Ipak nas zanima teologija
Kako su neki već iznijeli detaljne i precizne kritike na račun teologinje Tine Beattie i njezina gostovanja na Ljetnoj školi teologije, što je kod ljudi izazvalo značajne i raznolike reakcije, smatrao sam potrebnim iznijeti nekoliko dodatnih misli na tu temu. Jer, kako to inače biva, veliki ekscesi poput ovoga nisu nužno samostojni fenomeni, nego zapravo simptomi koji upućuju na potencijalno dugotrajna i višeslojna pozadinska gibanja.
Nesporazum
Prije svega, ne će biti suvišno osvrnuti se na očigledni nesporazum o naravi događaja Ljetne škole teologije, a koji su se prokazali nedavnim raspravama na društvenim mrežama o ovoj temi.
(1) Oni koji opravdavaju dovođenje Tine Beattie na teološku ljetnu školu čine to pozivajući na otvorenost za dijalog, za drugoga, za raspravu. Međutim, događaj o kojem je riječ nije okrugli stol ni bilo kakva debata, nego teološka škola – koja je od strane organizatora najavljena kao „mjesto vrhunske teologije“. Događaj, valjda, treba suditi prema onome što je organizator o njoj obznanio, a to je dakle da je riječ o školi vrhunske teologije, na kojoj između ostalih gostuje Tina Beattie, najavljena kao „jedna od najpoznatijih teologinja današnjice“. Nesuvislo je stoga graditi scenarij pluralizma i otvaranja drugome.
(2) S time je povezana ideja da nema pravoga studiranja bez intelektualnoga brušenja s neistomišljenicima, zbog čega je dobro da Beattie bude tamo kako bi studenti s njome mogli raspravljati. Prvi dio konjunkcije dakako stoji. Zato se studenti teologije za vrijeme studija – kroz predavanja, seminare, studijsku literaturu i knjižničnu građu – izlažu pletori neistomišljenika katoličke teologije, od vremena Otaca, preko srednjovjekovnih i novovjekovnih teologa i filozofa, sve do modernih i suvremenih teoloških i filozofskih pokreta i učenja. Govorimo dakle o studiju, o učenju, koje pretpostavlja legitimnoga učitelja i uvjete pogodne za studiranje. Onkraj je banalnoga činjenica da učenik uči od učitelja, odnosno da učitelj poučava učenika. Prema tome, postaviti situaciju učitelj-učenik i onda od učenika (među kojima će biti onih koji nisu odslušali ni kristologiju, moralnu teologiju ili sakramentologiju – što su glavne grane teologije u kojima Beattie gradi vlastiti nauk, nespojiv s Naukom Crkve) očekivati da je dovoljno kritičan te će ne samo ostati netaknut, nego i uspješno raspravljati s učiteljem, neutemeljeno je i opasno. Bude li na ljetnoj teološkoj školi ikakva brušenja, za očekivati je da će ono biti jednostrano – učitelj(ica) će brusiti učenika. A s kime onda trebamo očekivati da će naši izbrušeni teolozi raspravljati, ako ih obrazuju i bruse teolozi poput Beattie? S kime, ako ne s onima s kojima raspravlja i njihova učiteljica, a to je Učiteljstvo?
(3) Kao dodatno obrazloženje dolaska sporne teologinje mogao se čuti i argument iz pluralizma. Sama Dubrovačka biskupija u najavi Ljetne škole ističe citat biskupa msgr. Uzinića, koji kaže kako se „naša teologija i Crkva nalazi pred izazovom sve veće pluralizacije suvremenoga svijeta“ i kako „ta pluralizacija na mnogim razinama predstavlja izazov na koji Crkva i teologija moraju odgovoriti u svjetlu evanđelja“. Ako pritom mislimo na heterogenost kultura, religija i životnih stilova kao obilježje suvremenih društava, čini se kako taj opis odgovara stvarnosti. No još uvijek ostaje pitanje kako se postaviti pred takvim činjeničnim stanjem, koje u stvari nije uopće novo. To će ovisiti o istinskoj naravi pluralizma i pluralizacije. Kad bi se tu radilo o načinu legitimnoga supostojanja različitih mišljenja i identiteta u javnom diskursu, pri čemu svaka strana čuva vlastiti identitet i tako daje vlastiti autentični doprinos društvu koje je kao takvo pluralno, tu ne bi bilo ničega spornoga. No pogledamo li na nedavna gibanja u zapadnim demokracijama – pritom mislim na jačanje pokreta društvene pravde i njegove reifikacije u zakonodavstvu, u odgoju i obrazovanju, u medijima, pa i u znanosti – sve upućuje na to da pluralizam o kojemu je ovdje riječ nije onaj kojeg bi podjednako zanimalo mišljenje svih i koji bi štitio pravo svih da nesmetano artikuliraju i žive vlastita uvjerenja, nego da je riječ o stanovitom procesu poravnavanja, pod krinkom pluralizma, odnosno diskriminacije neodgovarajućih stavova u korist nametnutoga „općega dobra“ i „društvene pravde“.[1] Jedino ispravno shvaćajući pluralizam kao činjenično stanje suvremenih društava, možemo valjano dati odgovor na pitanje pluralizma kao izazova, a to je odgovor na dilemu: želi li Crkva, zadržavajući svoj identitet i polog vjere, dati svoj odgovor na pojavu takozvane pluralizacije ili se pak dati pod njezin utjecaj te tako i sama, skupa sa svojom teologijom, postati pluralitetnom? Možemo jedno ili drugo – ne oboje.
