Ići ususret sa zahtjevom istine i uljem ljubavi
Govor Svetoga Otca Ivana Pavla II. sudionicima XIII. Plenarne skupštine Papinskoga vijeća za obitelj
Petak 24. siječnja 1997.
Gospodo kardinali,
ljubljena braćo u biskupstvu,
draga braćo i sestre!
1. Drago mi je što vas mogu primiti i pozdraviti u prigodi Plenarne skupštine Papinskoga vijeća za obitelj. Zahvaljujem kardinalu predsjedniku Alfonsu Lópezu Trujillu na ljubaznim riječima kojima je želio otvoriti ovaj vrlo važan susret. Zapravo, tema vaših razmišljanja – „Dušobrižništvo rastavljenih-pa-ponovovjenčanih“ – danas je u središtu pozornosti i zauzetosti Crkve i pastira u dušobrižništvu, koji ne prestaju usmjeravati svoju pastirsku pomnost na one koji pate zbog teških stanja u svojoj obitelji.
Crkva ne može ostati ravnodušna pred ovim bolnim problemom u koji su uključena tolika njezina djeca. Već u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio priznao sam da, imajući posla s nevoljom koja sve više pogađa i katoličke sredine, „s poteškoćom se valja suočiti brižljivo i neodgodivo“ (br. 84). Crkva, Majka i Učiteljica, traži dobro i sreću domaćih ognjišta i kada su ona zbog bilo kojega razloga poremećena, ona trpi i pokušava to popraviti pastirski prateći te osobe u punoj vjernosti Kristovim poukama.
2. Biskupska sinoda o obitelji iz 1980. razmotrila je to mučno stanje i naznačila prikladne dušobrižne smjernice za takve okolnosti. U apostolskoj pobudnici Familiaris consortio, uzimajući u obzir promišljanja sinodskih otaca, napisao sam: „Crkva, ustanovljena zato da vodi k spasenju sve ljude, a ponajprije krštene, ne može samima sebi prepustiti one koji su – već povezani sakramentnim ženidbenim vezom – pokušali prijeći na novi brak. Stoga će se Crkva neumorno truditi stavljati im na raspolaganje sredstva spasenja” (Familiaris consortio, br. 84).
U to okruženje, jasno pastoralno, kako ste jasno objasnili u najavi rada ove plenarne skupštine, uklapaju se razmišljanja vašega skupa usmjerena na pomoć obiteljima da otkriju veličinu svoga krsnoga poziva i žive djela pobožnosti, milosrđa i pokore. Međutim, dušobrižna pomoć pretpostavlja da se priznaje crkvena nauka jasno izražena u Katekizmu: „Crkva nema vlast izjašnjavati se suprotno toj odredbi Božje mudrosti“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1640).
No neka ti muškarci i žene znaju da ih Crkva voli, nije daleko od njih i trpi zbog njihova stanja. Rastavljeni-pa-ponovovjenčani jesu i ostaju njezini članovi, jer su primili krštenje i čuvaju kršćansku vjeru. Dakako, novo sjedinjenje nakon rastave braka jest ćudoredni poremećaj i u suprotnosti je s preciznim zahtjevima koji proistječu iz vjere, ali to ne smije onemogućiti predanost molitvi ni djelatno svjedočenje ljubavi.
3. Kao što sam napisao u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio, rastavljeni-pa-ponovovjenčani ne mogu biti pripušteni svetoj Pričesti „jer se svojim stanjem i životnim prilikama objektivno udaljuju od veze ljubavi između Krista i Crkve koju Euharistija označava i ostvaruje“ (Familiaris consortio, br. 84). I to snagom ovlasti samoga Gospodina, Pastira nad pastirima, koji uvijek traži svoje ovce. To vrijedi i za pokoru, čije je dvojako, ali jedinstveno značenje obraćenja i pomirenja u suprotnosti sa stanjem života rastavljenih-pa-ponovovjenčanih koji ostaju takvi.
Međutim, postoje mnogi prikladni dušobrižni načini pomoći tim ljudima. Crkva vidi njihovu patnju i ozbiljne neprilike u kojima žive te je u majčinskoj ljubavi zabrinuta za njih kao i za djecu iz njihova prethodnoga braka: lišeni prirođena prava na prisutnost oba roditelja, oni su prve žrtve takvih žalosnih događaja.
Ponajprije je žurno potrebno uspostaviti dušobrižnički plan priprave i pravodobne potpore parovima u kriznim trenutcima. Riječ je o naviještanju Kristova dara i zapovijedi o ženidbi.
