Isusova kušnja u pustinji
Isusova kušnja u pustinji usko je povezana s njegovim krštenjem ne samo time što neposredno slijedi nakon krštenja nego više svojim oprečnim sadržajem. Krštenje je događaj u kojem se Bog očitovao i Isusa proglasio svojim Sinom, u kušnji se pak javlja sotona napadajući upravo njegovo Bogosinovstvo. Sinoptici primjećuju da je Isus nakon krštenja pod vodstvom Duha Svetoga pošao u pustinju gdje je u postu i molitvi proboravio četrdeset dana i noći. Pustinja je u Bibliji mjesto susreta s Bogom, a ujedno i mjesto kušnje. Broj 40 je sveobuhvatni broj (četiri strane svijeta), broj Božje blizine, podsjeća na 40 godina putovanja izabranog naroda kroz pustinju (Pnz 8; Izl 15-17), na 40 dana i noći Mojsijevih na brdu Sinaj (Izl 24,18; 34,28) i na 40 dana Ilijinog hoda do brda Horeba (1Kr 19,8). Isusov četrdesetdnevni boravak u pustinji je događaj sveopćeg značenja, nagovještaj sveopćeg spasenja, povezuje u sebi prošlost i budućnost. Marko ističe da je Isus bio u pustinji sa zvjerima i da su mu anđeli služili (Mk 1,13). To je protološko-eshatološki motiv, upućuje na zdravi Božji svijet spočetka iz raja zemaljskog (Post 1,26) i nagovješćuje onaj skraja iz vizije proroka Izaije (Iz 11,6-8). Isus je, prema tome, novi Adam koji za razliku od prvog Adama ostaje vjeran u kušnji, pobjeđuje začetnika zla, uspostavlja narušeni rajski sklad i najavljuje početak eshatološkog doba. Pobjeda nad sotonom temeljni je Isusov čin koji prethodi njegovu kasnijem djelovanju. Ona je preduvjet i nagovještaj oslobođenja svih onih koji stoje pod njegovom vlašću.
Matej vidi u Isusovoj kušnji ponavljanje povijesti izabranog naroda s pozitivnim ishodom, a Luka predigru Isusove muke. Prva se kušnja događa u pustinji, druga u Jeruzalemu na vrhu Hrama, a treća na visokoj gori. Kod Luke druga je na trećem, a treća na drugom mjestu. Sve tri kušnje ekonomska, politička i religiozna napad su na Isusovo Bogosinovstvo i idu za tim da ga u krajnjoj liniji odvrate od Boga i da ugađa sebi. Sotona započinje svaki put direktno ili indirektno riječima: Ako si Sin Božji, a Isus svaki put odbija navalu Zloga Božjom riječju iz Ponovljenog zakona ispravljajući na taj način ono što je Izrael u sličnoj situaciji pogriješio.
U prvoj kušnji sotona se hvata osnovnog ljudskog iskustva gladi i traži od Isusa da svoju Bogosinovsku moć upotrijebi za se te kamen pretvori u kruh:
Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom (Mt 4,3).
Kruh je osnovna živežna namirnica, pojam svega onoga što se može svesti pod kategoriju imati (bogatstvo!).
Svojim odgovorom:
Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta” (Mt 4,4; Pnz 8,3)
Isus proniče namjeru zavodnika i gotovo programatski obznanjuje tajnu čovjeka i svoga poslanja. Čovjek je nezasitno biće; ima potreba koje se ne mogu zadovoljiti kruhom i život mu je više od hrane (Mt 6,25). Svoju bogosinovsku moć Isus ne želi upotrebljavati u vlastitu korist. U kasnijem svom javnom životu činit će brojna čudesa, umnažati kruh, ali nikada iz vlastitih interesa i pobuda nego uvijek u korist drugih. Opredjeljuje se za put siromaha i takve će blaženima zvati. Za razliku od izabranog naroda ostaje vjeran i pokazuje da mu je poslušnost Ocu više na srcu nego bilo kakvo jelo (Iv 4,34). Ono što će jednom tražiti od drugih da ne budu zabrinuti za svoj život: što će jesti i što će piti (Mt 6, 25), to sam čini u ovoj kušnji oslanjajući se potpuno na Očevu skrb, uvjeren da će se onima koji traže najprije Božje kraljevstvo sve ostalo nadodati (Mt 6,33).
Sotona se ne miri s porazom, prilagođuje se, pobožnom taktikom gradi, prema Mateju drugi, a prema Luki treći napad, na Isusovu odgovoru, na njegovom bezuvjetnom pouzdanje u Boga i Božju skrb. Služeći se Ps 91,11-12, u kojem je opjevana beskrajna Božja skrb, traži od Isusa da se baci s vrha Hrama, da na taj način provjeri tu Božju brigu, a sebe proslavi (slava i čast!).
Kao što je u prvoj kušnji odbio da svoju bogosinovsku moć upotrebljava u svoju korist, tako sada odbija da preuzetnim pouzdanjem manipulira Bogom i da se njime služi za svoju slavu. Sotonu, koji se pobožnom metodom kamuflirao u anđela svjetla, Isus ponovno odbija snagom Božje riječi iz Ponovljenog zakona:
Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega! (Mt 4,7; Pnz 6,16).
U trećem pokušaju padaju sve maske. Sotona mijenja taktiku, a ne cilj; ide u otvoreni napad, nastupa kao knez ovoga svijeta (Iv 12,31), nudi Isusu političku moć i vlast nad čitavim svijetom pod uvjetom da se odrekne Boga, a njemu pokloni (Mt 4,8).
Svojim energičnim odgovorom:
Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi! (Mt 4,10; Pnz 6,13)
Isus osuđuje kult ličnosti svih vremena i objavljuje da se čovjek ne smije nikome klanjati doli Bogu jedinome.
Sve tri kušnje usmjerene su na raskid s Bogom, na odvraćanje od puta služenja i patnje:
udaljiti se od Boga (1. kušnja),
pripisati moć sotoni koja pripada samo Bogu (2. kušnja),
služiti se Božjom moći u vlastitu korist (3. kušnja).
Luka primjećuje da se đavao nakon tih kušnji udaljio od Isusa do druge prilike (Lk 4,13). Vratit će se ponovno u vrijeme Isusove muke. Ući će u Judu (Lk 22,3), poslužit će se pod križem glavarima svećeničkim, rimskim vojnicima i jednim od razbojnika koji gotovo istim riječima kao sotona napadaju njegovo Bogosinovstvo i pozivaju da pomogne sam sebi, da pokaže svoju moć te spasi sama sebe (Lk 23, 35-39). Ostavši vjeran do kraja, odbivši ponuđeno bogatstvo, čast i vlast, dobit će sve to od Oca ali na drugome brdu. Na prvom brdu koje se spominje u Matejeva evanđelja nudi mu sotona moć i vlast, a na posljednjem brdu Uskrsnuli proglašava da mu je Otac dao svu vlast na nebu i na zemlji. Između ta dva brda, primjećuje Ratzinger, stoji treće brdo koje ih povezuje i razdvaja, a to je Golgota. Tu je Isus oplijenio sama sebe i zato mu je dano ime nad svakim imenom.
