Ponedjeljak, 19 travnja

Intervju s kardinalom Gerhardom Müllerom o krizi zlostavljanja i njezinoj povezanosti s homoseksualnošću svećenika

Američki portal Life site news objavio je 21. studenoga 2018. veliki razgovor s  kardinalom Gerhardom Müllerom, predstojnikom Zbora za učenje vjere u doba pape Benedikta XVI. i na početku petrovske službe pape Franje. Razgovor prevodimo u cijelosti.



LifeSite: Američki su biskupi upravo završili svoje jesensko zasjedanje u Baltimoreu, gdje im nije bilo dopušteno glasati o nacionalnim smjernicama za biskupsku umiješanost u slučajeve spolnoga zlostavljanja (bilo djelom, bilo propustom ili zataškavanjem), jer im je iz Vatikana rečeno da to ne čine. Nove bi smjernice sadržavale kodeks ponašanja i nadzorno laičko tijelo koje bi istraživalo biskupe optužene za loše ponašanje. Mnogi katolici u SAD-u čekaju na konkretne korake, te su sada ogorčeni. Mislite li da je ta odluka mudra, ili mislite da je biskupima SAD-a trebalo biti omogućeno da uspostave svoje nacionalne smjernice i povjerenstvo, kao što su francuski biskupi učinili ovoga mjeseca?

Gerhard kard. Müller: Potrebno je strogo razlikovati spolne zločine i njihovu istragu od strane svjetovne pravde – u čijim su očima svi građani jednaki (tako bi poseban lex [zakon] za Katoličku Crkvu predstavljao proturječje modernoj, demokratskoj pravnoj državi) – i onih kanonskih procedura za klerike u kojima crkvena vlast određuje kazne za bilo kakvo loše ponašanje koje oprečno proturječi svećeničkom etosu.

Biskup ima kanonsku jurisdikciju nad svakim klerikom u svojoj biskupiji, što je povezano, u posebnim slučajevima, s Kongregacijom za nauk vjere u Rimu, koja djeluje po papinu autoritetu. Ako biskup ne djeluje u skladu sa svojim nadležnostima, papa ga može pozvati na odgovornost. Biskupske konferencije mogu uspostaviti smjernice za prevenciju i kanonski sudbeni progon, što oboje daje biskupu vrijedan instrument u njegovoj biskupiji.

Moramo zadržati bistar um usred stanja krize u SAD-u. Ne ćemo uspjeti uz pomoć zakona linča i opće sumnje naspram cijeloga episkopata ili „Rima“. Ne vidim rješenje u tomu da sada laici preuzmu kontrolu, samo zato što biskupi (kako neki vjeruju) nisu sposobni za to svojim vlastitim snagama. Mane ne možemo nadići tako što ćemo preokrenuti hijerarhijsko-sakramentalni ustroj Crkva. Katarina se Sijenska iskreno i neumorno pozivala na savjest papâ i biskupâ, ali nije ih zamijenila na njihovim položajima. To je razlika od Luthera, zbog kojega još uvijek trpimo od rascjepa u kršćanstvu. Bilo bi važno da Biskupska konferencija SAD-a preuzme svoju odgovornost neovisno i autonomno. Biskupi nisu papini zaposlenici podložni direktivama, niti su, kao u vojsci, generali s apsolutnom poslušnošću višoj zapovijedi. Štoviše, oni zajedno s Petrovim nasljednikom, kao pastiri koje je postavio sâm Krist, imaju odgovornost za Opću Crkvu. Ali iz Rima, možemo očekivati da to služi jedinstvu u vjeri i u zajedništvo sakramenata. Ovo je čas dobre suradnje u nadilaženju krize, a ne polarizacije i kompromitiranja, kako bi u Rimu bili ljuti na američke biskupe, a narod u SAD-u ljut na Rim.

LifeSite: Bitan dio rasprava tijekom zasjedanja BK SAD i dalje je bio McCarrickov skandal i kako je moguće da je netko poput McCarricka mogao doći do najviših razina Katoličke Crkve u SAD-u, i s mnogo pripadnoga utjecaja u Rimu. Kakva su Vaša razmišljanja o McCarrickovu slučaju i što Crkva može naučiti iz činjenice da je postojala mreža šutnje koja je okruživala čovjeka koji je kroz svoj život ustrajno prkosio Crkvenim zakonima prakticirajući homoseksualnost, zavodeći bogoslove koji su ovisili o njemu i vodeći ih time u grijeh, i najgore od svega zlostavljajući maloljetnike.

