Isus u Kvarantaniji

Sva trojica evanđeoskih sinoptika donose Isusove kušnje u pustinji, samo je sv. Marko najkraći. On je svih četrdeset dana Isusova boravka u Judejskoj pustari zbio u tri-četiri kratke rečenice, zato ćemo se poslužiti i drugim sinoptičkim izvješćima.

»I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, kušao ga Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu« (Mk 1,12-13).

Isusove kušnje i napasti

Tentatio. U hrvatskom je jeziku bitna, a ne stupnjevna ili rječnička, razlika između kušnje i napasti – u latinskom tentatio može značiti i kušnju i napast. Kušnjom se sasvim dobronamjerno provjerava naša sposobnost i osobnost, a napasti nas zlonamjerno žele uvesti u grijeh i uništiti našu osobnu sreću. Kušnja dolazi od Duha, a napast od zloduha. Ovdje evanđelist Marko malo prejakim izrazom spominje da Duh „nagna“ Isusa u pustinju. Dok druga dvojica sinoptika to isto izražavaju blažim izrazima: „Duh odvede Isusa u pustinju“ (Mt 4,1), odnosno „Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom“ (Lk 4,1). Svi su ljudi podložni kušnji radi provjere svojih svojstava, i to nas provjerava i Bog i sve životne škole kroz koje prolazimo, a podvrgnuti smo i napastima od zloduha i njegovih ortaka između ljudi, ali Bog ima kontrolu i nad vragom koji nas tenta, ako Boga zazivamo u pomoć. Stoga ako se nema Duha u vidu i ne zaziva njegova pomoć, lako kušnja može skliznuti u napast, a napast u propast.

Kvarantanija. Isus Sin Čovječji, po nadahnuću i pod vodstvom Duha Svetoga, započe svoju neposrednu pripravu na javno djelo otkupljenja četrdesetdnevnim postom i molitvom u judejskom predjelu pustinje iznad Jerihona. Bijaše stavljen na kušnju, a salijetan od napasnika. I izdrža do kraja. Odolje svemu ljudskom umoru, gladu i žeđi. A osobito pobijedi napasničku navalu lažnih obećanja i zavođenja. Isus gospodari samim sobom, svojim tijelom i njegovim zahtjevima.

Na svršetku njegove fizičke izgladnjelosti pojavi se sotonski glas, đavao, možda čak prerušen “u anđela svjetla” (2 Kor 11,14), da ga napastuje i pridobije na svoju stranu stola. Stavi mu pred oči tri egzistencijalne zamke – kruha, zabave i vlasti – ali ni na jednu se Isus ne odazva. Nego sve tri nečastive podvale božanski odlučno odbi. Sam ih pobijedi i svima nam dade primjer kako se napasnika svladava pozivajući se na Božju riječ. Tri su temeljne napasti koje se dadu svesti na: požudu tijela, požudu očiju i oholost života.

Požuda tijela – ekonomsko blagostanje 

“Reci ovom kamenu da postane kruhom” (Lk 4,3), napastuje zavodnik izgladnjela Isusa čovjeka koji je ujedno Sin Božji. Znamo da je kruh osnovna sastojnica života. Simbol svega onoga što je čovjeku nužno za uzdržavanje tijela, a u tijelu i duha. U svim izdanjima ljudskih potreba – pila, jela i odijela – kruh se postavlja kao osnovna vrijednost za održavanje života. Kakvo je onda čudo što se moderni pokreti javljaju s krilaticom ekonomskoga edena u kojem je udovoljenje čovječjim zemaljskim potrebama glavna svrha ljudskog postojanja i nastojanja.

Pa ipak Isus čovjek, nakon što je temeljito propostio u zapuštenoj pustinji u kojoj ima samo prašine i pijeska, odgovara na zavodničku zamku da ima i većih vrjednota za koje se isplati žrtvovati: “Ne živi čovjek samo o kruhu” (Lk 4,4), “nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta” (Mt 4,4). Napasnik pokušava nagovoriti Isusa čovjeka na čin sebičnosti, tj. neka učini čudo isključivo za sebe i za svoje tjelesne zahtjeve i brige. Krist ne niječe da je kruh važan i bitan životni sastojak. Ali riječima potvrđuje i djelom dokazuje da ima i beskrajno većih dobara od kamena pretvorena u komade kruha. Ne humanizira se čovjek samo po materijalnim vrijednostima i po zadovoljenju tjelesnih želja svoga bića.

