I ne uvedi nas u napast
Akvinčevo razlaganje Očenaša (7).

Šesta prošnja: „I ne uvedi nas u napast“
Ima nekih koji, ako su i griješili, ipak žele postići oproštenje grijehâ. Stoga se ispovijedaju i čine pokoru, ali se ipak ne trude onoliko koliko bi trebali kako opet ne bi pali u grijehe. To doista ne priliči, jer s jedne strane netko oplakuje grijehe dok se kaje, a s druge gomila oplakivanje dok griješi. Zbog toga Pravedni kaže: „Operite se, čisti budite. Uklonite mi s očiju zloću svojih misli, prestanite se ponašati izopačeno“ (Izaija 1, 16, po Vulgati).
I stoga, kao što je rečeno o prethodnoj prošnji, Krist nas je poučio da ištemo oproštenje grijehâ, a u ovoj nas uči moliti da se možemo kloniti grijeha, to jest da ne padnemo u napast kojom se srušimo u grijehe, kada je rekao: „I ne uvedi nas u napast“ (Matej 6, 13; Luka 11, 4).[1]
U vezi s time mogu se postaviti tri pitanja: prvo, što je napast; drugo, kako se čovjeka napastuje i tko to čini; i treće, kako se izbavlja od napasti.
Što je napast?
[1.] S obzirom na prvo pitanje, valja znati da napastovati nije ništa drugo nego iskušati ili ispitati.[2] Stoga napastovati čovjeka znači kušati njegovu krjeposnost.
Čovjekova krjeposnost iskušava se ili dokazuje dvojako, sukladno tomu što čovjekova krjeposnost zahtijeva dvoje. Jedan zahtjev tiče se dobra djelovanja, to jest da radi vrlo, a drugi da se čuva zla: „Zla se kloni, a čini dobro“ (Psalam 34, 15a). Katkada se, dakle, čovjekova krjepost stavlja na kušnju s obzirom na to da čini dobro, a katkada s obzirom na to da izbjegava zlo.
Što se prvoga zahtjeva tiče, čovjeka se provjerava je li spreman činiti dobro, kao što je postiti i slično. Tvoja je krjepost velika tada kada si pripravan učiniti dobro. A na taj način Bog katkada kuša čovjeka, ne zato što bi Mu bila skrivena njegova krjeposnost, nego da je svi upoznaju i da svima bude za uzor. Tako je Bog kušao Abrahama (Postanak 22, 1–18; Prva Makabejcima 2, 52; Sirah 44, 20, Hebrejima 11, 17) i Joba (Job 1, 6 – 2, 10). Stoga Bog često pripušta nevolje pravednicima, kako bi se, dok ih strpljivo podnose, pokazala njihova krjeposnost, i da oni sami napreduju u krjeposti. „To vas iskušava Gospodin, Bog vaš; hoće da dozna ljubite li zbilja Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom“ (Ponovljeni zakon 13, 4). Tako, dakle, Bog kuša izazivajući na dobro.
Što se drugoga zahtjeva tiče, čovjekova se krjepost iskušava navođenjem na zlo. Ako se junački odupre i ne pristane, tada je čovjekova krjeposnost velika. A ako podlegne napasti, njegova je krjepost nikakva. No, na taj način Bog nikoga ne kuša, jer: „Bog nije napastovatelj na zla i On nikoga ne napastuje“ (Jakovljeva 1, 13, po Vulgati).[3]
Kako se uvodi u napast?
[2.] Čovjeka napastuju vlastita pȕt, vrag i svijet.
Put napastuje na dva načina. Prvi je što potiče na zlo; pȕt naime uvijek traži vlastite užitke, to jest pȕtenē, u kojima je često grijeh. A tko se zabavlja sjetilnim užitcima, zanemaruje duhovne vrjednote. „Svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami“ (Jakovljeva 1, 14).
Drugi je način što pȕt napastuje odvraćajući od dobra. Naime, duh bi, koliko je do njega, uvijek uživao u duhovnim dobrima, ali pȕt pritišće duh i sputava ga. „Tijelo, podložno raspadljivosti, opterećuje dušu“ (Mudrost 9, 15, po Vulgati). Apostol piše: „Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima“ (Rimljanima 7, 22–23).
