I preobrazi se pred njima


Blagdan Preobraženja Gospodnjega Katolička Crkva slavi 6. kolovoza, a blagdan Uzvišenja sv. Križa do 40 dana: 14. rujna.[1] Na Zapadu papa Kalist III. blagdan Preobraženja proširio je na sveopću Crkvu 1457., a prije toga stoljećima se slavio i na Istoku i na Zapada u pojedinim Crkvama i u različita doba.

Ove godine s tom se liturgijskom svečanošću podudara i blagdan 18. nedjelje kroz godinu A. O čudesnu i otajstvenu Isusovu Preobraženju, jedinstvenu doživljaju u njegovu zemaljskom životu, piše evanđelist Matej (17,1-9), a u Drugom čitanju sv. Petar također iznosi svoje osobno iskustvo sa „Svete gore“ (2 Pt 1,16-19), Tabora. Ova ista kolovoška evanđeoska perikopa čitala se ove godine na 2. nedjelju korizmenu (5. ožujka) jer Crkva teološki i liturgijski povezuje otajstvene dane Muke Gospodnje s njegovom Slavom. Korizmeni komentar evanđeoskoga odlomka objavljen je pod naslovom Slušajte ga, a ovdje bismo se danas zadržali više s osobama koje se izričito i poimence spominju u biblijskom tekstu. A to su:

  • Dvije Božanske Osobe: Otac na nebu, u svijetlu oblaku, i Sin u Preobraženju;
  • dvije starozavjetne osobe: zakonodavac Mojsije i prorok Ilija;
  • trojica izabranih apostola svjedoka: Petar, Jakov i Ivan.

 Isus – Mesija u Cezareji Filipovoj

Na Isusov upit što narod govori tko je on, apostoli različito odgovaraju, ali svi se slažu da je Gospodin na razini najvećih rođenih od žene: velikoga preteče Ivana Krstitelja; jednoga od najvećih proroka, Ilije ili Jeremije. Ili njima sličnih. Isus sluša i želi čuti što su sami apostoli naučili i dokučili kroz ovo skoro trogodišnje vrijeme druženja i prijateljevanja s Gospodinom, koji je Svetu zemlju ispunio čudesima i znamenjima; što oni zaključuju tko je on? Među prvima, ne čekajući druge, javlja se Šimun, sin Jonin, koji proslovi: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). Krist na grčkom, Pomazanik na hrvatskom jest Mesija na hebrejskom, Spasitelj svijeta. Šimun vidi u Isusu Mesiju kojega su proroci još iz dalekih davnina povijesti navijestili. Na to prima pohvalu od Gospodina jer mu to nije objavilo tijelo i ljudska pamet, nego Otac nebeski. I nadahnuće i objava od Boga Oca. Isus Šimunu uzvraća što je Otac naumio i rekao da će on biti: Petar-Stijena na kojoj će Krist sazdati Crkvu svoju. Veličanstvena li otkrića! I da se učenici, osobito Petar, ne bi možda uzoholili zbog objava koje su čuli, Gospodin odmah upućuje svoje učenike da je Mesijin put: „da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i, treći dan, da uskrsne“ (Mt 16,21). I kod sva tri nagovještaja, a ovo je prvi, Isus uz muku i smrt izričito ističe i uskrsnuće trećega dana iz groba, ali apostoli kao da ne vežu što mu znači uskrsnuće, pa to ni ne pamte. Petar, koji se usmjelio, da ne kažemo uznio, onako po ljudsku i prijateljsku, uzima Isusa na stranu da ga posavjetuje i odvrati od gorke muke, sablažnjiva križa i smrti nedostojne Kristove uloge i snage. Sada Petar ne nastupa kao objaviteljski glas Očev, nego kao glasina pučkih fantazija Mesijine funkcije, krivo shvaćenih proročkih nagovještaja: Egipćani, Etiopljani, Sabejci „tvoji će biti, za tobom će ići okovani, tebi će se klanjati, i molit će ti se“ (Iz 45,14). Štoviše, „narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti, propast će, i ti će se narodi sasvim zatrti“ (Iz 60,12). Sve vrlo teške riječi: okovati, robovati, propasti, zatrti. Teško je razaznati odnose li se ta Izaijina proroštva na neki povijesni dan kada će se pojaviti Mesija i spaliti pljevu, a pšenicu u žitnice ili na Dan sudnji. Petar se uživio u pučku maštu i zamisao o Mesiji: sve u stilu ili robovanja ili uništenja! Dolje Rimsko carstvo! Slava Izraelu! A nije daleko ni vraški mutikaša.

Isus na to Petra oštro i nečuveno prekori tako da su svi mogli čuti: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko“ (Mt 16,23). Strašne riječi! Ali kao da se Petra nisu posebno dojmile i potaknule na promjenu mišljenja. Isus mu tom prilikom ne dade nego tek obeća prvenstvo, a dat će mu primat u okviru Uskrsnoga misterija na obali Genezareta (Iv 21,15-17).

