Islam
Islam je vjera koja se jednim dijelom nastavlja na židovstvo, drugim dijelom na kršćanstvo, a tek trećim dijelom izgrađuje nešto svoje. Danas u svijetu ima više od 1.500.000.000 muslimana, a prema popisu stanovništva iz 2011. god. u Hrvatskoj ih ima oko 63.000 (str. 12), dok svakako treba imati u vidu da će se s aktualnim migracijama muslimanskog stanovništva taj broj bitno povećati. Sama riječ islam znači pokornost Božjoj volji, a riječ musliman označuje onoga koji se pokorio Božjoj volji.
Nastanak islama vezan je uz proroka Muhameda koji je tvrdio da mu se Bog objavio. Zato ćemo najprije pogledati kakvo značenje za muslimane ima Muhamedov život, te potom u što vjeruju i čega se pridržavaju muslimani.
Muhamedov život
Muhamed se rodio oko 570. god. poslije Krista u Meki, današnjem glavnom gradu Saudijske Arabije. Taj je grad bio veoma značajan po vjerskim običajima i trgovini. Naime, tu je bila značajna vjera Židova, ali ne čista vjera u jednog Boga, nego pomiješana s vjerovanjem u druge bogove. Osim toga, u gradu su bili mnogi trgovci koji su znali dobro zarađivati na praznovjerju ljudi. I jedno i drugo, iskrivljena vjera i pokvarenost tgovaca, utjecalo je na nastanak islama.
U Meki je postojalo (i danas postoji) svetište poznato kao Kaba ili Ćaba. Smatralo se da je to najprije bilo svetište posvećeno božici plodnosti, te da je poslije tu Abraham htio prinijeti svoga sina Izaka za žrtvu. Zbog toga se na tom mjestu slavio Bog, ali istovremeno i poganski bogovi. Osim toga, u Ćabu je bio uzidan i crni meteorit za kojeg se vjerovalo da je u davnoj prošlosti pao s neba. Sva su okolna arapska plemena dolazila u Meku hodočastiti, a trgovci su znali kako će zaraditi na “posvećenim” predmetima.
Čuvar Ćabe i glavni organizator hodočašća bilo je pleme Koreiš, kojemu je pripadao Muhamed. U njemu se od malih nogu stvorila odvratnost prema takvom nepročišćenom slavljenju Boga, te se polako usmjeravao prema pravoj židovskoj i kršćanskoj monoteističkoj vjeri (vjeri u jednog Boga). Uz Židove, na Muhameda su utjecali i kršćani, koji su živjeli u okolnim krajevima. Osim toga, i sam je Muhamedov životni put odigrao veliku ulogu u nastanku muslimanske vjere.
Muhamed je, naime, već kao dijete izgubio roditelje, pa ga je najprije odgajao djed, a potom stric. Bio je veoma siromašan i osjećao se usamljenim. Kao mladić je vodio karavane bogate trgovkinje udovice Hadidže, s kojom se u 25. godini oženio i postao veoma bogat. Hadidža je bila od njega starija petnaest godina. (Kasnije se još sedam puta ženio; jedna mu je žena bila Židovka, a jedna kršćanka.) Međutim, nije bio zadovoljan s materijalnom sigurnošću, pa je uskoro napustio obitelj i otišao u pustinju.
Oko 610. god. je počeo vjerovati da mu se objavljuje Bog preko anđela Džibrijela (Gabrijela), koji mu je naredio da piše Kur’an, te da poruke koje mu daje treba prenijeti svojim sugrađanima. Bog mu se tako objavljivao kroz 23 godine. Objavio mu se pod imenom Alah, rekao da nema drugih bogova, da poslije smrti svakog čovjeka čeka raj ili pakao i drugo. Te je objave zapisivao pisar (bilo ih je osam), dok mu je Muhamed diktirao. One su najprije pisane na palminom lišću, kamenju i kostima devinjih lopatica, a tek poslije Muhamedove smrti sređene i sakupljene u svetu knjigu muslimana – Kur’an.
