»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

I kad drugi oko nas lude od straha

Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 25. srpnja 1965. u sarajevskoj stolnoj crkvi, a objavljenu u III. svesku, str. 50-53.



Dragi vjernici! Zadnji smo put čuli, u našoj nedjeljnoj propovijedi, kako nas Isus, emfatično, bodri na pouzdanje u svakoj situaciji, kad nas mračne sotonske sile hoće da zaplaše i kad oko nas stvaraju metež i dižu uzbunu. Ne smijemo se, u takvim časovima, bojati, dok je god Gospodin uz nas, ili, bolje, dok smo god mi uz Gospodina. Svezan je danas sotona: taj stari, iskonski, zakleti, neprijatelj ljudskoga mira i sreće; taj veliki »ljudoubojica od početka«, — »homicida ab initio«, — kako ga sam Isus jednom naziva u Evanđelju (Iv. 8, 44.). Isus ga je svezao. Ne smijemo biti pesimisti ni paničari. Kroz sve će bure i oluje Gospodin, na koncu, sretno provesti i svoje vjerne, i svoju Crkvu; pa, na svoj način, i svijet, što ga je otkupio.

Vedro i veselo pouzdanje u Boga u svemu, to mora biti karakteristična atmosfera među onima, koji vjeruju i kojima je došlo Kraljevstvo Božje. Ovako ili onako, naš Spasitelj uvijek stoji uz nas, i uvijek nam pomaže. Nikada iz njegovih ruku ne može ispasti kontrola ni nad čim, što se s nama i oko nas događa.

Braćo i sestre, mi to, teoretski, vrlo lako prihvaćamo. Puno nam je srce ponosa i nade, kad čujemo, što nam Isus govori i šta nam se u njegovo ime propovijeda i obećaje s naših oltara.

Samo: ne bismo mi bili ono, što jesmo, — ljudi i slabići, — kad bismo znali uvijek, i u krizi, ostati tvrdi u tom našem kršćanskom miru i pouzdanju. U praksi je naše pouzdanje, obično, vrlo kratka vijeka. Dok oko nas sja sunce, dotle smo i mi vedri i mirni: ničega se ne bojimo; sve smijemo. Ali, čim se oko nas stane mračiti, čim iznad nas zagrmi, panu nam krila. Brzo zaboravimo i na Isusa i na njegova obećanja. Njega ne vidimo. Ali zato vidimo ljude, koji nas gone. Zato vidimo muku, koja nas tare. Zato vidimo oblake, što su se nadvili nad nas, i munje, što su stale sijevati nebom. I na svaki se tutanj, grmljavinu, grom, usplahirimo i zadršćemo. I odmah stanemo jaukati. Klonemo. Zdvajamo. Plačemo. Bježimo.

Braćo i sestre! Nijesmo mi sami takvi. Nijesu puno bolji bili ni Isusovi apostoli, ni njegovi učenici, kad bi im došlo do gusta. Zaboravili bi brzo i oni na svoga Gospodina i na njegova obećanja, pa problijedjeli i zavikali. Ili bi bježali: kao ono u Maslinskom vrtu.

Isus ih je uvijek zbog toga morao ružiti i koriti. I uvijek im je iznova morao dozivati u pamet, da je on s njima.

Znate, kako su se jadno ponijeli, kad ih je ono bila uhvatila oluja na Genezaretskom jezeru, i ako je Isus s njima bio u lađici. Čita se to svake godine, u Evanđelju, na IV. nedjelju po Bogojavljenju. Trojica su nam evanđelista zabilježila tu zgodu, Matej, Marko i Luka (Mat. 8, 23. — 27.; Mark. 4, 36. — 40.; Luk. 8, 22. — 25.). Probudili su Isusa iza sna. Morao ih je smjesta čudom, utvrditi u vjeri. Stišao je, u tili čas, jednom svojom riječi, vjetar i valove. I ukorio ih je: »Gdje vam je vjera?« (Luk. 8, 25.), »Što se bojite, malovjemi!« (Mat. 8, 26.; Mark. 4, 40.).