Müller: Ne poznajem ga i želio bih se suzdržati od bilo kakva suda. Nadam se da će uskoro biti kanonski proces pri Kongregaciji za nauk vjere, također u rasvjetljivanju seksualnih zločina počinjenih s mladim bogoslovima. U moje vrijeme kao prefekta Kongregacije za nauk vjere (2012. – 2017.), nitko mi nije ništa rekao o problemu, najvjerojatnije jer su se bojali previše „rigidne“ reakcije s moje strane. To da je McCarrick, zajedno sa svojim klanom i homoseksualnom mrežom, mogao na mafijaški način pustošiti Crkvom, povezano je s podcijenjenošću moralne izopačenosti homoseksualnih čina između odraslih. Čak i ako je netko u Rimu navodno čuo sam glasine, moralo se istražiti stvar i provjeriti istinitost optužbi, te se suzdržati od biskupskoga promaknuća [McCarricka] na vrlo važnu biskupiju glavnoga grada [Washington, D.C.], te se jednako suzdržati od promaknuća da on postane kardinal Svete Rimske Crkve. I kad je čak već bilo plaćeno nešto novca za šutnju – i s njime priznanje svojih spolnih zločina s mladim muškarcima – tada se svaka razumna osoba pita kako takva osoba može biti savjetnikom papi u pogledu biskupskih imenovanja. Ne znam je li to istina, ali je potrebno to razjasniti. Nitko ne može razumjeti da potplaćivanje pomaže u potrazi za dobrim pastirima Božjega stada. U takvu slučaju, potrebno je izdati vrlo jasno javno objašnjenje o tim događajima i osobnim vezama, kao i o pitanju koliko su uključene crkvene vlasti znale tijekom svakoga koraka; takvo bi objašnjenje svakako uključivalo priznanje o lošoj procjeni osoba i situacija.

LifeSite: Jeste li Vi tijekom zadnjih 5 godina svjedočili slučajevima gdje je tadašnji kardinal McCarrick imao znatan utjecaj ili posebna poslanja od strane bilo pape bilo Vatikana?

Müller: Kao što sam rekao, nisam bio obaviješten ni o čemu. Netko je rekao da je Kongregacija za nauk vjere bila odgovorna samo za slučajeve spolnoga zlostavljanja maloljetnika, ali ne i odraslih – kao da seksualni prijestupi koje počini klerik s drugim klerikom ili s laikom ne bi bili teško kršenje vjere ili svetosti sakramenata. Opet i opet sam naglašavao da se homoseksualno ponašanje klerika ne može ni u kojem slučaju tolerirati; i da se spolni moral Crkve ne može relativizirati svjetovnim prihvaćanjem homoseksualnosti. Potrebno je također razlikovati grješno ponašanje u pojedinačnom slučaju, zločin, i život u trajnom grješnom stanju.

LifeSite: Jedan od problema McCarrickova slučaja jest to da su, već 2005. i 2007., postojale pravne nagodbe s nekim od njegovih žrtava, no nadbiskupija Newark – tada s nadbiskupom Johnom J. Myersom – nije obavijestila javnost, niti svoje svećenike, o tomu. On je tako uskratio ključnu informaciju onima koji su još uvijek radili s McCarrickom ili mu vjerovali. Kao što je učinio i kardinal Joseph Tobin, kada je u siječnju 2017. postao nadbiskupom u Newarku. Koliko mi je poznato, ni Myers ni Tobin se nisu ispričali za taj propust i pronevjeru povjerenja svojih svećenika. Mislite li da je Nadbiskupija trebala obznaniti činjenicu tih pravnih nagodbi, osobito nakon 2002. i Povelje iz Dallasa koja je pozvala na više transparentnosti?

Müller: U prijašnjim vremenima, pretpostavljalo se da se takvi teški slučajevi mogu riješiti potiho i nenametljivo. Onda je, međutim, prijestupnik mogao nastaviti sa svojom zlouporabom povjerenja svoga biskupa. U današnjem položaju, katolici i javnost imaju moralno pravo na objavu tih događaja. Tu nije riječ o optuživanju nekoga, nego o učenju iz grješaka.

