Islam – monoteistička religija koja priznaje Krista prorokom, ali ne i Bogom

Uz evanđelja, koja nam donose Kristov život i ono što je On naučavao, kršćani otpočetka posebno veliko poštovanje iskazuju svetom Pavlu i onome što nam je ostavio zapisano u svojim poslanicama. Sveti Pavao je bio izvrstan teolog, koji nam je pojasnio otajstva Božjeg djela spasenja, naglašavajući da je jedini Spasitelj svijeta Isus Krist, pravi Božji Sin. Jasno je dao do znanja da je Božja Objava u Kristu dovršena i da bi bilo kakva nadopuna ili izmjena označavala nuđenje lažne objave. Tako je u Poslanici Galaćanima zapisao vrlo oštre riječi: “Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!” (Gal 1,8). Te nam njegove riječi stavljaju pred oči činjenicu da smo pozvani isključivo vjerovati pravom i jedinom Evanđelju, koje nam je ostavio Krist, i odbacivati svako učenje koje bi s njim bilo u suprotnosti. Ta se opomena odnosi i na stav prema islamu, kao religiji koja štuje Krista kao proroka, ali ne i kao pravog Božjeg Sina. Zato smo, u skladu s učenjem Drugog vatikanskog sabora izrečenog u njegovoj deklaraciji Nostra aetate, pozvani poštovati muslimane i razvijati s njima međureligijski dijalog, odnosno raditi oko izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta surađujući na mnogim područjima, ali kada su u pitanju vjerske istine, onda trebamo imati na pameti riječi svetoga Pavla da se jedina prava Objava zbila u Isusu Kristu.

Islam je monoteistička religija koja se dijelom nadopunjuje na Židove, dijelom na kršćane, a dijelom izgrađuje nešto svoje. Utemeljio ju je Muhamed u 7. st. Rođen je u Meki 570. god., a nakon burne mladosti i više ženidaba odlučio je povući se u pustinju. Oko 610. god. počeo je tvrditi da mu se objavio Bog Alah preko anđela Džibrijela (Gabrijela). Nakon 23 godine odlučio je tu objavu prenijeti stanovnicima Meke, no oni ga nisu poslušali. Stoga je 622. god. otišao u Medinu, gdje je postao vjerski i politički vođa. Ta se godina uzima za početak muslimanskoga kalendara, a naziva se hidžra. Kada je ojačao, Muhamed je htio zaposjesti Meku, no stanovnici su mu se predali i bez otpora, tako da je lako mogao započeti sa širenjem islama. Širenje pak islama najčešće je išlo putem džihada, svetog rata kojemu je ideja iskorijeniti sve nevjernike, odnosno one koji nisu muslimani.

Muslimanska sveta knjiga naziva se Kur’an časni, a podijeljen je na poglavlja (sure) i retke (ajete). Ukupno ima 115 sura, koje su poredane po veličini, počevši od najvećih prema najmanjima. Prva je sura zasebna cjelina, a naziva se El-fatiha i predstavlja posebnu i čestu molitvu kod muslimana.

Osim Kur’ana priznaju i sunnu ili predaju, odnosno ono što je naučavao Muhamed. Tako vjeruju u jednog i jedinog Boga, a odbacuju kršćansko vjerovanje u Presveto Trojstvo, odbacuju Isusa Krista kao Boga, ali ga ipak priznaju prorokom, i to četvrtim po važnosti, nakon Muhameda, Ibrahima (Abrahama) i Muse (Mojsija). Vjeruju u dženet (raj) i džehenem (pakao). Štuju i Blaženu Djevicu Mariju, koju nazivaju Merjema.