Kada je Muhamed Alahove poruke prenio stanovnicima Meke, trgovci su toga grada zaključili da on kritizira njihovo mnogoboštvo, te da će im se, ako ljudi povjeruju u jednoga Boga i prestanu hodočastiti Ćabu, raspasti trgovina, pa su se pobunili protiv njega. Zato je Muhamed otišao u drugi grad – Medinu. To se zbilo 622. god. Ta godina, koja se naziva hidžra, označava početak muslimanskog kalendara (od tada počinju računati godine), odnosno počinje muslimanska era, koja se naziva era edžirijana.
Stanovnici Medine su prihvatili islam, tako da je Muhamed uskoro postao ne samo njezin vjerski, nego i politički vođa. Ipak, nisu svi građani Medine prihvatili Muhamedov nauk. Naime, mnogi Židovi to nisu učinili, pa ih je zbog toga rastjerao ili poubijao. To je bio jedan od velikih razloga zašto se islam, koji je do tada prihvaćao židovsku vjeru, od tada okrenuo protiv njih.
Zajedno sa svojim sljedbenicima, Muhamed je 630. god. krenuo u oružanu borbu na svoj rodni grad – Meku, te ga s lakoćom zauzeo: stanovnici nisu pokazivali nikakav otpor, pa zbog toga nisu bili ni kažnjeni. Uskoro je Ćaba bila očišćena od svih natruha mnogoboštva, te postalo svetište u kojem se klanjalo jednom i jedinom Bogu – Alahu.
Muhamed je umro 632. godine, a islam se počeo širiti veoma velikom brzinom na sve četiri strane svijeta. Jednim je dijelom na širenje islama utjecao tzv. džihad, odnosno sveti rat, ali se islam najčešće širio mirnim putem, zbog svoje visoko razvijene kulture, znanosti i filozofije. Njegovo je širenje zaustavljeno tek u 15. st. u Španjolskoj, od kada je počela slabiti muslimanska moć, ali zadnjih desetljeća, a posebno zadnjih godina, islam se nastavlja širiti i to velikom brzinom. Ipak, i na njih kultura Zapada ima značajan utjecaj, pa u tom smislu i muslimani djelomično mijenjaju svoj identitet, ali s druge se strane organiziraju ekstremističke skupine koje svoje djelovanje baziraju na džihadu i tvrdo se drže svoje tradicije. Oni danas predstavljaju veliku opasnost za cijeli svijet, a posebno zato što im je omogućen nesmetani ulazak na europsko tlo i na tlo drugih kontinenata, a sve pod vidom humanitarnih odnosa prema onima koji su zahvaćeni ratovima u svojim zemljama. No, svakako valja naglasiti da treba razlikovati muslimane ekstremiste od pravovjernih muslimana koji su se u praksi davno odrekli nasilnih metoda islamiziranja, te su takvi također nerijetko žrtve onih prvih.
Vjera i život muslimana
Kur’an časni
Muslimani smatraju da u Starom i Novom zavjetu nije savršena objava, odnosno da se Bog potpuno objavljuje tek u Kur’anu. Riječ Kur’an znači recitiranje Božjeg teksta. Kur’an časni, kako se naziva, donosi osim vjerskih istina i propise o ponašanju u svim životnim područjima (obitelj, zakonodavstvo, ekonomija, politika…). Muslimani vjeruju kako je Kur’an zapisan na nebu, i to arapskim jezikom, te da je upravo takvog Bog objavio Muhamedu. Pisan je veoma lijepim jezikom, pa predstavlja značajno književno-umjetničko djelo.
Kur’an je podijeljen na poglavlja (tzv. sure) i retke (tzv. ajete). Prva sura čini zasebnu cjelinu. Ona ima 7 ajeta, naziva se El-fatiha, a predstavlja molitvu koju muslimani često recitiraju (nešto slično kao kršćani Očenaš). Osim nje, postoji 114 sura, koje su poredane po veličini: na početku je najdulja sura (ima 286 ajeta), a na kraju najkraća (ima 6 ajeta).
Muslimani Kur’an koriste samo na arapskom jeziku, jer se on u načelu ne smije prevoditi. Zato je potrebno da svaki musliman zna barem malo arapskog jezika. Mnogi znaju cijeli Kur’an napamet.