LifeSite: Mogu li se takvi moralni problemi ikada riješiti postavljanjem novih smjernica, ili nam je u Crkvi potrebno dublje obraćenje srca?

Müller: Izvor cijele ove krize leži u posvjetovnjenju Crkve i svođenju svećenika na ulogu dužnosnika. U konačnici, to je ateizam koji se raširio unutar Crkve. Prema tom zloduhu, Objavu, koja se odnosi na vjeru i moral, prilagođava se svijetu bez Boga, kako se ona više nikako ne bi miješala u život prema nečijim osobnim požudama i potrebama. Samo oko 5% prijestupnika je procijenjeno patetičnim pedofilima, dočim je velika većina prijestupnika slobodno gazila šestu zapovijed iz svoga vlastitoga nemorala, i tako prkosila, na bogohulan način, svetoj Božjoj volji. 

LifeSite: Što mislite o zamisli da se donese novi crkveni zakon koji nalaže izopćenje za svećenike zlostavljače?

Müller: Izopćenje je prisilna kazna i mora se ukloniti odmah u slučaju da se prijestupnik pokaje. Ali u slučaju ozbiljna zlostavljanja i drugih prijestupa protiv vjere i jedinstva Crkve, može se nametnuti trajan otpust iz kleričkoga staleža, to jest trajna zabrana svećeničkoga djelovanja.

LifeSite: Stari Zakonik kanonskoga prava iz 1917. imao je jasan niz kazni namijenjenih svećeniku zlostavljaču, kao i homoseksualno aktivnom svećeniku. Te su konkretne kazne uglavnom uklonjene iz Zakonika iz 1983., koji je nejasniji i sada više izričito ni ne spominje homoseksualne čine. Mislite li, u svjetlu teške krize zlostavljanja, da bi se Crkva trebala vratiti rigoroznijem nizu automatskih kazni u takvim slučajevima?

Müller: Bila je to katastrofalna grješka. Spolni kontakti između osoba istoga spola potpuno i izravno proturječe smislu i svrsi spolnosti kakva je utemeljena u stvaranju. Oni su izraz neuredne želje i instinkta, isto kao što su i znak slomljena odnosa između čovjeka i njegova Stvoritelja od čovjekova pada.

Svećenik u celibatu i oženjeni svećenik u istočnom obredu moraju biti uzori za stado i također moraju davati primjer da otkupljenje također obuhvaća tijelo i tjelesne strasti. Ne divlju žudnju za ispunjenjem, nego tjelesno i duhovno sebedarje, u agapeu, osobi suprotnoga spola, u smislu i svrsi spolnosti. To vodi prema otvorenosti za obitelj i za djecu koju Bog daje. 

LifeSite: Tijekom nedavnoga zasjedanja u Baltimoreu, kardinal Blase Cupich je rekao da je potrebno „razlikovati“ konsenzualne spolne čine između odraslih i zlostavljanje maloljetnika, implicirajući da svećenikov homoseksualni odnos s drugom odraslom osobom nije velik problem. Kako odgovarate na takvu vrstu pristupa?

Müller: Netko može razlikovati sve – i tada čak smatrati sebe velikim intelektualcem – ali ne i teški grijeh koji osobu isključuje iz Kraljevstva Božjega, ponajmanje ne kao biskup koji je dužnošću vezan ne iskazivati okus vremena [„Zeitgeschmack“], nego umjesto toga, braniti evanđeosku istinu. Čini se da je došlo vrijeme „kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati“ (2 Tim 4,3).

LifeSite: U Vašemu radu kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, imali ste nadzor na brojim slučajevima kleričkoga zlostavljanja koje je Kongregacija istraživala. Je li istina da su većina žrtava u tim slučajevima bili muški adolescenti?

Müller: Više od 80 % žrtava tih spolnih prijestupa bili su tinejdžeri muškoga spola. Iz toga se, međutim, ne može zaključiti da je većina svećenika sklona homoseksualnomu bludničenju, nego, naprotiv, samo da je većina prijestupnika, u dubokom neredu svojih strasti, tražila muške žrtve. Iz cjelokupne kaznene statistike, znamo da su većina počinitelja spolnih prijestupa rođaci, čak i očevi svoje djece. Ali iz toga ne možemo zaključiti da je većina očeva sklona takvim zlodjelima. Uvijek je potrebno biti oprezan da se iz konkretnih slučajeva ne bi pooopćavalo, kako se onda ne bi palo na slogane i protukleričke predrasude. 

