Individualni talenti – individualne odgovornosti

Ne će nitko, iza kako pročita Isusovu evanđeosku priču o talentima (Mat 25, 14—30.) ili onu o minama (Luk 19, 12—27.), reći, da Bog daje svima ljudima jednake milosti: ni vanjske ni nutarnje. Nekome on dadne pet talenata, nekome dva, a nekome samo jedan (Mat 25, 15.). Nemarnom sluzi oduzimlje minu, drugome, revnijemu, daje ih još više, u izobilju i punini (Luk 19, 24—26.). Gospodar je svojih novaca, svojih milosti. Nije ni prema kome u obvezi. I nitko mu ne može prigovoriti, zašto tako čini. Izrijekom pridržaje Isus Bogu i sebi punu slobodu u stvarima milosti. One njegove riječi iz priče o radnicima u vinogradu: »Prijatelju, ne činim ti krivo. — Ili zar ja nijesam vlastan učiniti, što hoću?« (Mat 20, 13—15.) zvone upravo kao formalna teološka deklaracija na tu temu.

Gradualna je, kvantitativna, pa, — u koliko je u stvarima milosti kvantiteta uvijek i kvaliteta, — i kvalitativna razlika u milosnom davanju i primanju po-sve jasno izrečena u Evanđelju.

Ona specifična, po vanjskim formama, nije. Ona se podrazumijeva. Na nju Evanđelje upućuje više indirektno i virtualno. Isus i onima, koje je odabrao, daje razne misije, različne dužnosti i zadaće. Ne zove sve u apostole: mnoge ostavlja i u svijetu, — i u kućaničkom staležu, kao Mariju, Martu, pobožne žene, i uz carinički stol, kao Zakeja (Luk 19, 1—10.), i na ulici, kao 40-godi- šnjeg bolesnika u Bethesdi (Iv 5, 1—16.) i slijepca od rođenja (Iv 9, 1—39.), — ili ih šalje, da navješćuju kraljevstvo Božje, ali bez oficiozne legitimacije, kao izliječenoga bjesomučnika iz Gerasenske zemlje (Mark 5, 18—20.). A to se zna, tim se odmah, za svakoga od njih, stvara i poseban, milosni, stil života. Imamo, eto, u samu Evanđelju, autentičan dokaz i dokumenat za mnogovrsnost kršćanske askeze i kršćanskih karakternih tipova.

Još je jasnije tu istinu, samo koju godinu kasnije, — u doba već organizirane Crkve, kad je problem postao aktualan i u praksi, — formulirao sv. Pavao. On već izrijekom, pa i emfatično, govori o diobi funkcija i darova u mističnom tijelu Crkve. »Omnia — membra non eundem actum habent!« (Rim 12, 4.). »Unusquisque proprium donum habet ex Deo: alius quidem sic, alius vero sic!« (1 Kor 7, 7.). »Divisiones — gratiarum sunt, — divisiones ministrationum sunt, — divisiones operationum sunt, idem vero Deus!« (1 Kor 12, 4—6.). »Numquid omnes apostoli, — prophetae, — doctores?« (1 Kor 12, 29.). »Haec — omnia operatur unus atque idem Spiritus, dividens singulis, prout vult!« (1 Kor 12, 11.). »In aedificationem corporis Christi!« (Ef 4. 12.).

Teoretski je dakle stvar izvan diskusije. Sa teološke strane, ali i sa filozofske. Postulat je to bogatstva božanskih ideja: neiscrpljive komunikativnosti Božjega bića u stvorenim oblicima. Traži to zakon individualiziranja, koji je Bog tako izrazito utisnuo u lice svijeta: fizičkog, pa, analogno, i duhovnog. Svaka zvijezda sja drukčijim sjajem; »Stella — a stella differt in claritate!« (1 Kor 15, 41.). Nijedan list u šumi nije potpuno jednak. Nijedan ljudski obraz nije bez svojih specifičnih crta. Bezbroj ima nijansa u ljudskim karakterima i temperamentima. Svaki anđeo pripada drugom redu i ima pred Bogom svoje »ime« (Iz 40, 26.). I svima njima, — i anđelima i ljudima, — prilazi milost Božja na jedan poseban način. Mnogovrsno i originalno. »Multiformis sapientia Dei!« (Ef 3, 10.). »Sicut bona dispensatores multiformis gratiae Dei!« (1 Petr 4, 10.). Bog uživa u neiscrpljivosti, šarenilu, ljepoti, beskonačnosti svojih kombinacija. Kroz to se on, na još jedan, — psihološki tako efektan, — način, objavljuje svakom stvorenom umu. I to je jedan od pojavnih oblika njegove vanjske slave.