A nijesu se ništa bolje pokazali ni drugom prilikom, gdje, je Isus i rekao riječ, što smo je uzeli za predmet današnjoj propovijedi. Ni Petar, najneustrašiviji i najsvjesniji među njima. A, ako ikada, tada su se morali pokazati jakima. Neposredno prije toga bili su svjedoci veličanstvenoj objavi Isusova božanstva: velikom čudu umnoženja hljebova. Sami su, po Isusovu nalogu, kupili komade, što su bili pretekli, iza kako se je, od pet hljebova, iz Isusove ruke nahranilo preko pet tisuća ljudi. I nakupili su ih dvanaest košara (Mat. 14, 20.; Mark. 6, 43.; Luk. 9, 17.; Iv. 6, 12. 13.).

Ali, badava. Oni nijesu ni na što mislili. »Srce je njihovo bilo zaslijepljeno«, kaže izrijekom sv. Marko (Mark. 6, 52.). Kad ih je, noć poslije toga, opet bila uhvatila oluja na jezeru, svi su bili izgubili glavu. I glavu i pouzdanje. Trojica evanđelista, svi osim Luke, zabilježila su nam taj noćni prizor sa jezera, baš kao što su, sva četvorica, opisala i veliko čudo umnoženja hljebova (Mat. 14, 13. — 33.; Mank. 6, 30. — 52.; Luk. 9, 10. – 17.; Iv. 6, 1. – 21.).

Isus se je, iza čuda s hljebovima, bio povukao u goru, sam, da se izmakne svjetini, koja je htjela da digne bunu i da ga, odmah ondje, na licu mjesta, izviče za židovskoga kralja, Mesiju (Mat. 14, 23,; Mark. 6, 46.; Iv. 6, 14. 15.). I zadržao se je u molitvi sve do pred zoru. A apostolima je bio naredio, da se, lađicom, prevezu na drugu stranu jezera, u Betsaidu (Mat. 14, 22.; Mark. 6, 45.; Iv. 6, 16. 17.). Ali vožnja se otegla. Opet se je bila podigla oluja, i vjetar im je bio protivan. Bacao je lađicu na sve strane (Mat. 14, 24.; Mark. 6, 48.; Iv. 6, 18.). Teško su veslali (Mark. 6, 48.). Do u zoru, do četvrte noćne straže (Mat. 14, 25.; Mark. 6, 48.), jedva su bili prevalili 25 do 30 stadija (Iv. 6, 19.), oko 5 kilometara, ni pola puta. U taj čas pojavio se najedamput, kroz noćnu pomrčinu, pred njima Isus: išao je prema njima preko uzburkanih valova, kao da ide po suhu. A izgledalo je, da će ih mimoići i prestići (Mark. 6, 48.; Mat. 14, 25.; Iv. 6, 19.), Mjesto da mu se obraduju, — doživjeli su već bili, da zapovijeda vjetrovima i moru, — apostoli su se bili još više uplašili (Iv. 6, 19.). Pomislili su: to je neka sablast, utvara, prikaza. I stali vikati od straha: »Sablast, sablast!« (Mat. 14, 26.; Mark. 6, 49. 50,). Isus im se je tada javio i povikao im: »Smirite se! Ja sam. Ne bojte se!« (Mat. 14, 27.; Mark. 6, 50.; Iv. 6, 20.). Sangvinik Petar, koji dotle, čini se, nije bio ništa bolji junak od drugih, sad se, po svom običaju, odmah raskuražio. On se sad opet ničega ne boji: ni vode ni mora. »Gospodine«, viče Isusu, — taj nam je njegov dijalog s Isusom zabilježio sv. Matej (Mat. 14, 28. — 31.), — »ako si ti, reci mi, pa da dođem k tebi po vodi!« (Mat. 14, 28.). »Dođi!« (Mat. 14, 29.), odgovorio mu je Isus, zapovjednički. I Petar je, — baš kao što će ono učiniti i iza Uskrsnuća, na istom ovom jezeru, samo tada s više vjere (Iv. 21, 7.), — odmah skočio u more (Mat. 14, 29.). Ali kad je osjetio pod sobom vodu, naglo je opet izdušilo njegovo junaštvo. Učinilo mu se, da tone, baš kao što je, iznenada, potonulo njegovo pouzdanje. Kriknuo je od straha: »Gospodine, spasi me!« (Mat. 14, 30.). A nije se morao prepadati. Zašto je Isus tu? Kad on ne smije k Isusu, Isus će k njemu. U tili čas našao se on uz Petra i pružio mu ruku, pa s njim ušao u lađu. Ali ga i prekorio: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« (Mat. 14, 31.). Moćan je, svemoćan, njegov Gospodin. I da im, svima, to pokaže, čim je unišao u lađu, more se je odjednom smirilo; vjetar je prestao (Mat. 14, 32.; Mark. 6, 51.). I odmah su se našli na drugoj obali jezera, na cilju putovanja (Iv. 6, 21.). Isus, eto, upravo gomila čudo do čuda. Hoće da ah, temeljito, izliječi od njihova nepouzdanja i straha. Hoće da im ojača vjeru. Trebat će im, puno vjere, već sutradan, kad im bude, u kafarnaumskoj sinagogi, govorio, kako će ih hraniti svojim tijelom i pitati, pojiti, svojom krvlju (Iv. 6, 26. — 60.).