LifeSite: Ako je to tako – a studija o spolnomu zlostavljanju njemačkih biskup, kao i izvješća Johna Jaya, pokazali su slične brojke – ne bi li onda Crkva trebala izravnije postupati s problemom prisutnosti homoseksualnih svećenika?

Müller: Po mojem gledanju, ne postoje homoseksualni muškarci pa ni svećenici. Bog je stvorio ljudsko biće kao muškarca i ženu. Ali mogu postojati muškarci i žene s neurednim strastima. Spolno zajedništvo ima svoje mjesto isključivo u braku između muškarca i žene. Izvan toga, postoji samo bludničenje i zlouporaba spolnosti, bilo s osobama suprotnoga spola, bilo u neprirodnom pojačanju grijeha s osobama istoga spola. Samo onaj tko se naučio kontrolirati ispunjava i moralne preduvjete za primanje svećeničkoga ređenja (v. 1 Tim 3, 1-7). 

LifeSite: Čini se da sada u Crkvi imamo stanje, u kojemu još nije prisutno suglasje koje priznaje da homoseksualno aktivni svećenici imaju velik udio u krizi zlostavljanja. Čak i neki vatikanski dokumenti još govore o „pedofiliji“ ili o „klerikalizmu“ kao glavnomu problemu. Talijanski je novinar Andrea Tornielli išao čak dotle da tvrdi da McCarrick nije imao homoseksualne odnose, nego da se radilo o ostvarivanju vlasti nad drugima. Istodobno imamo druge, kao što je o. James Martin, DI, koji putuje svijetom (i čak je bio pozvan na Svjetski susret obitelji u Irskoj) i promiče ideju „LGBT-katolika“ te čak tvrdi da su neki svetci vjerojatno bili homoseksualni. To će reći da sada postoji snažna tendencija u Crkvi da se ublaži grješni karakter istostpolnih odnosa. Slažete li se, i ako jeste kako bi – i bi li – ovo trebalo popraviti?

Müller: Dio je krize to da se ne žele vidjeti istinski razlozi i pokriva ih se uz pomoć propagandnih fraza homoseksualnoga lobija. Bludničenje s tinejdžerima i odraslima smrtni je grijeh koji nijedna sila na zemlji ne može proglasiti moralno neutralnim. Đavolsko je djelo – protiv kojega papa Franjo često upozorava – proglašavati grijeh dobrim. „Neki će otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti.“ (1 Tim 4, 1-2). Zaista je apsurno da crkvene vlasti odjednom koriste jakobinske, nacističke i komunističke protucrkvene borbene slogane protiv sakramentalno zaređenih svećenika. Svećenici imaju ovlast naviještati Evanđelja i dijeliti sakramente milosti. Ako netko zlorabi svoju jurisdikciju kako bi postigao sebične ciljeve, on osobno nije klerikalan u pretjeranu obliku, nego, naprotiv, on je protuklerikalan, jer niječe Krista koji želi djelovati po njemu. Spolno zlostavljanje od strane klerika treba onda, naposljetku, nazvati protuklerikalnim. Ali razvidno je – i to može zanijekati samo netko tko želi biti slijep – da grijesi protiv šeste zapovijedi Dekaloga proistječu iz neurednih sklonosti i time su grijesi bludničenja koji isključuju osobu iz Kraljevstva Božjega, sve dok se ona ne pokaje i okaje, i dok ne bude postojala čvrsta nakana da će se takav grijeh u budućnosti izbjegavati. Cijeli taj pokušaj zamagljivanja stvari loš je znak posvjetovnjenja Crkve. Razmišlja se po svjetovnomu, a ne kako Bog želi.

LifeSite: Na nedavnoj Sinodi o mladima u Rimu mogao se čuti sličan ton. Radni dokument po prvi put koristi izraz „LGBT“, a završni dokument naglašava potrebu dobrodošlice homoseksualaca u Crkvi, i čak odbacuje „svaki oblik diskriminacije“ prema njima. Međutim, ne potkopavaju li takve izjave važeću crkvenu praksu da se, na primjer, praktični homoseksualci ne zapošljavaju u katoličkim školama?

