Horizontalno kršćanstvo
Zapravo je znak teološke maloumnosti i novinarskog kršćanstva, kad se ponegdje, i u katoličkoj štampi, postavlja alternativa: vertikalno ili horizontalno kršćanstvo. Moramo se tobože opredijeliti, hoćemo li, u našoj vjeri, više misliti na nebo ili na zemlju; na Boga ili na ljude. Hoćemo li se više brinuti za svoje odnose prema Bogu, za svoje spasenje, za svoje opravdanje i posvećenje, za svoj molitveni i duhovni život, ili za svoj odnos prema ljudskoj braći: da im budemo dobri; da im pomažemo; da se borimo za njihovo blagostanje, socijalno i religiozno. Je li preča ljubav k Bogu ili je preči “apostolat”.
A razumije se, oni, koji su izmislili tu dilemu i te termine, — očito i u želji, da budu originalni i da poberu aplauze, — plediraju za horizontalno kršćanstvo. Za novo, više ljudsko i humano, kršćanstvo; ne za ono “staro”, kakvo je dosada bilo: vertikalno. Kršćanstvo, koje je samo o Bogu govorilo, — o Bogu i o duši, — a o čovjeku šutilo, ignoriralo ga, zanemarivalo njegove, ovozemaljske, probleme. Stavljalo, kako se ono kaže, naglasak prije svega na molitvu, askezu i samozataju, a ljubav, širinu i toleranciju potiskivalo u stranu. Sve očekivalo od Boga i od Providnosti, s neba, malo od rada i od akcije, sa zemlje. Našli su neki od njih za to i formulu: Boga možemo i moramo ljubiti samo u čovjeku, u bližnjemu, u čovječanstvu. U onome, što stoji uporedo s nama, na horizontalnoj liniji i razini; u onome, što se vidi. Vertikala je — apstrakcija.
Zapravo je ta njihova formula krivovjerje i bogohula. Ali svakako je, barem, filozofsko-teološki apsurd. I jedna koncepcija, koja nikako nije u stilu Evanđelja. Ni Svetog Pisma uopće, i ako se na Sveto Pismo ti novatori svaki dan kunu. U teoriji, to se zna. Da su ga srcem prihvatili, ne bi mogli tako govoriti.
Evanđelje je, još od početka, — i bez njihovih smetenih fraza, — puno bolje od njih povezalo te dvije kategorije u njihovim ustima: vertikalu i horizontalu. Povezalo ih je onom Kristovom “prvom zapovijedi”: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim…! To je najveća i prva zapovijed. A druga je njoj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe!” (Mat 22, 37.—39.; Mark 12, 30. 31.; Luk 10, 27.). Nije kršćanstvo nikada zaboravljalo na čovjeka, ljubeći Boga. Što je tko više ljubio Boga, to je više bio i čovjek; to je više ljubio i ljude: bio im milosrdan, ali prema svakome od njih, i pravedan. Iz kršćanskih samostana, u kojima su se ljudi i žene posvećivali Bogu, novačili su se, sve od reda, veliki kršćanski karitativni radnici, — heroji kršćanske ljubavi, — ali i socijalni reformatori društva. Humanizam bez ljubavi prema Bogu i bez osjećaja odgovornosti pred njim, ostajao je i onda, baš kao i danas, ponajviše samo na riječima i programima, bio nedosljedan, zaplićao se u kontradikcije. Puno govorio o drugima, a stvarno gledao u sebe i na sebe puno više nego na svoju okolinu.
Kršćanstvo se je, eto, i u toj stvari opredijelilo za sintezu: za, jedino ispravnu, srednju liniju. Ono je uvijek i vertikalno i horizontalno: i Božje i ljudsko.
Samo, dakako, — to valja uvijek iznova naglašavati protiv današnjih katoličkih “horizontalaca”, — najprije Božje, a onda istom ljudsko. U Bogu ljudsko.
