanu pravilu političke korektnosti! Što je posrijedi?
Monofiziti, heretici, naučavali su da je u Isusu Kristu, Sinu Božjemu, jedna božanska narav i jedna božanska osoba. Ljudska se narav utopila ili apsorbirala u božansku. Katolički nauk, kao i onaj pravoslavni, kaže da su u Isusu dvije naravi, božanska i ljudska, a samo jedna osoba, jedan subjekt, onaj božanski Ja. Ali dok se došlo do te jasne dogmatske spoznaje i formulacije, trebala su proteći vremena rasprava i polemika, a uvijek bi ostajalo po koje zrno kukolja.
Monoteleti, heretici, naučavali su da u Kristu postoji samo jedna volja, ona božanska. Ljudska se asimilirala ili pretopila u božansku. A pravovjerni su držali i drže da su u Kristu dvije volje kao i dvije naravi: božanska i ljudska. I dosljedno tomu da su dva djelovanja ili dvije energije koje proizlaze iz samih naravi, sukladno jedno drugomu. Da ništa drugo, jasno je iz Getsemanija, gdje Isus moli Oca nebeskoga da ga mimoiđe kalež, ali odmah dodaje: „Ali ne moja, nego tvoja volja neka bude“ (Lk 22,42). To jest ne Isusova ljudska volja, kojoj se ne mili križ, nego ona Očeva, božanska, kojoj se ljudska narav i volja pokorava.
U svome prvom pismu patrijarhu Sergiju 634. godine Honorije tvrdi da je u Kristu jedna volja („Stoga i mi ispovijedamo jednu volju Gospodina našega Isusa Krista“, DH 487), te se time, kako se čini, priklanja zabludi monoteleta ili barem dostatno terminološki ne brani pravovjeran nauk da su u Kristu dvije volje kao sposobnosti: božanska i ljudska.
Papa u svojem drugom pismu te iste 634. godine govori o dvjema Isusovim naravima i o dvama djelovanjima ili energijama (DH 488). E sada: među auktorima vodi se rasprava do dana današnjega: jesu li ta dva Honorijeva pisma, pisana na latinskom jeziku, izvorno očuvana, ili su najprije prevedena na grčki pa onda s grčkoga ponovo prevedena na latinski? Je li pri tome bilo manipulacija i koje su to malverzacije, ako ih je bilo?[1]
Ekthesis. Car Heraklije 638. godine izdaje dekret, tzv. Ekthesis [izlaganje], kojim zabranjuje bilo kakav spomen o jednoj ili dvjema energijama u Kristu i određuje da je Gospodin imao samo jednu volju. „Honorije je tek preminuo (12. listopada 638.) i pokopan u Svetom Petru. Čak je moguće – veli proučavatelj Honorija I. u Enciklopediji Papa – da se u Carigradu namjerno zakasnilo s objavljivanjem Ekthesisa da bi se mogle, zlonamjerno, lakše rabiti neoprezne formulacije Papine.“[2] A prava se svijest protiv hereze monoteleta pokazuje oko 640. godine kada se počinje pojavljivati krivovjerje koje je poprimio izričaj „jedna volja“ u Ekthesisu. „U tom je naime Honorijevu tekstu dvoznačna fraza: ‘stoga i mi ispovijedamo jednu volju’ u ponovnu latinskom prijevodu: ‘i stoga proglašavamo samo jednu volju’, fraza vješto izvučena iz svoga izvorna konteksta i povezana s argumentacijama koje su joj ozakonile krivovjerna tumačenja ili, u svakom slučaju, upravo monoteletska.“[3]
Stoga je Honorije, zajedno s ostalim pristašama monoteletizma, sa svom strogošću i pretjeranošću osuđen na Trećem carigradskom a Šestom ekumenskom koncilu (681. god.). Četrdeset i tri godine nakon svoje smrti! Igre bez granica.
Ne heretičan, nego nemaran. Međutim, neposredno nakon toga Carigradskoga koncila papa Leon II. (681.-683.) u pismu bizantskomu caru Konstantinu IV., prihvaćajući i Koncil i Papinu osudu, izlaže razloge zašto je Honorije I. osuđen, tj. ne zato jer je herezu naučavao, nego zato što je zbog nemara dopustio da se nauk apostolske tradicije okalja,[4] odnosno zato što „vatru heretične dogme nije, kako se dolikovalo apostolskom auktoritetu, u početku utrnuo nego zanemarujući pospješio“.[5] Ali sve je bilo dobrano pokasno.
