Ideologija Dikasterija za nauk vjere i unutarcrkveni priziv savjesti
Uvod
Priziv ili prigovor savjesti obično vezujemo uz svjetovno područje, a označava pravo pojedinca ili skupine ljudi da odbije izvršavati nešto što se kosi s Božjim glasom koji čuje u sebi. Moralno učenje potvrđuje da je savjest najintimnije susretište Boga i čovjeka i zato se uvijek mora poštovati. U praksi je najčešće riječ o odbijanju liječnika i drugih medicinskih radnika, pa i cijelih organizacija, da sudjeluju u izvršavanju namjernog pobačaja, pri postupku umjetnog začeća ili npr. u novije vrijeme u onome što se uobičajilo nazivati tranzicija transrodnih osoba. Iako više pravnih dokumenata izričito priznaje pravo na priziv savjesti, npr. dokument parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2010. pod nazivom Rezolucija 1763. (čl. 1), Etički kodeks primalja (2010.; čl. 3, br. 20), Zakon o sestrinstvu (2011.; čl. 3), Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji (2012.; čl. 44), Zakon o liječništvu (2013., čl. 20), Povelja Europske unije o temeljnim pravima (2016., čl. 10) itd., u praksi se ono osjetno slabije poštuje. No, s obzirom na silinu rodne i woke ideologije, nekako se može razumjeti takav vid nasilništva nad ljudskim identitetom kad su u pitanju svjetovna područja, ali čini se da ćemo se uskoro morati ozbiljno pozabaviti i s istim problemima unutar Crkve.
Rodna i woke ideologija na vratima Crkve
Pritom posebno mislimo na sve one zahtjeve koji su izrečeni na listopadskom zasjedanju Sinode o sinodalnosti i koji pokazuju da bi današnji vrh Crkve mogao biti odlučan promotor navedenih ideologija, a još više nam je na pameti konkretizacija takvog promicanja koju vidimo u odgovoru Dikasterija za nauk vjere koji je objavljen 7. studenoga 2023. Riječ je o odgovoru na pitanja koja je 14. srpnja 2023. god. tom crkvenom tijelu uputio biskup José Negri iz Santo Amara u Brazilu, a vezana su uz mogućnost sudjelovanja transrodnih i homoafektivnih osoba u sakramentima krsta i ženidbe. Odgovor su potpisali papa Franjo i novi pročelnik Dikasterija za nauk vjere kardinal Víctor Manuel Fernández, a nosi nadnevak 31. listopada 2023.
Iz njega proizlazi da je biskup Negri uputio ova pitanja:
1. Može li se transseksualna osoba krstiti?
2. Može li transseksualna osoba biti kum ili kuma na krštenju?
3. Može li transseksualna osoba biti svjedok na vjenčanju?
4. Mogu li se dvije homoafektivne osobe pojaviti kao roditelji djeteta koje treba krstiti, a koje je posvojeno ili dobiveno drugim metodama poput iznajmljivanja maternice?
5. Može li homoafektivna osoba koja živi u vezi biti kum ili kuma na krštenju?
6. Može li homoafektivna osoba koja je u partnerskoj zajednici biti svjedok na vjenčanju?
Na početku Odgovora navodi se kako je tu u biti riječ o ponavljanju onoga što je taj Dikasterij već rekao u prošlosti, a bilješkom se upućuje na Povjerljivu notu o nekim kanonskim pitanjima vezanim uz transseksualizam od 21. prosinca 2018. Budući da je ta Nota zaštićena papinskom tajnom, javnost nije upoznata s njezinim izravnim sadržajem niti se može procijeniti postoji li između dva dokumenta bilo kakvo odstupanje. Odstupanje sigurno postoji u odnosu na naputak Kongregacije za nauk vjere Pastoralis actio iz 1980. god., objavljen u vrijeme kada je njezin pročelnik bio kardinal Franjo Šeper, a koji dotiče jedan dio postavljenih pitanja. Još veće odstupanje, točnije potpunu suprotnost vidimo u odgovoru Kongregacije za nauk vjere španjolskom biskupu Rafaelu Zornozi od 1. rujna 2015., u kojem je papa Franjo ponudio suprotan odgovor od sadašnjeg. Na temelju toga može se činjenično utvrditi da Odgovor ne predstavlja kontinuitet učenja Crkve, nego prekid s njim, te da su razlozi zašto je naznačena povjerljiva Bilješka ostala ovijena papinskom tajnom sumnjivi. Uz navedeno, voljeli bismo znati jesu li rodnoideološki pojmovi “transseksualna” i “homoafektivna osoba” izvorno upotrijebljeni u dvojbama biskupa Negrija ili u odgovoru kardinala Fernándeza, kao i zašto se oni uopće nalaze u jednom crkvenom dokumentu. (Zbog njihovog navođenja u Odgovoru Dikasterija i mi ih ovdje moramo koristiti, ali ih u znak neprihvaćanja označavamo kurzivom.)
