I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama

Vrijeme došašća svake nam godine stavlja na razmatranje otajstvo utjelovljenja da bismo o njemu ponovno razmišljali, jer je Kristovo utjelovljenje temeljna tajna naše vjere. Po Isusu Kristu Bog nije postao samo dijelom ljudske stvarnosti, nego dijelom svega vremena i prostora, cijelog kozmosa, od najkrupnijih do najsitnijih bića i stvorova. On je Emanuel – Bog s nama – u svim vremenima i prostorima postojanja.

Bog se uzemljio

Mnogo prije no što se oblikovao kršćanski postuskrsni izričaj vjere “I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1,14), postojala je stara predaja vjere židovskog naroda u Boga stvoritelja svijeta (Post 1,1). Vjernim pripadnicima Božjeg Izabranog naroda pred očima je bila slika stvaranja čovjeka kao jedinstvena bića oblikovanog od praha zemaljskoga i oživljenog Božjim životvornim dahom (usp. Post 2,7). Zemlja od koje je čovjek nastao, poticana izmjenom vremenskih prilika i promjenom godišnjih doba po redu i zakonu što joj ga je Bog dao, uzdržavala je njegov osobni život i život njegove obitelji. Živeći na njoj i od nje, on je sa zahvalnošću slavio svoga Stvoritelja, a kad je u visokoj dobi, pun blagoslova koje mu je Bog po plodovima zemlje udijelio, ispunio svoje vrijeme, vraćao se zemlji od koje je uzet, ponovno se stavljajući Bogu na raspolaganje da od njegova tijela načini plodni prah za održavanje života budućih generacija s kojima se osjećao nerazdvojno povezanim upravo tom zemljom. U Isusu Kristu dosegnuta je sva dubina ulaska i prožimanja, prodahnjivanja tvari zemaljskog praha koju u sebi nosi poruka oblikovanja čovjeka od zemlje i udahnjivanja Božjega duha u prah zemaljski (Post 1,27). Postati i biti čovjekom za pravog Bogočovjeka znači uzemljiti se. Utjelovljenje Krista Isusa nije samo učovječenje, nego i potpuno uzemljenje. Krist je postao pravim zemaljskim čovjekom – novim Adamom.

Bog se umrežio sa svim stvorenjima

Božja riječ nije samo površno zahvatila zemaljsku stvarnost, nego je ušla u zemaljsku tvar i materiju u potpunosti. Postajući čovjekom u osobi Isusa Krista Bog je u događanje spasenja uvukao svu stvarnost. Bog je „ušao“ u sustav sunčeva planetarnog sustava, u zvjezdane i kozmičke širine svemira, u sustav stanica, molekula, elektrona i drugih (ne)poznatih čestica materije i energije. Ta „duboka“ inkarnacija, inkarnacija u zemlju i cjelokupnu zemaljsku stvarnost, čini Isusa iz Nazareta Zemljaninom, zemaljskim bićem, i po tom spoju sa zemljom, Bog svojom genetskom strukturom postaje dionikom cjelokupne stvarnosti života. Tako utjelovljenje nadilazi “golo” čovještvo i protežući se na čitavu stvarnost, počevši od kozmičkog praha, postaje izraz Božje solidarnosti i umreženosti sa svim stvorenjima, među kojima je i čovjek kao biće čije postojanje ovisi o povezanosti i umreženosti kako s Bogom tako i sa svim svijetom. Zemlja i zemaljski prostor života postali su mjesto osobnog susreta Boga i čovjeka. Čovjek se ne mora “uspinjati” do Boga, jer je Bog sam osobno “sišao” i postao dijelom ljudskog svijeta. Bog je postao dio stvarnosti i tvarnosti, u nju se infiltrirao, s njom se, kao ljudsko zemaljsko biće, umrežio. U osobi Isusa Krista, a po svom čovještvu Bog je ušao u mrežu jedinstva stvorenja kao samostalna i samosvojna osoba – kao pravi i potpuni Bog i pravi i potpuni čovjek.

Bog se udomio u svijet

Kao Židov, Isus je gajio poseban odnos prema svojoj domovini. Osjećao se nasljednikom i baštinikom obećanja zemlje što je dano Abrahamu i njegovu potomstvu. Isusov govor o zemlji, stvorenjima i zemljoradničkim poslovima svjedoči njegovu svijest o ucijepljenosti naroda u životvornu vezu sa svojom zemljom. Isus upozorava svoje slušatelje na prisutnost svoga Oca ne samo u Hramu, nego i pod otvorenim nebom, u prirodi, u pustinji, u gori, na poljima i vinogradima, na moru, uz rijeku i jezero. Isus obećava baštinjenje zemlje krotkima – udomaćenima, koji zemlju doživljavaju svojom i uživaju u njoj kao u Božjem daru. Stoga se utjelovljenje predstavlja kao udomljenje Sina Božjega i udomljenje svih stvorenja u Božjem domu. Po svojoj zemaljskosti Isus Krist je razumljiv i shvatljiv čovjeku. Utjelovljenjem i rođenjem od Djevice Marije, Bog po Isusu Kristu postaje čovjekom, članom ljudske zajednice i stanovnikom Zemlje. Bog postaje čovjekom da bi nas ljude učinio više čovječnima, a primjer njegova ponašanja prema njegovoj zemlji, njegovu okolišu i njegovu vlastitom domu pokazuje što ta čovječnost podrazumijeva i kako je valja i nama živjeti.

Bog je posvuda i uvijek s nama

Vjera u utjelovljenje – uzemljenje, umreženje i udomljenje – dobiva novu teološku, etičku i moralnu dimenziju. Obeščašćivanje, degradacija i svekoliko poniženje zemaljske stvarnosti izravno se protivi vjeri u Božje utjelovljenje. Vjera u utjelovljenje Isusa Krista u cjelokupnoj njegovoj tjelesnosti i materijalnoj dimenziji postojanja nužno podrazumijeva i sadrži priznavanje zemlje i ovozemaljskog života vrijednim i važnim. Božja Riječ “silazi” i postaje zemaljskim tijelom po Kristu. Bog se po “ušatorenoj (uzemljenoj) Božjoj Riječi” nastanjuje u cjelokupnu zajednicu života na Zemlji od njezinih početaka (usp. Post 1,9) pa do njezine proslave, kad ona postaje mjesto novog zajedništva života Boga, čovjeka i svih stvorenja (usp. Otk 21,1).