Honorije nije bio samo osuđen, nego se ta osuda prenosila i ponavljala od koljena do koljena čak cijelo jedno stoljeće, do vremena pape Hadrijana I. (772.-795). I to ponavljala u Ispovijestima vjere Vrhovnih svećenika kada bi započinjali svoju svetu službu i bacali anatemu na sve poznate krivovjernike: Arija, Nestorija, Eutiha, pristaše monoteletizma pa poimence i na Honorija, koji je svojim pismom „dao poticaja njihovim krivim tvrdnjama“.[6]
Proučavatelji cijeloga slučaja tvrde da je Papa u pismu izbjegao doktrinarnu jasnoću, a želio je pastoralno pomirenje. Zar ima istinskoga pastorala bez jasna evanđeoskoga nauka?! Ali nije u tome problem, nego u spomenutom Trećem carigradskom koncilu koji je, nesporno i nedvosmisleno, osudio, kao što je to učinio i papa Leon II., Honorija kao „krivovjerca“, polazeći od mogućnosti da jedan papa može upasti u krivovjerje.[7]
Pitanje se potezalo od 15. stoljeća nadalje, posebno na Prvom vatikanskom koncilu (1869.-1870.) kada je bila u raspravi definicija Papine nezabludivosti. Napose se suprotstavljao definiciji dogme rotemburški biskup K. J. Hefele, ugledan povjesničar Koncilâ, kao i naš J. J. Strossmayer, biskup iz Đakova. Koncil je o papi Honoriju zaključio da nije izrekao nikakvu definiciju doktrinarnu ex cathedra i da je govorio o jednoj volji ne u fizičkom nego u moralnom smislu.[8]
Danas od tih optužaba ništa ne stoji, reći će ozbiljni povjesničari. Papa u tim pismima ne nastupa ni kao privatni učitelj, kamoli kao učitelj Crkve. Niti je naučavao herezu, nego nije izvršio svoju apostolsku dužnost.[9]
Međutim, koliko god Zapad ovo Papino držanje ublažavao i čak omalovažavao, Istok to do danas podobro naglašava kada se govori o Papinoj nezabludivosti. A, razumije se, da bi i Zapadu bilo puno draže da Honorije I. nije onako niti pisao niti nastupao ni kao privatan ni kao neprivatan učitelj.[10]
„Anatema hereticima.“ Kada smo već kod čuđenja, da spomenemo još i ovu suvremenu činjenicu što izaziva nemalo zaprepaštenje, posebno u ekumenskim krugovima: u pravoslavnoj hirotoniji ili ređenju episkopa i dan-danas prigodom rukopoloženja vladika izriče ispovijest vjere bacajući anatemu na sve heretike.[11]
U primjeru Honorijevu vidimo njegovu i teološku i terminološku nedorečenost u pristupu dogmi o Isusovim dvama djelovanjima, o njegovoj božanskoj naravi i volji i o njegovoj ljudskoj naravi i volji, koje su sjedinjene u osobi Sina Božjega, što je izazvalo ozbiljne posljedice u životu Crkve. Sve nam to pokazuje da je naša ljudska nemoć velika, ako se ne osloni na Božju pomoć.
Anastazije, protupapa (855./+878.)
Pogledajmo kako je živjela i djelovala vrhunska svita u Crkvi, i na Istoku i na Zapadu, u 9. stoljeću nakon Krista: kako je bila postojana u apostolskom nauku i zajedništvu. I kako se Vrhovni svećenici snalaze u odnosu na jednoga antipapu i kako se iz dana u dan, čak iz godine u godinu, zapliću u svoje ljudske mreže, bez obzira na bilo koja evanđeoska poglavlja.
Govorimo o Anastaziju, zvanom „bibliotekar“. Rođen je između 800. i 812. godine. Mladost je proveo u Rimu. Grčki je tako govorio da se mislilo da potječe iz grčke obitelji, a nije. Grčki je naučio u nekom helenskom samostanu u Rimu. Moćnu i bezobzirnu Arseniju, biskupu Ortea, šezdesetak km sjeverno od Rima, bio je nećak, s majčine strane. Zbog poznavanja grčkoga Anastazije se lako probijao kroz urede Rimske kurije, sve do trećega kata.