To napastovanje puti vrlo je pogubno, jer neprijatelj naš, to jest pȕt, sjedinjen je s nama, a kako kaže Boetije[4] ni jedna kuga nije pogubnija od kućnoga neprijatelja.[5] I stoga protiv toga treba biti budan: „Bdijte i molite da ne padnete u napast!“ (Matej 26, 41).
Vrag[6] napastuje vrlo snažno. Naime, nakon što se zgazi pȕt, to jest pobijede sjetilne napasti, diže se drugi napasnik, to jest vrag, protiv kojega vodimo veliku borbu. Apostol piše: „nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravitelja ovoga mračnoga svijeta“ (Efežanima 6, 12). Stoga se izričito i znakovito naziva napastovateljem: „da vas možda ne bi napastovao napasnik“ (Prva Solunjanima 3, 5, po Vulgati).[7]
U svojem navaljivanju on postupa vrlo lukavo. Kao vješt vojskovođa koji opsjeda neku tvrđavu, istražuje slabosti onoga kojega želi napasti i salijeće čovjeka s one strane gdje je on slabiji. U tu ga svrhu mami onim porocima kojima su skloniji ljudi koji su pokorili pȕt, kao što su srdžba, oholost i drugi duhovni poroci. Napastuje ga onim porocima kojima je čovjek, pošto je pobijedio pȕt, najviše sklon, kao što su srdžba, oholost i drugi duhovni poroci: „Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre“ (Prva Petrova 5, 8).
Dok napastuje, vrag čini dvoje: onomu koga zavodi ne predlaže odmah neko očito zlo, nego nešto što ima izgled dobra kako bi ga barem u samom početku time malčice udaljio od njegova glavnoga nauma. Tako će ga kasnije lakše naputiti da zgriješi, kada ga je već ili bar donekle odvratio (s pravoga puta). Apostol upozorava: „sam se Sotona prerušava u anđela svjetla“ (Druga Korinćanima 11, 14). Zatim, nakon što je koga naveo na grijeh, tako ga sputa da mu ne dopušta podići se iz grijeha: „sjemenici su mu spleteni žilama“ (Job 40, 12, po Vulgati).[8] Tako, dakle, vrag čini dvoje: vara i prevarena zadržava u grijehu.
I svijet napastuje dvojako. Prvo, pretjeranom i neumjerenom željom za vremenitim stvarima. Apostol upozorava: „Korijen svih zala je pohlepa“ (Prva Timoteju 6, 10, po Vulgati). Drugo, zastrašivanjem koje šire progonitelji i nasilnici. Kaže Elihu iz Buza: „Obavìjeni smo i tminama“ (Job 37, 19, po Vulgati). Apostol: „Svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni“ (Druga Timoteju 3, 12). O tom je Gospodin rekao učenicima: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo“ (Matej 10, 28).
[3.] Tako je jasno što je napast, kako se čovjeka napastuje i tko to čini. Preostaje vidjeti kako se čovjek izbavlja od napasti.
Oko toga valja znati kako nas Krist ne uči moliti da ne budemo kušani, nego da ne budemo uvedeni u napast. Naime, ako čovjek pobijedi napast, zaslužuje krunu, i zato se kaže: „Za svaku radost držite, braćo, ako vas budu snašle razne napasti“ (Jakovljeva 1, 2, po Vulgati);[9] „Sinko, pristupajući u služenje Bogu… pripremi dušu svoju na napastovanje“ (Sirah 2, 1, po Vulgati).[10] Isto tako Jakov: „Blago čovjeku koji pretrpi napast, jer će, nakon što je prokušan, primiti krunu života“ (Jakovljeva 1, 12).[11] I stoga nas Gospodin uči moliti da ne budemo dovedeni u napast privolom. „Neka vas ne uhvati nikakva napast osim ljudske“ (Prva Korinćanima 10, 13, po Vulgati).[12] Naime, ljudski je biti napastovan, ali je vražje pristati.