Tina Beattie ne dolazi kao teoretičarka pluralizma, nego kao teologinja sa specifičnim teološkim stajalištima. Kao takva, ona predstavlja ogledni primjerak toga što se dogodi kad dopustimo da „pluralizacija“ informira teologiju. Konkretnije, kad opća moralna deterioracija informira sakramentologiju i moralnu teologiju, kad feminizam informira egzegezu i dogmatiku, kad normalizacija rodne ideologije informira učenje o braku, kad normalizacija pobačaja informira učenje o svetosti ljudskog života.[2]
Teologija u Hrvatskoj
Iako su dosadašnje kritičke reakcije na događaj Ljetne škole teologije prema mojem mišljenju bile opravdane i dobre, ipak trebamo priznati kako one imaju u sebi i nečega djetinjeg. Zašto djetinjeg? Pa, upravo jednomu djetetu priliči ne biti zainteresirano za jednu igračku, a onda stati cviliti i jaukati kad istu igračku netko drugi uzme u svoje ruke. Drugim riječima, da Crkvu u Hrvata doista zanima teologija – a pod Crkvom ovdje poglavito mislim one koji su, formalno gledano, na pozicijama odlučivanja i upravljanja – koliko je zanima povijest, politika, nacionalna pitanja i previranja te kojekakvi pravni i kanonski procesi, gostovanje jedne takve teologinje kao što je Beattie u našoj bi Crkvi bilo teško zamislivo, a ako bi se i dogodilo, takvo bi što jamačno ostalo u debeloj sjeni svih drugih dobrih teoloških zbivanja i ostvarenja u našoj Crkvi. Takav bismo događaj u takvom kontekstu mirno mogli promatrati kao jalovi pokušaj duha svijeta da našteti postojanoj i živoj Crkvi i njenoj teologiji. Ovako, čini se kako utjelovljujemo nesretnika iz prispodobe koji je svoju kuću dobro pomeo i očistio, samo kako bi u njoj bilo više mjesta za neke nove zloduhe.
Ako nas doista zanima teologija, koliko sve naše reakcije pokazuju da nas zanima, razmotrimo onda sljedeće: zašto je ovo jedina Ljetna škola teologije i jedini događaj teološkoga sadržaja tog oblika i te razine organizacije u Hrvatskoj u ovom trenutku?
Kako to da ih nema više, te bi studenti teologije i mladi teolozi imali više opcija za sudjelovanje? Ne samo ljetnih škola teologije, nego kako to da nemamo stalna i značajna teološka zbivanja diljem zemlje, tijekom sva četiri godišnja doba? Naravno, takvo što pretpostavlja pravi interes za teologiju i, razumije se, teologe.
Ako nas doista zanima teologija, gdje je onda teološka djelatnost? Zašto nemamo barem jedan, ako ne i više, znanstveno-istraživački teološki institut, koji bi osim akademskoga rada također vršio ulogu približavanja teologije vjernicima i društvu, koji bi se u sklopu teološke djelatnosti znanstveno i istraživački bavio suvremenim religijskim i društvenim zbivanjima, a koji bi okupljao ne samo klerike, nego i teologe-laike, koji žive u svijetu i kao takvi imaju što za reći i mogu pomoći poglavarima naše Crkve da sami bolje obavljaju svoje službe? Jer, naši teološki fakulteti očigledno ne mogu nositi taj zadatak. Uz tolika ulaganja u akademsku teologiju, danas imamo ovakvu situaciju u Crkvi kakvu imamo. Promjene su neminovne i dobrano zakašnjele. No imamo li svoje teologe koji bi mogli biti nositelji takvih promjena?
Teolozi?
Katolički teološki fakulteti u Hrvatskoj generiraju neshvatljivo velik broj diplomiranih teologa. Samo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Filozofsko-teološkom studiju od 2010. do 2016. godine diplomiralo je 489 teologa. Dodamo li tomu činjenicu da se katoličku teologiju kod nas može studirati u pet gradova, na šest učilišta, jasno je kako je riječ o vrtoglavo velikom broju teologa koji svake godine u Hrvatskoj diplomiraju katoličku teologiju. Među njima dakako nisu samo svećenički kandidati, nego i velikim dijelom – a ponekad u većini – teolozi-laici. Netko neupućen mogao bi pomisliti kako su to brojke koje dobro pašu činjenici da se radi o otprilike devedesetpostotno katoličkom narodu. Koliko vjernika, toliko teologa – zar ne? Međutim, gdje su onda ti naši teolozi i gdje je naša teologija?
