Istočni raskol 1054. [video]

Istočni raskol 1054. [video]


Iako je Isus osnovao jednu Crkvu, danas su kršćani podijeljeni na pravoslavne, katolike i protestante. To je zbog toga što je povijest Crkve obilježena s dva velika raskola. U ovom ćemo videu ukratko vidjeti kako je i zašto došlo do prvog raskola na tzv. katolike i pravoslavce, raskola koji se obično smješta u 1054. Naziva se još Veliki raskol ili pak Istočni raskol. Odmah moramo reći da je tema izrazito kompleksna i da ćemo je mi ovdje maksimalno pojednostaviti. No, dobro, krenimo!

Prije svega, još se jednom moramo vratiti na već nam jako dobro znanu kartu koja pokazuje Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo s njihova dva središta, a to su: Rim i Carigrad. Osim što su u ta dva središta predsjedali carevi, u Rimu je bio papa koji je, možemo reći, predstavljao i brinuo za kršćane Zapada, u Carigradu je bio patrijarh koji je, na neki način predstavljao i brinuo za kršćane Istoka. Nakon što je Zapadno Carstvo palo u 5. st., jedini preostali car bio je onaj u Carigradu.

Kršćani s područja propalog Zapadnog Carstva počeli su se sve više susretati s različitim kulturama, jezicima i običajima. Stoga su morali prilagoditi svoju evangelizaciju, na poseban način tumačiti Bibliju ili pak koristiti posebnu vrstu odjeće u misi. Sve to, da bi poganski narodi mogli bolje razumjeti evanđelje.

Istovremeno, na drugom kraju Europe, dakle kršćani Istoka, također razvijaju posebna tumačenja, simbole, način slavljenja koji je više odgovarao njihovu kraju. S vremenom su te razlike postajale sve veće i veće pa je ponekad dolazilo do nerazumijevanja među kršćanima. Kršćani sa tzv. Zapada su sve teže razumjeli kršćane s tzv. Istoka i obratno.

Uz to, valja reći da su politički vođe imali neke svoje ambicije. Istočno Rimsko Carstvo ili Bizant je bilo jedino što je preostalo od nekadašnjeg velikog Rimskog Carstva. Car Bizanta bio je smatran zaštitnikom kršćanstva te se imao pravo miješati u vjerska pitanja, poticati papu ili patrijarha da nešto učine i sazivati vjerske Koncile. No, postupno su se na Zapadu uzdizali nove vojne sile i vođe. U 9. st. na Zapadu je okrunjen Karlo Veliki kao novi car.

Sve je to značilo da je car Bizanta dobio konkurenciju, a papa se sve češće utjecao caru sa Zapada za pomoć. Naravno, carevi su se sukobljavali oko svojih ovlasti i na vojno političkom planu. To se posebice osjetilo u Italiji oko koje se često sukobljavalo.

Tako su, malo po malo tenzije između kršćana Zapada i Istoka rasle te su svoj vrhunac doživjele u 11. st. Međusobna vrijeđanja, optuživanja za hereze i vandalizam među kršćanima su otišli toliko daleko da je papa morao poslati u Carigrad tri izaslanika da s patrijarhom Carigrada pokušaju postići kakvo pomirenje.

Tri su papina izaslanika došla u Carigrad 1054. g. Među njima je prednjačio benediktinac i kardinal Humberto koji je tražio od carigradsko patrijarha Cerularija puno više od onoga što je tražio papa. Naravno, patrijarh Cerularije zahtjeve Humberta nije prihvatio. Između njih dvojice je nastala svađa te su jedan druga izopćili tj. ekskomunicirali.  Prvo su papini izaslanici 16.7.1054. izopćili patrijarha i njegove pomoćnike, a zatim je patrijarh 24. srpnja izopćio papine izaslanike.

Nažalost, na tome nije stalo. Kako je vrijeme odmicalo, sve je više kršćana zauzimalo odrješit stav, bilo da su smatrali da su ekskomunicirani Humbert i ekipa, bilo da su mislili da je ekskomuniciran Cerularije sa svojim pristašama. Odrješit stav je često prelazio u otvorene sukobe, nasilje i svetogrđa.

Uz to, kad je došlo do križarskih ratova, križari su u jednom pohodu na muslimane napali Carigrad i ratovali protiv kršćana. Više stvar izgladiti nisu mogli niti crkveni sabori pa možemo reći da je u 15. st. potpuno razdvojeno ono što je napuklo 1054. godine. Kršćani s Istoka više nisu mogli prihvaćati kao braću kršćane sa Zapada i obratno. Tako se Crkva podijelila na katolike i pravoslavce s njihovim sjedištima u Rimu odnosno Carigradu.

Danas, tisuću godina kasnije, katolici i pravoslavci pokušavaju kroz ekumenski dijalog naći rješenja i tako stvoriti uvjete za pomirenje i ponovno objedinjenje. Jedan od najpoznatijih koraka u tom dijalogu je ukidanje izopćenja koja su napravljena 1054. godine.