Nikada te dvije kategorije ne će biti kršćanstvu ni jednako vrijedne, a kamo li, da bi čovjek, — u čemu bilo; i u običnom životu, — izbio pred Boga. Bog je uvijek neizmjerno i neprispodobivo veći od čovjeka. Od čovjeka pojedinca, ali i od čitava čovječanstva: od svih ljudi skupa. On je jedini apsolutan; on nužno postoji i sam u sebi nosi razlog svome bivovanju, — bit i postojanje u njemu su jedno; — on je po svojoj naravi punina istine, i dobrote, i ljepote, pa prema tome i nuždan i punopravan predmet čežnje i ljubavi; on nikome drugome ništa ne duguje; ni o komu drugome ne ovisi; nitko mu drugi nije potreban (Rim 11, 34.—36.). Ni svijet. Ni stvorenja. Ni čovjek. On svima daje, — po nutarnjem diktatu svoje vječne dobrote i komunikativnosti, — a ni od koga ništa ne prima. Ako mu, — razumna stvorenja, — nešto uzvraćaju, uzvraćaju mu samo ono, što je njegovo i što je on njima, prvi dao (1. Kor 4, 7.). On je po naravi svojoj gospodar; svi su ostali njegove sluge: nikada mu ne mogu biti drugovi; nikada ne mogu stati s njim u isti red. Razlika je uvijek neizmjerna.
Sve je to neposredno evidentno već iz sama pojma i definicije božanstva: kao bića sama od sebe i sama po sebi: “ens a se”. “Ego sum, qui sum, — Ja sam, koji jesam!” (Izl 3, 14.), rekao je Bog za sebe, jedanput za vazda. A ako se je Bog, po objavi i po otkupljenju, približio ljudima i snizio do njih, — postao im Otac i, u Kristu, brat, — on je i dalje svjestan svoga božanskoga položaja i svoga, jedinog i jedinstvenog, dostojanstva: on i dalje traži od te svoje, nove, djece, sinovsko istina, ali i duboko štovanje; on se ne odriče svoga prvoga, — i posve iznimnoga, — mjesta u svijetu i u životu. On ga odlučno afirmira. “Ja sam Gospod,… i slave svoje ne ću dati drugome!” (Iz 42, 8.).
Krist je to i praktično pokazivao, — i demonstrirao, — u Evanđelju, svakom prilikom. On je, kao čovjek, uvijek na koljenima pred svojim nebeskim Ocem; on vječno na njega misli i o njemu govori, on se sav njemu predaje, u svemu ga sluša, u svemu se na njemu orijentira (Iv 4, 34.; 28, 29.). A kao Sin Božji on traži i za sebe svu božansku čast (Mat 16, 16. 17.; Iv 17, 3.) i sebe distingvira i distancira od svih drugih ljudi (Mat 11, 27.; 22, 43.-45.; Iv 3, 18. 35. 36.; 5, 21. 22. 25.; 6, 40.; 9, 35.). I od onih najviše pomilovanih (Luk 2, 49.; Iv 13, 13.; 20, 17.).
Crkva je to samo od njega preuzela. Od prvoga dana to je njezina vjera. Boga ona prije svega traži; njemu sve zemaljsko posvećuje; za njegovim božanskim darovima uzdiše. Nema ni liturgijske ni izvanliturgijske molitve, u kojoj ona Boga ne spominje i u kojoj ona nebesko ne stavlja pred zemaljsko, kao svoj jedini konačni cilj. Uvijek joj je na ustima: “Svemogući, vječni Bože”, uvijek ono: “Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvojemu, koji s tobom živi i kraljuje…”. S apostolima (1. Tim 1, 17.; 6, 15. 16.; Jud 25.) i ona njemu jedinome daje punu i svu hvalu i čast: “Ti si jedini svet, ti si jedini Gospodin, ti si jedini Svevišnji…”.
I ako tko već hoće, da u kršćanstvu luči tu božansku vertikalu od ljudske horizontale, onda mora, htio, ne htio, — dokle je god kršćanin, — priznati, da je ta vertikala primarni i objekt i cilj vjere, a horizontala da je samo relativna: samo konsekvencija, samo izvod, samo “emanacija” te vertikale. Mora se s njom uskladiti; mora se njoj podrediti. Mora se povući na drugo mjesto.
A ne će, razumije se, tim ništa izgubiti: samo će dobiti. Uklopit će se u plan Onoga, koji ljude najviše ljubi i najdosljednije spasava. Briga za čovjeka postat će zakon vjere. Po toj će brizi, po čovjeku će, pasti sjena božanstva. Radi Boga će svi oni, koji u Boga vjeruju, ljubiti i čovjeka, i sve će činiti za njegov napredak: i duhovni, ali i onaj svjetovni, materijalni.
Temeljni su to aksiomi kršćanstva. Kršćanstva nema bez te vertikalne dimenzije: bez te, primarne, upravljenosti na Boga u svemu.
Što iz toga slijedi za religioznu praksu?