Anastazije – kardinal. Godine 847./848. izabra ga Leon IV. za kardinala s naslovom crkve sv. Marcela. Ali između Pape i njega izbi neki ozbiljan nesporazum, ponor i prekid, tako da Anastazije uteče iz Rima. Kako ga Papa dobro poznavaše, već ga 850. godine stiže anatemom. I to ne jednom. A uskoro anatemu s Rimske sinode 853. proširi u ovu poruku: „Svi koji mu žele pružiti pomoć ili utjehu izborom ili čašću papinstva – daleko bilo!, neka su na sličan način podvrgnuti prokletstvu“.[12] Ta poruka bijaše prikovana na vrata Svetoga Petra.
Anastazije – protupapa. U srpnju 855. umrije Leon IV. Rimski kler, plemstvo i narod izabra za papu – Benedikta III.[13] Ali ovaj ne mogaše biti ustoličen prije rujna iste godine, jer se čekalo odobrenje njemačkoga cara. A u izbor se ubaci intrigant Anastazije, bivši kardinal i bibliotekar, anatemiziran. Njegov ujak biskup Arsenije zaustavi u Gubbiju kod Peruđe dvojicu Benediktovih legata koji su pošli Ludoviku II., caru Svetoga Rimskoga carstva (855.-875.) u Njemačku da isposluju potvrdu Papina izbora. Arsenije ih biskup tako primi, pouči i privoli te prihvatiše njegova nećaka Anastazija za papu. Uto se odnekuda pojavi i careva delegacija iz Njemačke, koja u Orteu također urotnički pristade na novi predloženi izbor vrhovnoga svećenika i stavi se na čelo pothvata Anastazija protupape!
Napad na Rim. Tako se izvede silovit udar na Rim moćnom rukom cezarskom – potentia saeculari! Osvojen je Lateran u nekoliko sati. Pade i Sveti Petar. Oboren je i Benedikt III., koji jest izabran, ali nije potvrđen. Ustoličen je anatemizirani Anastazije za papu! Trijumf laži, pljačke i razbojstva. Bio je „papa“, tj. antipapa svega tri dana. Sve u takvu košmaru i nasilju da je saracenski upad u Rim 846. godine bio pravi mačji kašalj, čita se u nekim kronikama.[14] Ipak sve se smirilo i obrnulo na dobro, ponajviše zbog prosvjeda naroda. Benedikt III. okrunjen je i sretno poče vladati, ali samo tri godine (855.-858.).
Papa Benedikt III. stao je malo po malo Anastazija rehabilitirati. Zašto? Jer mu je trebao. Da ga udobrovolji, najprije ga pripusti laičkoj pričesti. Onda mu dade jednu opatiju u Trasteveru. Još bi mu Papa štogod dao da nije umro (858.). Naslijedi ga papa Nikola I., (858.-867.), sveti. Jedan od trojice Velikih, uz Leona Velikoga i Grgura Velikoga, prema Annuario Pontificio. Ostanimo pri kojoj smo, a prenesimo se duhom u Carigrad.
Carigradski patrijarh Focije: 858.-867. i 877.-886.
Kako je još 858. godine počela Focijeva afera u Carigradu, a 861. ušla u svoju drugu fazu, Rim nije više smio oklijevati. Papi bi dobro došao jedan Anastazije, izvrstan poznavatelj grčkoga jezika i duha.
Rehabilitiran. I stvarno papa Nikola najprije uze Anastazija za tajnika, uz prosvjede svoga okoliša: jučer anatemiziran svećenik i kardinal, danas Papin tajnik! Godine 867. umrije papa Nikola I. Na papinski prijesto dođe Hadrijan II. Na dan njegova ustoličenja i Atastazije bî ne samo pripušten svećeništvu, nego opet postade i Bibliothecarius Svete Rimske Crkve, ugledno mjesto koje je i danas kardinalsko. Novi, a inače stari, bibliotekar poče čistiti fascikle iz arhiva, osobito one koji su se odnosili na njegove ekskomunikacije i anateme. Ali nije tu točka, nego dvotočka: Eleuterije, sin onoga biskupa Arsenija, uzima zakonitu kćer Hadrijana II., iako je ona bila obećana drugomu. Papa, nezadovoljan time, angažira carsku ruku. Eleuterije na to, ne nalazeći drugoga rješenja, razbojnički ubija i tu svoju otetu ženu i svoju punicu, Stefaniju. Samo što neki dokumenti kažu da nije glavni krivac Eleuterije, nego upravo Anastazije, bibliotekar![15] Papa Hadrijan II. ponavlja protiv Anastazija anateme svojih prethodnika Leona IV. i Benedikta III.