No zar Bog navodi na zlo da treba moliti: „I ne uvedi nas u napast“?[13]
Odgovaram. Kaže se kako Bog dovodi do zla samo tako što ga pripušta, ukoliko nažalost zbog mnogih grijeha uskraćuje čovjeku svoju milost, a kad je ona uklonjena, čovjek posrće u grijeh. I stoga u Psalmu 71, 9 pjevamo: „Kad mi malakše krjepkost, ne zapusti me, Gospodine“ (po Vulgati). Bog, međutim, upravlja čovjeka da ne padne u napast:
- žarom ljubavi, jer ljubav (caritas), kolikogod mala bila, može se oduprijeti svakomu grijehu: „Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti“ (Pjesma nad pjesmama 8, 7). Isto tako,
- svjetlom uma, kojim nas poučava što treba raditi, jer, kako kaže Filozof (Aristotel), svaki koji griješi jest neznalica (omnis peccans est ignorans).[14] Zato Bog u Psalmu 31, 8 kaže: „Dat ću ti umnost, poučiti te putu kojim ti je hoditi, moje će oči biti uprte u tebe“ (po Vulgati). A to moljaše i David koji govoraše: „Prosvijetli mi oči da ne zaspim nasmrt, nek ne kaže dušmanin moj: Nadjačah njega!“ (Psalam 13, 4–5).
To pak imamo po daru umnosti.[15] A budući da ne pristajemo na napast, čuvamo srce čistim, a tada se na nas odnosi što Gospodin kaže: „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ (Matej 5, 8). Stoga iz ovoga dolazimo gledanju Boga, u koje neka nas i dovede!
sv. Toma Akvinski
latinski izvornik
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod
s latinskoga preveo i priredio Petar Marija Radelj
Proslov i Otče naš
Sveti se Ime Tvoje
Dođi Kraljevstvo Tvoje
Budi volja Tvoja
Kruh naš svagdanji
Otpusti nam duge naše
Nego izbavi nas od Zla
[1] „Stoga i općenito u svim napastima moramo zazivati Božju pomoć, a poimence, to jest osobito kada smo kojom od njih pogođeni treba se uteći molitvi“ (Rimski katekizam, IV. dio, XV. poglavlje, 15. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 514).
[2] Sa stajališta nakane kušnja i napast bitno se razlikuju, jer napast uključuje poticanje na grijeh.
Kušnja (ἡ δοκιμή, hē dokimḗ, prŏbātĭo i expĕrīmentum) jest prosudbeno ispitivanje i vrjednovanje ili podvrgavanje takvoj provjeri i ocjenjivanju kako bi se utvrdila sposobnost, krjeposnost, dosljednost, umnost, vrijednost, ustaljenost, otpornost, uporabljivost, primjenjivost ili svrhovitost; nepredviđeno teško ili bolno stanje; prigoda ili okolnost u kojoj se treba iskazati, pokazati junaštvo i druge vrline: „Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom“ (Rimljanima 5, 3–4); „Ta zato vam i pisah da vidim jeste li prokušani, jeste li u svemu poslušni“ (Druga Korinćanima 2, 9); „unatoč mnogim kušnjama i nevoljama, izobilna njihova radost i skrajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti“ (Druga Korinćanima 8, 2); „Ne zapovijedam, nego gorljivošću drugih prokušavam istinitost vaše ljubavi“ (Druga Korinćanima 8, 8); „A prokušanost vam je njegova poznata: kao dijete s otcem služio je sa mnom evanđelju“ (Filipljanima 2, 22); „znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću“ (Jakovljeva 1, 3); „da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljiva zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista“ (Prva Petrova 1, 7).
Napast (ὁ πειρασμός, ho peirasmós, tentātĭo) jest navođenje, mamljenje, podražaj na zlo (grijeh); opsjedanje, zavođenje, dosađivanje, dodijavanje, uznemiravanje, gnjavljenje, salijetanje, nedavanje mira, mučenje na nešto što nije u skladu s ćudoređem; uzrok ili prilika namamljivanja; poticaj ili pobuda što tjera na zlo (grijeh, nesreću, nevolju). Dolazi od pokvarene naravi iznutra ili od svijeta i vraga izvana. Ona u sebi nije grijeh, nego je prilika da se čovjek pokaže jakim i izvuče duhovnu korist od napasti. Budući da samo slobodan pristanak tvori grijeh, nije grijeh osjetiti privlačnost predmeta grijeha, biti svjestan te privlačnosti ni osjetiti nesvjesnu ugodu sve dok se voljom ne pristane. No, nije dopušteno izlagati se napasti. Napast ne uklanja čovjekovu slobodu i odgovornost, njoj se treba suprotstaviti, a može je se nadvladati molitvom i budnošću (Matej 26, 41), štitom vjere (Efežanima 6, 16) i samoprijegorom u milosti Božjoj. Prema napasti nije dovoljno stati, niti je uvijek uputno izravno se boriti, nego prije napasti valja biti budan i pokušati je izbjeći ili zaobići, tijekom napasti oduprijeti joj se mudro, hitro, jako i ustrajno, a poslije napasti ponizno se uteći Bogu i poduzeti mjere opreza za budućnost (usp. Jordan Kuničić, Katolička moralka, I. svezak, Zagreb, 31964., str. 117, br. 185): „Bdijte i molite da ne padnete u napast“ (Matej 26, 41; Marko 14, 38); „Molite da ne padnete u napast!“ (Luka 22, 40.46); „Ne uskraćujte se jedno drugomu, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti“ (Prva Korinćanima 7, 5); „A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti“ (Galaćanima 6, 1); „Jer oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zator i propast“ (Prva Timoteju 6, 9); „Neka nitko u napasti ne rekne: Bog me napastuje“ (Jakovljeva 1, 13); „umije Gospodin i pobožnike iz napasti izbaviti“ (Druga Petrova 2, 9).
