Isus i Petar – ljubav je srce Crkve (Iv 21,15-25)
Tumačenje Evanđelja po Ivanu 21, 15-25
Nastavak izvještaja iznenada napušta simboliku, ostavljajući po strani Petrov ulov ribe, te nam Iv prikazuje razgovor Isusa i Petra o ljubavi i napasanju ovaca. Ovaj razgovor važan je element u daljnjem razvoju ovog poglavlja. Prvo se govori o Petru, njegovu položaju i službi koju mu Gospodin povjerava, a potom će se govoriti o ljubljenom učeniku i njegovu položaju. Njihova razlika već je došla do izražaja tijekom ribarenja: Petar je imao inicijativu i drugi su ga slijedili (21,3), izvlači veliki ulov u mreži koja se ne razdire (21,11), ali je ljubljeni učenik onaj koji ima sposobnost prije svih drugih prepoznati Uskrsloga (21,7a).
Iv 21,15-18: Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?
Ovako počinje serija od 10 izmjena riječi između Isusa i Petra, jedan od najfascinantnijih razgovora Boga i čovjeka. Sa tri pitanja Isus će Petra vratiti u noć zataje i daje mu priliku da iskustvo one strašne noći prijeđe, „proživi“ još jednom, ali ovaj puta sa mogućnošću drugačijeg ishoda. Isus mu se obraća unutar zajednice učenika. Gospodin ne želi da Petrova zataja bude zadnja riječ. Želi da ga Petar upozna u novoj dimenziji, novoj snazi ljubavi. Zato mu ne spominje ni nevjeru, ni grijeh i oproštenje – nijednog čovjeka, pa ni ovog koji ga se javno odrekao, on ne poistovjećuje s njegovim grijesima, s njegovim noćima neuspješnog ribolova. On u čovjeku gleda prije svega njegovo srce. Sada želi oživjeti Petrovo smalaksalo. Što bi bila svetost bez srca, bez ljubavi za Boga? Premršava je svetost ako je gledamo samo kao odsutnost grijeha.
Petra prvo pita voli li Ga više od ovih jer je za posljednjom večerom rekao da će, ako Ga svi ostave (usp. Mk 14,29), on za Njega položiti svoj život (13,37). Sigurno da Ga je Petar na svoj način volio i bio mu odan koliko je mogao. No, pred Bogom to nije dostatno – to je ljudska pamet koju lako nadmudri Sotona, kao što se i pokazalo one – za Petra tako strašne – noći. Zato on mora ići dalje. Njegovo poznavanje ne može ostati samo na onom što osjeća. Ljubav ne može počivati samo na mome ja. Ljubav mora čuti i drugo ti. Petar mora čuti Isusa, mora Ga doživjeti. Sad će Isus Petra poučavati o Ljubavi koja je u isto vrijeme i prevelika i prestrašna za čovjekovo malo i uplašeno srce. Premalo je Petar ušao u bezdan te ljubavi koja je krvarila na križu. Pobjegao je od nje. Čovjek ljubav traži, ali i bježi od nje. Ona ga i grije, ali i smrzava.
…ljubiš li me? Kakav moment – Bog pita čovjeka da li ga ljubi! Nakon što je u muci trnja, bičeva, sramoti pljuvački i ćuški, bolima i smrti na križu Isus očitovao Boga kao ljubav, sada može bez stida uputiti ovo temeljno pitanje jer ljubav želi biti ljubljena! Isus je Petra pitao glagolom agapao: ljubiš li me onom ljubavlju kojom Bog ljubi svijet u toj mjeri da je dao svog Jedinorođenca za nj (3,16)? Petra pita o najvećoj, maksimalnoj ljubavi. Onoj kojom nas Isus ljubi (13,1) i kojom nas ljubi Otac (15,9). To je ona ljubav za koju je Isus, nakon što je oprao noge učenicima, zapovjedio da je imamo jedni prema drugima (13,34; 15,12-17). To je ljubav koja ide sve do predanja samog sebe, svog života za drugoga (15,13). Petar, nakon što je vidio strahotu križa, sada može naslutiti kakva je to ljubav. Petre, imaš li takve ljubavi za mene?
Ljubiš li takvom ljubavlju više nego ovi? Tko ljubi više? Takvo pitanje Isus je postavio u kući Šimuna farizeja dok mu je grešnica prala noge. Farizej mu je ispravno odgovorio: više ljubi onaj kome je više oprošteno (7,42s). Religiozni čovjek, koji je po definiciji koncentriran sam na sebe i na svoje usavršavanje, to ne može razumjeti ako ne promatra savršenstvo Božje ljubavi, ako ne dozvoljava da ga ona okupa – kao što Petar nije dozvolio da mu Isus opere noge.