Načelno se može reći da su odgovori Dikasterija za nauk vjere na sva postavljena pitanja potvrdni, iako se za neke od mogućih situacija ipak traži određeni vid razlučivanja. Svi ponuđeni odgovori imaju ozbiljne teološke manjkavosti i prilično kompromitiraju i papu Franju i kardinala Fernándeza i Dikasterij. U nastavku upozoravamo na ono što je posebno problematično.
O odgovoru na pitanje mogu li transseksualne i
homoafektivne osobe biti svjedoci na vjenčanju
Poradi njihove relativne jednostavnosti, počinjemo s odgovorima na treće i šesto pitanje, a u kojima je navedeno kako u crkvenom pravu ne postoji nikakva zabrana da transseksualna osoba ili homoafektivna osoba koja živi u partnerstvu bude svjedok na vjenčanju. Taj je odgovor u skladu s crkvenim kanonima, a do pomutnje može doći ako se u svakodnevnom govoru miješaju kumovi sa svjedocima. Naime, da bi ženidba bila valjana potrebna je nazočnost dva svjedoka (Zakonik kanonskoga prava, kan 1108 § 1), a njihova uloga ne prelazi razinu svjedočenja. Drugim riječima, sve što je određeno za bilo kojeg drugog svjedoka vrijedi i u slučaju njihove nazočnosti ženidbi. Tako Zakonik kanonskoga prava u kan. 1550 § 1 određuje da svjedok mora imati navršenih 14 godina i potrebne umne sposobnosti po kojima bi mogao razumjeti i posvjedočiti što je vidio. U tom smislu on ne mora biti katolik, čak ni vjernik, pa dosljedno i transseksualna i homoseksualna osoba može pod istim uvjetima biti svjedok na crkvenom vjenčanju. Druga je stvar što narod svjedoke na vjenčanju doživljava kumovima pa se može činiti nepriličnim, čak dovesti i do sablazni ako zaručnici izaberu nekoga tko živi u javnom grijehu ili na neki drugi način vrijeđa svetost prostora i sakramenta.
U tom svjetlu rekli bismo kako je dopušteno da transeksualci i homoseksualci budu svjedoci na vjenčanju, ali je pitanje koliko je to pastoralno razborito. Čini nam se da bi bilo mudro da se i taj dio našao u odgovoru Dikasterija. Pogotovo ako se ima u vidu da se njime otvara prostor za moguće manipulacije, pa se npr. može očekivati da će biti zaručnika koji podržavaju rodnu ideologiju i koji će namjerno za svjedoke izabirati transseksualne i homoseksualne osobe kako bi vršili pritisak na Crkvu. Veliko je pitanje hoće li se s obzirom na ovakav odgovor Dikasterija i s obzirom na moguću sablazan ijedan svećenik moći pozvati – pred Crkvom, a ne pred društvom – na priziv savjesti i odbiti sudjelovati u nečemu što osjeća da je u suprotnosti s Božjim glasom koji čuje u sebi. S razlogom se i dosad u pastoralu pazilo da se zaručnici pouče neka izabiru dostojne svjedoke na vjenčanju, a čini se da su ovakvim odgovorom otvorena vrata i mnogim drugim mogućim nepriličnim situacijama.
Uz to, teško je predvidjeti kakve će se sve neugodnosti za Crkvu i za vjernike pojaviti kao posljedica interpretacije Odgovora od strane svjetovnih medija, a koji su je predstavili kao prekretnicu po kojoj se Vatikan otvara prihvaćanju transseksualnih i homoseksualnih osoba. Gledajući iz perspektive vjernika ni mi ne možemo doći do drugog zaključka nego da se Crkva pod vodstvom pape Franje i pročelnika Fernándeza otvara svim vrstama grijeha protiv Šeste Božje zapovijedi.