[3] Ta je istina bila jasna i u Starom Zavjetu: „Ne reci: ‘Od Boga je grijeh moj’, jer što on mrzi, nikad ne čini. I ne reci: ‘On me zavede’, jer njemu grješnici ne trebaju“ (Sirah 15, 11–12).
„Nema dakle ni govora o tome da bi Bog uvodio ili nukao čovjeka u napast kao u neku klopku, nego može dovesti nekoga u kritičnu napasnu situaciju, kao što je Duh poveo Isusa u pustinju gdje ga je Sotona napastovao (Matej 4, 1). Po tom tumačenju Isusov učenik ne moli Boga da ne bude izložen napasti (usp. Matej 26, 41; 1 Kor 10, 13), nego da izbjegne preveliku opasnu kušnju koju ne bi mogao podnijeti. Jedno drugo tumačenje upozorava na semitski način izražavanja: umjesto ne uvedi nas u napast može se prevesti ne daj da uđemo u napast, tj. očuvaj nas od napasnika da se ne nagađamo s njime ili, po izrazu iz Prve Timoteju 6, 9, da ne upadnemo u napast“ (Novi Zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1992., str. 49, bilješka d).
[4] Anicije Manlije Severin Boetije (475.–524.), rimski senator, konzul, povjesničar, filozof, teolog i mučenik, služio se starogrčkom filozofijom i starorimskom književnošću radi promicanja kršćanstva nastojeći uskladiti helenističke i starorimske predaje s Evanđeljem. Bio je preteča skolastičkoga pokreta i, uz Kasiodora, vodeći kršćanski učenjak VI. stoljeća. Živio je u Rimu nakon raspada Zapadnorimskoga carstva za vladavine istočnogotskoga kralja Teodorika, koji mu je najprije bio sklon, a zatim ga je dao pogubiti u Paviji. U tamnici je napisao knjigu De consolatione philosophiae (O utjehi filozofije). Napisao je i djelo De Trinitate (O Trojstvu) te prijevode i tumačenja Aristotelovih i Porfirijevih logičkih spisa. Uvelike je utjecao na srednjovjekovnu misao, tako da je i sv. Toma tumačio neka njegova djela.