Slijedi, da nitko iz kršćanskog života ne može potisnuti ono, što čovjeka neposredno veže s Bogom: molitve, duhovnoga i sakramentalnoga života, askeze, “pasivnih” kreposti, težnje za osobnim posvećenjem (Mat 5,16. 48., 7, 21.), svagdanje brige oko vječnoga spasenja sama sebe. Gdje bi se to izgubilo, izgubilo bi se i kršćanstvo. Gdje bi to stradalo, stradalo bi i kršćanstvo. Prekinuta bi bila nit, koja otkupljenoga čovjeka i otkupljeno čovječanstvo spaja s Bogom i k njemu ga privodi i vuče. Problem bi života bio u principu krivo, negativno, riješen. I samo je neozbiljna fraza i simptom duhovne nezrelosti, kada u ime “novoga kršćanstva” grme protiv “samostanske askeze”: podrazumijevajući pod njom kult ljubavi Božje i kult posvećenja, kad se apostolat i akcija pretpostavljaju, pa i suprotstavljaju osobnoj svetosti. Nije svetost nikakav specificum samostanskog života: ona je bitni elemenat svakoga kršćanskog života. Svećeničkoga, dakako, na prvom mjestu.
Slijedi, da kršćanstvo i Crkva nikada ne mogu pretpostaviti socijalnoga rada radu na vječnom spašavanju duša. Socijalni rad nikada ne može zamijeniti onog religioznoga. I nikada ne smiju oni, koji Crkvu predstavljaju, — biskupi i svećenici, — glavni svoj interes posvetiti društvenim procesima ni socijalnim reformama: oni, kao i Krist, moraju prije svega raditi za Kraljevstvo Božje. Ono u dušama (Luk 17, 21.). Kraljevstvo Božje pravde. Ono socijalno dolazi kao konsekvencija i dodatak (Mat 6, 33.; Luk 12, 31.). Iznevjerili bi se svojoj misiji, čim bi stali da drukčije postupaju. I više bi naškodili tim procesima, nego što bi im koristili. Potkopali bi njihov temelj. Izvrnuli bi objektivni red vrijednosti.
Slijedi, da kult Božji mora, u načelu, precedirati svemu ostalome u svijetu. I vanjski kult Božji. I vanjska proslava Božja. Nitko nema prava, da Boga, suverena i gospodara života, konfinira, zatvara, samo u kuću ili u srce. Ni da njemu što oduzima, kako bi dao ljudima. Nije to Božji put. Ni Krist ga se nije držao (Mt 12, 41. 42.; 26, 11.; Iv 12, 7. 8.). Ono što čovječanstvo daje Bogu, Bog će mu, stostruko, vratiti. Svijet bez Boga uvijek će biti siromašan, — ili, barem, nemiran i nesretan, — svijet s Bogom i pod Bogom uvijek će biti bogat dušom, blagoslovljen, miran i sretan.
Slijedi, da objava mora uvijek ostati nad znanošću. Božja mudrost nad ljudskom mudrošću. U zabludu će nas i u katastrofu odvesti oni, koji principe kršćanstva i Evanđelja relativiziraju: prekrajaju ih po ljudskim ocjenama, ukusima, teorijama, hipotezama. Ne mogu ljudi biti pametniji od Boga: ne mogu ga ispravljati. Tko to pokuša, razbit će mu se sve, što je stvorio, o onaj ugaoni kamen, izvan kojega nijedan drugi nije postavljen (Mat 21, 42.; Mark 12, 10.; Luk 20, 17.; Dj. Ap. 4, 11. 12.; 1. Petr 2, 4.). Podrovit će jedini valjani temelj zgrade čovječanstva. I zgrade kršćanstva (1. Kor 3, 11.). Protuslovi “soli sapienti Deo” (Rim 16, 27.).
“Horizontalno kršćanstvo”. Ono uopće nije kršćanstvo. Više je naturalizam. Humanizam, nevješto prebojen etiketom kršćanstva.
Kršćanstvo je veliko i životvorno samo, dok u sebi kultivira ono božansko. Vrati li se na zemlju, zaboravi li na Boga i na vječnost, ono se je profaniralo. Postat će, u najboljem slučaju, jalovom socijalnom politikom, koja ljudsku bol i ljudsku glad za srećom liječi samo morfijem i drogama za samouspavljivanje.
Kršćanstvo je uvijek, u biti, vertikalno. Ono je uvijek: “Deus omnia in omnibus!” (1. Kor 15, 28.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije 11/1969. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 93-97. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.