O odgovoru na pitanje može li se transseksualna osoba krstiti
Na prvo pitanje biskupa Negrija Dikasterij je odgovorio da transseksualac, a pod tim se pojmom podrazumijeva i ona osoba koja je bila podvrgnuta hormonalnom liječenju ili operaciji promjene spola, može primiti sakrament krsta pod istim uvjetima kao i svi drugi vjernici, ako ne postoji opasnost da se izazove sablazan i pomutnja u narodu Božjem. Također, u odgovoru se pravi razlika između objektivne moralne situacije i subjektivnog otvaranja milosti, odnosno podsjeća se na učenje Crkve prema kojem osoba koja prima sakrament bez pokajanja za teške grijehe ipak prima sakramentalni biljeg, iako ne i sakramentalnu milost. Pri tome se poziva na svetog Tomu Akvinskog i svetog Augustina, a koji su učili da i kod onih koji su primili krštenje a da nisu bili ispravno raspoloženi, sakramentalni biljeg, kada nestane zapreke milosti, dovodi do primanja milosti. Potom navodi tumačenje pape Franje u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium od 24. studenoga 2013., a gdje se u broju 47 kaže da “vrata sakramenata ne smiju biti zatvorena ni zbog čega”, jer Crkva nije carinarnica nego očinska kuća u kojoj ima mjesta za svakoga s njegovim tegobnim životom. Konačno, zaključuje da to vrijedi i onda kada osoba nije ispravno raspoložena ili živi u grešnom stanju, pa čak i kada nema potpunu nakanu popraviti se, jer sve to nadvisuje Božja ljubav i Njegovo milosrđe. Naime, izostanak nakane da se osoba odrekne grijeha u odgovoru se tumači slabošću ljudske naravi po kojoj postoji velika vjerojatnost da će ponovo potpasti pod grijeh unatoč odluci da neće više griješiti.
U odgovoru na to pitanje vidimo veći broj nejasnoća, a zbog kojih ne možemo procijeniti je li Dikasterij na pitanje uzvratio potvrdno ili niječno. Evo redom upitnosti.
1. Primanje sakramenta krsta pod istim uvjetima kao i svi drugi vjernici
Najprije razmatramo tvrdnju: “Transseksualne osobe mogu primiti sakrament krsta pod istim uvjetima kao i svi drugi vjernici.”
Zakonik kanonskoga prava u kan. 864 kaže da “krst može primiti svaka osoba i samo osoba koja još nije krštena”, ali odmah u sljedećem kanonu određuje ovako:
Kan. 865 – § 1. “Da bi se odrasla osoba mogla krstiti, treba da je očitovala volju da se krsti, da je dovoljno poučena u vjerskim istinama i kršćanskim obvezama i da je tijekom katekumenata prokušana u kršćanskom životu; neka se također potakne da se pokaje za svoje grijehe.”
Transseksualna osoba može ispuniti obveze koje se pred nju postavljaju: tražiti krštenje, pohađati katekumenat i tijekom njega biti poučena u vjerskim istinama i kršćanskim obvezama, može biti i prokušavana u kršćanskom životu, ali je pitanje može li istinski taj ispit položiti, budući da se ne prihvaća kao slika Božja i dijete Božje, odnosno odbacuje Božji dar života u onom tijelu kakvo mu je Stvoritelj dao. U tom smislu želja za promjenom spola u biti je svojevrsna pobuna protiv Stvoritelja i negacija objavljene istine s prvih stranica Svetoga pisma – da je Bog stvorio svakoga čovjeka kao muško ili žensko. Moglo bi se reći kako postupkom tranzicije osoba pokazuje sumnju u ispravnost Božje odluke da ga stvori takvim i ima potrebu ispravljati samoga Stvoritelja. Iz toga proizlazi da transseksualna osoba može u teoriji naučiti što su to kršćanske obveze, ali ih u stvarnosti prezire i stoga ne može proći ispit prokušanosti kršćanskoga života. Budući da Dikasterij navodi da se transseksualna osoba može krstiti pod istim uvjetima kao i svi drugi vjernici, a pred sve druge vjernike se stavlja uvjet prihvaćanja kršćanskog života i kršćanskih obveza, proizlazi da prema ovom odgovoru nije dopušteno krstiti transseksualnu osobu. Međutim, čini se da je namjerno izbjegnuta jasnoća, kako bi željeni odgovor ponudili mediji.
