Hrvatski biskupi u katoličkim medijima

Više puta smo se na ovom portalu osvrnuli na šutnju naših biskupa o nekim doista važnim pitanjima koja tište vjernike, a za koja nam se činilo da bi oni iz svoje pastirske i naučiteljske službe trebali iznijeti tumačenje i smjernice. Kojiput smo pritom pokazali i pretjeranu britkost, jer uslijed tako važnih događanja jednostavno nam je bila nerazumljiva njihova šutnja. Naime, analiziranjem djelovanja naših biskupa kao pojedinaca i slušanjem njihovih riječi dolazimo do zaključka da u našem episkopatu ima iznimno dragocjenih pastira, takvih za koje ne treba sumnjati da su spremni dati i život za svoje ovce, pa se nikako nismo mogli načuditi čemu tajac onda kada se on čini štetnim. Zadnjih su se mjeseci otvorili neki novi vidici, a po kojima nam postaje jasnije zašto je to tako.

Najjednostavnije rečeno, naši su biskupi taoci vodećih katoličkih medija, prije svega onih koji naizvan djeluju pod ingerencijom Hrvatske biskupske konferencije ili se čini da s njom blisko surađuju. Drugim riječima, oni su zarobljenici u svojoj kući. Riječ je o činjenici da su određene teološke struje – one koje običavamo nazivati liberalnima – u zadnjih nekoliko godina ne samo zaposjele teološke katedre, nego i crkvene medije, pa neometano nameću smjerove koji nisu bliski ni najvećem broju vjernika, ni najvećem broju svećenika i redovnika, a ni najvećem broju biskupa. Naši su biskupi, uopćeno gledano, daleko od liberalnih smjerova, odnosno najveći broj između njih, jednako kao i mnogi vjernici, sa strepnjom prati kamo Crkva ide, ali nema otvoren prostor kako zaustaviti takva stremljenja.

Dva su temeljna uzroka takvom stanju: podjele unutar samog episkopata i nemogućnost pravog pristupa javnom prostoru. Kada je riječ o podjelama unutar same Hrvatske biskupske konferencije u okviru o kojem govorimo, onda zaključujemo da je tek nekolicina između njih liberalizirana, ali je ta nekolicina medijski eksponirana više nego svi ostali biskupi zajedno. Time se umjetno stvara dojam kako su ti liberalizirani biskupi daleko aktivniji i dušebrižnički osjetljiviji od ostalih, a što vjerojatno ne odgovara stvarnosti. Daleko je veća vjerojatnost da je ovdje samo kod jednih riječ o samozataji, a kod drugih o potrebi samopromocije. Poznato je pak da je najlakše manipulirati onima koji uživaju u svojoj samodopadnosti, a to se itekako može primijeniti ovdje. Zadnjih mjeseci uzdizanje pojedinih biskupa u javnom katoličkom prostoru postaje toliko otvoreno da je to degutantno. Jednako kao i uređivačka politika najjačih katoličkih medija, koja postaje sve otvorenija za liberalne teme, a time i zatvorena za mnoge, posebno one koje su oprečne tom smjeru.

Rekli bismo da je to temeljni problem zakočenosti teologije o kojoj je progovorio nadbiskup koadjutor riječki Mate Uzinić, a ne sama teologija kao takva, navodno neadekvatna današnjim izazovima i zarobljena u prošlosti. Ako, naime, pomno pogledamo medijski prostor, od teoloških časopisa, televizijskih i radio emisija, pa sve do nepreglednog broja biskupijskih, župnih, zajedničkih i osobnih stranica, možemo uočiti veliko more teoloških priloga i promišljanja o različitim temama, kao i odgovorima na aktualna društvena i crkvena pitanja. Stvar je samo u tome što se o svemu tome možda manje promišlja unutar znanstvenih, a više unutar populističkih okvira. A razlog zašto je to tako ne leži samo u komociji po kojoj je jednom teologu lakše napisati status ili objaviti video-prilog na društvenim mrežama, nego pisati stručni rad i podvrgnuti se recenziji, nije toliko ni u tome što se znanstveni prilozi slabije čitaju, nego još više u činjenici da postoji velika vjerojatnost da će se pri objavljivanju susresti s cenzurom. Kao primjer možemo navesti više akademskih teologa koji su u vrijeme koronakrize kritički i znanstveno pisali o nesnalaženju Crkve u tim okolnostima, napose o problematici cijepljenja, ali su se našli pred neviđenom cenzurom. Drugim riječima, onemogućeni su u objavljivanju teoloških promišljanja – znanstvenih članaka i knjiga – o aktualnom vremenu.

Ako u tom svjetlu i prihvatimo tvrdnju da je teologija ostala zakočena (iako se nama ne čini takva, nego tek spuštena iz okvira znanstvenih članaka na razinu ozbiljnih promišljanja u drugim medijima), onda to nije zbog uzroka koje nadbiskup Uzinić implicira, nego iz razloga cenzure. A da je ta cenzura na djelu jasno pokazuje ignoriranje osvrta biskupa Ratka Perića o slučaju Mirele Čavajde u vodećim katoličkim medijima, a time i učenja Katoličke Crkve o grijehu pobačaja i otvaranja prostora za njegovu relativizaciju. Žalosno je da ti mediji otvaraju prostor za upitne i nebitne događaje, a jednog biskupa cenzuriraju.

Štoviše, isti mediji cenzuriraju i druge biskupe unutar same HBK. I one koji su na najvišem položaju. Ta je cenzura nekada izravna, kao npr. kada odbijaju objaviti nešto što pojedini biskup predloži, a nekada je neizravna, kada npr. medijski poprate liberalizirane biskupe, a one druge zaobiđu. U takvim okolnostima doista je teško djelovati onim biskupima koji žele da Crkva odražava otajstvenu svetost i ne podilazi svijetu, jer su, kao što smo rekli, taoci u svojoj kući. Nadamo se stoga da će se ovom temom ozbiljnije pozabaviti oni koji imaju izravan uvid u stanje stvari, a to su katolički novinari prozvanih medija. Trenutačno se čini da o njihovom poštenju puno toga ovisi u Crkvi. Između ostaloga, i dobar glas najvećeg dijela hrvatskih biskupa.