I više od proroka

I više od proroka


Evanđeoska perikopa koja se čita na Treću nedjelju Došašća prikazuje duhovnu krizu Ivana Krstitelja i ujedno Kristovu pohvalu s obzirom na Ivanovo životno svjedočenje (Mt 11,2-11). Kako je do toga došlo?

Herod Antipa (20. prije Krista – 39. nakon Krista), četverovlasnik, nekada nazivan i kraljem Galileje (Mt 14,9), došao u Rim posjetiti svoga polubrata Filipa. Tu se spleo sa svojom nevjestom Herodijadom koju je oteo svomu polubratu, poveo sa sobom, zajedno s njezinom kćeri Salomom, u Galileju, a otjerao svoju ženu, neku Nabatejku.

Ne prođe dugo vremena a Herodu u dvorište upade prorok Krstitelj i zatrese snažnim glasom: Herode Antipa, „ne smiješ imati ženu brata svoga za svoju ženu“ (Mk 6,18). Iako je Antipa rado slušao Krstitelja propovjednika (Mk 6,20), ipak je u ovom slučaju radije poslušao Herodijadu, koja iz dna duše zamrzi Mesijina preteču i poče kovati osvetu protiv Ivana. Od Heroda zatraži da Ivana smakne, ali se on bojaše naroda koji Krstitelja smatraše prorokom (Mk 6,19-20). Zato ga privremeno zatvori u Maheront, zloglasnu tvrđavu, istočno od Mrtvoga mora, kojoj se i danas vide ostatci.

Iz slobode u okove. Ivan bijaše proročki glas uz jordansku obalu, čovjek neskučenih misli i prozračenih pluća. Sin zdrave slobode. Samo je strasti ukrotio pokorom i postom. Pokušao je disciplinirati i tuđe, od farizeja i saduceja do vlastodršca Antipe. Ali prekoravajući mjesnoga vladara, Ivan zagrize u opasnu jabuku koja ga dopade ne samo brave nego i glave. Uživimo se u Ivanovu tragediju: čovjek kojemu bijaše malena cijela Palestina da je obuhvati svojim bistrim očima i čistim srcem te privede Mesiji, najednom se nađe omeđen širokim zidinama nečiste Herodove buhare. Iz nepregledne pustinje i slobode u mrklinu i mevlinu robijašnice!

Kriza ili kušnja. Međutim, Ivana junaštvo dovede u okove. On je glasnik strogosti, pravednosti i svetosti. Propovjednik istine, dogmatske i moralne. Branitelj Božjega zakona. Svakomu, da mu dušu spasi, skreše u lice što mu ide, makar Ivanu došla u pogibelj i vlastita glava. Istina je jača od mača. Pa ipak nema čovjeka na zemlji da barem nekada ne postavi sebi pitanje o smislu opstojnosti, i budućnosti nakon smrti. To će pogotovo učiniti kada se zatekne u životnoj tjeskobi. Ivan i prije razmišljaše, ali kada se nađe u zatvorskom mraku, osjećaji mu bijahu drugačiji. Ne znamo kakve su sve misli kolale njegovim mozgom, ali je jedno sigurno: našavši se po prvi put u bezizlaznu stanju, posredstvom svojih učenika postavi Isusu temeljno pitanje vjere:

Jesi li ti onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo? (Mt 11,3).