Osim Kur’ana, muslimani cijene i židovsku Toru (koju nazivaju Tevrat), Psalme (Zabur) i evanđelja (Indžil).
Sunna (Predaja)
Osim Kur’ana, muslimani poticaj za svoj život pronalaze u Muhamedovu načinu života i onome što je on propisao. To predstavlja tzv. sunnu, odnosno predaju.
Muslimani vjeruju da je Bog samo jedan i jedini – Alah. To zapravo znači da muslimani odbacuju kršćansku vjeru u trojedinog Boga. Razlog je tome to što je Muhamed krivo shvatio kršćansku vjeru, odnosno mislio je kako kršćani slave tri Boga. Posebno nije mogao shvatiti što znači da Bog Otac rađa Sina. S obzirom kako su mu bili mrski prijašnji štovaoci Ćabe, nije nikakvo čudo da je i kršćane smjestio u mnogobošce. Zato muslimani ne vjeruju da je Isus Bog i ne vjeruju da je bio raspet. Za njih je on samo Božji prorok.
Muslimani, dakle, vjeruju u Božje proroke. Najveći je od svih Muhamed, a zatim slijede Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Isa (Isus), Izak, Jakov, Lot, Josip, David… Također, štuju i Merjemu (Isusovu majku Mariju).
Osim toga, muslimani vjeruju da postoji posljednji sud, poslije kojega dobre čeka raj, a zle pakao. Raj i pakao su shvaćeni kao mjesta sreće, odnosno nesreće. Raj (odnosno dženet) je npr. u Kur’anu opisan kao raskošan vrt s puno potoka, po kojemu se šetaju prekrasne žene, gdje se pozdravlja sa Selan!… U paklu se, pak, nalaze vatra, vrela voda i smrdljivi zrak.
Muslimani se moraju pridržavati nekih propisa u svom ponašanju. To čini pet stupova islama.
Pet stupova islama
Svaki pravovjerni musliman mora obdržavati ove propise: l. priznavati Božje jedinstvo i Muhamedovo poslanje; 2. moliti se pet puta na dan; 3. davati milostinju; 4. obdržavati ramazanski post, te 5. hodočastiti u Meku. Tih pet propisa čine pet stupova islama. Objasnit ćemo svaki od njih.
Svaki musliman mora javno očitovati svoju vjeru, odnosno naglas govoriti da vjeruje kako je samo jedan Bog – Alah, te da je Muhamed Alahov prorok. To je prvi stup islama, a izražava se ovim riječima: “La ilah illa Allah, Muhamad rasul Allah”, što znači: “Nema drugog Boga osim Alaha, Muhamed je Alahov poslanik”. Muhamed je, dakle, samo Alahov prorok, a ne nikavo božanstvo. Zato je zabranjeno slikati Muhameda, kako ne bi netko pao u napast da ga proglasi bogom.
Drugi stup islama predstavlja molitva (tzv. namaz). Naime, muslimani mole pet puta na dan, i to ujutro, u podne, oko 16 sati, u predvečerje i kasno navečer. Muslimanski službenik – imam, poziva vjernike na molitvu s tzv. minareta. Oni se pak mole, odnosno klanjaju, bez obzira na kojem se mjestu zatekli, okrenuti prema Meki, i to tako da prije molitve izvrše obredno pranje, odnosno da operu tijelo (ruke, lice i noge) vodom i urede odijelo i mjesto (sag) na kojem klanjaju. Ukoliko se musliman nađe u pustinji, on se mora prije molitve obredno oprati pijeskom.
Muslimani klanjaju na malom sagu ili ovčjem runu, veličine otprilike 1×1 m, koji se naziva postekija, i to tako da se najprije izuju, a potom tri puta čelom dodiruju pod, odnosno klanjaju. Pri tome izgovaraju riječi Allah akbar (“Alah je velik”) i recitiraju prvu suru Kur’ana.
Svakog petka u podne muslimani mole u svojoj bogomolji – džamiji. Na tu su molitvu dužni doći svi muškarci. Žene u mnogim muslimanskim zemljama uopće ne dolaze u džamiju, u nekim drugim dolaze u različito vrijeme od muškaraca, a kod nekih su liberalnijih (tako je npr. kod bosanskih muslimana) samo odijeljeni pregradom od muškaraca.