Glas Koncila, u tekstu naslova Jesu li teolozi pronašli svoje mjesto u hrvatskome društvu? – s podnaslovom „Teolozi kao ‘obrazovani proroci’ mogu društvu dati mnogo više“ – između ostaloga iznosi tvrdnju kako je u Hrvatskoj u 2018. godini bilo 88 nezaposlenih teologa. To i nije mnogo, s obzirom na ukupni broj, zar ne? Pa, ovisi o tome koliko je diplomiranih teologa u Hrvatskoj zaposleno u struci – koliko ih se bavi teologijom.
Dok sam studirao teologiju na KBF-u u Zagrebu – kao laik – odgovori profesora na naša pitanja o radnim prilikama sezali su od običnoga slijeganja ramenima, do izravnih tvrdnji, poput „Crkva nije zavod za zapošljavanje“ i „Crkva nije tu da zapošljava“. U smislu: dajemo vam studij, koji zapravo financira država, a vi se potom snađite. Dobro, Fakultet ne može ni ne treba zaposliti sve. No što je s Crkvom, mimo Fakulteta kao jedne njezine institucije? U nadi da ovaj tekst čitaju oni koji tako misle i govore, tvrdim sljedeće: Crkva svakako jest ona koja zapošljava odnosno treba zapošljavati, jer ona de facto zapošljava (to jest, prima u službu, na posao) diplomirane teologe-svećeničke kandidate. A ako obrazuje i zapošljava teologe-svećeničke kandidate, što bi onda trebala činiti s teolozima-laicima koje jednako obrazuje – jer jedni i drugi pohađaju isti studijski program na istim (crkvenim) učilištima? Što se redovito događa s uspješnim studentima odnosno diplomiranim teolozima-laicima? Ako se ne odluče za upis svojevrsnoga dodatnoga modula koji im omogućuje predavati vjeronauk u školama – čime, pitanje je koliko opravdano, konkuriraju diplomiranim katehetama (vjeroučiteljima), koji se ionako dovoljno muče s oskudicom radnih prilika – preostaje im „opcija“, uz ili bez upisa nekoga drugoga studijskoga programa u osobnom aranžmanu, u konačnici se baviti više-manje svime, samo ne teologijom.
Gore citirani tekst Glasa Koncila iz 2018. godine navodi kako teolozi u Hrvatskoj rade „kao znanstvenici na institutima, u uredima državne i lokalne samouprave, vidljivi su u medijima, a ima ih i među saborskim zastupnicima, zastupnicima u Europskom parlamentu, u ministarstvima, uredima gradonačelnika i drugim razinama društvenoga i crkvenoga života“. Tome treba dodati značajan broj onih koji rade po raznim kompanijama, u građevinskim tvrtkama, u ugostiteljskoj djelatnosti, prodavaonicama i skladištima. Imajući to u vidu, možemo biti skeptični spram podatka kako je relativno mali broj teologa kod nas nezaposlen. Jer katoličke teologe u Hrvatskoj više i lakše možete pronaći gotovo bilo gdje prije nego u teologiji, u teološkoj djelatnosti. (Uz dužno poštovanje svim kolegama koji časno rade svoj posao, ovdje samo iznosim činjenice.)
Zaključak
Činjenični opis naše situacije jest sljedeći: Dubrovačka biskupija organizira Ljetnu školu teologije za studente teologije i teologe, a kao jednoga od četiriju predavača dovodi Tinu Beattie, koja formalno ne samo da nije katolička teologinja, nego joj je do sada više biskupa uskratilo mogućnost govorenja na području svojih biskupija (Velika Britanija i SAD), a Kongregacija za nauk vjere upozorila na problematičnost njezinih stajališta. Riječ je dakle o trostrukom problemu: (1) tomu da Beattie dolazi u svojstvu predavačice na Ljetnoj školi teologije u Hrvatskoj, (2) tomu da tu zgodu organizira i po svoj prilici financijski omogućuje Dubrovačka biskupija te (3) tomu da je ta Ljetna škola jedini takav teološki događaj u Hrvatskoj.
I dok naši teološki fakulteti budu zaokupljeni generiranjem enormnoga broja diplomiranih teologa, koji se po završetku studija uz rijetke iznimke ne će moći nastaviti baviti teologijom, proces pluralizacije kao proces niveliranja s ciljem kulturne hegemonije sve će više zahvaćati u naše društvo, Crkvu i teologiju. I što se pritom prirodno događa? Crkva koja ne zapošljava svoje teologe, postane Crkva koja uvozi neke druge teologe, nekoga drugoga evanđelja. I zar bi nas to trebalo čuditi? Nipošto. Dramu koju tako zdušno kritiziramo sami smo režirali.
Valentino Findrik, dipl. theol.
[1] Za promišljanje o naravi zapadnoga pluralizma i pluralizacije, podsjećam, između ostalih, na slučaj profesora koji je otpušten s Katoličkoga sveučilišta u Leuvenu zbog toga što je pobačaj nazvao ubojstvom nedužne ljudske osobe.
[2] Dobar sažetak stajališta Tine Beattie može se pronaći ovdje i ovdje.
