Četvrtak, 7 srpnja

Isus osvaja Jeruzalem mirom – razmišljanje uz Cvjetnicu (C)


Cvjetnom nedjeljom ili Nedjeljom Muke Gospodnje ulazimo u najsvetiji tjedan i otvaramo slavlja najuzvišenijih otajstava vjere koja imaju svoj vrhunac u Vazmenom trodnevlju. Današnjim slavljem se najprije spominjemo Isusova slavnog mesijanskog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije blagdana Pashe, kada je znao da je došlo vrijeme da dovrši djelo spasenja poradi kojega se i utjelovio. No, otajstvo današnjeg blagdana očituje ne samo da je došao ispuniti Božje obećanje o spasenju svoga naroda, već prije svega da se na njemu ispuni to isto Božje obećanje. Nije on imao samo izvršiti povjereni Božje plan, već je taj Božji plan imao izvršiti svojim životom, te je utoliko znakovitija otajstva ovog svetog dana.


Kraljevski ulazak u Jeruzalem


Uistinu, Isus je svečanim ulaskom u Jeruzalem odlučio konačno i svečano objaviti svoje mesijanstvo. Do tog trenutka je propovijedao dolazak kraljevstva Božjega i pozivao ljude da mu otvore svoje srce, pripreme se i prihvate njegovo kraljevstvo, a sada je napokon očitovao sebe kao kralja koji jaše u pohod na svoj grad Jeruzalem. Iz evanđeoskog opisa njegova ulaska u Jeruzalem očito je da ide u pohod i u ‘osvajanje’ grada, jer šalje učenike da mu dovedu jedno još nejahano magare, na koje ga posadiše kad su mu ga doveli. Tako je on svečano krenuo prema Jeruzalemu preko Maslinske gore, a sve ono mnoštvo učenika puno radosti počelo je iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe, kličući: “Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!”

Ulazak u Jeruzalem bio je završni čin kojim Isus objavljuje svoje mesijansko poslanje koje je do tada objavljeno propovijedanjem i čudesima. Sada je došao trenutak da nakon objave riječima prijeđe i na djelo, to jest da ispuni darom života što je najavio da se ima dogoditi s Mesijom, to jest da Mesija ima trpjeti, raspet i umrijeti na križu, te treći dan uskrsnuti. Dok je većinu svoga života živio samozatajno kao tesar, a kroz tri godine javnog djelovanja neumorno propovijedao vjernost Bogu i njegovu kraljevstvu, ne tražeći nikad svoje slave, ulazeći u Jeruzalem ne sprječava učenike da mu kliču i slave ga kao kralja. Štoviše, na prijekore farizeja i zahtjev da ušutka svoje učenike, odgovorit će: “Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!” Pa ipak, unatoč svemu, njegova samozatajnost je došla do vrhunca upravo ovim mesijanskim ulaskom, premda se to u prvi mah nije činilo, što dokazuje i reakcija farizeja kojima se nije svidio način na koji su ga učenici pozdravljali. Jer on se ovakvim ulaskom ne samo objavio kao kralj mira koji jaše na magaretu, već je znao da će kao Mesija trebati životom donijeti oslobođenje svoga naroda.

Nije ulazio kao čovjek željan zemaljske vlasti i slave, već kao netko tko je svojim životom trebao proslaviti Boga. Doista, znao je da uskoro dolazi trenutak kada će se ponizno predati u smrt i da će svojom krvlju osloboditi svoj narod od grijeha njegovih, te je stoga njegov ulazak u Jeruzalem čin posvemašnje samozatajnosti, a ne traženja slave. Zato prihvaća da ga učenici i vjerni puk pozdravljaju kao Kralja koji dolazi u Ime Gospodnje, jer je svoje kraljevstvo namjeravao ostvariti na križu i s križa. Ulazio je u svoj grad kao mirotvorac, ali ne samo onaj koji nudi ljudski mir koji je uvijek samo krhko primirje, ma koliko dugo trajao, već kao kralj koji izmiruje nebo i zemlji.

Samo takav mir koji se gradi u srcima vjernika u čistoći, istini i ljubavi pravi je i trajni mir, jer se ostvaruje po nadahnuću Božjemu, a ne po mjerama ljudskim. Zato su uzvikujući njegovi učenici i klicali: “Na nebu mir! Slava na visinama!” On je bio kralj mira koji je svojom krvlju izmiriti zemlju s nebom, te donio mir na zemlji, koji je plod prihvaćanja nebeskoga mira. Nakon što je on svojom krvlju izbrisao grijehe i dugove čovjeka, nebo je napokon prestalo biti u ratu s neposlušnim čovjekom koji nije prihvaćao Božjega mira. On je osvojio Jeruzalem svojim mirom i pokazao da Jeruzalem ne može tražiti svoj mir samo na zemlji, već prije svega njegov mir ovisi o miru s Bogom.

Više nego ikada Isusova je poruka rječita u ovim našim nemirnim vremenima koja pokazuju svu krhkost ljudskog načina ostvarenja mira, jer se ne ostvaruje kao mir zemlje i neba, već isključivo u ravnoteži s protivnicima ili pak u nadmoći jednih nad drugima. I dok čovječanstvo i danas krvari u tolikim sporovima, neprijateljstvima i sukobima, Isus se svečanim ulaskom objavljuje kao naš Mesija i naš Mir koji je jedini kadar ishoditi stvarni mir u našem zemaljskom Jeruzalemu, to jest u našem ljudskom društvu. Jer on je onaj koji ne osvaja ratom, već mirom. On ne pobjeđuje oduzimajući život drugima, već dajući svoj život za spasenje drugih. On nas ne oslobađa prolijevajući našu krv, već nas izmiruje prolijevajući svoju krv na križu za nas. Upravo zato jer je on onaj koji izmiruje najprije čovjeka s nebom, može uspostaviti trajni i istinski mir koji je plod Božjega dara.

Stoga nas otajstvo današnjega blagdana poziva da kao pravi Isusovi učenici otvorimo svoja srca i izrazimo spremnost prihvatiti njega u njegovu pohodu na naš zemaljski Jeruzalem, to jest u naše ljudsko okruženje i društvo. Samo je Isus naš Mir te uspostavlja mir u nama, a preko nas nudi mir ‘našem Jeruzalemu’, to jest društvu u kojemu živimo. Prihvaćajući Isusa postajemo čimbenici općega mira iz kojega može doći i do tako potrebnog mira među narodima. Potrebno je doista da kralj Mira dođe u naše srce i pretvori ga u Jeruzalem – grad mira, a da mi revno živimo i svjedočimo mir koji nam je priskrbila njegova sveta krv kojom smo se izmirili i s Ocem i međusobno. Budimo stoga gorljivi promicatelji Kristova mira u svijetu, jer ako mi zašutimo prestajući živjeti i promicati mir neba kao ključ mira na zemlji, kamenje će progovoriti, što nam neće biti na čast. Neka nas Isus osvoji svojim mirom, a mi poput njega samozatajno životom i predanjem osvajajmo svijet za njega kao njegovi mirotvorci.