Müller: Ideologija LGBT-a zasnovana je na lažnoj antropologiji, koja niječe Boga kao stvoritelja. Budući da je u načelu ateistična ili se možda samo rubno dotiče kršćanskoga koncepta Bog, nije joj mjesto u crkvenim dokumentima. To je primjer puzajućeg utjecaja ateizma u Crkvi, koji je odgovoran za krizu u Crkvi već pola stoljeća. Nažalost, on ne prestaje djelovati u umovima nekih pastira, koji u svom naivnom uvjerenju da su moderni, ne shvaćaju otrov koji piju dan za danom, te nude i drugima. 

LifeSite: Ne bismo sada mogli reći da postoji snažan „gay lobi“ u redovima Crkve?

Müller: Ne znam, jer mi se takvi ljudi ne otkrivaju. Ali jednako je moguće da im se sviđa to što više nisam u Kongregaciji za nauk vjere, kako bih rješavao spolne zločine, osobito protiv muških tinejdžera. 

LifeSite: Nedavno ste otkrili da je, dok ste radili u Kongregaciji za nauk vjere, papa uspostavio povjerenstvo koje je imalo savjetovati Kongregaciju o mogućim kaznama za svećenike zlostavljače. To je povjerenstvo, međutim, bilo sklono popustljivom stavu prema svećenicima zlostavljačima, za razliku od vas koji ste željeli laicizaciju u teškim slučajevima (kao u slučaju oca Maura Inzolija). Isusovački je magazin America prošle godine otkrio – u vrijeme Vašega otpusta s mjesta prefekta Kongregacije – da je „određen broj kardinala tražio od Franje da skloni Müllera s tog mjesta, jer se u brojnim prigodama javno nije slagao ili se distancirao od papinih stajališta, i da su osjećali da on potkopava papinsku službu i naučavanje“. Vidite li Vi osobno moguću povezanost između Vaših strožih standarda i stava prema svećenicima zlostavljačima i skupine kardinala bliskih papi koji žele popustljiviji pristup? Ako to nije slučaj, biste li još rekli da ste uklonjeni zbog Vaše čvrste obrane pravovjerja?

Müller: Papin primat potkopavaju ulizice i karijeristi na papinu dvoru – to je rekao poznati teolog Melchior Cano još u XVI. stoljeću – a ne oni koji savjetuju papu na kompetentan i odgovoran način. Ako je istina da postoji skupina kardinala koja me optužila pred papom zbog devijacija mojih ideja, onda je Crkva u lošem stanju. Da su to bili odvažni i čestiti ljudi, oni bi mi se izravno obratili, i trebali bi znati da ja kao biskup i kardinal trebam predstavljati nauk katoličke vjere, a ne samo opravdavati papina različita privatna mišljenja. Njegov se autoritet proteže nad objavljenom vjerom Katoličke Crkve, a ne nad papinim pojedinačnim teološkim mišljenjima ili onima njegovih savjetnika. Možda me mogu optužiti za interpretiranje Amoris laetitia na pravovjeran način, ali ne mogu dokazati da odstupam od katoličkoga nauka. Nadalje, iritirajuće je da se za biskupe promiču teološki neobrazovani ljudi, koji nadalje, misle da trebaju papi zahvaljivati djetinjim pokoravanjem. Možda bi mogli pročitati moju knjigu Papa: Misija i mandat (Herder Verlag; dostupna je na njemačkom i španjolskom, talijanski i engleski prijevodi su u izradi). Tada bismo mogli dalje raspravljati na toj razini.

Biskupsko i papinsko učiteljstvo stoji pod Božjom Riječju u Svetomu pismu i predaji i služi Njemu. Nije nimalo katolički reći da papa kao pojedinac izravno od Duha Svetoga prima objavu i da bi je on sada mogao tumačiti prema svojim vlastitim hirovima, dok ga svi ostali imaju slijepo i nijemo slijediti. Amoris laetitia mora u potpunosti biti u skladu s Objavom, i nismo mi ti koji moramo biti u skladu s Amoris laetitia, ponajmanje u tumačenju koje proturječi, na krivovjeran način, Božjoj Riječi. Bila bi to zlouporaba vlasti disciplinirati one koji inzistiraju na pravovjernu tumačenju ove enciklike i svih papinskih magisterijalnih dokumenata. Samo oni koji su u stanju milosti mogu plodonosno primiti sv. Pričest. Tu objavljenu istinu ne može oboriti nikakva sila svijeta, i nijedan katolik nikada ne može vjerovati suprotno ili biti natjeran na prihvaćanje suprotnoga. 