[5] Boetije, De consolatione philosophiae, III. knjiga, 5. poglavlje (Patrologia Latina, svezak 63, Parisiis: Migne, 1847., stupac 743 A): „Koja je kuga učinkovitija u nanošenju štete od domaćega neprijatelja?“
[6] Hebrejski Satan protivnik, neprijatelj, vrag, sotona/Sotona; grčki ὁ δαίμων, ho daímōn, vrag, zloduh, demon, nečisti duh, zao duh, pali/otpali anđeo, i ὁ διάβολος, ho diábolos klevetnik, lažni tužitelj, „čovjekoubojica, lažljivac i otac laži“ (Ivan 8, 44), nagrditelj, kvaritelj, vrag, đavao; latinski dĭăbŏlus Zli, vrag, bijes, pakleni duh, napasnik, napast paklena, nečastivi, paklenjak, nenavidnik, đavao: prvak zloduha, tvorac zla, prvi stanovnik pakla, progonitelj dobrih ljudi (Job 1; Zaharija 3, 1–2; Otkrivenje 12, 10), udaljavatelj čovječanstva od Boga i mamitelj na grijeh; zloćudni neprijatelj Boga, protivnik Božjega nauma, Krista i kršćana (Matej 4, 1; 4, 5; 9, 33; Luka 4, 2.3.5.13.35; 8, 12; 11, 14; Ivan 6, 70; 13, 2; Djela apostolska 10, 38; Prva Petrova 5, 8; Prva Ivanova 3, 8; Otkrivenje 12, 9.12; 20, 10; Efežanima 4, 27; 6, 11; Prva Timoteju 3, 6; Druga Timoteju 2, 26; Hebrejima 2,14; Jakovljeva 4, 7; Prva Petrova 5, 8; Judina 1, 9; Otkrivenje 2, 10; 12, 9.12; 20, 2.10; Mudrost 2, 24). Za ljude koji sliče vragu umom i voljom kaže se da su od vraga, slikovito da potječu od vraga, da ovise o vragu u mislima i djelovanju, da ih on potiče i upravlja: Ivan 8, 44; Prva Ivanova 3,8, pa se nazivaju vražjom djecom (Prva Ivanova 3,10) i sinovima vražjim/Zloga (Djela apostolska 13,10, Matej 13, 38; Prva Ivanova 3, 10). Pojam se slikovito primjenjuje na čovjeka za kojega se, suprotstavljajući se Božjoj stvari, može reći da djeluje kao vrag ili da mu se priklanja (Ivan 6, 70; Matej 16, 23; Marko 8, 33).
„Vrȃg, baltoslavenski, sveslavenski i praslavenski vorg, danas diabolus. Prvobitno je značenje u starocrkvenoslavenskom ἐχθρός [ekhthrós], neprijatelj, koji ubija. […] Kršćanstvo je dalo praslavenskomu nazivu značenje riječi diabolus > đavo […]. Ta se riječ upotrebljava naporedo s praslavenskom. […] Prema baltičkim usporednicama čini se da je i praslavenski vorg bio najprije pridjev, koji je bio poimeničen: staropruski wargs zao, lotiški varg [bijedan, ojađen], litavska imenica var̃gas nužda, bijeda. […] U slavenskim jezicima korijen je izoliran i ograničen na kršćanski termin. Jedino u poljskom wrog znači još i zlo pored đavō. […] Indoeuropski je korijen ṷreg, koji se nalazi u gotskom wrikan progoniti, starovisokonjemačkom rhhan [osvetiti se], novovisokonjemačkom rächen [osvetiti se], Rache [osveta], latinskom urgēre [goniti, navaljivati, uznemirivati, mučiti, napastovati, progoniti]“ (Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga, knjiga treća, Zagreb: JAZU, 1973., str. 617).
[7] Teološki su pravilni prijevodi: „da vas baržek ne bude napastovao oni koji napastuje” (Bartol Kašić); „da vas možebit ne bi napastovao oni koi napastuje“ (Petar Katančić); „da vas po čem ne bi napastnik napastovao“ (Ivan Matij Skarić); „da vas nije kako zaveo u napast napastnik“ (Ivan Evanđelist Šarić); „nije li vas možda Napasnik uveo u napast“ (Ljudevit Rupčić) i „bojao sam se da vas Napasnik mogao svladati napastima“ (Mladen Jovanović). Pri izboru glagola nisu bili dovoljno teološki osjetljivi: Bogoslav Šulek („da vas kako neizkuša napastnik“), Silvije Grubišić („nije li vas možda iskušao napasnik“) i prevoditelji Biblije kralja Jakova („da vas nije na neki način iskušao napasnik“). Milan Rešetar („da vas kako ne iskuša kušač“), Franjo Zagoda („da vas nije možda iskušao kušač“), Branko Djaković („od straha da vas kušač ne bi iskušao“) i Ruben Knežević („da vas nije možda iskušao iskušavatelj“) nisu pokazali istančanost ni za subjekt ni za predikat. Lujo Bakotić promijenio je predikat: „da vas kako ne zavede kušač“, a Jerko Fućak ga preuzeo i s njim uskladio subjekt: „da vas možda Zavodnik nije zaveo“, iako je zavodnik ὁ πλάνος, ho plános, sv. Jeronimu seductor, a sv. Pavao na tom mjestu ima ὁ πειράζων, ho peirázōn (što su isti Duda i Fućak preveli kao napasnik u Matej 4, 3) i sv. Jeronim is qui tentat, onaj koji napastuje.