Zašto je Krstitelj to pitao? – Više je odgovora još od patrističkih vremena.[1] Neki kažu da je Ivan bio siguran u Isusovo mesijanstvo, ali su njegovi učenici stali sumnjati. Zato ih on šalje da se osobno osvjedoče i da se priključe novomu Učitelju. Drugi vele da je Ivan pitao radi porasta vjere i nade, i svoje i svojih učenika. Ivan je već upoznao Isusa kao čovjeka, kao rođaka (majke im prve rođakinje: Lk 1,36), ali i kao Sina Božjega, jer mu je to Duh Sveti objavio: na dan Isusova krštenja na Jordanu ukazalo se Presveto Trojstvo: Glas Očev, Duh u liku goluba, Sin u Isusu Kristu (Mt 3,16-17). On je o Isusu razmišljao, njega navješćivao, u njega vjerovao, njemu se nadao, istinski ga volio. Ali kada dospje u Herodov zatvor, poče još dublje misliti. Probudi se zahtjev za snažnijom vjerom. Zato posla učenike k Isusu neka mu on potvrdi i još više učvrsti nadu i vjeru. Sve to može biti tako, a možda je najvjerojatnije mišljenje onih suvremenih pismoznanaca koji kažu da je Ivan sam upao u duhovnu krizu, da je njegova vjera u Mesiju uletjela u žestok kovitlac duhovne oluje. Ta čovjek je! Tek kada je zatvoren, postao je posve otvoren. Pa je li i Gospodin Isus u Getsemanskom vrtu sa svojom ljudskom naravi pred vizijom križa molio Oca nebeskoga da ga mimoiđe taj gorki kalež, ali je odmah dodao: „Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja“ (Lk 22,62). Zašto onda nastojati udaljiti svaku krizu iz života svetoga Preteče Kristova? On ne govori o križu, o križu koji nameću drugi ljudi, kao Herod njemu, ali zna što je muka i križ kada on sam sebi nameće pokore i postove. Međutim smisao križu daje Bog. Tako Ivan navješćuje Mesiju – Sudca, a vidi da Isus nikoga niti sudi niti osuđuje. Osim toga, možda misli u sebi: ja u tamnici umjesto da s onoga kamena na obali Jordana propovijedam, a Mesija šuti. Je li on Pomazanik koji ima doći na svijet da sredi račune s ljudima? U ruci mu vijača, pročistit će snopove kukolja, žito skupiti, a pljevu spaliti ognjem neugasivim, propovijedaše neki dan. A gle sada, Mesija pušta da „pljeva“ radi što hoće; nemoral zaudara na sve strane, a svjedoci morala u kladama gnjiju! Zašto Mesija ne podigne glasa? Zašto ne ode u dvorište Herodovo…? Kako bih mu zahvalio da dođe u posjet u Maheront! Potaknut sličnim mislima šalje delegaciju Isusu da se stvari izvedu na čistac.

Isusov odgovor. Kada je primio Krstiteljeve izaslanike, Isus smireno odgovara, pozivajući ih da pogledaju što se događa, te da ono što sami dožive, to prenesu svomu učitelju. Sva djela koja Isus čini toliko su dojmljiva i uvjerljiva da jasno dokazuju njegovo božansko poslanje. I Isus nabraja nekoliko takvih objektivnih dokaza koje su već stari proroci [Iz 35,5-6] navijestili:

Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje (Mt 11,5).

Očito, Ivanovi su učenici očekivali drugačiji odgovor, jer su priželjkivali ne samo duhovnoga, nego i moćnoga ovozemnoga Mesiju.

          Blago onom tko se ne sablazni nada mnom (Mt 11,6), dodaje Isus.

Kristova je evangelizacija drugačija od svih drugih, pa i od Krstiteljeve. Ivan je izvršio svoju zadaću navjestitelja pravde i suda. Došlo je vrijeme da se ljudi počnu odgajati ljubavlju i dobrotom, a ne toliko vijačom i bičem. Ljudi će doduše u svojoj slobodi dobrotu i ljubav izrugivati, ali će samo ona, ta ljubav, konačno trijumfirati. Isus naziva blaženima one koji se nad njim ne sablazne/skandaliziraju (skandalon grčki = zaprjeka, zamka), tj. koji ne nađu kamen spoticanja u Isusovu ponašanju da ga vjerom prihvate. Mržnja se i zavist pobjeđuju ljubavlju i velikodušnošću. Spasiteljska ljubav čak prema grješnicima, farizejima, krvnicima, prema Herodu i njegovima. Sve ih treba ljubavlju spasiti, a ne ognjem zapaliti, poruka je Isusova Ivanu i nama.

Vrhunska pohvala. Kada se poslanici vratiše u Maheront, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu. Gospodin je uvijek znao pohvaliti onoga tko je to i malo zasluživao, pogotovo na području vjere, pa bio to satnik Rimljanin (Mt 8,10) ili žena Kanaanka (Mt 15,28), ali i razborito ukoriti koga je trebalo. A najvećom pohvalom uzdignu svoga Preteču govoreći mnoštvu:

Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom [Mal 3,1]. Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! (Mt 11,7-11).

– Nije trska. Krstitelj nije trstika koju svaki vjetar vrti kako hoće. Ivan je hrast, cedar libanonski. On ima jasna načela. Ostaje vjeran svojoj zadaći do kraja, unatoč svemu, pa i vlastitoj jezi. A kada je u krizi, obraća se na pravu adresu.

– Nije dvorjanin. Ivan nije dvorski dodvorica koji se odijeva u svilu i kadifu, i laska moćnicima. On zna za pokoru svoga tijela. Ivan je čovjek silne hrabrosti. Bio je svjestan da koreći Antipu dira u žestok osinjak. Ali imao je petlje reći: Glavaru Galileje, ne valja ti posao!