2. Opasnost od sablazni i pomutnje kod vjernika
U prvom odgovoru se nadalje navodi da se transseksualna osoba može krstiti ako ne postoji opasnost od sablazni i pomutnje kod vjernika. Budući da je mnogima već sam Odgovor na sablazan i kod mnogih izaziva pomutnju, ne vidimo mogućnost da se ijedna osoba koja se predstavlja kao transseksualac može krstiti bez da izazove isto. Drugim riječima, pomutnju izaziva već i vijest da se neka takva osoba krstila na kraju svijeta, a kamoli u vlastitoj župnoj zajednici. Stoga zaključujemo da i taj dio odgovora treba tumačiti da ni zbog tog razloga nije dozvoljeno krstiti transseksualnu osobu, sve dok ona ustrajava na životu u drugom spolu ili „rodnom identitetu“.
3. Pozivanje na autoritet sv. Tome i sv. Augustina
Argumenti kojima se posegnulo za autoritetom svetog Tome i svetog Augustina uopće nisu primjenjivi, jer oni govore o djelovanju milosti nakon, a ne prije krštenja. Drugim riječima, razumljivo je da milost Božja može naknadno djelovati i u onoj osobi koja je u primanju sakramenta bila krivo disponirana, ali to se nipošto ne može uzeti za opravdanje da oni koji će tek pristupiti sakramentu to mogu učiniti ustrajući u grijehu preziranja svoga biološkoga spola, preuzetno očekujući da će se sakramentalna milost jednom postići.
4. Crkva u slikama carinarnice i javne kuće
Zato Papine riječi da “vrata sakramenata ne smiju biti zatvorena ni zbog čega” bitno odudaraju od učenja Crkve, jer Zakonik kanonskoga prava u kan. 843 § 1 tumači da pravo na sakramente nije apsolutno, a to znači da nema svaki vjernik pravo zahtijevati i svaki posvećeni pastir dužnost svakome podijeliti sakramente, nego to pravo imaju samo oni koji ih prikladno traže, valjano su raspoloženi i pravom im se ne zabranjuju. Ako, po Papinim riječima, Crkva nije carinarnica, dodajemo da ne bi smjela biti ni javna kuća. Zato bismo se složili s Papom da je Crkva očinska kuća u kojoj ima mjesta za svakoga s njegovim tegobnim životom, podsjećajući da se grešan život ne bi smio brkati s tegobnim te da očinska ljubav često podrazumijeva i stegu.
5. Pravo značenje očinske ljubavi
U tom svjetlu, očinska ljubav jasno vidi da je transseksualizam najviše zahvatio adolescente, nedovoljno tjelesno, mentalno i duhovno izgrađene mladiće i djevojke koji se zbog propagande rodne ideologije osjećaju zbunjeno i lako mogu upasti u mrežu onih koji će im iz materijalne i druge koristi nanijeti nepopravljive i doživotne štete. Nad takvim nemoćnicima Crkva bdije, pomaže im u izgradnji osobnog identiteta svjetlom Božje riječi i čini sve da ih izbavi iz šaka onih koji ih zavode. O drami svijesti i savjesti koje ponekad takvi doživljavaju svjedoči činjenica da je sve veći broj onih koji se odlučuju tužiti liječnike koji su ih kastrirali, jer su im uništili i tjelesno i mentalno zdravlje. Ovakvim promicanjem rodne ideologije i Crkva se stavlja u opasnost da je zbog sličnih razloga netko u budućnosti tuži.
Za razliku od razumijevanja prema transseksualnim adolescentima, odrasle transseksualne osobe punom se sviješću i slobodom opredjeljuju za grijeh i to se ne bi smjelo opravdavati teološki neispravnim argumentom da Božje milosrđe sve natkriljuje i sve opravdava. Pogotovo se ne bi smjelo tumačiti slabošću ljudske naravi po kojoj je vjerojatno da će osoba pasti u grijeh iako je donijela odluku da neće griješiti. Kod odraslih transseksualnih osoba takve odluke uopće nema, nego postoji svjesno i namjerno opredjeljenje za grešan način života i zato je argument Dikasterija neprimjenjiv i u biti licemjeran.