Ali godinu dana poslije toga, Anastazije je ponovo rehabilitiran i poslan ravno u Carigrad u dvostrukoj misiji: carskoj i papinskoj. Carska bijaše da se kći zapadnoga cara Ludovika II. uda za sina istočnoga cara Bazilija I., Macedonca, a Anastazije će u ime Pape, kao utriusque linguae peritus – vještak obaju jezika, i latinskoga i grčkoga – pripomoći da do vjenčanja sretno dođe. Delegacija stiže u Carigrad i 28. veljače 870. prisustvuje posljednjoj sjednici Četvrtoga carigradskoga koncila (Osmoga ekumenskoga) na kojoj je Focije svečano ekskomuniciran. Na Koncil tijekom vremena pristigoše četiri pisma koja je svojedobno pisao papa Nikola I. i tri pisma Hadrijana II., koja je pisao uglavnom Anastazije, bibliotekar.
Na Carigradskom koncilu došlo je više puta do teških neregularnosti. Grčki episkopi u konačnim aktima ispustiše neke rečenice iz Papinih pisama. Stoga latinski delegati ne htjedoše potpisati koncilske dokumente, osim sub conditione, tj. ako ih potpiše Papa.[16]
Međutim grčki vladike pođoše u protunapad. Predložiše basileusu da naredi da se od latinskih legata oduzmu svi koncilski spisi koji su jasno potvrđivali Papin primat i Focijevu osudu.
Kada latinski legati primijetiše da su u sobama pokradeni, obratiše se – komu drugomu nego – Anastaziju bibliotekaru da intervenira kod cara. I legatima se vratiše dokumenti.
Među Neretljanima. Ali na povratku u Rim, u albanskom se Draču dvije delegacije razdvojiše: carska, s kojom je bio Anastazije, otplovi u Siponto izvijestiti cara u Beneventu u Italiji, a papinska pođe Jadranom prema Ankoni. Međutim ova papinska, koja je nosila izvorne isprave Koncila, naleti na neretljanske gusare koji im pootimaju sve stvari pa i te koncilske dokumente i zadrži delegaciju osam mjeseci u svojoj kuli. Srećom, Anastazije imaše kopiju dokumenata koju je on dao privatno prepisati u Carigradu i osobno je predade Papi, a poslije pristigoše i dokumenti od poštenih Neretljana koji su valjda zadržali koji „Petrov novčić“ u zamjenu za dokumente. Papa Hadrijan II. mogao je 871. pisati caru Baziliju da odobrava Koncil. Anastazije umrije 878. god. O njemu sažeto rečeno:
Za Leona IV. postavljen za kardinala i bibliotekara: 847./848.
Izopćen iz Crkve na Rimskoj sinodi: 850. Anatemizirani svi koji mu budu pomagali u ambiciji za papinstvom: 853.
Za izabrana pape Benedikta III., 855., Anastazije je nasilno ustoličen i bio protupapa tri puna dana.
Za Nikole III. postao je Papin tajnik.
Za Hadrijana II. bio je pripušten u svećeništvo, reintegriran u kardinala i bibliotekara. U dvostrukoj je misiji u Carigradu: carskoj i papinskoj; ženidbenoj i koncilskoj.
Vjerojatno je barem pokoji od petorice Papa, od Leona IV. do Ivana VIII., kojima je Anastazije bio pri ruci, mislio na reformu Rimske kurije. Ali kako će je reformirati kada su konci u rukama Anastazija koji bijaše moćan vinuti se od obična prevoditelja do papinskoga prijestolja. I čega bi se god dokopao, to je i izgubio pa opet zadobio: i svećeništvo i kardinalstvo i bibliotekarstvo, osim papinstva. Umro je u miru s Apostolskom Stolicom kojoj su njegove umne sposobnosti dobrodošle, a njegova moralna svojstva škodila.
Focijeve peripetije. Ali vratimo se ukratko jednoj od poznatijih povijesnih afera da vidimo što je čovjek sa svojim željama i požudama. Ni Focije nije imao u životu mirnu crkvenu karijeru. Evo nekoliko njegovih šokantnih obrtaja:
Prvi obrat: Kada carigradski patrijarh Ignacije nije htio priznati ženidbenu vezu između Barde, vladara, i njegove nevjeste, bratove žene, bio je svrgnut. Umjesto njega dolazi Focije koji je kao laik u šest dana 858. godine promaknut u svećenika i episkopa. Tako je mogao sjesti na stolicu ekumenskoga patrijarha za živa svrgnuta patrijarha Ignacija.