Nije čovjek samo usta, ždrijelo, želudac i tijelo! U njemu se nalazi neizmjerno veća vrijednost. I zato ne živi samo o kruhu, nego u prvom redu o Božjem Duhu. Čovjek je izvorno djelo Duha, Božjega Daha. Stoga najprije valja živjeti od onoga što izlazi iz Božjih usta, od Božje Riječi koja je Druga Božanska Osoba, Riječi kao Logosa, koji je Put, Istina i Život. Ta Riječ ima moć ispuniti čovjekov život i dati mu pravi i jedini smisao. Tijelo je važno, ali je ono ipak samo sredstvo, u najbolju ruku međucilj za konačnu svrhu, za duhovni život. Tjelesne potrebe moraju ustupiti mjesto i prednost duhovnim čovjekovim zahtjevima.

Važniji je Duh nego kruh. Vrjedniji je Duh nego tvar. Ne postoji samo kućna ili općinska ekonomija, i spašavanje te ekonomije, nego postoji Ekonomija spasenja koja se tiče svega čovječanstva!

Požuda očiju – zabavljačka kultura

Druga napast na koju zavodnik navodi Isusa bijaše dvorište cirkusa i svjetovne slave pred mnoštvom. Trebalo je, po sotonskoj sugestiji, skočiti s vrha Hrama – visine od stotinjak metara – da se oči svijeta iskolače i u čudu zaprepaste kako Mesija, Sin Božji, izvodi fizičke vratolomije mimo fizičkih zakona. “Baci se odavle dolje!” (Lk 4,9), da ti narod plješće i nosi te na rukama. U biti, radi se o ljudskoj taštini i slavohleplju, o bezvrijednoj popularnosti. O trenutačnoj slavi koja nikamo ne vodi i ničemu ne koristi. Isus upozorava da treba tražiti besmrtnu slavu na nebesima, a ne u pljesku bezimena mnoštva naroda i u akrobacijama koje očima gode.

Gospodin Isus jasno naučava da ima samo Jedan Jedini koji je Gospodar svega, u čijoj su ruci oba kraja života, i začeće i preminuće. Bogu se pravo klanjati, znači kraljevati. Prema tomu, sve je drugo slijepa ulica i bespuće u Nigdiju! To što milijuni srljaju za jednim modernim medijskim idolom – igračem, sviračem, pjevačem, skijačem – koji danas zvuči, a sutra ga ta ista publika na isukanu sablju nataknula, dokazuje da nije u tome nikakva životna vrijednost, nego jalov glas, prazan zvuk pušten u medijski puk!

Svaki je od nas vjernika pozvan odreći se svjetovnih strasti, zabava, cirkusa, pijanki, svjetskih prolaznih zvijezda, da nadzire svoje tjelesne izazove očiju, da ne živi po hormonima svoga tijela, nego po impulsima Duha Božjega. Po tome se vidi koliko će svaki od nas sam osobno svjedočiti i svojim primjerom potvrđivati o cjelovitoj čistoći srca na razini svih deset Božjih zapovijedi u mislima, riječima i djelima; koliko će svojim radom i zaposlenošću suzbiti vraške zamke. 

Oholost života – carstvo vlasti

Treća je đavolska napast oholosti. U jednome hipu Isusovu se duhu otvori obzor svega bogatstva i svih kraljevstava svijeta. Pruži mu se mogućnost da to zaposjedne i uživa, ali uvjetno: “Ako se, dakle, pokloniš preda mnom, sve je tvoje” (Lk 4,7), obećava lažac i zavodnik Gospodinu. Zanimljivo je ovdje primijetiti kako i napasnik znade nešto žrtvovati, zapravo žrtvuje sve: “Sve je tvoje”, ali samo ako se diabolos prizna gospodarom čovjeka i svega svijeta. U ovom slučaju želi zagospodariti i Bogom. Isus se ne da navući u omču đavolskih zamamnosti i laži. “Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinome služi” (Lk 4,8), odgovara Krist i kazuje gdje je vrhunac svih vrijednosti i u čemu je bogatstvo i kraljevstvo, moć i slava svakoga razumna stvorenja.