– Više od proroka. Ivan je ne samo prorok, koji drugima kazuje i sam osobno dokazuje što je, gdje je i kako se ispunjava volja Božja. On je „više nego prorok“. Nadvisuje sve starozavjetne proroke koji su iz daljine od nekoliko stoljeća navješćivali Mesijin dolazak. Krstitelj je onaj naviješteni glasnik „pred licem“ Kristovim (Mt 11,10) da neposredno pripravi put pred njim. Ivan je čovjek vrhunskoga morala, jer je držao da je važnije pokoravati se Bogu i njegovim zapovijedima po glasu vlastite savjesti nego bilo kakvu zemaljskom vladaru i njegovu zlu primjeru. Jednom se umire! Ivan nije šutio kada je i Antipu prekorio da se s njegova dvora ne smije širiti nemoral Galilejom, i kada je ona „legla gujinja“ upozoravao da se ne hvale što su djeca Abrahamova, a nisu djeca Božja! Do toga se stupnja izvio upravo zato što se kroza život pripremao svojim pokorničkim djelima. On daje vrhunsko svjedočanstvo: polaže život svoj za istinu, za zakon Božji.

Najveći – najmanji. Unatoč takvim pohvalama, Isus zaokruži na kraju rečenicu da između rođenih od žene nema većega od Ivana. Komu je Isus još rekao takvu pohvalu?! Nikomu. Pa ipak i „najmanji“ u Kraljevstvu Božjemu „veći“ je od Ivana. – Isus odobrava sve što je Ivan učio i učinio. Ali on otvara novu dimenziju života. Ivan nije vidio Isusova križa i patnje uživo. Nije doživio Kristove ljubavi na križu, jer mu je prije toga odrubljena glava. Isus upravo otkriva silnu Božju ljubav koja je nastupila njegovim dolaskom. Ljubav koja se utjelovila u križ i patnju, ljubav koja se izlila na čovječanstvo iz njegova Srca, probodena kopljem ljudske mržnje i sarkazma. I kada se činilo da će Ljubav, pokopana u grob, posve izgubiti, upravo je ona izvojevala pobjedu: nakon sramotna križa i užasne smrti pojavi se slava uskrsnuća tijela! Iako Ivan zaslužuje „najveće“ pohvale kakve nije čuo nijedan čovjek na kugli zemaljskoj, ipak i onaj „najmanji“ spašenik po vjeri u Isusovu smrt i uskrsnuću na onome svijetu „veći“ je od Ivana ovako veličanstveno pohvaljena na zemlji. Razumije se da se i na njega odnosi Kristovo otkupljenje kao i na sve koji su bili prije, tada i poslije, do Sudnjega dana.

Zaključak. Iz ovoga evanđeoskog odlomka dvije-tri poruke:

1. – Pojam Spasitelja. Gospodin Isus na božanski način dopunja pojam o Mesiji i Spasitelju kako ga zamišlja Ivan Krstitelj, prorok. Nije Spasitelj onaj koji odgovara našim željama i očekivanjima, nego onaj kojega je Bog poslao sa svojim planom i misijom. I Ivanu se učinio čudnim, pa zato i pita. Ali on u vjeri prihvaća kako Bog želi. Nad Isusovim se križem ni vjernik ne smije sablažnjavati, niti nadati da će ikada u ovome smrtnom tijelu rajevati na zemlji!

2. – Priznanje – odreknuće. Gospodin nekom zgodom reče: „Tko se god prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima” (Mt 10,32-33). Priznanje Spasitelja može biti riječima i djelima. A odreknuće: riječima, djelima i – šutnjom. Ako roditelji vjernici šute kada vide da im djeca idu nemoralnim putom, to je odreknuće od Isusa; ako poglavari šute kada vide da im pojedini članovi zajednice heretično uče ili škandalozno žive, to je odreknuće od Krista! A što tek ako su takvi roditelji ili poglavari?

3. – Po mjeri Kristovoj. Ne može se biti vjeran sljedbenik Kristov na zemlji na bilo koji način, nego samo po mjeri Kristove zapovijedi i njegova primjera izvršujući Očevu volju na savršen način, tj. poslušan do smrti, smrti na križu s kojega je molio Oca da udijeli oproštenje svima koji ne znaju što čine.


[1] S. Garofalo, Parole di vita, Libreria editrice Vaticana, 1980., str. 28-30