Petar u odgovoru ne ide tako visoko. Ide skromno: Ti znaš da Te volim. Postao je svjestan svog malog srca. Više se ne hvasta da je spreman dati život za Isusa. On se više ne uspoređuje s drugima, odgovarajući potpuno izostavlja svaku uporedbu. Istinu svoje ljubavi izriče glagolom fileo: ti znaš da te volim kao što se vole prijatelji, običnom prijateljskom ljubavlju. Onom ljudskom, afektivnom, tako ćudljivom i nesavršenom. Petar je priznao istinu. Više ne bježi od istine o sebi koja je tako skromna i ide daleko ispod onog što Isus stavlja za ideal ljubavi učenika. Kakva drama…
21,16: Kaže mu: pasi jaganjce moje!
Evo velikog iznenađenja! Isus nije prezreo Petrovu skromnu ljubav. Iako nije zadovoljio standard kršćanske ljubavi, Isus mu povjerava brigu za ovce Dobrog Pastira! Naravno, ovo je šokantno! Kako je moguće da će Petar biti na visini zadatka? Kako će pasti stado, brinuti o slabijima on koji nije dao da mu Isus pere noge – da brine o njemu?
Isus smatra da će Petar – primivši iskustvo ljubavi u oproštenju, postavši spreman sebe iskreno izmjeriti i priznati više nego skromnu, poraznu istinu o sebi – postati pogodan za brigu o njegovu stadu! Smatra da će ući u dubine ljubavi koje pozna samo onaj tko istinski živi oproštenje koje je primio! Ono mu je škola Božje ljubavi. Zato će i Petar i svi koji budu imali udjela u njegovu poslanju za temelj imati službu opraštanja i pomirenja! Ne dominij, ne bogatstvo, ne prestiž u kulturi, znanosti i umjetnosti, nego službu milosrđa, opraštanja i pomirenja čovjeka s Bogom. Samo onaj tko duboko proživljava oproštenje postaje sposoban ljubiti i tako drugome omogućiti da ljubi. A naš moderni mentalitet tako malo razmišlja o oproštenju jer smo sve manje svjesni grijeha. A grijeha ima jer je zlo posvuda oko nas.
21,16b: Šimune Ivanov, ljubiš li me?
Drugim pitanjem opet Isus pita da li Ga Petar ljubi, ali sada bez usporedbe s drugim učenicima. Petar zna da ne može odgovoriti da neizmjernom ljubavlju ljubi Isusa – tako ljubi samo Bog. Zna da je njegovo srce malo, slabašno. Zato hrabro i otvoreno ponavlja svoju skromnu istinu: volim Te, kao što se vole prijatelji.
Ovo je razgovor ozdravljenja. Isus od njega ne traži da ga voli više od drugih – Petar će pasti Isusove ovce iako ga ne voli više od drugih! Koliko oslobođenje – Isus ne traži od mene da budem bolji od ovog ili bolji od onog! Želi da ja budem ja, kako god da su skromni moji dometi! Umjesto umišljenih visina ili nametnutih kriterija, on želi mene, da moje srce da iziđe na svjetlo dana. To je put da Šimun, izvanredno velikodušan i dobre volje, a tako krhak i preuzetan postane Petar, postane Stijena! Siguran u ono što ima, siguran da je ono malo srca koje ima i daje Isusu dovoljno. Kako velika lekcija – ne umišljene visine, nego stvarno srce, koliko god malo i slabašno – to je ljubav koju traži Isus i na kojoj želi graditi svoju Crkvu! I zato mu ponavlja: pasi ovce moje!
U trećem pitanju Isus se spušta prema Petru: više ga ne pita ljubiš li me-savršeno, nego sada ide još niže, Petru bliže: voliš li me-kao prijatelj? Barem da imaš za mene neki osjećaj ako već nemaš bezgranične ljubavi, ako ti je, Petre, ona nedohvatljiva, ako te plaši i smrzava? Barem ono nešto malo što imaš u svom srcu, Petre…
Svaki puta Isus snižava prag zahtjevnosti, od Petra svaki puta traži manje. Spušta se na njegovu razinu: važnije od onog što Bog želi – od savršene ljubavi – jest ono što Petar ima i može dati. Bogu je Petrovo ti važnije od Njegovog ja (odsjaj trojstvene ljubavi).