Težnja za vlašću čovjeku je nekako prirođena, bilo da se radi o upravljanju nad prirodnim silama – eto magizma, bilo o vladanju nad drugim ljudima – eto imperijalizma. I Isus je kao čovjek stavljen pred izbor da se potvrdi po gospodarenju nad drugima, da druge drži pokornim slugama. On koji je na svijet došao da poslužuje, a ne da bude posluživan! (Mk 10,45). Zato odbija sotonsko gospodstvo, a prihvaća podložnost Bogu Ocu i služenje čovjeku. Nije, znači, najveća vrjednota ljudske opstojnosti zauzimanje svjetskih prostora, bilo to osvajanje ideološko ili militarističko, gospodarsko, istočno ili zapadno. Vrhunska je vrijednost upravljati samim sobom: ne dopustiti da nas drugi zavede nudeći nam neistinu za istinu, zlo za dobro, prazninu za puninu, ropstvo za slobodu. Isus jasno upozorava da ima samo Jedan Jedini kojemu se treba klanjati i služiti mu. Taj Jedan jest vrhovni vlastodržac i potpuni gospodar svega.

Svaki vjernik iz ovoga Kristova primjera uči da ne prihvati ni mrvice vraške vlasti kojoj se suprotstavlja služenje Bogu, klanjanje Bogu. Svaki je čovjek podložan napasti kada ističe svoj “ja” nasuprot Bogu u središtu svoga života; kada naglašava svoju glavu i pamet bez srca i ljubavi. Kada mu na cesti znak jasno pokazuje: 60, a on ubrza na 120! Ta razlika drugih 60 km jest – oholost o kojoj je riječ, i to na smjerokazu mu napisana, nije samo pod kožom sakrivena. Nije bez razloga među sedam glavnih grijeha na prvo mjesto stavljena oholost, napuhanost, uznositost!

Nakon trostruke provokacije, osobito požude vlasti, napasnik, kako kaže Biblija, pusti Isusa na miru do “druge prilike” (Lk 4,13).

Pod valom globalizma, koji sve relativizira do apsurda, koji danas tvrdi jedno a sutra suprotno, trebala bi, možda, i Crkva, “stup i uporište istine” (1 Tim 3,15), mijenjati Isusovu istinu i prilagođavati je napasniku koji nam kod zdrava duha po ne znam koji put opću “maglu” proglašava našim općim svjetlom i blagoslovom?

Tko se želi upuštati u sađenje tikava s napasnikom, neka bude spreman na zamke i varke, jer mu on nameće svoja pravila pregovora. A on se u razgovoru ne drži nikakvih pravila: za njega su pravila podmiti, potkupi, priprijeti, prevari, preveslaj, posvađaj i – pođe li mu za rugom, tako: za rugom – prasne u grohot! Njemu je najteže ako s njime ne ulazimo u njegov šejtanski dijalog. Isus ga svaki put pogađa jednom rečenicom, onom biblijsko-božanskom, i tako ga od sebe odgoni. A za nagradu: anđeli mu služahu!

Isus je rekao da svaki dan molimo: Oče naš. I u toj molitvi posebnu molbenicu: ne daj da padnemo u napast, nego nas izbavi od zloga! Ne molim li se, već sam pao! 

Zaključak

Krist nam svojim držanjem pokazuje da đavao nije nepobjediv. On se najbolje pobjeđuje molitvom, postom i moćnom riječju Božjom. Na svaku napasničku smicalicu Krist odgovara Božjim riječima, zapisanim u Svetom Pismu Staroga Zavjeta. Godišnja je korizma podsjećanje na tu Kristovu borbu s paklom i upućenje na njegovu pobjedu nad grijehom i smrću. Zato korizmena kruna nije Veliki petak nego Uskrsno jutro. Nakon svake životne potvrde slijedi odgovarajuća provjera. Što veći uspjeh i začuđenje, to jače iskušenje.

Tri obrađivane kušnje koje je sotona pretvorio u napasti jesu točno one tri koje spominje sv. Ivan apostol u svojoj Prvoj poslanici (2,16), bez obzira na poredak:

– požudi tijela odgovara sugestija “pretvori kamenje u kruh”,

– požudi očiju odgovara krilatica: “pokaži se u skoku s vrha hrama”,

– oholosti života odgovara: “pokloni mi se, sve ću ti dati”.

Upravo tim trima kušnjama suprotstavio se Isus i suprotstavljaju se svi koji su Isusovi.

Tko položi kušnje, pobjednik je s Kristom! “Jest, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam zato u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mome…” (Lk 22,28-30). A sve ćemo ovo podnijeti lako ako budemo zaneseni osobom Duha Svetoga, Branitelja, pred kim stojimo u molitvenu duhu!

Ako dakle želiš izdržati kušnje i pobijediti napasti, onda:

Moli se! Bori se! Boga boj se! I – ne boj se! Ničega i nikoga – do Boga!