Treći stup islama predstavlja obveza davanja milostinje (tzv. zekat). Nije toliko bitno koliko će tko dati, nego je više naglašeno pravilno unutrašnje raspoloženje. Ipak, današnja je praksa da obitelj godišnje da 2,5% od ukupnih prihoda. Poseban se vjerski doprinos daje na Bajram, dan koji označava završetak Ramazana, svetog mjeseca posta.
Post je četvrti stup islama. Muslimani cijeli Ramazan, mjesec u kojem je Muhamed primio objavu, poste, odnosno od izlaska do zalaska sunca ništa ne jedu, ne piju i nemaju spolne odnose. Takav je post za pravovjerne muslimane vrlo ozbiljno vrijeme. Međutim, u muslimanskim zemljama u Ramazanu zamre dnevni, a oživi noćni život. Preko dana, dakle kad trebaju postiti, muslimani spavaju, a preko noći obavljaju sve uobičajene dnevne poslove.
Peti stup islama je obveza hodočašćenja u Meku. To se hodočašće naziva hadž, a osoba koja ga je obavila hadžija, što se onda od tog vremena pridaje njegovu prezimenu (npr. ako se netko naziva Hadžiselimović to znači da je njegovo prezime Selimović, te da je hodočastio u Meku).
Pravovjerni je musliman dužan barem jednom u životu otići u Meku, a ako je siromašan poslati milostinju onima koji idu hodočastiti. Samo se hodočašće u Meki sastoji od tri obreda.
Svi hodočasnici najprije odlažu svoju odjeću i oblače bijele haljine, kao znak jednakosti pred Bogom, pa sedam puta obilaze oko Ćabe, i to tri puta brzo, a četiri puta polako, tako da svaki puta poljube crni kamen ili ga, ako je gužva, barem dotaknu.
Zatim sedam puta trče između dva brežuljka – Safne i Merne, što simbolizira potragu Hadžere i njezina sina Išmaela za vodom. (Hadžera je u stvari Hagara, odnosno ropkinja koja je Abrahamu, zbog Sarine neplodnosti, rodila sina Jišmaela, kojega muslimani nazivaju Išmael.)
Zatim hodočasnici odlaze na brdo Arafat, udaljeno nekoliko kilometara od Meke, gdje obavljaju obred stajanja pred licem Gospodnjim, odnosno stoje od podne do zalaska sunca i razmišljaju o Alahu. Potom se vraćaju u Meku, te se tek tada hodočašće smatra završenim.
Muslimanski blagdani
Muslimani imaju dva glavna blagdana: Ramazanski Bajram i Kurban Bajram. Ramazanski Bajram je blagdan zahvale i radosti na kraju Ramazana zato što su izvršili dužnost ramazanskog posta, a Kurban Bajram dan kada se kolju određene životinje i prinose Bogu, odnosno daje se dio siromašnima, dio prijateljima i rodbini, a dio ostane obitelji. Imaju i neke druge blagdane: Nova hidžretska godina (muslimanska godina traje 354 ili 355 dana), Mevlud (Muhamedov rođendan), Mubarek noći (više raznih blagdana kao spomen na neke važne događaje i osobe) itd.
Islam i Katolička Crkva
Islam ima lijepih elemenata, u njemu je naglašeno sveopće bratstvo, obdržavanje moralnih zakona i vrijednosti obiteljskih odnosa, zatim važnost molitve, posta, pomaganja drugima itd., ali ima i puno elemenata koje ne možemo kao kršćani prihvatiti, a to se posebno odnosi na odbacivanje vjerovanja u Krista kao Boga i Spasitelja, odbacivanje kršćanskog poimanja Trojstva, pozivanje na sveti rat, zanemarivanje Biblije kao prave Božje objave i drugo…
Drugim riječima, Katolička Crkva naglašava da nas s muslimanima velikim dijelom veže starozavjetna baština, kao i muslimansko djelomično prihvaćanje kršćanstva, što su izvrsni temelji za zdravi međureligijski dijalog, no svakako treba imati u vidu da nas je samo Krist otkupio i zato je kršćanstvo u svojoj srži nespojivo s islamom.