Isus – Mesija na Taboru

Nakon što je Gospodin čuo barem jedan o sebi ispravan glas između svega puka i svojih učenika, a i taj glas domalo popraćen posve neispravnim zamišljajima Mesijina vladanja i djelovanja, Isus se „nakon šest dana“ nađe na Taboru zajedno s trojicom svojih izabranih učenika, i to Petrom, Jakovom i bratom mu Ivanom. I dok se molio, Gospodinu se dogodi nešto više nego veličanstveno:

„preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce,
a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost“ (Mt 17,2).

Posve drugi čovjek, iz vječne Slave. Nikada ga takva nisu vidjeli. I nije takav samo vanjštinom, izgledom i haljinama nego i cijelim svojim tijelom, bićem. Kao na dan uskrsnuća.

Nije dosta to. Ukazaše se i dvojica starozavjetnih najglasovitijih likova: Mojsije i Ilija, koji se, prema svetoj povijesti,

  • razlikuju po službi: jedan je prenositelj Božjih zapovijedi sa Sinaja i ovlašteni zakonodavac u puku, a drugi je čudotvoran prorok, među najvećima;
  • različiti su i po vremenu življenja i svoga djelovanja: Mojsije u 13. stoljeću, a Ilija u 9. stoljeću prije Krista;
  • razlikuju se i po strahu i bijegu: Mojsije bijaše 40 godina u midjanskoj pustinji utekavši iz Egipta da ga faraon ne smakne, a Ilija je 40 dana bježao ispred Jezabele kraljice, Sidonke, žene izraelskoga kralja Ahaba, da ga ne ubije.

Zajedničko im je to da im je obojici misteriozna smrt. Mojsije umire na brdu Nebu, vidjevši ipak Obećanu zemlju, i nestaje, za grob mu se ne zna. A Ilija u „ognjenim kolima“ s „ognjenim konjima“ nestaje u vihoru ispred Elizejevih očiju, ni za njegovu se smrt ne zna. Ta dva znamenita čovjeka „razgovarahu s njime“, s Isusom. O čemu? O njegovu Izlasku – „Exodusu“ (Lk 9,31) iz ovoga svijeta koji će se uskoro dogoditi s osudom, mukom i smrću, ali će već trećega dana trijumfirati u preslavnu uskrsnuću! Sve karakteristike pravoga Mesije po Božju. Kakvo zarobljavanje svjetskih kraljeva, krajeva, naroda i jezika! Petar, izvan sebe zbog neviđena viđenja s preobraženim Mesijom, dodade: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu“ (Mt 17,4). Luka dodaje da Petar „nije znao što govori“ (9,13). Jest taj Petar fenomen: sad kroza nj govori Očeva objava, sad sotonski glas, sad ne zna ni što zbori!   

Očeva izjava. Iz sjajna oblaka začu se glas Oca nebeskoga: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17,5: već rečeno po proroku Izaiji [42,1] i nešto slično po Malahiji [3,23], posljednjem proroku i posljednjim njegovim riječima).

Isus je siguran da skupina apostola zna koji je njegov put, križ i slava, i da to sve potvrđuje Otac kojega Isus savršeno sluša. A mi smo svi ostali pozvani da slušamo Isusa kako bismo i sami doživjeli ono što je on kao Prvijenac prošao. Otac osobito želi da slušamo Isusa što nam govori s Križa: kako se povjerava svomu Ocu nebeskomu, kako Otac stoji iza Isusa koji nam preporučuje svoju majku zemaljsku, kako milosrdno udjeljuje oproštenje svima raskajanima, koji ne znaju što čine, i kako Gospodin sam izjavljuje da je do kraja dovršio djelo koje mu je Otac bio povjerio.

Taj se Očev glas neobično dojmio trojice učenika koji licem na zemlju popadoše i silno se prepadoše (Mt 17,6). Isus ih samo dotaknu i reče im: „Ustanite! Ne bojte se!“ Nesta straha toga trena, svi se vratiše u svakodnevnu kolotečinu.   

Pravo i krivo kristovstvo. Kao što je u Cezareji „zapovjedio“ učenicima: Neka nikomu ne kazuju da je on Krist (Mt 16,20), tako sada na Taboru, silazeći s gore, „zapovjedi im Isus: ‘Nikomu ne kazujte viđenje, dok Sin čovječji od mrtvih ne uskrsne’“ (Mt 17,9). Razlog je onaj isti zbog kojega je ukorio Petra koji je bio zastranio: Isusov je križni put – pravi Put, njegova je muka i smrt – prava Istina, a njegovo je uskrsnuće – pravi Život! Tko želi ići izvan te Božanske Logike, taj je izvan Puta, izvan Istine i izvan Života.

Samo ćemo tako u svome životu doživjeti i istinitost one egzistencijalne Pavlove (u Šarićevu prijevodu): „naša sadašnja i časovita laka nevolja donosi nam izobilniju vječnu slavu, koja sve nadvisuje“ (2 Kor 4,17).

Kakva god bila agonia, beskrajno je veća gloria!


[1] I Pravoslavne Crkve slave iste blagdane istih nadnevaka, po julijanskom kalendaru.