Htio je odgajati istinom i ne prepuštati vjernike vukovima i zabludama

Donedavni predstojnik Zbora za bogoštovlje i stegu svetootajstava gvinejski kardinal Robert Sarah (1945.) ovako se osvrnuo na Benedikta XVI.



Većini komentatora Benedikt XVI. ostat će u sjećanju kao nenadmašan umnik. Njegovo će djelo trajati. Njegove su propovijedi već postale klasici poput onih crkvenih otaca. No, onima koji su imali milost pristupiti mu i surađivati s njim, papa Benedikt XVI. ostavlja puno više od tekstova. Vjerujem da mogu reći da je svaki susret s njim bio istinsko duhovno iskustvo koje je obilježilo moju dušu. Svi oni zajedno ocrtavaju onoga koga smatram svetcem i za koga se nadam da će uskoro biti kanoniziran i crkvenim naučiteljem.

Na dolasku u Rimsku kuriju godine 2001., mladi nadbiskup kakav sam bio – imao sam tada 56 godina – s divljenjem sam gledao na savršeno podudaranje između Ivana Pavla II. i tadašnjega kardinala Ratzingera. Bili su toliko ujedinjeni da im je postalo nemoguće odvojiti se jedan od drugoga. Ivana Pavla II. doimala se dubina Josepha Ratzingera. A sa svoje strane Kardinal je bio fasciniran uronjenošću Ivana Pavla II. u Boga. Obojica su tražili Boga i htjeli su svijetu dati okus toga traženja.

Joseph Ratzinger bio je prepoznat kao čovjek velike osjetljivosti i skromnosti. Nikad ga nisam vidio da pokazuje i najmanji prijezir. Naprotiv, i kad je bio zatrpan poslom, stavljao se potpuno na raspolaganje da sasluša sugovornika. Ako je imao dojam da je koga uvrijedio, uvijek je pokušavao objasniti razloge za svoje stajalište. Bio je nesposoban za grubi čin. Moram reći i da je iskazivao veliko poštovanje prema afričkim teolozima. Čak je dragovoljno pristajao činiti praktične usluge ili prenijeti poruku Ivanu Pavlu II. Ta duboka dobronamjernost i nježnost puna poštovanja prema svakomu karakteristične su za Josepha Ratzingera.

Počevši od 2008. zamjenjivao sam kardinala Diasa, predstojnika Zbora za evangelizaciju naroda na nizu susreta, jer je bolovao od iscrpljujuće bolesti. U tom kontekstu imao sam sreću nalaziti se s papom Benediktom XVI. u brojnim radnim susretima. Osobito sam mu morao predstavljati prijedloge imenovanja biskupa u više od tisuću biskupija misijskih zemalja. Imali smo sastanke koji su ponekad bili prilično dugi, dulji od sat vremena. Trebalo je razgovarati i odvagati delikatne situacije. Neke su zemlje živjele pod režimom progona. Drugdje su biskupije bile u krizi. Jako me se dojmila sposobnost slušanja i poniznost Benedikta XVI. Vjerujem da je uvijek vjerovao svojim suradnicima. To mu je u svakom slučaju donijelo izdaje i razočaranja. Ali Benedikt XVI. bio je toliko nesposoban za disimulaciju da nije mogao vjerovati da bi čovjek Crkve bio u stanju lagati. Nije mu bilo lako birati ljude.

Iz ovih dugih ponavljanih susreta bolje sam razumio dušu bavarskoga pape. U njemu je bilo savršeno pouzdanje u Boga, koje mu je davalo smirenost i stalnu radost. Ivan Pavao II. ponekad je pokazivao svetu srdžbu. Benedikt XVI. uvijek je ostajao miran. Katkada je bio pogođen i duboko je patio gledajući kako se duše udaljavaju od Boga. Bio je lucidan o stanju Crkve. Ali u njemu se nastanila mirna sila. Znao je da se o istini ne pregovara. U tom smislu nije mu se sviđao politički vid njegova položaja. Uvijek me zapanjivala blistava radost njegova pogleda. Imao je, osim toga, vrlo nježan humor, nikada nasilan ili prost.

Sjećam se Svećeničke godine koju je proglasio 2009. Papa je želio istaknuti teološke i mistične korijene života svećenika. Istinom i hrabrošću suočio se s prvim otkrićima o slučajevima pedofilije među svećenstvom. Htio je ići do kraja s pročišćenjem. Ta je godina dosegnula vrhunac veličanstvenim bdijenjem na Trgu sv. Petra. Zalazeće sunce preplavilo je Berninijevu kolonadu zlatnim svjetlom. Trg je bio pun. Ali za razliku od uobičajenoga, nije bilo obitelji, časnih sestara, samo muškarci, isključivo svećenici. Kad je Benedikt XVI. ušao u papamobil, svi su jednodušno počeli klicati zovući ga po imenu. Bili su upečatljivi, svi ti muški glasovi koji su jednoglasno izvikivali „Benedetto“. Papa je bio vrlo dirnut. Kad se nakon izlaska na podij okrenuo prema mnoštvu, tekle su mu suze. Donijeli su mu pripremljen govor, koji je ostavio po strani, te je slobodno odgovarao na pitanja. Koji čudesan trenutak! Otac pun mudrosti poučavao je sinove. Vrijeme kao da je bilo stalo. Benedikt XVI. se povjeravao. Te je večeri imao neopozive riječi o svećeničkom celibatu. Večer je potom završila dugim trenutkom klanjanja Presvetomu Svetootajstvu. Jer on je one koje je susretao uvijek htio odvesti sa sobom na molitvu.