Drugi obrat: Patrijarh Ignacije ne prihvaća svoje svrgnuće, te se njegovi pristaše obraćaju papi Nikoli I. u Rim. Papa 863. godine izopćuje patrijarha Focija, a Focije uzvraća Papi na isti način. Ubojstvom Focijeva zaštitnika Barde 866. i cara Mihajla III. 867. godine na carsko se prijestolje penje Bazilije I. Macedonac (867.-886.), koji svrgava Focija, a vraća Ignacija na patrijarhovu stolicu, gdje mu i jest mjesto.
Treći obrat: Godine 877. Ignacije umire, a Focije opet na njegovu ekumensku katedru. Čak je to i carigradski sabor 879.-880. potvrdio. Taj sabor Rim nije nikada priznao. Zato ga i nazivamo “saborom“, a ne ekumenskim koncilom.
Četvrti obrat: Nakon Bazilijeve smrti, pod carem Leonom VI. Mudrim (886.-911.), Focije mora poći u izgnanstvo u Armeniju. Umire 893. godine. Pravoslavci ga štuju kao sveca.
Kad ovakve stvari – makar i u kratkim crtama – čovjek čita u svojoj kršćanskoj povijesti, i na Istoku i na Zapadu, samo može zavapiti s II. Rimskim kanonom:
A ti, Gospodine, smiluj se svima nama!
[1] Tako se kaže u uvodu u Honorijeva pisma, Denzinger-Hünermann, br. 487 i br. 488.
[2] A. Sennis, „Onorio I.“, u: Enciclopedia dei Papi, I., Rim, 2000., str. 585-589, citat: 587.
[3] Isto, str. 588.
[4] Isto, str. 589: „prophana proditione immaculatam fidem maculari permisit“. Usp. dva pisma Honorijeva koja su pročitana na Koncilu 681. godine: DH 487 i 488.
[5] F. Callaey, Praelectiones historiae ecclesiasticae aetatis recentioris et praesentis, Romae, 1960., str. 267: „flammam haeretici dogmatis, non, ut decuit apostolicam auctoritatem, incipientem extinxit, sed negligendo confovit“.
[6] F. Callaey, nav. dj., str. 267.
[7] K. Schatz, Il Primato del Papa, Brescia, 1996., str. 97-98.
[8] B. Mondin, Il Dizionario enciclopedico dei Papi, Roma Citta Nuova, 1995., str. 76.
[9] F. Callaey, nav. dj., str. 268.
[10] U djelu Il Primato del Vescovo di Roma nel primo Millennio, koje je priredio Papinski odbor za povijesne znanosti, Città del Vaticano, 1991., pod vodstvom M. Maccarronea, više se puta spominje papa Honorije I.
[11] Poredak Episkopske hirotonije, prigodni liturgijski vodič na jednoj hirotoniji u Trebinju, daktiloskript, str. 14: „One pak koji drugačije, a ne pravoslavno misle o hrišćanskoj veri, odbacujem kao tuđemisleće Hristovoj Crkvi, kao kvaritelje Istine Božije i upropastitelje spasenja ljudi. Anatemišem Arija i njegove jednomišljenike i zajecničare njegovog bezumnog zlomislija; Makedonija i one oko njega, s pravom nazvane duhoborcima; takođe Nestorija i druge jeresinačalnike, i njihove jednomišljenike odbacujem i anatemišem, i jasno i glasno govorim: Svima jereticima anatema!” Za problem Filioque Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana ponudilo je teološko rješenje, vidi Vrhbosna, 1/1999., str. 101-109.
[12] G. Arnaldi, „Anastasio Bibliotecario, antipapa“, u: Enciclopedia dei Papi, I., str. 735-746; 736: “Omnes, qui ei sive in electione, quod absit, aut pontificatus honore adiutorium prestare vel solatium quodcumque voluerint, simili anathemate subiaceant.”
[13] Upravo u ovo razdoblje između pokopa Leona IV. i izbora Benedikta III. upada legenda o Ivani papisi. O njoj su prvi povijesni podatci tek iz 13. stoljeća koje prenosi Martin Polonus, češki dominikanac u Italiji i imenovani nadbiskup u Gnieznu u Poljskoj (odatle Polonus). Prema Martinovoj Kronici papa i careva, ta bi „papisa“ vladala „dvije godine sedam mjeseci i četiri dana“, dok su između smrti pape Leona IV. i izbora pape Benedikta III. protekla samo 72 dana. Vidi Enciclopedia dei Papi, I., str. 745-746.
[14] G. Arnaldi, nav. dj., str. 736-737.
[15] Isto, str. 739.
[16] Isto, str. 741.