Braćo i sestre! Mi smo, svi, taj strašljivi Petar, male vjere, a velikih usta. Dok nam ide sve dobro i po našim željama, puni smo i zanosa, i sreće, i ljubavi za Boga. Ali, čim pane mrak oko nas, čim se uzburka more, čim Isus od nas sakrije svoje lice i povuče se u goru, sam, jadno i kukavno splasne sav taj naš zanos i oduševljenje, sav taj naš nutarnji mir i sreća, sva ta naša ljubav. Samo treba da nas Bog udari križem, — kakvim bilo, — odmah nam je na ustima protest: »Bože, što si me ostavio! Šta sam ti skrivila!« Samo treba da nas uznemiri jedna veća napast, da panemo u grijeh, odmah zdvajamo: »Nema od mene ništa! Uzalud je sve! Badava sam se molio; badava borio. Više ne ću!« Samo treba da doživimo prvi neuspjeh u svojim apostolskim akcijama, odmah od sebe sve bacamo: »Zašto da se uzalud trudim? Nema smisla! Ljudi su životinje. Fantasta je svatko, tko za njih radi. Neću da budem ničija luda!« Samo treba da pročitamo negdje u novinama kakav alarmantan članak o ratu ili da nam neka baba napuni glavu svojim pričama, pa ne možemo više ni spavati od straha: »Bože, šta nas čeka! Šta će s nas biti! Kao da je sam sotona unišao u svijet! Skidaj brzo svete slike sa zida! Ne pokazuj nikome krunice!«

Braćo i sestre, nemojmo tako! Uzdajmo se! Šutimo i trpimo, i kad nas Bog kuša! Borimo se junački i pružajmo ruke za Isusom, kad u sebi osjetimo pobunu puti i divljanje nižega čovjeka! Radimo uvijek za Boga, pokazivali se plodovi, ne pokazivali! Pokazat će se: makar na sudnji dan; makar na nebu! Ostanimo kršćanski dostojanstveni i mirni, i kad ljudi svijeta oko nas lude i ginu od straha!

Isus je s nama: vidljiv ili nevidljiv! On i nama, — svima; svaki dan, — dovikuje: »Malovjerni, zašto si posumnjao?«, »Smirite se! Ja sam! Ne bojte se!« Amen.


Čedomil Čekada