A najljepšu i najkonkretniju ilustraciju toj, velikoj i lijepoj, teoretskoj istini vjere pruža nam historijski lik Crkve. Na njezinoj pozornici nastupaju njezini veliki ljudi samo kao individualne ličnosti. U naravnom, ali i u nadnaravnom, milosnom, religioznom životu. I apostoli, i sveci, i pape, i velikani kršćanske obnove, kulture, ljubavi. Nijesu to slike iz serije, nijesu to kopije; to su tipovi. Svaki je drukčije obojen; svaki drukčije diše, govori, nastupa; svaki ima i svoje specifične ideje i ideale: drukčije je osvjetljenje, drukčija sjena. Treba samo pročitati po nekoliko redaka iz Petrovih, Pavlovih, Ivanovih poslanica. Ili iz one Jakovljeve ili Judine. Odmah ćeš spontano osjetiti, da to govori i piše svaki put drugi čovjek: da su to ljudi različita i karaktera, i temperamenta, i inspiracije, i tematike. Nije ih milost, nije ih Evanđelje, učinilo ni jednakima ni jednoličnima. Nije milost u njima ugušila ni osobe, ni naravi, ni spola; ona je na njih nadovezala, s njima se simbiozirala. Mirni, pokorom pročišćeni, ali i auktoritativni, poduhovski, Petar govori i piše drukčije od impulzivnoga, vatrenoga, emotivnoga, energičnoga Pavla. Ivan ima svoje teme: on se raznježuje i rastapa pred misterijem ljubavi. Jakov je uvijek asketski odmjeren, strog, ozbiljan. Iz Judine poslanice progovara Židov više nego i iz jedne druge. Svakomu je od njih milost dala pomalo i drugi smjer i drugi jezik. O kakvoj se uniformnosti i ponavljanju ne može ni govoriti. Sa svecima je isto tako. Ima među njima pravih psihičkih i asketskih antipoda: Augustin i Jeronim, sv. Petar od Akantare i sv. Filip Neri, sv. Franjo Asiški i sv. Ignacije Loyola, sv. Ivan Kapistran i sv. Vinko Paulski, sv. Ruža Limska i sv. Terezija od Maloga Isusa, bi. Nikola Tavelić i časni sluga Božji Leopold Mandić. Drukčija je, — mora biti drukčija, — svetost jednoga biskupa, a drukčija svetost jedne djevice, udovice, redovnice. Kod papa možemo biti, u dokumentaciji naše teze, i ultrasavrememi. Pijo X., Pijo XI., Pijo XII., Ivan XXIII., Pavao VI.: sve velike i svete pape, a svaki je opet drukčiji.

Nema u kršćanstvu reglementiranja, nema uniformiteta, nema šablone. Kršćanski je svijet religiozno i milosno živ; nije dosadan ni sluzav. A bio bi i dosadan i sluzav, kad bi ga sačinjavale brojke, — pa i karakterne i asketske brojke, — a ne ljudi i osobe.

Treba da i mi svećenici povučemo iz toga konsekvencije. I da iz toga nešto naučimo. Nešto, što će pokoga od nas i utješiti. A pokoga i ublažiti, i skrušiti.

Nijesmo ni mi svećenici svi jednaki. Ne moramo ni biti. Ne samo po talentima, položajima i uspjesima: to je još najmanje. I odviše je očito, da s te strane svi nijesmo jednako primili: ne će se od nas ni jednako tražiti. Nego ni po tipu naše službe Bogu, naše svećeničke kreposti, naše molitve, naših pastoralnih metoda, naših teološko-znanstvenih, kulturnih i historijskih simpatija i antipatija, našega javnoga nastupa, naših društvenih manira, naših organizacijskih i apostolskih kombinacija i koncepcija. Široko je Evanđelje: ima u njemu mjesta za najrazličnije temperamente i tipove. I za ozbiljne i za vesele. I za aktivne i za refleksivne i »kontemplativne«. I za ideologe i za pastoralce. I za »konzervativce« i za »progresivce«. I za liturgičare i za akcionaše. Naivno je, — intelektualno, ali i asketski naivno, — tražiti, da drugi svećenici budu u svemu po našemu »zlatnome rezu« i po našemu ukusu. Dosta je, da budu po Kristovu. A Krist je bio puno »mnogoličniji« od nas ljudi. I puno svestraniji. Okupljao je u svom bogočovječjem liku mnogo više različnih nota i finih, iznijansiranih, crta, nego što ih ima u našim ljudskim likovima. I puno je širokogrudnije tretirao psihologije i karaktere od nas. Razumijevao ih je. Znao im je pristupiti. A znao ih je, milosno i apostolski, i iskoristiti. U njihovu stilu. Na pravom mjestu. Po planu i kroju izrađenu baš za njih. On tretira svakoga svoga slugu različito i individualno. »Prema njegovoj moći« (Mat 25, 15.).

Ne moramo se gristi, što nijesmo uvijek kao drugi, ni kada te druge cijenimo, ni kad do njih i drugi mnogo drže. Opet možemo biti dobri. I dobri i korisni. Ima Bog i za nas zadaću. Možda i zadaću, koju drugi, — »jači« i »svetiji«, — ne bi mogli izvršiti. Imamo i mi svoje klijente, svoje simpatije, svoje afinitete. Ali imaju ih i naše svećeničke kolege. Možemo im biti kritičari. Ali ne smijemo im biti — cenzori. Ne smijemo evanđeosku slobodu misli, riječi i akcije tražiti i čuvati samo za sebe, a na sve, koji misle drukčije od nas, primjenjivati ostrakizam, izolaciju, indeks i crvenu olovku.

Jedno je glavno. A to je: da svi budemo u službi Gospodinovoj. Da svi od njega učimo. I da ga svi ljubimo. Da on kroz nas prosijeva. U svemu onome, što je bitno. A ono, što je samo ili najviše naše, da on, sve intenzivnije, prožme, oblikuje, profini.

Kad se radi o principima, nema dviju svetosti, nema ni dviju kršćanskih pravdi. Ali kad se radi o njihovim formama, o tipovima kršćanskog čovjeka, o asketskim stilovima i sistemima, ima ih — stotinu.

Različni su i s te strane talenti, koje smo dobili. Trgujmo s njima! S onakvima, kakvi su. Ali — trgujmo! I donosimo ih Gospodinu natrag s kamatama!

Univerzalni zakon s toga područja jedan je i isti za sve ljude s apostolskom misijom: »Negotiomini, dum venio!« — »Trgujte, dok se ne vratim!« (Luk 19, 13.).

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 202-205. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.