»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Hum – najmanji grad na svijetu, a grade ga divovi!


Briga je djedova i baka upoznati svoju unučad sa svijetom, ljudima i vrijednostima svoga naroda. Od toga jedino je važnije predati im vjeru.

Tako sam i ja neku večer Piliću i Maslačku pričala o najmanjem gradu na svijetu. Pomiješavši bajke i priče koje također čitamo, pomisliše dječaci kako i najmanji grad na svijetu ne postoji. Ili još gore, počeli mi objašnjavati što su i od koga u školi, pod odmorom čuli o nekim dalekim mjestima i malim gradovima.

Ne slute oni, a Tratinčica još manje, kako je najmanji grad na svijetu, tu, blizu nas, u našoj domovini, u našoj lijepoj Istri.

Na put prema najmanjem gradu ne krećite bez želje za avanturom, bez strpljenja i boce vode. Nije to put za malu djecu, prosječne turiste i puste neznalice koji završetkom školovanja i zatvaranjem školskih vrata iza sebe zatvoriše sva druga vrata svoga učenja. Put na Hum je put za hrabre i odvažne, za one koji znaju što hoće u životu, za one koji se usude skrenuti s autoputa koji masovne količine turista vode prema gradovima i mjestima na obali, put morskih plaža i razbibrige.

Ipak, put prema Humu može biti lakši i teži. Teži put je doista težak, noću i bez navigacije ne treba kretati. Nakon prolaska tunelom kroz Učku valja sići s autoceste i malim, uskim uličicama polako, sasvim polako uporno pratiti malo znakova uz cestu, između tu i tamo neke naseljene kuće i obilje nenaseljenih predjela. Na jednom rubu kuće netko je crvenom uljanom bojom napisao HUM i nacrtao strelicu. Takav je put prema Humu. Samo za one koji znaju što je cilj i nikakvi problemi na cesti ih ne plaše, a i u automobilu imaju dovoljno goriva, a za ljude bocu vode.

Ima i lakši put. To je put za nježnu mladost, za mlade obitelji s djecom. Od Roča do Huma. Desetak kilometara. Sigurnija cesta. Aleja glagoljaša. Davnih dana akademik Bratulić s ekipom zaljubljenika u glagoljicu podario nam je tu divnu Aleju glagoljaša. Uz cestu između Roča i Huma postavljena su neka glagoljska slova u visini odraslog muškarca, s kratkim povijesnim podsjetnikom razvoja glagoljskog pisma. Valja kod svakog slova stati, pročitati, nešto naučiti i dalje nastaviti putovati.

Eh, kažu da su divovi sagradili Hum! Da, divovi? Zgodna legenda. Ostalo im kamenja nakon gradnje gradova Motovuna i Roča. Pa, ipak povijest se obnavlja. Divovi nisu samo sagradili Hum, nego ga još uvijek grade i održavaju živim. U ovom najmanjem gradu na svijetu žive posebni ljudi, ljudi koji zadivljuju svojim postojanjem. Ljudi kojima se divite. Divovi!

Kada sam prvi puta bila u Humu, imao je 13 stanovnika. Onda sam došla nakon nekoliko godina i rekli su mi ponosno kako su im se rodile dvije djevojčice. Čitavom gradu. Onda se rodio i dječak. Danas sam po tko zna koji put ušla na krasna gradska vrata i ušla u Hum. Dočekala su me kolica za malu bebu i dva bicikla za djevojčice. Jedan malo veći i jedan malo manji.

Kakav doček u gradu koji ima sve što treba imati jedan grad! Ima li župnu crkvu? Ima! Ima i župnu kuću! Ima li groblje? Ima! Uredno. Izvan grada, kako je i red. Ima li žutu, plavu i zelenu kantu za razvrstavanje otpada? Ima! Ima i veliki šareni kontejner za bio-otpad kako bi se zemlji vratilo ono što je od nje uzeto! Ima li restoran? Ima! Zimi radi samo danima vikenda, ali ljeti radi svaki dan! Ima li smještajne kapacitete? Ima! Apartman koji su gosti ocijenili visokom ocjenom 9,9 od savršenih 10! Grad ima i župana te tradiciju demokratskog biranja „župana na leto dan“ po prastarom hrvatskom običaju. S crkvom sv. Jeronima iz 12. stoljeća sačuvao se ovdje grad Hum od nasrtaja Mlečana i Turaka.

U Humu žive hrabri ljudi. Divovi. Ljudi u ovome mjestu tjeraju vas da se upitate o vlastitoj hrabrosti, o svojoj odvažnosti,  o patuljcima i divovima vašeg života. Prošećite ovim malim ulicama ovoga maloga grada, dotaknite kamen, zagrlite grm lovora iza crkve, pomazite ulazna vrata crkve sv. Jeronima, pogled pružite nadaleko i naširoko iz ovoga grada! Ovdje se drukčije osjećaju patuljci i divovi. Odavde je moguće vidjeti svijet drukčije.

Iako vam se na prvi mah Hum čini daleko, daleko od civilizacije koju poznamo, ipak to samo na prvi pogled izgleda tako. Ako malo bolje pogledate taj grad, porazgovarate s gospođom koja prodaje lovor i maslinovo ulje u maloj suvenirnici, pogledate oči te žene koja odgaja djecu u ovom gradu i dobro poslušate kako joj smijeh zvoni iskreno i radosno, vidjet ćete i osjetiti da je ovaj grad blizu vašeg srca. Ako se zatim sjetite tradicije Huma kao središta demokracije, grada dobrog i sigurnog života, mjesta zadovoljstva i mira, shvatit ćete da Hum nije negdje daleko od civilizacije, nego je civilizacija u njegovom središtu. Tada se učini da su svi drugi gradovi i mjesta daleko od Huma, a nije Hum daleko od svijeta.

Pođite na Hum, sjednite na klupu okrenutu prema šumi i preko nekoliko brda pošaljite dobre i ugodne misli u svoj grad, u mjesto svoga življenja. Iz Huma možete ponijeti toliko toga dobroga. Osjećaj ponosa i zadovoljstva, smisao za lijepo i odvažnost u čuvanju svoga doma, iz Huma drukčije gledamo na život. A ako želite ponijeti nešto materijalno, svakako pošaljite iz Huma dobru staru razglednicu svojim prijateljima i poznanicima. U svoj dom ponesite izvrsno vino, maslinovo ulje, privjesak s glagoljskim slovima, majicu ili što već…, ali ono što je najdragocjenije ponesite u svojoj duši. Izlazeći iz Huma, dotaknite velika ulazna vrata ovoga grada, pozdravite se i mirno recite: Doviđenja, doći ću ti opet!