Sve u svemu, odgovor koji je Dikasterij za nauk vjere ponudio na pitanje može li se transseksualna osoba krstiti nejasan je i vjerojatno će dovesti do neujednačene prakse. Mediji će odigrati svoje tako da će sve više biti onih biskupa koji će dozvoliti krštenje transseksualnih osoba. Pitanje je kako će se to odraziti na svećenike koji se takvoj mogućoj odredbi neće htjeti podvrći.
O odgovorima na pitanje mogu li transseksualne
i homoafektivne osobe biti kumovi na krštenju
Na drugo pitanje – može li transseksualna osoba biti kum ili kuma na krštenju, Dikasterij za nauk vjere odgovorio je potvrdno, pod uvjetom ako se time neće uzrokovati sablazan ili pomutnja kod vjernika. Taj bi se odgovor mirne duše mogao nazvati teološkom lakrdijom, jer osim što bi takvo pripuštanje uvijek dovelo do sablazni i pomutnje barem malog dijela vjernika, u njemu Papa proturječi samom sebi. To je jasno vidljivo u navedenom odgovoru Kongregacije za nauk vjere biskupu Rafaelu Zornozi iz 2015., u kojem je ovim riječima jasno izrečeno da transseksualne osobe ne mogu biti kumovi na krštenju:
„U ovoj stvari obavještavam Vas da ga nije moguće pripustiti kumovanju. Samo transseksualno ponašanje javno otkriva stajalište koje se suprotstavlja ćudorednomu zahtjevu razrješavanja upravo problema spolnoga identiteta prema istini vlastitoga spola. Stoga je očito kako ta osoba ne ispunjava potreban zahtjev za životom u skladu s vjerom i teretom kuma (Zakonik kanonskoga prava, kan. 874. § 1., točka 3.) te stoga ne može biti pripušten u službu ni kume ni kuma. U tome se ne vidi diskriminacija, nego samo prepoznavanje objektivnoga nedostatka uvjetâ koji su po svojoj naravi nužni za preuzimanje crkvene odgovornosti kuma.“
Čini nam se da se ovdje nema više što dodati ni oduzeti, osim ponoviti da ne mogu istovremeno vrijediti dva potpuno oprečna Papina odgovora. Ni na koji način nije naznačeno da prestaje vrijediti odgovor biskupu Zornozi i zato držimo da novo tumačenje nije ni za koga obvezujuće. Prema aktualnim Papinim javnim obraćanjima ne čini se da ga hvata senilnost pa je teško povjerovati da je previdio kako je ranije odgovorio na isto pitanje. S obzirom na to javlja se sumnja kako je novi odgovor ponuđen namjerno, sa sigurnošću da će ga mediji rado podastrijeti javnosti u obliku vijesti da je Vatikan odobrio da transseksualci mogu biti kumovi na krštenju, kao i da se neće ni osvrnuti na prethodni.
Bez obzira na to, ovaj odgovor zbog svog proturječja ne obvezuje nikoga i svaki se svećenik koji po svojoj savjesti odbija pripustiti transseksualne osobe kumstvu može s punim pravom pozvati na odgovor biskupu Zornozi. Jednako tako, s obzirom na taj odgovor Kongregacije, svi navedeni razlozi vrijede i za homoseksualne osobe, što znači da ne samo transseksualne, nego i homoafektivne osobe ne mogu biti kumovi na krštenju, bez obzira što se sada iz nejasnog odgovora biskupu Negriju može zaključiti drukčije.