[8] To je slika grješnikova robovanja vragu, uhvati ga i drži ga u šaci. Od XV. do XIX. stoljeća hrvatski prevoditelji za taj redak imaju: „žile i stud ego stepleni sut“ (Moskovski brevijar, 1443.), „žile od jaja njegovieh zamršene su“ (Kašić, 1625.), „žile jajah njegovih smeteni su“ (Katančić, 1831.), „spletene su žile u njegovih jajih“ (Skarić, 1859.) i „žile od jaja njegovijeh spletene su kao grane“ (Rešetar, 1895.). No, iako hebrejska Biblija (Ijov 40, 17) i Vulgata (Job 40, 12) imaju „sjemenike“ (hebrejski פַחֲדָיו, pahad, uzrok stida; latinski testiculorum), prevoditelji Svetoga Pisma u XX. stoljeću okolišaju s organom koji se spominje na tom mjestu te navode: „butina“ (Bakotić), „bedara“ (Šarić) i „stegna“ (Antun Sović i Zvonimir Mrkonjić i Silvije Grubišić).
[9] Jakovljeva 1, 2: „Svako veselje scienite, bratjo moja, kada u napastovanja razlika budete upasti“ (Kašić); „Svaku radost scinite bratio moja, kad u napastovanja različita upadete“ (Katančić); „Svaku radost imajte, braćo moja, kad padate u različne napasti“ (Šulek, Rešetar i Šarić); „Svaku radost imajte kad upadnete u razne napasti“ (Vlašić); „Samu radost smatrajte, braćo moja, kad padate u različite napasti“ (Zagoda). Nasuprot njima, umjesto „napasti“, Skarić ima „podkušanje“, Bakotić „iskušenja“, a Fućak, Raspudić i Rupčić „kušnje“.
[10] Sirah 2, 1: „Sinko, pristupajući na službu Božju stoj u pravdi i u strahu i pripravi dušu tvoju na napastovanje“ (Kašić); „Sinko pristupiv k službi Božjoj, stoj u pravici, i strahu, i pripravi dušu tvoju na napastovanje“ (Katančić); „Sinko moj, ako misliš služiti Gospodu, onda budi spreman na napasti!“ (Šarić). Nasuprot njima, umjesto „napastovanje“, Skarić ima „ustrpjenje“, Sović i Ladan „kušnju“, a Grubišić „kušnje“.
[11] Jakovljeva 1, 12: „Blaženi čoviek koji podnosi napastovanje: ere kada bude biti kušan, primiti će krunu od života koju je obećao Bog onijem koji ljube njega“ (Kašić); „Blaženi čovik, koi podnosi napastovanje, buduć da kad se iskuša, primit će krunu života, koju obeća Bog ljubećim sebe“ (Katančić); „Blago čovjeku koji pretrрi napast; jer kad bude kušan, primit će vienac života, koji Bog obreče onim koji ga ljube“ (Šulek), „Blago čovjeku koji pretrpi napast; jer kad bude kušan primiće vijenac života, koji Bog obreče onima koji ga ljube“ (Rešetar); „Blago čovjeku koji podnosi napastovanje: jer kad bude kušan primit će krunu života koju je Bog obećao onima koji ga ljube“ (Vlašić); „Blago čovjeku koji pretrpi napast jer će, pošto je prokušan, primiti vijenac života koji je Gospodin obećao onima koji ga ljube“ (Zagoda); „Blagoslovljen čovjek, koji pretrpi napast, jer, kad bude prokušan, primit će vijenac života, koji je Gospodin obećao onima, koji ga ljube“ (Šarić). Nasuprot njima, umjesto „napast“, Skarić ima „podkušanje“, Bakotić „iskušenje“, Rupčić, Fućak i Raspudić „kušnju“.