Pastiri, osobito župnici, moraju otvorena srca pratiti i podržavati te muškarce i žene, dajući im do znanja da, čak i ako su raskinuli ženidbeni vez, ne smiju očajavati u Božju milost koja bdije nad njihovim hodom. Crkva ne prestaje „poticati svoju djecu koja se nalaze u tim bolnim stanjima da pristupe božanskomu milosrđu drugim načinima… dok ne postignu propisano raspoloženje duše“ (apostolska pobudnica Reconciliatio et paenitentia, br. 34). Pastiri „moraju učiniti da oni osjete Kristovu ljubav i majčinsku blizinu Crkve; trebaju ih s ljubavlju prihvaćati, poticati ih da se uzdaju u Božje milosrđe, razborito i s poštovanjem upućivati ih na pojedinačne putove obraćenja i sudjelovanja u životu crkvene zajednice (pismo Annus internationalis familiae o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi, 14. rujna 1994., br. 2). Gospodin, potaknut milosrđem, ide ususret svim potrebitima, istodobno sa zahtjevom istine i s uljem ljubavi.
4. Kako dakle možemo ne biti zabrinuti za slučajeve tolikih ljudi koji, osobito u gospodarski razvijenim narodima, nakon rastave žive u stanju napuštenosti, osobito kada je riječ o osobama kojima se ne može pripisati brakolomstvo?
Kad se par u neurednim bračnim prilikama vrati kršćanskoj praksi potrebno ga je prihvatiti s ljubavlju i dobrohotnošću pomažući mu prosvijetljenim i prosvjetljujućim dušobrižničkim radom da razjasni konkretno stanje svoga života. Taj apostolat bratske i evanđeoske dobrodošlice onima koji su bili izgubili dodir s Crkvom jako je važna: to je prvi nužan korak da ih se uključi u kršćansku praksu. Valja ih uvesti u slušanje Božje riječi i molitvu, uključiti ih u djela milosrđa koja kršćanska zajednica čini prema siromasima i potrebitima te potaknuti duh pokajanja djelima pokore koja pripremaju njihova srca da prihvate Božju milost.
Vrlo važno djelovanje tiče se ljudske i kršćanske izgradnje djece rođene u novoj zajednici. Osvješćivati im puni sadržaj evanđeoske mudrosti u skladu s naukom Crkve djelovanje je koje divno priprema srca roditelja da prime snagu i jasnoću potrebnu da bi prevladavali stvarne poteškoće koje su im na putu i vratili puno razumijevanje Kristova otajstva što ga kršćanska ženidba označava i ostvaruje. Posebna zadaća, zahtjevna ali nužna, tiče se ostalih članova koji su, u većoj ili manjoj mjeri, također dio obitelji. Blizinom koja se ne može pomiješati s podilaženjem priskaču u pomoć svojim dragima i, posebice djeci, koja su zbog svoje mladosti više pogođena posljedicama stanja svojih roditelja.
Draga braćo i sestre, preporuka koja danas izvire iz moga srca jest da imamo pouzdanje u sve one koji žive u tako dramatičnim i prebolnim stanjima. Ne smije se „protiv svake nade“ (Rimljanima 4, 18) prestati nadati da i oni koji se nađu u okolnostima koje nisu u skladu s Gospodinovom voljom mogu steći spasenje od Boga, ako znaju ustrajati u molitvi, pokori i pravoj ljubavi.
5. Na kraju zahvaljujem vam na suradnji u pripremi drugoga Svjetskoga susreta obitelji koji će se održati u Rio de Janeiru 4. i 5. listopada ove godine. Obiteljima svijeta upućujem očinski poziv da u molitvi i razmišljanju pripreme taj susret. Za ukućane koji ne će moći ići na ovaj termin znam da se priprema sredstvo korisno za sve: kateheze koje će služiti za poučavanje župnih skupina, udruga, obiteljskih pokreta, potičući učinkovito pounutrašnjenje velikih tema koje se tiče obitelji.
Uvjeravam vas da ću vas se spominjati u molitvi kako bi vaš rad pridonio da se sakramentnoj ženidbi vrati sva ona snaga radosti i trajne svježine koji joj je Gospodin podario, uzdižući je na dostojnost sakramenta.
U želji da budete velikodušni i pomni svjedoci crkvene skrbi za obitelji, srdačno vam udjeljujem svoj blagoslov i rado ga širim na sve vaše voljene.
Talijanski izvornik
Engleski prijevod
Portugalski prijevod
Kastilski prijevod
S talijanskoga preveo Petar Marija Radelj
