Isus – povijesna osoba

Iako će se i danas naći ponetko tko ne samo da ne vjeruje da je Krist bio Bog, nego i njegovo povijesno postojanje stavlja pod upitnik, tvrdeći da je sve oko Isusa izmišljotina njegovih sljedbenika, ipak takvi su rijetki jer postoji niz povijesnih svjedočanstava koja potvrđuju Isusov život na zemlji. Ta se svjedočanstva dijele na nekršćanke i kršćanske izvore, već prema tome jesu li im autori kršćani ili ne.

Među nekršćanske izvore spadaju židovski Talmud i djelo židovskog povjesničara Josipa Flavija Židovske starine, a u kojima se izrijekom spominje i Isus Krist, kao i u četirima djelima rimskih autora: Kornelija Tacita, Plinija Mlađega, Gaja Svetonija i Celza. Kršćanski izvori su prije svega četiri evanđelja, potom Djela apostolska i poslanice, ali svjedočanstvo o Isusu se pronalazi i u apokrifima, pobožnim spisima koji nisu uvršteni u kanon Svetoga Pisma.

Talmud je zbirka rabinskih tumačenja Tore kroz povijest, konačno oblikovana u 6. st., a doslovno preveden naziv znači “usmeni nauk”. Sastoji se od Mišne, odnosno različitih propisa, i Gemare, tj. tumačenja tih propisa. U Talmudu izrijekom stoji kako je “u predvečerje blagdana Pashe Isus Nazarećanin bio raspet”. Iako ne govori o Kristovom božanstvu, taj nam je dokument potvrda da je Isus, Nazarećanin, doista živio na zemlji i da je bio razapet uoči najvećeg židovskog blagdana Pashe, spomena na izlazak iz egipatskog ropstva.

Josip Flavije je bio židovski povjesničar i književnik koji je živio od 37. do 100. god., odnosno bio je suvremenik prvih kršćana i u tom smislu mogao je pružiti vjerodostojno svjedočanstvo. U svom djelu Židovske starine spominje Isusa kao mudrog čovjeka koji je imao puno sljedbenika, ali i navodi kako su ga Židovi osudili na smrt na križu, no on se treći dan ukazao svojim učenicima živ. S obzirom na to, Josip Flavije daje i potvrdu ne samo o Isusovu čovještvu, nego i o Kristovu božanstvu.

Rimski povjesničar Kornelije Tacit (55.-117.) u svojim Analima spominje kako je Poncije Pilat, u vrijeme cara Tiberija, naredio da se ubije Isus Krist, a također govori i kako je car Neron svalio krivnju na kršćane za požar koji je sam izazvao i zbog čega je počeo izravan progon protiv njih. U istom djelu navodi i kako su kršćani dobili svoje ime po Kristu, kao i da su prve kršćane progonili i okrutno mučili.

I Plinije Mlađi, rimski povjesničar, narodni tribun, pretor, konzul i carski legat koji je živio od 61. do 114. god., svjedoči o postojanju Isusa Krista. U svom Pismu caru Trajanu iz god. 111. spominje Isusa, točnije pita cara što treba raditi s kršćanima, odnosno treba li ih pustiti ili progoniti, jer sam ne zna puno o njima, a čini mu se da im je sva krivnja u tome što se u određene dane skupljaju prije zore i slave Krista kao Boga.

Gaj Svetonije Trankvil je bio rimski povjesničar i tajnik careva Trajana i Hadrijana, koji je živio od 65. do 135. god., a i on u svom djelu Dvanaest rimskih careva spominje kršćane, odnosno navodi da ih je progonio car Neron, a car Klaudije dao ih je protjerati iz Rima.

Celzo je bio platonistički filozof iz 2. st., a u svom se djelu Istinski nauk (Istinska kultura) izruguje kršćanstvu kao pogubnom praznovjerju koje ugrožava rimsko mnogoboštvo.

Svi navedeni židovski i rimski izvori pružaju svjedočanstvo o postojanju Isusa Krista kao povijesne osobe, iako obično o njemu i o kršćanima pišu s omalovažavanjem i iz perspektive izrugivanja.

