Evanđelja opisuju kako je Isus prije svoje smrti slavodobitno ušao u Jeruzalem jašući na magarcu. Pratili su ga njegovi učenici a veliko mu je mnoštvo klicalo: “Hosana Davidovu sinu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje”. Mahali su palminim granama i sterali svoje haljine ispred njega. Bila je to – kako se činilo – posvemašnja potvrda Isusova poslanja i učenja i proslava njega samoga. Masa svijeta bila je oduševljena, svi su bili razdragani i sretni. “Dani ponosa i slave”, rekla bi jedna pjesma. Znamo što je kasnije bilo. To isto razdragano mnoštvo koje je klicalo Isusu za nekoliko dana postalo je svjetina koja je za nj tražila smrtnu osudu govoreći: “Raspni ga, raspni!” To su oni slučajevi kad skupinu ljudi koja traži krv latinski jezik naziva “vulgus” – svjetina. Nije čudo da će kasnije pjesnik reći da ljudska hvala i pohvala “voda je vrh pijeska”. Mnogi su s velikom gorčinom u srcu iskusili ono “tko bi gori, sad je doli”, odnosno da oni koji danas nekome kliču već sutra govore posve suprotno.
Što reći? Kao prvo, ludo je pouzdavati se samo u ljudsku zahvalnost i živjeti na krilima slave i, priznavanja i klicanja mnoštva. Nestalna je ljudska pohvala i previše se lako pretvara u svoju suprotnost… Često je upravo to sudbina športaša i svih onih koji na neki način žive od javnih nastupa. Međutim – što osobito boli – taj prijelaz od “Hosana” do “Raspni ga” događa se kojiput među najbližima: supružnicima, braćom i sestrama, kumovima, donedavno nerazdvojnim prijateljima… A što reći kada takvu nezahvalnost iskuse roditelji od svoje djece?
Drugo, znači li to da se ne isplati činiti dobro, jer to – prije ili kasnije – nitko neće priznati, nego će naše dobre čine tumačiti posve drugačije, to jest da smo to činili zbog samopromocije ili nekih tajnih interesa?
Isus je sve to dobro znao. Jasno mu je bilo koliko se može pouzdati u klicanje oduševljenog mnoštva. Pa ipak, on je ostao vjeran sebi. Činio je dobro sve do žrtvovanja vlastitog života. Poruka je jasna. Dobro koje čovjek čini (unatoč vlastitih nesavršenosti) uvijek ima svoju vrijednost, priznali to neki ili ne, dobio čovjek za to visoko odlikovanje ili ne. Dobro je uvijek dobro. I uvijek se isplati. I uvijek ispunja čovjeka mirom i dubokom radošću. Pogledajmo roditelje! Oni čine dobro svojoj djeci ne razmišljajući o plaći i priznanju. Čine od srca s ljubavlju i to ih ispunja radošću i ponosom. Na takav smo stav svi pozvani. Da bismo bili pravi ljudi, plemeniti ljudi, da bismo iskusili pravi, nepatvoreni mir.