O odgovoru na pitanje mogu li se dvije homoafektivne osobe pojaviti kao roditelji djeteta koje treba krstiti, a koje je posvojeno ili dobiveno drugim metodama poput iznajmljivanja maternice
Odgovor Dikasterija na pitanje roditeljstva homoafektivnih osoba koje žele krstiti dijete koje nije biološki njihovo već su do njega došli metodama koje su moralno neprihvatljive vrlo je kratak i glasi ovako: „Za krštenje djeteta mora postojati utemeljena nada da će biti odgojeno u katoličkoj vjeri.“ On je crkveno-pravno utemeljen (usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 868 § 1 i 2), ali u ovom slučaju ne razrješuje višestruke nedoumice koje su obuhvaćene pitanjem. Tako Dikasterij uopće nije odgovorio na nejasnoću mogu li se homoafektivne osobe smatrati roditeljima djetetu koje žele krstiti, nije ni dotaknuo problematiku posvojenja djece od strane homoseksualnih partnera, moralne upitnosti majke-surogat, postupka umjetnog začeća i drugih metoda, a na pitanje može li se krstiti dijete homoafektivnih partnera nije ponudio tumačenje može li kod njih ikada postojati utemeljena nada da će dijete odgojiti u katoličkoj vjeri.
Sudeći po kratkoj naznaci i odgovorima na ostala pitanja, Dikasterij pretpostavlja da neke homoafektivne osobe mogu ponuditi utemeljenu nadu da će dijete odgajati u katoličkoj vjeri, no za to je trebao ponuditi i argumente. Naime, na tragu odgovora koje je to tijelo svojevremeno dalo biskupu Zornozi teško se može pretpostaviti da osnovana nada uopće može postojati kod osoba koje ustrajno žive u grešnom stanju i nemaju namjeru od njega odustati i mišljenja smo da bi tada odgovor na ovo pitanje bio negativan. Ovdje nije suvišno spomenuti ni kako se kod nas u Hrvatskoj prije više od godinu dana pokrenula javna rasprava upravo o problematici koja je obuhvaćena tim pitanjem i iz nje se moglo zaključiti kako su i teolozi podijeljeni. Tom smo prilikom objavili opsežnu analizu na hrvatskom i engleskom jeziku, oslanjajući se na liturgijske knjige i druge crkvene dokumente, a na temelju kojih smo zaključili da homoseksualni partneri ne mogu ponuditi osnovanu nadu da će dijete biti odgojeno u vjeri. O tome govori i spomenuti dokument Kongregacije za nauk vjere Pastoralis actio. U istom smo tekstu ponudili odgovore i na druge dvojbe koje proizlaze iz ovog pitanja biskupa Negrija pa zainteresiranog čitatelja upućujemo ondje.
Zaključak
Kada sve zbrojimo, Odgovor Dikasterija za nauk vjere čini se prilično ideologiziran. Nijedno pitanje nije razjašnjeno s dovoljnom jasnoćom ni s dostatnom teološkom argumentacijom, tako da se ne može reći da je heretičan, ali je ipak dovoljno precizan da ga svjetovni mediji protumače u svjetlu promicanja rodne ideologije, a pojedini biskupi bez ikakvih kriterija odobre sve što je biskup Negri upitao. S obzirom na prethodne crkvene dokumente, uočljiv je diskontinuitet, izuzev tajne Bilješke iz 2018. godine za koju se tvrdi da u biti sadrži sve što je sada ponovljeno. Ako je tako, pitamo se ima li mjesta sumnji da je ona tada donesena samo da bi se sada moglo na nju s autoritetom pozvati. Osim toga, posebno je problematična činjenica da papa Franjo negira sam sebe objavljivanjem potpuno oprečnih odgovora, a postoji opravdana sumnja da to nije slučajno.
Naime, neki upozoravaju da je Sinoda o sinodalnosti usklađena i podređena ciljevima Agende UN-a 2030., a u ovom kontekstu posebno s onim koji se odnosi na postizanje rodne ravnopravnosti. U svemu tome prepoznaju i metodu, a poznata je pod nazivom Overtonov prozor. Riječ je o dobro osmišljenim fazama kako senzibilizirati ljude da kroz duže vrijeme nešto što im se činilo potpuno neprihvatljivim na kraju prihvate kao poželjno. Iako je izvorno riječ o političkom programu koji se postiže kroz šest koraka, a na način da se postupno preoblikuje javno mnijenje, njih možemo jasno pratiti i u Crkvi od početka pontifikata pape Franje do danas. Štoviše na mnogim se područjima ni ne vidi crta između onoga što bi pripadalo crkvenoj, a što društvenoj domeni.
