Utorak, 11 svibnja

Ići putem vjere u Krista – razmišljanje uz 5. vazmenu nedjelju (A)


Čitanja: Dj 6, 1-7; Ps 33, 1-2.4-5.18-19; 1Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12


Riječi koje čitamo u današnjem Evanđelju Isus je izgovorio za vrijeme Posljednje večere. Kao njihov učitelj i pastir, osjetio je da su učenici uznemireni zbog onoga što im je govorio nagoviještajući svoj odlazak s ovoga svijeta. Njemu koji je čitao njihova srca nisu bili nepoznati njihovi osjećaji, pa i činjenica da su još uvijek razmišljali samo kako ljudi, to jest više razmišljali nego vjerovali, dok ih je on učio da vjeruju. Više su ‘vjerovali’ sebi i svome shvaćanju, nego svemu onome čemu ih je on učio. Dakle, još uvijek su bili više uvjereni u zbilje, nego što su vjerovali njemu. Još uvijek su se više držali zemaljskog prebivališta, nego što su vjerovali u ono nebesko za koje ih je on pripremao.

Počesto se slično događa i nama. Htjeli bismo do spasenja svojim snagama, bez čvrste i jasne vjere kojoj nas uči Isus. Držimo kao razumljivo samo po sebi da je neminovan naš dolazak u kraljevstvo nebesko. Kao da je dovoljno nešto malo našeg umovanja, dobre volje i vršenja Zakona i dobijemo kao rezultat život vječni. Isus je glede toga bio izričit: Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. On hoće da mi u vjeri uspostavimo čvrsti odnos zajedništva s njime, kako bismo sa svom jasnoćom išli put vječnosti. Na žalost, počesto smo uvjereni kako se do Oca dolazi na tragu površnih ljudskih uvida i prizemljenih informacija ili nekog nemuštog mišljenja o Bogu. Tako očitujemo kako bismo htjeli vjeru bez dubljeg angažmana, vjeru koja odgovara parametrima našeg ograničenog shvaćanja, umjesto da se trudimo svojim shvaćanjem rasti do uzvišenosti vjere. U konačnici, htjeli bismo se nazvati vjernicima, a da naš stav prema Bogu uopće ne bude stav vjere, upravo na način stava koji su imali Apostoli koji su navodno vjerovali njemu, a u biti se čvršće držali svoga mišljenja, nego istina kojima ih je on učio. Kad je vidio njihovu zabludu, Isus im je doista morao reći: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

No prianjanje uz Isusa po vjeri nije samo osobni proces. I nama mora biti goruće pitanje: kako sada u 21. stoljeću doći do Isusa, te kako sada u ovom vremenu s Isusom ići k Ocu? Gdje se sada Isus nalazi? Je li on privatna svojina našega duha, pa svatko od nas privatno s njim ide k Ocu? Ovisimo li isključivo o sebi samima, pa tko je koliko sposoban, toliko će brzo ostvariti dolazak u kraljevstvo? Je li, time što nas je potaknuo na vjeru osobnoga zajedništva s njime, isključio sve drugo što nam se čini važnim, kao život i zajedništvo Crkve i u Crkvi, život sakramenata (napose ispovijedi i pričesti), kako se danas mnogima čini? Možemo li mi sami po sebi, bez pomoći drugih, opredijeliti se za Isusa i biti s njime, bez Crkve, bez zajednice vjernika, poput tolikih što tako misle i tako se ponašaju?

Istina je, za vjeru treba osobni napor, duhovna priprava, rad na sebi i čistoći srca. Taj napor, međutim, nije privatan. To je napor Crkve koja nam pomaže čistiti srca i koja nam stavlja na uvid Isusovu istinu koju čuva u svojim njedrima. Štoviše, Crkva stavlja pred nas samoga Isusa u njegovoj riječi i u otajstvu njegova presvetoga Tijela. Crkva nam pomaže očistiti srce i hrabri nas na putu spoznaje i zajedništva s Isusom. Zato je bitno da cijela Crkva i danas stječe iskustvo vjere za koje je Isus htio da bude iskustvo cijelog apostolskog zbora, a ne samo pojedinog apostola: Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. (…) Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim. Vjerujte mi.. kažem vam… Isus im se obraća kao zajednici, u množini, jer je njih kao zbor htio staviti u temelje zajednice vjernika. Po njima Isus izgrađuje Crkvu, te autentičnog iskustva vjere nema bez Crkve.

Zato ih s razlogom prekorava što nisu uložili napor da shvate njegovo božanstvo po kojem je jednak Ocu, jer vjera onih koji će poći za Isusom svojim putom ovisit će i o njihovu svjedočanstvu. I ma koliko bilo zahtjevno, valja znati da nema puta do Oca bez napora, premda ga nam je Krist svojim utjelovljenjem olakšao, kao što ga je olakšao kad nam je dao Crkvu da bude zajednica vjere i vjernika. Pa i kad za sebe kaže da je Put, nije nas time htio poštedjeti napora. Naprotiv, Isus je zahtjevan Put za one koji se obraćaju od svojih grijeha, ali je zato pouzdani put oprosta. On je Put kojim mogu hoditi oni koji su čista srca i čiste oči duha da bi mogli Boga gledati. On je Put za one koji se na tom putu žele opravdati po daru vjere, a ne opravdavati svoju pravednost ne praveći nikakav duhovni napor.

Pozivajući nas da vjerujemo u njega, Isus pred nas stavlja zadaću da više molimo i meditiramo njegovu božansku prisutnost. Jaču vjeru stječemo provodeći više vremena na koljenima, a manje u zemaljskoj ispraznosti. Tako ćemo lakše pobijediti sebe i sve kušnje nevjere i lakovjernosti, čime će naš duh postati postojan i učvrstit će se u Isusu. On nas poziva na napor, jer s naporom dolazi pomak na putu, jer vjera se ne događa sama od sebe, već iziskuje angažman duha na putu prema Bogu. Budimo stoga aktivni u traženju i duhovnome hodu. Tražimo Isusa i nastojmo vjerovati ne samo u mjeri dometa vlastitoga razuma, već u mjeri objave kojom nam se on otkriva i daruje u svojoj Crkvi. Vjerujmo više njemu, a manje sebi, radije njemu nego sebi, pa ćemo tako biti na pravome Putu kojim se dolazi u Očev dom u vječne stanove koje nam je Gospodin pripravio.