[12] Prva Korinćanima 10, 13: „Napast ne primet vas, takmo člověčska. Věran est Bog, ki ne ostavit vas napastovati pače togo ke možete. Da tvorit i s napastiju izvodstvo kako moći trpiti vam“ (Hrvojev misal 1404.);
„Sablaznjenje vas ne obujmi, nego milosrdno, a Bog je viran stanovito, ki ne će dopustiti vas da budete sablaznjeni svrhu onoga, ča morete, da učini jošće sablaznjenjem i dobitje, da budete moći trpiti“ (Lekcionar Bernardina Splićanina 1495.);
„Napast vas ne primi, neže človêčaska. Vêran že est Bog: iže neĉe trpiti da napastvovani budetê više onogo eže možetê, na stvorit s napastiû i plod: da mogli budete trpiti“ (Misal hrvacki Šimuna Kožičića Benje 1531.);
„Napast vas ne uhiti negoli krotka; vijeran bo je Bog, koji vas ne će dati napastovati izvan onogaj, štono možete, negoli će učiniti s napastju jošte i naprjedak, da moežte podnositi“ (Ivan Drkoličić Ričić 1570.);
„Napast ne uhitila vas nego ljudska: a vierni Bog jest koji ne će uztarpiti da vi budete napastovani varh onoga što možete, nego će učiniti jošter s napastovanjem napredak, neka uzmorete podnieti“ (Kašić 1625.);
„Napas ne obuhitila vas, nego čovječanska. A vjeran je Bog, koji ne će dopustiti da vi budete napastovani varh onoga što uzmožete, nego će učiniti s napasti jošter napredak, neka možete podnieti“ (Kašić 1641. i 1784.);
„Napast vas neka ne obujme, nego ljudska, a Bog viran jest, koji ne će dopustiti vas napastovati sverhu onoga što možete, nego učiniti će jošter s napastju napridak, da moći budete podniti“ (Emerik Pavić 1808.);
„Napastovanje da vas ne popade, nego čovičja. Viran je pak Bog, koi ne će pripustit da se napastujete svrhu onog što možete, nego će učinit još i s napastovanjem dohodak, da možese podnesti“ (Petar Katančić 1830.);
„Napast vas neka ne zgrabi, nego ljudska, a viran Bog jest koji ne će dopustiti da ste napastovani svarhu onoga što možete, dali učiniti će još s napastju dobitak, da možete podniti“ (Ante Jukić 1838.);
„Napas ne obujmi vas, nego ljudska: ali je vjeran Bog, koi ne će dopustiti da vi budete napastovani veće nego možete: dali će dati s napasti jošter napredak, neka možete podnijeti“ (Antun Kaznačić 1841.);
„Neka vas ne naskoči ni jedno napastovanje nego čovičje. A Bog je istinit, koj ne će dopustiti da budete napastovani više nego možete odoliti, dali će dati uz napastovanje i izhod, da možete podnositi“ (Ivan Matij Skarić 1851.);
„Napast vas ne primi, takmo človečaska: veran že jest Bog, iže ne ostavit vas napastovati se pače neže možete, na stvorit i s napastju izvodstvo, da vzmožete ponesti“ (Vajsov misal 1927.).
Nasuprot toj tradiciji i temeljnom značenju riječi πειρασμὸς, peirasmós / tentatio susljedni prevoditelji ne prevode to kao „napast“, nego: Rešetar „iskušenje“, Vlašić „iskušanje“, Zagoda i Šarić „kušanje“, Žuvić, Raspudić, Rupčić i Fućak „kušnja“.
[13] Budući da Isus vrlo precizno uči da se Boga moli: „Ne uvedi nas u napast“, znači li to da vjernik moli Boga da On ne bude uzrok odvlačenja i kobnoga ulaska u napast? Treba li to razumjeti da je sâm Bog, a ne vrag, onaj koji nas djelatno privlači na zlo? Nipošto. Predikat ne inducas mogao bi se slobodnije prevesti i kao: „nemoj nas uvesti / dovesti / navesti / naputiti / skloniti“, ali i kao: „učini da ne pristanemo / da se ne odlučimo“, a prijedlog in kao „u“ ili „na“. No, sadašnja prošnja stoljećima je ustaljena u hrvatskom jeziku. Petar Bašić primjećuje: „U aramejskome, a tako ni u grčkome, ne razlikuje se izravna uzročnost i dopuštanje pa bi šesta molba mogla značiti: ne uvedi nas u napast i ne dopusti da upadnemo u napast“ (Petar Bašić, Treba li hrvatski prijevod molitve „Oče naš“ posuvremeniti?, Služba Božja, 42/2002., br. 4, str. 310).
