Ispruženi prst

Sveprisutni trač. Gdje god da si, što god otvoriš, radio ili novine, piše se i govori o nekom. Sloboda govora, demokracija ili? To je, kažu, prevršilo svaku mjeru. Svi o svima govorimo, neprovjereno, nasladno, neobuzdano i na brzinu kao da radost i dobar glas nosimo, kao da se bojimo da ne ostane u nama. To je začudna potreba, kopanje po tuđoj utrobi, prošlosti, događajima koji bi se, ako već nisu, mogli dogoditi. Ni duhovne osobe nisu imune. Dok nas tračaju barem znamo da smo živi i da postojimo, da se sluša što govorimo, da netko o nama vodi računa. Isus je rekao: “Jao vama kad vas budu hvalili!”

Mislim da je dobro što katolički novinari žučno ne reagiraju na kritike i tračeve upućene svećenstvu i Crkvi. “Dobrom konju sto mana”, kaže narodna, “lošem samo jedna!” Jesu li kritike zlonamjerne? Neke jesu. I lošim se kritikama pametan čovjek može okoristiti. Ukoliko slijedimo smjernice II. Vatikanskog koncila, jedna je od njih i obnova Crkve, obnova čovjeka. To je trajan zadatak u vremenu. Može li se što obnoviti bez kritičnog pogleda s više očiju? Piše u dokumentu “O Crkvi”: “Nedosljednim životom kršćani, ponekad, lice Kristovo više sakrivaju nego otkrivaju.” Oni koji su unutra ne vide stvari koje vide oni izvana. Uvijek je bilo kukolja u žitu! Zato su nam potrebne tuđe oči. Trebali bismo blagoslivljati one koji upiru prstom u naše propuste. Ljudski je priznati da Crkva nije samo “sveta i katolička”, već i grešna u vremenu. Uostalom, grešnost Crkve pokazuje da je Bog vodi, a ne ljudi, po nama bi davno bila povijest.

Koncil kaže: “Iako je Crkva snagom Duha Svetoga ostala vjerna Zaručnica svoga Gospodina i nikad u svijetu nije prestala biti znakom spasenja.., ona dobro zna da je tijekom svoje povijesti među njezinim članovima bilo i takvih koji su se iznevjerili Božjem Duhu.” Mi svećenici prije pričesti izgovaramo: “Gospodine Isuse Kriste, ne gledaj na moje grijehe nego na vjeru svoje Crkve.”

Toliko je toga bilo i ima, što nas čini dvoličnima, prijetvornima, farizejima. Zašto to ne priznati? Nevolje nastaju kad se zataškavaju problemi počevši od celibata, odnosa prema djeci, megalomanskih projekata, “da se neke ne sablazni, da ne dovedemo u pitanje svoju moralnu vertikalu.” Konačno, pozvani smo da budemo sol i svjetlo. Što će biti «ako sol obljutavi?« Lakše nam je govoriti o tuđim grijesima, od “grijeha struktura”, do zlonamjernih, mržnjom prema Crkvi, napisa, objeda i upitnih prosudbi.

Šutnja ništa ne rješava. Jesu li kritičari Crkve i svećeničkog života od Boga potaknuti? Zar je to bogohulno reći? Istina, malo tko vidi i čuje kako “šuma raste, ali svi vide i čuju kad padne jedno stablo!” Ono što je pozitivno u doprinosu Crkve ne prodaje novine! O tuđem zlu se radije govori nego o dobru.

Počesto obje strane liče na farizeje koji se sablažnjavaju zbog tuđih grijeha i propusta, pritom zaboravljajući redoslijed u kajanju. “Najprije: moj grijeh, moj preveliki grijeh”, a onda tuđi. Oni koji vide, zamjeraju nam, s pravom, propuste i grijehe crkvenih djelatnika, jer ako su oni, pojedini, tako moralno pali, što reći o zlu u svijetu kod onih koji se Boga ne boje. Pitanje isticanja problema u Crkvi i kritika nije upitno već način kako se to čini. Većinom je površno, neupućeno, nedobronamjerno. Ne zaboravimo da pola problema na koje smo upozoreni nisu stvarni problemi, već neprovjerene, sudski nedokazane tvrdnje, koje jednom iznesene ostaju, nažalost, kao činjenice.

Nameće se pitanje nakon takvih napisa od tiska i medija: tko smije “prvi baciti kamen?” Jednakom žestinom se ne piše o promašajima, grijesima naredbodavaca, političkih i ekonomskih moćnika. “Svojima” opraštamo sve i najgore, onima koje ne volimo ništa! Tu se očituje nedobronamjernost kroz kritizerstvo, iznošenjem određenog broja predrasuda i gotovih sudova protiv Crkve i biskupa. Često se na taj način iznose i otvoreni napadi na crkveni nauk. Da u takvim medijima nema prostora za “drugo mišljenje” pokazuje nemogućnost obrane i objave ispravka na “govor mržnje”.

Kritizeri se pozivaju i ističu svoj humanizam koji s Bogom nema veze, kad je već ovaj crkveni narušen i po njihovu mišljenju doveden u pitanje.

Gubitkom povjerenja u Crkvu, loše bit će još lošije. Namjerno se i zlonamjerno sumnja u evanđeoski sustav vrijednosti, doprinos Crkve u vremenu. Obezvrijeđena Crkva nekima je još samo predmet trača. Nastupaju “dušobrižnici” u tiskovinama koje, navodno “tobožnja briga” tjera da o svećenicima, o Crkvi, pišu samo loše i neprovjereno, rijetko pozitivno, zaboravljajući pri tom da za “grijeh nema kolektivne, nego osobne odgovornosti”. Nije čudo što niti u jednoj komisiji za krizna područja u odgoju mladih, problemu obitelji, nema crkvenog predstavnika. Čemu? Oni su ionako prokazani “pedofili, likovi iz prošlosti koji žive na naš račun”.

Zaključujem, unatoč svemu, dobro je da nas kude “u ime svoga humanizma”, a mi njih u ime Božje. No jedni i drugi bismo trebali češće mesti pred vlastitim pragom!!!