Zato nam kršćanski izvori pokazuju jednu puno važniju i dublju razinu predstavljanja Isusa Krista ne samo kao povijesne osobe, nego i kao samoga utjelovljenoga Sina Božjega. U tom su nam smislu posebno značajna četiri Evanđelja, potom Djela apostolska te Pavlove poslanice, ali se određeni podaci mogu crpiti i iz apokrifa, pobožnih spisa koji nisu uvršteni u kanon Svetoga pisma, pa stoga potonjima treba pristupiti s rezervom zbog njihovih češće nevjerodostojnih elemenata.

Riječ evanđelje dolazi od grč. euangelion i znači radosna ili blaga vijest. Evanđelje je tako za nas radosna riječ koja nam govori o Božjoj ponudi spasenja svim ljudima po Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. Iako su u prvo vrijeme Crkve mnogi pisali o Kristovu životu, Crkva je samo četiri evanđelja prepoznala kao nadahnute Duhom Svetim. To su Evanđelje po Mateju, Evanđelje po Marku, Evanđelje po Luki i Evanđelje po Ivanu.

Matej je bio Židov, po zanimanju carinik, kojega je Isus pozvao za svoga aposotola, a njegovo je Evanđelje napisano oko 80. god. i namijenjeno je Židovima. S obzirom da je izravno slijedio Isusa, Matej je mogao ostaviti vjerodostojno svjedočanstvo o njemu, iako valja voditi računa o činjenici da je ponekad neke stvari šturo pisao, s obzirom da nije imao potrebu objašnjavati ono što je Židovima poznato. U ikonografiji se evanđelist Matej obično prikazuje simbolom čovjeka ili anđela.

Evanđelist Marko nije bio izravan Isusov učenik, nego je najprije bio učenik svetog Pavla i Barnabe, a kasnije je postao pratilac svetoga Petra. Kao takav, mogao je iz prve ruke saznati sve što je važno o Isusu Kristu, a u tom je svjetlu onda i napisao svoje Evanđelje. Za razliku od Mateja, koji je pisao Židovima, Marko je pisao rimskim kršćanima, pa je ponekad morao na drukčiji način objašnjavati ono što je Židovima bilo jasno, ali ne i nežidovima. Njegovo je Evanđelje napisano između 65. i 70. god., a sam se evanđelist u ikonografiji priazuje simbolom krilatog lava.

Ni evanđelist Luka nije bio izravan očevidac Kristovih djela, nego je bio učenik svetoga Pavla. Bio je slikar i liječnik. Njegovo je Evanđelje napisano između 80. i 90. godine, a osim njega napisao je i drugu važnu knjigu koja svjedoči o životu prve Crkve – Djela apostolska. U ikonografiji se prikazuje simbolom bika.

Evanđelist Ivan je bio Isusov učenik, još više, on je bio Isusov ljubljeni učenik, a njegovo je Evanđelje nastalo krajem 1. st., nakon što je vidio mnoge progone i okrutna mučeništva kojima su bili podvrgnuti prvi kršćani. I sam je bio mučen i prognan na otok Patmos, no ipak je jedini od svih aposotola umro prirodnom smrću, dok su svi ostali ubijeni u progonima. Njegovo Evanđelje je stilom drukčije od ostala tri, a karakterizira ga apstrakcija i posebno snažna simbolika. Stoga se Ivan i prikazuje simbolom orla. Za njegovo je Evanđelje značajan kršćanski mislilac iz 3. st. – Origen – napisao znakovitu rečenicu: “Cvijet Biblije su evanđelja, a cvijet Evanđelja jest Ivanovo evanđelje”, htijući time izraziti posebnost i uzvišenost Ivanova doživljaja samog Isusa Krista.

Djela apostolska i neke poslanice, posebno one koje je napisao sveti Pavao, kao i cijeli Novi zavjet, također pružaju važno svjedočanstvo o povijesnosti Isusovoj, no još više stavljaju naglasak na činjenicu kako je za kršćane važno u Čovjeku Isusu uvijek gledati i Boga.