Neke biskupske konferencije romanskih jezika išle su mijenjati Očenaš pa ta prošnja više nije doslovni prijevod ni s grčkoga ni s latinskoga, nego njegovo tumačenje:
„Ne dopusti da podlegnemo u napast“ (kastilski od 1981.: „no nos dejes caer en la tentación“);
„I ne dopusti da uđemo u napast“ (francuski od 2017.: „Et ne nous laisse pas entrer en tentation“);
„i ne prepusti nas napasti“ (talijanski od 2020.: „e non abbandonarci alla tentazione“).
Time se ujedno slabi svijest o Božjem vrhovništvu i aktivnom, djelotvornom Božjem posredovanju (a ne samo pasivnom u što Ga pretvaraju takvi prijevodi), jer On ima moć odvratiti napast, očuvati u njoj i osloboditi od nje i od vraga, i svih djela njegovih, i svega sjaja njegova, i od požude puti, i požude očiju, i oholosti života.
[14] Aristotel, Ethica ad Nicomachum, III. knjiga, 1110 b 31 – 1111 a 2 (Aristotel, Nikomahova etika, preveo Tomislav Ladan, Zagreb, 1992., listovi 42-43): „nije neznanje u izboru uzrok protuvoljna čina, nego uzrok nevaljalosti; niti pak neznanje općenitoga načela (jer zbog toga se ljudi pokuđuju), nego neznanje u pojedinačnosti, okolnosti i predmeta djelatnosti; u tima su, naime, i smilovanje i oprost, jer onaj tko ne poznaje koje od toga djeluje protuvoljno.“
[15] Umnost pomaže povezati sve istine s njihovom nadnaravnom svrhom, osvjetljava pojedinčevo shvaćanje Svetoga Pisma i potiče pronicati značenje vjerničkoga obreda. Taj dar jača pojedinčev uvid kroz molitvu, Sveto Pismo i sakramente. Sve to daje čovjeku duboku zahvalnost za Božju providnost.
Sv. Toma piše da je umnost (uza znanje) dar koji prati bogoslovnu krjepost vjere i ističe: „Naziv ‘intellectus’ (um, umnost, sposobnost spoznavanja) unosi neku najunutarnjiju spoznaju, jer se kaže ‘intelligere’ (umom spoznati, shvatiti, razumjeti, poimati) kao ‘intus legere’ (čitati iznutra). I to je jasno vidljivo onima koji promatraju razliku između uma i osjetila. Naime, osjetilna spoznaja zaokuplja se vanjskim osjetilnim kakvoćama, a umna spoznaja prodire do srži stvari, jer je predmet uma ono što jest. Međutim, postoji puno toga što se sklanja unutra, do čega čovjekova spoznaja treba prodrijeti kao iznutra. Jer pod pripadcima skriva se bivstvena narav stvari, ispod riječi skriveno je njihovo značenje, pod sličnostima i prilikama nalazi se oblikovana istina: čak su i shvatljive stvari na neki način unutarnje u odnosu na osjetne stvari koje se osjećaju izvana, a učinci leže u uzrocima i obratno. Stoga se u pogledu svega ovoga može govoriti o pronicanju. Ali budući da čovjekova spoznaja počinje od osjetila, tako reći iz vana, očito je, da što je svjetlo uviđanja jače, to više može prodrijeti do srži. No, naravno svjetlo našega razumijevanja ograničene je snage, pa može dosegnuti samo do određene točke. Stoga je čovjeku potrebno nadnaravno svjetlo kako bi mogao prodrijeti još dalje radi spoznavanja onoga što se ne može spoznati naravnim svjetlom. A to nadnaravno svjetlo koje je dano čovjeku zove se dar umnosti (razumijevanja, pronicanja)“ (Suma teologije, II.–II., 8. pitanje, 1. članak, odgovor).
„Izvan je ljudskoga načina da se duhovne stvari uzimaju kao da su puka istina, a to čini dar umnosti, koji prosvjetljuje pamet vjerom po slušanju (Rimljanima 10, 17). Ali u drugom putu motrenja jest ljudski način, tako da iz jednostavnoga pregleda prvih načela i najdubljih uzroka čovjek sudi i naređuje o nižima, a to čini mudrost“ (Spis nad knjigama Míslī, III. knjiga, 34. razlučivanje, 1. pitanje, 2. članak, odgovor).