Za muslimane su važni Pet stupova islama. Prvi stup islama predstavlja ispovijest vjere, odnosno muslimani priznaju samo jednog Boga Alaha, dok je Muhamed samo njegov prorok. Drugi stup islama je molitva. Muslimani se mole pet puta na dan okrenuti prema Meki, a petkom u podne u džamiji. Prije molitve izvrše obredno pranje. Treći stup islama je ramazanski post, odnosno muslimani cijeli mjesec ramazan poste od izlaska do zalaska sunca. Četvrti stup islama je milostinja, a po obitelji izdvajaju oko 2,5%. Peti stup islama je hodočašće ili hadž u Meku, a dužan ga je obaviti barem jednom u životu svaki musliman koji to fizički i materijalno može.

Posebno im je značajno svetište u Meki koje se naziva Ćaba. Imaju više blagdana, a najznačajniji su Ramazanski bajram, na kraju ramazanskog posta, te Kurban-bajram.

Među muslimanima postoje dvije temeljne sljedbe, a to su suniti i šijiti, koji su nastali ubrzo nakon Muhamedove smrti. Naime, Muhamed se nakon osvajanja Meke 632. uskoro razbolio i iznenada umro, bez muškog potomka koji bi ga naslijedio, a to je izazvalo nedoumicu tko bi ga trebao naslijediti. Nakon oštrih prepirki, njegovi su najbliži suradnici za Muhamedova prvog nasljednika (kalifa) izabrali njegova punca – Abu Bakira, oca njegove najdraže žene Ajše. Oni koji su pristali uz tog vođu nazivaju se suniti.

Međutim, za njegova vremena i vremena još dvojice njegovih nasljednika, Muhamedov bratić i zet, sin Muhamedova strica i muž njegove kćeri Fatime – Ali ibn Abu Talib, pozivao se na svoje pravo da bi on, kao najbliži krvni Muhamedov srodnik trebao biti i njegov nasljednik, ali su ga ignorirali. Kad su 656. god. urotnici ubili Osmana, trećeg kalifa, Ali je konačno izabran za kalifa u Meki. Međutim, nisu svi uz njega pristali, nego je jedan dio muslimana pristao uz Osmanovog rođaka Muaviju, koji je vladao u tadašnjoj provinciji Siriji (osim Sirije, obuhvaćala je i Palestinu i Egipat), pa su nastali žestoki sukobi između njih dvojice, a koji su nakon nekoliko godina ratovanja završili raskolom. Uz Alija su pristajali Arapi iz Perzije (Iraka), a danas su poznati kao šijiti, dok su oni koji su prihvaćali prva tri kalifa, Muaviju i njegove nasljednike suniti. Raskol je, prema tome, bio isključivo političke naravi. On je još više produbljen nakon smrti Alija i Muavije, a iz razloga jer su vojnici Muavijeva sina Jezida ubili Muhamedova unuka Huseina i skoro cijelu njegovu obitelj.

Islamski suniti prevladavaju, razasuti su po svim arapskim državama, a ima ih oko 90 %, dok se šijiti uglavnom nalaze u Iranu, Azerbajdžanu i Iraku i čine oko 10 % od ukupnog broja muslimana. Među njima postoje neke razlike u obredima i učenju, ali su i dalje više političke naravi. Šijiti vjeruju da vođa muslimana mora biti iz prorokove obitelji, a suniti da ne mora. Suniti se strogo pridržavaju sune.

S obzirom na sve rečeno, možemo zaključiti da je islamu naglašeno sveopće bratstvo, obdržavanje moralnih zakona i vrijednosti obiteljskih odnosa, zatim važnost molitve, posta, pomaganja drugima itd., a to treba cijeniti. Međutim, valja još jednom ponoviti, islam ne priznaje Krista Bogom, odbacuje vjeru u Presveto Trojstvo, ne prihvaća u potpunosti Evanđelje, poziva na sveti rat i ima druga učenja i običaje koji se protive Evanđelju, i zato za nas kršćane islam nije prava objavljena religija, nego je iskrivljenje Božje Objave i odbacivanje Krista kao jedinog Spasitelja.