Riječ je o ovim pojmovima i ovom redoslijedu: nezamislivo, radikalno, prihvatljivo, razumno, popularno i zadano. Tako je npr. prije pape Franje bilo nezamislivo da se uopće raspravlja o pitanjima koja je postavio biskup Negri, a kamoli o odgovorima Dikasterija, jer su vjernici jednodušno u tome vidjeli grijeh, ali je danas situacija bitno drukčija. Najprije je došlo do iznošenja radikalnih ideja na njemačkom sinodalnom putu, a potom je ponuđen sinodalni hod i prepoznat kao umjereniji, čime je postao prihvatljiv. Po ulozi pape Franje i posredstvom medija mnogi su se prijedlozi s vremenom, iako također radikalni, činili razumnim, a oni koji su ih odbijali takvima prihvatiti označeni su fanaticima i metodom kulture otkazivanja javno predstavljani bešćutnima, nerazumnima, onima koji nemaju Duha Svetoga i sl. Na kraju je ono što je ne tako davno bilo nezamislivo sada postalo popularno, pa se npr. nakon Odgovora Dikasterija za nauk vjere može očekivati veliki porast transseksualnih i homoafektivnih katolika, a po dovršetku Sinode i da to postane zadano, tj. da se promijeni crkveno učenje.
Postavlja se zato pitanje kako će se takva ideologizacija koju nudi vrh Crkve odraziti na one svećenike koji se identificiraju kao pravovjerni i konzervativni, a sudeći prema nekim istraživanjima čini se da je to trend među mlađim zvanjima, barem u Americi. Može se tako dogoditi da mnogi između njih po svojoj savjesti nipošto neće htjeti krstiti transseksualnu ili homoafektivnu osobu, niti će im dozvoliti da budu kumovi na krštenju, svjedoci na vjenčanju ili ih priznati roditeljima koji žele krstiti posvojeno ili kupljeno dijete, jer u svemu tome vide nepremostivu zapreku u ustrajnosti takvih da žive u grijehu bez pokajanja, a u ovom je trenutku nepredvidivo kako bi se to moglo odraziti na njihov svećenički život. Hoće li vrh Crkve takvima htjeti osigurati pravo na priziv savjesti ili će ih tjerati da vrijeđaju taj Božji glas u sebi kako ih je tjerao u vrijeme korone vjerojatno ćemo imati priliku vidjeti kroz relativno skoro vrijeme.
Još nam se više čini izložena nepoštovanju savjest pravovjernih biskupa jer su se oni u ranijim vremenima u slučaju medijskih i drugih napada mogli obratiti Kongregaciji za nauk vjere, od nje očekivati pravovjeran odgovor i njime ušutkati sve prigovore, kako je to učinio biskup Zornoza, a sada od tog tijela mogu prije očekivati napade nego podršku, dok će pritisci postajati sve žešći. U tom je smislu vrijedno navesti podatak da je jutros papa Franjo smijenio mons. Josepha E. Stricklanda, 65-godišnjeg pravovjernog i pobožnog biskupa Biskupije Tyler u SAD-u, a taj su čin mnogi doživjeli kao čistku i upozorenje svim drugim prelatima što mogu očekivati ako se ne budu pridržavali zadanog smjera.
No, svjetlo na kraju tunela vidimo u novim svećeničkim zvanjima, koja se istina, posebno u Europi, drastično smanjuju, ali je riječ o mladićima koji su predani Bogu i ljudima i svjesni da su svetim redom primili poslanje po kojemu je važno da svojim životom svjedoče ljepotu Božjeg i naravnog zakona i brane svetost i pravovjernost Crkve. U tom svjetlu lijepo je istaknuti činjenicu kako se mnogi od njih, po vlastitom svjedočenju, prije ulaska u sjemenište duhovno i intelektualno hrane na onim internetskim mjestima na kojima se jasno navješćuje riječ Božja, kao i da im ona ostaju trajni suputnik.
Dakako, svjetlo na samom kraju tunela riječ je Onoga koji je u Svetom pismu jasno objavio svoju volju o homoseksualnom i transseksualnom ponašanju. O homoseksualnom ili homoafektivnom ponašanju u Lev 18,22; 20,13; Rim 1,21-27; 1 Kor 6,9-11; 1 Tim 1,8-10; Jd 1,7, a o transvestizmu i transseksualnom ponašanju u Pnz 22,5; Rim 1,24-27 i 1 Kor 11,3-15.