Na svoj način o Kristu pružaju svjedočanstvo i apokrifi, no s obzirom da ih prva Crkva nije prepoznala kao spise koji bi trebali biti uvršteni u Sveto pismo, prema njima uvijek treba pristupiti s rezervom, posebice jer se sadržajno često usmjeravaju na neke događaje koji su relativno marginalni i ne toliko važni za samu srž vjere. Općenito uzevši, apokrifi su književna vrsta koja se razvija od kraja Staroga zavjeta do 2.-3. st. poslije Krista, a kako bi bili što vjerodostojniji često uzimaju nazive slične svetopisamskim knjigama ili si pripisuju autoritet neke značajne osobe. Neki od njih su: Život Adama i Eve, Mojsijevo otkrivenje, Tomino evanđelje, Petrovo evanđelje, Bartolomejevo evanđelje, Evanđelje po Filipu, Knjiga proroka Henoka itd. Iako oni i danas pobuđuju veliko zanimanje, Crkva ih je uvijek držala tek pobožnim spisima koji mogu pripomoći osnaživanju vjere, ali i pri tome isticala kako se oni moraju iščitavati kroz prizmu stroge povijesne i književne kritike.

Uz sve navedeno valja napomenuti i kako je danas uvriježeno računati kršćansku eru od Isusa Krista, odnosno od 0. godine, no takvo računanje ima određenu pogrešku. Naime, takvo računanje uveo je povjesničar Dionizije Mali u 6. st., ali je u svom računanju napravio pogrešku, tako da je Kristovo rođenje smjestio u krivu godinu. Danas tako znamo da je pogriješio za najmanje dvije godine, a još je vjerojatnije da su u pitanju šest ili sedam godina. Prema tim novijim saznanjima, Isus je vjerojatno rođen 6. ili 7. god. pr. n. e., a samim time treba pomjeriti i vrijeme početka njegova javnoga djelovanja, a onda i vrijeme njegove smrti. Iako pitanje nije do kraja riješeno, većina povjesničara uzima vjerojatnim da je Isus počeo javno djelovati 28. godine, a umro 14. nisana 30. godine. U tom smislu veća je vjerojatnost da je Isus umro s 36 ili 37 godina, nego s 33, kako se to ranije smatralo.


Svi nastavni materijali za 1. razred SŠ

1. Uvod u nastavni plan i program

2. Životna pitanja i odgovor vjere

3. Upoznaj samoga sebe kao dijete Božje

4. Smisao života u svjetlu Božje ljubavi

5. Kršćanska vjera je odgovor na traženje smisla života

6. Živjeti odgovorno svoje kršćanstvo

Ponavljanje 1. nastavne cjeline i provjera znanja

7. Vjera je iskonska ljudska potreba

8. Čovjek je po naravi religiozan

9. Kršćanstvo u kontekstu razvoja religija

10. Politeističke religije i Katolička Crkva

Ponavljanje i provjera znanja

11. Židovstvo – objavljena monoteistička religija

12. Kršćanstvo – religija utjelovljene Božje Riječi

13. Islam – monoteistička religija koja priznaje Krista prorokom, ali ne i Bogom

14. Brojne su religije, ali je samo jedan Spasitelj - Isus Krist

15. Ponavljanje gradiva i provjera znanja

16. Kršćanska Objava i njezino prenošenje

17-18. Sveto Pismo – pisana riječ Božja

19. Svetopisamski govor o Bogu

20. Sveto Pismo u životu kršćana

21. Ponavljanje gradiva i provjera znanja

22. Isus – povijesna osoba

23. Isusov lik

24. Navještaj kraljevstva Božjega

25. Kristovo otkupiteljsko djelo

26. Isus Krist – pravi Bog i pravi Čovjek

27. Zajedništvo s Kristom – životno iskustvo ljubavi Božje

28. Ponavljanje gradiva i provjera znanja

29. Prirodoznanstvena tumačenja nastanka svijeta i učenje Katoličke Crkve

30. Posebnost svetopisamskog govora o stvaranju

31. Svetopisamsko tumačenje stvaranja svijeta i čovjeka

32. Odnos vjere i znanosti

33. Ponavljanje gradiva i provjera znanja

34. Provjera znanja

35. Zaključivanje ocjena