Sada Petar upoznaje Boga koji je spreman zaboraviti sebe i svoje zahtjeve i u prvi plan stavlja njega. To je ono što samo Bog može do kraja ostvariti. Pred takvom ljubavi padaju sve barijere. U dodiru s njom odmrzava se Petrovo srce. Iako će uvijek ostati malo, ljudsko srce, ono se sada može do kraja otvoriti – Gospodin ga je oslobodio! Svega ga je oslobodio – i grijeha, i zahtjeva da mora biti bolji od drugih, čak i zahtjeva savršene ljubavi. To je Bog kojemu sam važniji ja nego njegovo savršenstvo. Bog koji pred slabašnim Petrom zaboravlja sve, pa i sebe radi njega, Petra! To je božanstveno. To može samo Bog! I Petar se oslobađa, njegovo srce ne mora više biti stisnuto i smrznuto. Širi se i moći će brinuti ne samo za sebe nego za cijelu Isusovu veliku obitelj – za Crkvu! Sad i on može dati sve – i svoj život i svoju smrt! Ta mala, drhturava, zaplašena Petrova ljubav postat će, čudom Božjim, stijena Petrove vjere, ljubavi i prijateljstva na kojoj će Gospodin graditi svoju zajednicu koju vrata paklena neće nadvladati.
Tu vidimo paradoks ljubavi: Bog, onaj koji ima savršenu ljubav u stanju je zaboraviti i sebe i nju da bi došao do čovjeka i kao prosjak čekao mrvice čovjekove nesavršene ljubavi. Čovjek, nema savršenu ljubav, nego tek njezinu sjenu-ideju velike ljubavi. I teško se spušta niže, teško se zadovoljava mrvicama, koje jesu malene, ali su stvarne. Ne, on je u žudnji propet – meni treba više, ja hoću ideal, puninu! – i nema vremena, nema smisla za ono što je stvarno oko njega – ljubav koja jest izmrvljena, ali je stvarna. Petar će, oslobođen ovim iskustvom i natopljen ljubavlju Božjom, dobiti oči za stvarnu ljubav. Sada može početi Crkva!
Ovdje vidimo dubine Božje u kojima se pokazuje da su njegove mudrost i ljubav zapravo jedno: Bog, koji zaista ima ljubav i to savršenu, može je se odreći. Njegova ljubav zbog onog kojeg ljubi – zbog čovjeka – odustaje od svoje formalne savršenosti. Time potvrđuje da ljubi beskonačno – da ljubav upravo onda kad se zbog ljubljenog odriče svega pa i svoje savršenosti, zapravo očituje beskonačnost i time novo lice svoje savršenosti – stvarnu savršenost.
A mi se ne možemo odreći ni onoga što nemamo jer se bojimo da gubimo sebe, projekt svog idealnog ja, i tako – očiju ukočeno uperenih prema idealu – prolazimo i prelazimo preko mrvica stvarne ljubavi. A one su jedino što nam je u našoj ograničenosti dostupno. To nam pokazuje činjenica Božjeg silaska u našu ograničenost utjelovljenjem, životom i smrću na križu.
21,17d-29: Kaže mu Isus: pasi ovce moje!
Nakon što je i treći puta izrazio ljubav Isusu, Petar konačno dobiva poslanje da bude pastir i pase Isusove ovce. To će opunomoćenje kasnije predati budućim naraštajima crkvenih poglavara (1Pet 5,2). Neki teolozi smatraju da ovaj razgovor predstavlja drugo razdoblje u razvoju slike o Petru: poznat kao misionarski apostol (ribar), Petar je sada postao model pastirske brige (pastir; vidi 1Pt 5,1-4; Dj 20,28). Ovaj razvoj mogao je uključivati i kasniju ivanovsku strukturu Crkve, jer Iv 10 opisuje Isusa kao jedinog pastira koji konkretno izvršenje službe predaje Petru i njegovim nasljednicima.
Isus mu stoga nagovješćuje i usud koji je povezan s vršenjem njegovog poslanja – i Petra će, kao i Dobrog Pastira, snaći progonstvo i mučeništvo. Kao i Isusova, i Petrova smrt će biti proslava Boga i njegove ljubavi. Iz ovoga zaključujemo kako Isus predviđa daljnje Petrovo sazrijevanje prema punini ljubavi.
21,20-25: Gospodine, a što s ovim?
Petar pita Isusa o učeniku koga je ljubio. Kontrast između njega i Petra tipično je ivanovski. Tradicija da je Petar simbol apostolske vlasti ne dovodi se u pitanje, ali i bez te vlasti ljubljeni učenik i dalje ima položaj koji Petar nema – a to je da ljubljeni učenik može ostati dok se Isus ne vrati. No, kako i sam evanđelist kaže pri kraju (21,23), nije Isus rekao da ljubljeni učenik neće umrijeti. Vjerojatno se njegov ostanak odnosi na njegovu poruku te neprolaznu vrijednost njegove teologije i duhovnosti.
Zaključak u 21,24-25 ističe da je ljubljeni učenik svjedok koji stoji iza Evanđelja i svjedoči da je istinito njegovo svjedočanstvo. A istodobno nas podsjeća da Isus ne može biti sveden ni na koju knjigu, makar ta knjiga bila i Četvrto Evanđelje!