LifeSite: Na kojem ste području Vi kao prefekt Kongregacije za nauk vjere bili najviše suprotstavljeni inovacijama koje su predlagane u Crkvi? Za koji dio Vašega svjedočenja, gledajući unatrag, mislite da je najviše pridonio Vašemu otpustu i postupanju na takav način da Vam čak nije dano ni drugo namještenje u Vatikanu?

Müller: Nisam se protivio ni jednoj inovaciji ili reformi. Jer reforma znači obnovu u Kristu, ne prilagođavanje svijetu. Nije mi rečen razlog za neobnavljanje moga mandata. To je neobično, jer papa u drugim slučajevima ostavlja sve prefekte da nastave na svom poslu. Nema razloga koji bih se usudio spomenuti, a da ne izgledam smiješno. Naposljetku, ne može se, u žestokom proturječju papi Benediktu, izjaviti da Müller nema dovoljno teološkoga obrazovanja, da nije pravovjeran, da je nemaran u progonu zločina protiv vjere i u slučajevima spolnih zločina. Zbog toga preferiram šutjeti i ostaviti lijevo-liberalnim medijima da pišu zlobne i likujuće komentare. 

LifeSite: Neki komentatori trenutno uspoređuju Vaše uklanjanje s važna položaja u Vatikanu – što je sigurno zbog Vašeg uljudna otpora u pogledu Amoris laetitia – s blagim postupanjem kakav je imao netko poput bivšega kardinala McCarricka. Čak i sada, on još uvijek nije laiciziran, unatoč njegovu kriminalnom ponašanju. Tako se čini da se neke, koji pokušavaju sačuvati katolički nauk o ženidbi i obitelji kako je uvijek bio naučavan, stavlja u stranu, dok se one, koji su za inovacija na moralnom polju, tretira popustljivo ili čak promovira, kao, na primjer, kardinala Cupicha i o. Jamesa Martina. Kako biste to komentirali?

Müller: Svatko može razmatrati nad kriterijima prema kojima su neki promaknuti i zaštićeni, a drugi prognani i eliminirani. 

LifeSite: U kontekstu izglednog zatiranja pravovjernih crkvenjaka i promicanja progresivnih predstavnika, o. Ansgar Wucherphenning, DI, upravo je dobio od Vatikana dopuštenje da se vrati na položaj rektora isusovačke visoke škole u Frankfurtu, unatoč činjenici da se zalaže za ređenje žena i blagoslov homoseksualnih parova. Od njega se čak traži da objavi članke o tim stvarima. Kako biste komentirali taj razvoj događaja?

Müller: To je primjer kako vlast Katoličke Crkve potkopava samu sebe i kako se jasno stručno znanje Kongregacije za nauk vjere gura u stranu. Ako taj svećenik naziva blagoslov homoseksualnih parova rezultatom daljnjega razvoja nauka, to nije ništa drugo nego prisutnost ateizma u kršćanstvu. On teorijski ne niječe Božje postojanje, ali, naprotiv, on niječe Boga kao izvor morala predstavljajući blagoslovom ono što je pred Bogom grijeh.

To da primatelj sakramenta svetih redova mora biti muškoga spola nije rezultat kulturalnih okolnosti ili pozitivne, ali promjenjive, crkvene legislative, nego, naprotiv, to je utemeljeno u naravi sakramenta i njegove božanske ustanove, isto kao što narav sakramenta ženidbe zahtijeva razliku dvaju spolova. 

LifeSite: Iz Vaših promatranja, mislite da se Crkva približava točki dovoljne i dosljedne kontrole na krizom zlostavljanja i da je našla pravi lijek; ili što mislite da je do sada glavna prepreka značajnu poboljšanju? Kako Crkva može povratiti svoju vjerodostojnost u očima katoličkih obitelji?

Müller: Cijela Crkva, sa svojim svećenicima i biskupima, mora više ugađati Bogu nego čovjeku. Poslušnost u vjeri naše je spasenje.


S engleskoga preveo M. G.