Benedikt XVI. žarko je volio svećenike. Kriza svećeništva, pročišćenje svećeništva bio je njegov svakodnevni križni put. Volio je susretati svećenike, prisno razgovarati s njima.

Osobito je volio i bogoslove. Rijetko je bio sretniji nego kad bi bio okružen svim tim mladim studentima teologije koji su ga podsjećali na njegove prve nastavničke godine. Sjećam se nezaboravna susreta s bogoslovima u Sjedinjenim Američkim Državama kada se glasno smijao i šalio s njima. Dok su pjevali „We love you“, papin se glas slomio i rekao im je s ganućem: „Molim za vas svaki dan.“

Molitva, klanjanje bilo je u središtu njegova papinstva. Kako zaboraviti Svjetski dan mladih u Madridu? Papa je blistao od radosti pred oduševljenim mnoštvom od više od milijun mladih iz cijeloga svijeta. Zajedništvo među svima bilo je opipljivo. Kad je počeo svoj govor, izbilo je strašno nevrijeme. Ukrasu pozornice prijetilo je rušenje, a vjetar je odnio bijelu kalotu Benedikta XVI. Pratnja je htjela da se on skloni. Odbio je. Smiješio se na kiši koja je pljuštala od koje ga je jedva štitio jadni kišobran. Smiješio se dok je gledao mnoštvo na vjetru i oluji. Ostao je do kraja. Kad se pljusak smirio, ceremonijar mu je donio tekst koji je trebao izgovoriti, ali on je radije izostavio pripremljeni govor kako ne bi skratio vrijeme predviđeno za euharistijsko klanjanje. Nekoliko trenutaka nakon oluje, Papa je bio na koljenima pred Presvetim, uvodeći mnoštvo u dojmljivu i gorljivu tišinu.

Godine 2010. vratio sam se s putovanja iz Indije. Benedikt XVI. primio me nasamo. Rekao mi je da me kani učiniti kardinalom u sljedećem konzistoriju i imenovati na čelo Papinskoga vijeća „Cor Unum“ (koje se djelima milosrđa skrbi za potrebite). Nikada ne ću zaboraviti obrazloženje koji mi je dao: „Imenovao sam Vas jer znam da ste iskusili patnju i lice siromaštva. Vi ćete najbolje moći delikatno izraziti suosjećanje i blizinu Crkve prema najsiromašnijima.“ Ovaj je papa imao duboki kršćanski osjećaj za patnju. Često je ponavljao da je veličina čovječanstva u sposobnosti trpljenja iz ljubavi za istinu. U tom je smislu Benedikt XVI. velik! Nikada nije ustuknuo pred trpljenjem. Nikada se nije povukao pred vukovima. Pokušali su ga ušutkati. Nikada se nije bojao. Njegovo odstupanje 2013. nije bilo plod obeshrabrenja, nego sigurnosti da će Crkvi učinkovitije služiti šutnjom i molitvom.

Nakon što me Franjo imenovao predstojnikom Zbora za bogoštovlje u studenom 2014., imao sam prigodu još nekoliko puta susresti zaslužnoga papu. Znao sam koliko mu je pitanje liturgije blisko srcu. Stoga sam se često savjetovao s njim. Nekoliko me puta snažno ohrabrio – dapače, bio je uvjeren kako je „obnova bogoslužja temeljna pretpostavka obnove Crkve“.

Nosio sam mu svoje knjige. On bi ih pročitao i dao svoju ocjenu. Osim toga rado je napisao predgovor za knjigu „La Force du silence“ (Snaga mȗka). Sjećam se dana kada sam mu rekao kako kanim napisati knjigu o krizi u Crkvi. Bio je umoran toga dana, ali oči su mu zasjale. Treba poznavati pogled Benedikta XVI. da bi se razumjelo. Bio je to pogled djeteta, radostan, blistav, pun dobrote i blagosti, a opet pun snage i ohrabrenja. Nikada je ne bih napisao bez toga poticaja. Nešto kasnije blisko smo surađivali oko objave našega promišljanja o svećeničkom celibatu. Pojedinosti tih nezaboravnih dana držat ću u srcu. U dubinama pamćenja čuvat ću njegovo neizmjerno trpljenje i suze, ali i njegovu žestoku i nepoljuljanu volju da ne poklekne pred lažima.

Kakav portret slikaju ta sjećanja? Vjerujem da se približavaju slici Dobroga Pastira koju je Benedikt XVI. toliko volio. Želio je da se nijedna njegova ovca ne izgubi. Htio ih je odgajati istinom i ne prepuštati ih vukovima i zabludama. Ali iznad svega ih je volio. Volio je duše. Volio ih je jer mu ih je Krist povjerio. I više od svega žarko je volio Isusa kojemu je posvetio tri sveska svoga remek-djela Isus iz Nazareta. Benedikt XVI. ljubio je Onoga koji je život, put i istina.


Francuski izvornik


S francuskoga preveo Petar Marija Radelj